27.06.2007., srijeda

Ormar

Jedan od mojih problema je što dozvolim da me razj* pojedinci, tj. ono što im izađe na usta dok mi se obraćaju. Još ako je to netko tko mi je bitan faktor u životu, samu sebe pokušavam tješiti da se život mora sastojati i od toga. Ali kad je riječ o nekom tamo Iks Ipsilonu, onda mi to stvarno nije sila. Pa si periodički ponavljam «nije vrijedno» tako da što prije ispari iz glave. Evo, baš isparava dok se vama jadam. Opet moram reći - volim blog. Image Hosted by ImageShack.us

********



Onda, kad smo kod voljenja, volim gledati «Tjelohranitelja». Možda baž zato što istovremeno volim gledati i Kevina. Image Hosted by ImageShack.us
Volim k tome slušati Whitney Houston. Lijep glas, lijepe pjesme. Lijepa žena. Koja mi je reprezentativni primjerak onog vječnog upitnika – što se ljudima desi da u trenutku kada imaju tako puno krenu tako degradirati sebe, i izvana i iznutra?


********

Kakav god mi je ovaj nazovi post, takva sam sad i ja. Zbrda zdola. Pekmezasta, tupa nekako, lijena, nemotivirana, ništa mi se ne da što mi baš i nije svojstveno. No već se događalo. Tako da znam da postoji jedna olakotna okolnost – brzo me prolazi. Volim sebe takvu. Image Hosted by ImageShack.us

********

Jedva čekam vidjeti ga. I dodirnuti.

p.s. Mogući glavno-sporedni uzrok nekih tegoba naveden je u naslovu. Ne pitajte zašto. Image Hosted by ImageShack.us

- 20:00 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (59) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

21.06.2007., četvrtak

Traži se (stručno) mišljenje

Grupacija u koju definitivno ne spadam su oni koji preskaču obroke ili oni koji jedu kad stignu, gdje stignu i što stignu. Nisam ni od onih koji cijeli dan kreiraju savršeno izbalansirani ultrasuperzdravi jelovnik, ali poprilično nastojim svaki dan marendati, ručati, a često i lagano večerati. Međuobroke neću posebno spominjati, jer bi ogroman postotak posta zauzeli čipsići, smokići i svašta slankasto. Image Hosted by ImageShack.us Uglavnom, htjela sam reći da u tijelo uredno unosim pristojne količine normalne hrane.

Desilo se tako i neki dan, normalna marenda (kruh, sir, šunka) i još vrlo malo čokolade, ručak ne nešto osobito jak, maneštra. Plus dosta tekućine. I dobro, da pređem konačno na stvar. Image Hosted by ImageShack.us U nekim ranovečernjim satima, našli se Moj Netko i ja te odlučili, nakon što smo malo prošetali, sjesti na neku terasu na cugu. Meni se pila Cedevita od limuna pa sam to i naručila. U međuvremenu Moj Netko je ogladnio pa je predložio da idemo nešto pojesti. Kod mene niti je bilo osobite gladi, niti je bila situacija da jesti nisam mogla. Taman sam računala da ću dok dođemo do tamo autom ogladniti.

No tako se vozeći, meni umjesto da se pojavi glad, dođe neka mučnina. Ne jaka, ali dovoljna da mi se ne jede. Izlazimo iz auta, kad osjetim da mi se nekako noge lagano tresu. Imala sam neke štiklaste sandalice, ali kako ne nosim baš igličaste pete (taman i da mi dođe volja, a neće, ne bih znala u tome hodati Image Hosted by ImageShack.us ), nisam tresavicu u nogama baš tome mogla prepisati.

Onda smo sjeli. Ljudi moji, Moj Netko je nekih 3-4 minute govorio, a da uopće nisam bila skoncentrirana na to, pola nisam čula. Zna mi se to tu i tamo desiti i u normalnim uvjetima kad se zagledam u njega, misleći pri tom koliko mi je lijep ili tako nešto slično sladunjavo Image Hosted by ImageShack.us . Ali ovaj put nije imalo veze s romantikom. Gotovo u nekoliko trenutaka spomenuta mučnina prešla je u toliko jaku NEnormalnu glad. Onako kao da nisam u najmanju ruku cijeli dan baš ništa stavila u usta. Mislila sam da ću pasti u nesvjest, ruke su mi se tresle, osjećaj kao da energije u meni nema ni u najmanjim količinama. I ta strašna potreba da utrpam u usta nešto. Kruh naprimjer. Zna mi se to događati par sati nakon slatkih marendi kad mi valjda naglo padne šećer, ali nešto ovako jako … nikad dosad.

Loše je bilo to što sam bila naručila pizzu i što je terasa na kojoj smo sjedili - uz more. Ne, pizza sama po sebi nije nešto loše, ali treba vremena da se napravi. Terasa uz more je milina, osim kad se skupi toliko ljudi, a svi bi nešto jeli pa moraš čekati red. Olakotna okolnost bila je ta da sam u torbici nosila i napolitanke u slučaju da Mom Nekom dođe gušt na slatko (što je učestala pojava) ili ga zadesi glad ako nije doma jeo. Onako poskrivećki, skoro kao da radim neki kriminalni čin Image Hosted by ImageShack.us , izvukla sam 1 keks i brzinom svjetlosti, strpala ga u usta. Usput objašnjavajući i Mome Nekome što mi se događa.

Preporodila sam se u par minuta. U vrlo malo minuta. Ali ono doslovno preporodila. Novi čovjek. S osjećajem za glad, ali bez tresavice i slabosti. Trebam li vam reći tko je pizzu brže pojeo? Image Hosted by ImageShack.us Ono što nisam uspjela odrediti je – je li pizza bila ekstremno dobra ili je meni pod tim okolnostima i nešto osrednje postalo fantastično dobro.

Zapravo je cilj ovoga posta bio saznati dogodi li se to ili pak događa još nekome? I ima li netko (ne)stručnu teoriju kako to objasniti. Vadila sam nedavno krv (nevezano za to), šećer mi je u redu, tlak malo niži, ali ne nešto osobito, željeza imam sasvim pristojno za jednu žensku osobu, kilograma nemam nimalo premalo, štoviše, i sala ne fali ponegdje. Image Hosted by ImageShack.us

Bezbroj puta prije toga, a i ponešto puta nakon toga, jer prošlo je nekoliko dana otad, osjetila sam glad. Normalnu glad, onu kad si jednostavno gladan i ništa drugo. Ovo što je bilo … pojma nemam. A tako bih htjela znati.

p.s. Moje torbice skoro uvijek uskladištuju komadić nečega slatkoga, a tu je i neizostavna bočica vode. Nakon ovoga, teško da ću ih zaboraviti pravovremeno opskrbiti. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:30 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (64) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

18.06.2007., ponedjeljak

Fahrenheit 9/11

Image Hosted by ImageShack.us Ratujemo da spasimo civilizaciju. (George W. Bush)

Cijela frka oko par Kirinih riječi. To njegovo biserje ispalo iz usta jedno je veliko ništa u odnosu na ono što moćnik nad moćnicima prosipa već godinama. Zavirujući tek malo dublje u nebuloznosti, nepotizam, mito, korupciju, moć spoznajem da smo sretnici (iz tamo neke Hrvatske) koji u cijeloj toj priči izgledaju mušičasto u odnosu na one koji svemoćnima predstavljaju nešto važno. Sreća naša.


Gedajući Fahrenheit 9/11 čovjek ne može, a da se s nevjericom ne upita – kako je moguće da jedan takav čovjek vodi najmoćniju i najrazvijeniju zemlju na svijetu? I da mu gotovo pola biračkoga tijela (da se srediti da gotovo pola pređe u taman malo više od pola) još uvijek daje podršku? U vrijeme medija, informacijske tehnologije, Interneta i svih drugih čuda koja omogućuju dolazak do koliko-toliko točnih informacija prevelik postotak Amerikanaca još uvijek vjeruje da je glavni moto američko-Bushove politike spašavati svijet od tamo nekih uljeza. Koje se onako jednom rječju i sveobuhvatno mogu nazvati – teroristi.

Ako Bush kaže da je Sadam terorist, onda je Sadam terorist. On mrzi Ameriku, Amerikance i njihovu želju da pomažu cijelom svijetu onako da u njemu vlada bratstvo i jedinstvo. To je dovoljno da ga se kazni i da se pomogne iračkom narodu da se osvijesti. I postane jednako dobro osviješten kao američki.

Baš zato, radi tog groznog Sadama koji je bio opasnost za cijeli svijet (a naravno najviše za Amerikance) i koji je proizvodio oružje za masovono uništenje (koje nikad nije pronađeno) spašena je ljaga sa imena svih onih naftnih magnata iz Saudijske Arabije koji (kao) sasvim slučajno ručaju, večeraju i rukuju se sa Bushevima svih generacija i mnogima drugima iz elite američke politike. Koji isto tako (kao) sasvim slučajno imaju tamo neke firme koje posluju s naftom. I koji isto (kao) sasvim slučajno nedugo nakon rušenja WTC-a bez ikakvih provjera iz Amerike puštaju članove (naftne) obitelji Bin Laden.

Oslobođenje Iraka … ako niste znali, tako se zove to što rade Amerikanci tamo negdje na drugom kraju svijeta od onoga u kojem žive. Možda da pogledamo u rječnike što znači riječ oslobođenje? U svakom slučaju, ako se trendovi poput McDonaldsa, Noći vještica i slični šire po svijetu, nema sumnje da je i model «oslobađanja» morao dosegnuti isto. I pokazati jednako oslobodilački orijentiranim narodima kako taj model sprovesti u djelo u nekoj drugoj zemlji.

Jedino je pitanje zašto nitko od 535 američkih kongresnika nije svoje dijete htio poslati tamo gdje se oslobađa. Štoviše, panično su bježali od takvog prijedloga. Stvarno je teško ne upitati se zašto svojim sunarodnjacima daju tako dobru priliku odričući se vlastite? Američka plemenitost je opet na djelu, jasno.

Nemam zaključak, samo – ako već niste, svako pogledajte Fahrenheit 9/11 Michaela Moorea.

- 20:20 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (42) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

11.06.2007., ponedjeljak

Na kušinu

Image Hosted by ImageShack.us Ja bih da sam od onih kojima je dosta jedno 5 sati spavanja dnevno. Dan mi je nerijetko tako kratak, a čak i kad nije, kao da ne znam, ako baš ne padam s nogu, leći u neko normalno doba. Dobro, ono vrijeme kada sam na godišnjem odmoru dosta toga nadoknadim. Ali - ipak veliki dio godine na godišnjem odmoru ipak nisam.

Sjećam se kad smo u srednjoj školi na satu Tjelesnog odgoja radili neki test – staneš na onu gredicu visine par desetaka centimetara stopalom orijentiranim u odnosu na gredicu pod pravim kutom (tako da ti je samo srednji dio stopala na gredici, a ostatak u zraku). Onda zatvoriš oči, pridigneš jednu nogu tako da je oslonac samo na drugoj nozi, a ruke staviš u položaj koji ti odgovara da držiš ravnotežu i da ne trosneš dolje. Image Hosted by ImageShack.us Uglavnom, ne mogu se sjetiti «vremenske norme» koja je bila dovoljna, ali znam da nam je profesor rekao da oni koji nisu izdržali vrlo vjerojatno nisu dovoljno spavali prethodnu noć.

Zaključak – dovoljna je i jedna jedina slabo prospavana noć da nam se u organizmu dogode fizičke promjene tj. odstupanja koja nas spriječavaju da funkcioniramo onako kako bi trebali i mogli. U mom slučaju, posebno kada dodam efekt zadimljenog prostora, stvar se konkretizira u vidu migrene (koja isto tako zna doći nepozvana i kod najurednijeg spavanja i življenja). Kad se nespavanje akumulira u dane, tjedne ili čak mjesece, čovjek vrlo vjerojatno od ljudskog bića lagano prelazi u zombija. Nisam u toj fazi, jer hvala Bogu ipak imam normalan posao koji mi dozvoljava da barem vikendom mogu koliko-toliko nadoknaditi onu propušteno kroz tjedan, ali da nije tako, stvarno ne znam kako bih.

Sjetilo me to na nešto vezano za one dijete koje podrazumijevaju ograničavanje dnevne prehrane na tek jednu ili dvije vrste namirnica. Mislim da to nikako nije dobro. Pretjerivati sa jednim, a ne uzeti drugo, treće, četvrto (a sve itekako potrebno) bilo bi kao da jedan dan spavamo 24 sata, a onda 3 dana uopće ne spavamo. Malo sam skrenula s teme, ali planirala sam to negdje reći pa evo.

Nikad nisam patila od nesanice. Zna(lo) mi se desiti da radi nekih objektivnih razloga ne mogu zaspati, ali ako i tu jednu noć spavam slabo, već druge zaspem prije nego legnem u krevet. Ili me san svlada neplanski dok popodne kao krenem gledati nešto na televiziji. Image Hosted by ImageShack.us A tada, ako zaspem 15-20 minuta, super. Ako zaspem sat, dva ili više, onda sam toliko izmrcvarena i prelomljena da mi treba barem sat-dva da dođem k sebi.

Uglavnom, morat ću danas malo ranije leći. Nije mi prvi put da u ovo doba kad sam doma napravim takav plan, a onda dođe pola noći, a da se pitam što sam zapravo radila da je vrijeme tako brzo prošlo i da su mi se planovi izjalovili. Danas ću bit karakter i držat ću se zacrtanoga. Aha, sigurno. Image Hosted by ImageShack.us

A vi … snivajte slatko kao ova beba gore. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Ako netko ne zna što je kušin, jastuk. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:45 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (74) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

05.06.2007., utorak

Ispod ovog neba

Image Hosted by ImageShack.us Da sada pitate što je za mene ljubav, rekla bih vam da je to ono

… kad me sve što radim s njim veseli … branje trešanja, gledanje nogometa, asistiranje kod spajanja tamo nekih žica,

… kad ono što mi je inače puno teže postane tako nekako lagano, pranje suđa naprimjer,


… kad sam sva sretna kad ga vidim sretnog,

… kad počinjem razmišljati da bih s njime mogla nešto što sam mislila da nikada ne bih,

… kad mi osjećaj prema djeci dobiva neku novu i posebnu dimenziju,

… kad želim da me vidi i onda kad sam tužna i uplakana, s natečenim očima ko žaba,

… kad mi njegov zagrljaj i dodir trebaju kad sam sretna, ljuta, žalosna, bolesna … uvijek,

… kad osjetim da me voli bez da mi to govori, a nije da ne volim da mi i kaže …

Ispod ovog neba samo ti
dušu znaš mi taknuti.
I kad kapnem na tvoj dlan
kad se stisnem kraj tebe
nek' me čvrsto drže ruke
tvoje ruke sigurne.


A sve je to tako malo od onog stvarnog osjećaja. Osjećaja kojega riječi nikad i nikako ne mogu dovoljno opisati.

- 18:18 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (70) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se