30.05.2007., srijeda

Ajmo Rijeka?

Problem Palacha (mjesta gdje su se u Rijeci često održavali rock-koncerti, a čija je buka smetala stanarima koji žive u njegovoj neposrednoj blizini) svakako je trebalo riješiti i pronaći adekvatan prostor (ili možda izgraditi novi na isto tako adekvatnom mjestu) gdje će se moći održavati glazbeni koncerti raznih vrsta i gdje će se usput mladi ljudi moći zabaviti.

Ono što nikako ne podržavam, a vezano je za tu temu, rješenje je koje je pronašao Grad, a koje su gotovo euforično prihvatili i riječki glazbenici. U redu, ovim drugima nemam što zamjeriti, jer svatko se «grebe» za sebe i svoje interese. Ali zamjeriti imam itekako i Gradu, ali i onim višim institucijama koje su dozvolile da se «Tvornica papira» u konačnici dovede na takve (niske) grane te koje nisu imale dovoljno političke volje da ju spase od propadanja. Za one koji ne znaju, nekadašnja «Tvornica papira» o čijem povijesnom razvoju, kao i impresivnom poslovanju na evropskim i svjetskim tržištima možete pročitati na web-stranicama Wikipedije, postala je mjesto zabave. Neki novi Palach.

Pomalo sam umorna od forsiranja onoga «Rijeka – rock grad», «Rijeka – turistički grad» i sličnih jako zvučnih opisa. Čini mi se da u tom silnom traženju identiteta i prepoznatljivosti neke stvari postaju strašno isforsirane. I sve to na štetu onoga od čega su Riječani živjeli – industrije.

Ne bi bilo loše izvrtjeti malo film unatrag i osim «Tvornice papira» sjetiti se svih onih nekadašnjih tvornica – «Torpeda», «Rikarda Benčića», «Vulkana» koje su dobar dio Riječana othranile. Nije tu riječ o samo nekoliko tisuća ljudi koji su radili u njima, već i u onima koji su na indirektan način imali koristi – cijele obitelji, kooperanti kao i razni drugi uključeni u procese vezane za određenu vrstu proizvodnje. Tako će neki kvazientuzijasti favorizirati razno-razne auto-salone, marine i jaht-klubove na štetu tvornica i brodogradilišta zaboravljajući da su npr. u izradu ili remont broda uključene ne samo brodograđevna, nego i metaloprerađivačka, kemijska, drvna, tekstilna industrija. K tome, cijeli niz drugih stručnjaka raznih područja uključuje se u procese proizvodnje - ekonomisti, pravnici, menadžeri, dizajneri itd.

Naravno da nisam protiv zabave, pjevanja, pjevača, jer i sama itekako volim i želim uživati u onome što glazba pruža. No realno gledajući, ona nije nešto od čega može živjeti veći broj ljudi. Sami izvođači, eventualno prateći sastavi i njihovi menadžeri ipak ne mogu nadomjestiti ono što jednom gradu, ali i državi može pružiti bilo koja profitabilna tvornica. To jednostavno nije za usporedbu.

Da se još malo vratim na «Tvornicu papira». Sadašnja (betonski utvrđena) SDP-ova vlast u Rijeci ponosi se svojim velikim uratkom u kome je taj nekadašnji ponos ovoga kraja postao tek nešto zidina u kojima će biti svirke. Nije im palo na pamet da nisu učinili dovoljno da se ista tvornica spasi. Još veće licemjerstvo došlo je iz redova HDZ-a čiji je tadašnji premijer Mateša samo za potrebe promidžbe zadnjega dana predizborne kampanje «otvorio» «Tvornicu papira» koja je, da ne bude zabune, bila otvorena samo taj jedan jedini dan. Ne vjerujem da je tako nešto moguće ni u banana-zemljama.

Nije bitno koliko (ne) volim rock. Bitno je da glazba, dolazila ona od Urbana, Thompsona, Zečića, Leta 3, Magazina, Prljavog kazališta … kao ni zabava koju pružaju svojim sunarodnjacima ne bi smjela biti prije nekih ipak većih interesa ne samo stanovnika pojedinoga grada, nego i stanovnika cijele Hrvatske. Lijepo je zabavljati se, lijepo je odmarati se nakon napornog dana, ali odakle pravo ikome zahtjevati bolji život i veće plaće ako nije svjestan da bez proizvodnje (peršina, čačkalica, papira, brodova, igračaka, cipela …) boljeg života u Hrvatskoj nema? Valjda prije treba zaraditi novac, a tek ga onda trošiti. Na zabavu ili nešto drugo, stvar izbora.

Jedina asocijacija koju danas imam pri spomenu «Tvornice papira» i njenoj funkciji nekad i sad je – nekad tvornica, danas zabava. Stvarno prava putanja za razvoj gospodarstva jedne zemlje koja teži ka razvijenom zapadu. Sve u svemu, zamagljivanje očiju nekim kvaziidealnim iskorištavanjem onoga što je od «Tvornice papira» ostalo meni nije niti utjeha, niti za pohvalu, a ponajmanje za idealiziranje političkih poteza i koraka. Lijevih ili desnih, skroz nebitno.

- 14:05 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (44) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

25.05.2007., petak

O muškima kritički

Image Hosted by ImageShack.us Rekla mi je moja draga An(t)onimka da uvijek branim muške. Image Hosted by ImageShack.us I sad kao dokazni materijal da sam skroz objektivna (a nisam Image Hosted by ImageShack.us) «moram» napisati post u kojem muškarce neću maziti. Dok sam osmišljavala što bih tu sve mogla napisati potpuno svjesna činjenice da generaliziranje nikad ne može biti nešto što daje realnu sliku o svima, došla sam do zaključka da je to ipak samo moja percepcija. Temeljena na onome što sam sama vidjela i čula, a vezano je za bliske muškarce u mom životu, za one koji su mi dragi, za one koji su tek poznanici, ali i za poznanike poznanika ili poznanica o kojima tu i tamo čujem ponešto.

Prvo što mi pada na pamet je da muškarci nemaju uvijek osjećaj za ono što je (njihovim) ženama bitno. To bitno ne mora uvijek biti od životne važnosti, ne mora biti ni nešto od državnoga interesa, ali je njoj to itekako važno. I onda, da ne moraš 100 puta razočarano naglašavati koliko ti je bitno ono što nije napravio, a trebao je ili pak ono što je napravio, a nije trebao, moraš periodički ponavljati to što ti jako znači da istu (neugodnu) situaciju spriječiš. Jer u protivnom – svodi se na ono «zaboravio sam».

Zaboravljaju važne datume i ono vezano za njih. Čime se opet na neki način vraćamo na prethodni odlomak. Ovo istina ne smatram nekom velikom tragedijom, ne u većini slučajeva, kada žena ipak može biti podsjetnik (hvala Bogu da smo obdarene s veeeelikim kapacitetom i pamtimo bolje od bilo kakvog kompjutera Image Hosted by ImageShack.us). No nekad je ipak pojedini dan važniji od nekog drugog, a on opet pojma nema. Da sam ironična, rekla bih da neki muškarci moraju u glavu trpati manje informacija, jer ako ih je previše, ne stanu. Ali – nisam ironična. Image Hosted by ImageShack.us

Posebna vrsta su oni koji bez žene ne znaju (ili bolje reći ne žele znati) ništa vezano za kućanske poslove. Takve je vrlo teško (ali vjerujem ipak moguće) preodgojiti, jer najčešće su taj stav dovukli iz djetinjstva. Ružno je to, jako ružno, kada se izvale na kauču, a žena cijeli dan leti okolo s krpama, usisavačem, peglom i na kraju dana pada s nogu.

Muškarci su veće seljačine. Image Hosted by ImageShack.us Svi znamo da postoje prirodni procesi kojima se višak zraka na ovu ili onu stranu mora izbaciti iz tijela, ali baš da to treba biti znak ponosa? Image Hosted by ImageShack.us

Jedan dio muškaraca koje znam spada u kategoriju u kojoj kukanje ne prestaje čak i kada je neka manja boljka u pitanju. Nisam baš utvrdila točan razlog, ali mislim da je to, osim što valjda imaju manji prag tolerancije na bol, temeljeno i na tome da inače kao moraju biti «macho» pa onda jedva dočekaju neku prehladicu kao kredit da se umiljavaju, maze i cendraju. Image Hosted by ImageShack.us To u krajnjoj liniji i nije mana, ali kad je kukanje konstantno, onda to zna biti naporno.

Analitičnost im baš nije odlika (Rock, ti si izuzet Image Hosted by ImageShack.us). Dobro, možda (zapravo sigurno) pretjerana analitičnost svojstvenija ženama i nije uvijek plus, ali baš da ih umara svako analiziranje problema, situacije, filma, izgovorene rečenice koja je jednom zvučala ovako, a drugome onako? To mi izgleda kao da se iz svake situacije žele izvući sa što manje potrošene energije, jer ipak – zašto da se njome tako «olako» rasipaju?

Na neki način vezano za analitičnost, muškarci imaju manji dar za financije. Tu ne mislim na posao kojim se bave (i koji eventualno može biti vezan za novac) nego na kućnu blagajnu. Stvarno sam uvjerena da ženama ipak puno bolje ide raspoređivanje financija tako da traju cijeli mjesec. I tako da se koliko-toliko optimalno troše. Osim što povremeno zastranimo sa ne pretjerano potrebnom krpicom, torbicom, šminkom, igračkom za dijete ili nečim petim, ali nećemo sad o tome. Image Hosted by ImageShack.us

Sve u svemu, zaključak je da bi po nekim pitanjima muškarcima bilo jako teško bez žena i da smo stvarno jako jako potrebne da bi stvari funkcionirale kako treba. Tu, jasno, ne mislim na ono da smo potrebne kao čistačice i sluškinje nego kao organizacijsko-analitično-emotivno-razumni stup (obiteljske) zajednice. Moglo bi se to gledati i sa skroz obrnute pozicije, iz muške perspektive, ali to ne bi bilo moguće na isti način jer kao prvo – žensko sam, a kao drugo, to nije tema ovoga posta. Nek o tome piše netko drugi. Neko muško. Image Hosted by ImageShack.us A i ja ću neki drugi put (opet) o njihovim vrlinama. Iz ženske perspektive. Image Hosted by ImageShack.us

- 11:33 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (52) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

18.05.2007., petak

Dobar tek

Image Hosted by ImageShack.us Ono da se jako puno žena panično boji dobivanja ne samo kilograma nego i dekagrama (među muškarcima je to rijetka pojava i iskreno, nisam ju nikad vidjela na nekom konkretnom i poznatom primjeru), poznato nam je svima. Dijelom iz objektivnog, a dijelom iz subjektivnog razloga, ne razumijem zašto je to tako. Objektivnošću se danas bavila ne bih, ali subjektivnošću bih.

Nikad nisam imala problema s viškom kilograma, ali s manjkom jesam. Ne radi toga što sam se furala na neki čačkalica-izgled, nego jer sam po konstrukciji uvijek bila sićušno dijete, a kasnije i cura. Istina da su se u nekim godinama kilice ipak počele hvatati, ali da bi se uhvatile onako kako sam htjela i kako mi se na mom tijelu, a posebno licu najviše sviđa, morala sam sačekati ove «30+» godine. Image Hosted by ImageShack.us

Uglavnom, moj problem je u tome što si ponekad sličim na one žene iz prvog odlomka, mada se kod mene problem manifestira u suprotnom smjeru. Naime, kad me strefi neka viroza, upalna boleština s temperaturom koja direktno ili indirektno ima veze s gubitkom teka ili mi želudac pravi probleme radi neke stresne situacije (a to je gotovo redovito), smršavim 2-3 kg i počnem se (možda i pretjerano) brinuti da to ne krene dalje.

Osim toga, ima još jedna stvar. Ja se TAKO dobro osjećam kad imam apetit da je to čudo jedno. I baš nikako ne mogu shvatiti da netko s kilama u okvirima normalnosti (a takvih nas ipak ima najviše, jer nismo srećom još ko Ameri Image Hosted by ImageShack.us ) može ne željeti imati apetit i ne željeti onaj tako dobar osjećaj veselja jelu kada je gladan. Meni je svaki korak, od kupovine hrane u marketu, preko pripremanja (ali samo onoga što volim) do samoga jedenja takav užitak da mi je nezamislivo da to netko ne želi osjetiti. Izbirljiva sam, jako, i puno toga ne volim jesti. Ali ono što volim, baš volim. Ali da netko ne voli ništa? Znam za slučajeve ljudi kojima je hrana kao neko nužno zlo i koji kažu da bi da mogu najradije sve to obavljali preko tabletica. Svašta mogu razumjeti ili nastojati razumjeti, ali ovo da se i na glavu nasadim, ne mogu.

Dobro, cijeli ovaj ogromni uvodni dio bio je radi ovoga kratkoga koji slijedi. Sad sam u fazi kad trebam savjete vezane za otvaranje apetita i jačanje preosjetljivog želuca. Osim nekih koje i sama znam, krenula sam i na netu tražiti, ali nekako mi se ne da sada tako. Pored traženoga, nađe se tu i raznih drugih stvari, od simptoma bolesti, do dijagnoza i prognoza. A baš da se prepoznajem u svemu tome i postanem još tamo neki hipohondar Image Hosted by ImageShack.us , neću. Draže mi je ovako. Da iz blogerske ruke saznam nešto korisno i provjereno. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Od traženja odgovarajuće fotografije nakon napisanog posta, pomalo mi se vraća apetit. Nije baš da je najzdravija hrana na svijetu, ali sad bih tako kokoš s ovakvog roštilja kao što vidite gore iako mogu proći i neki drugi oblici roštiljanja. Image Hosted by ImageShack.us

p.p.s. Dobar tek, ako slučajno jedete. Image Hosted by ImageShack.us

UPDATE
Ovaj je put u pitanju bila viroza. Prošla je i sve je opet po starom. Jedem. A težina se vraća na staro. Image Hosted by ImageShack.us


- 16:28 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (54) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

13.05.2007., nedjelja

Nije paprika, definitivno

Image Hosted by ImageShack.us Čim sam počela čitati post kojeg je napisala AlmostPoznata, znala sam da ću za izražavanje mišljenja trebati dosta mjesta, a za to mi je ipak kada je riječ o tipkanju najdraži moj vlastiti blog. K tome, za mene matematika o kojoj će ovdje biti riječi nije samo jedan od predmeta kojeg sam imala u osnovnoj i srednjoj školi i koji je kao takav imao mogućnost svidjeti mi se ili pak biti dosadan, nezanimljiv, težak ili nešto četvrto, već je i nešto čemu sam posvetila i jako puno vremena svog života koji je dolazio nakon školskih dana.

Matematika je otkad znam za sebe bila nešto što mi nije predstavljalo problem. Naprotiv, prvo što bih napravila kad bih došla iz škole je bilo rješevanje zadaće iz matematike i to ne zato što sam morala nego zato što mi se dalo. Ne samo iz perspektive nekoga tko ima diplomu profesora matematike nego i kao bilo kojega drugoga čovjeka jasno je da je nerijetko vrlo bitan trenutak kada se osobi neko područje počne sviđati upravo onaj u njegovoj dječjoj dobi. Tu ne mislim na nešto što nam se kao djeci svidjelo kao prolazni hir (npr. biti pjevačica, plesačica, liječnica, glumica, stjuardesa, učiteljica ili neka (nekad) popularna zanimanja kod djece), već na to da se indirektno, spontano i nenametljivo kod djeteta počnu javljati afiniteti prema određenom području ili čak više njih.

Kod mene je upravo tako i bilo. Učiteljica koja mi je matematiku predavala od 5. do 8. razreda bila je «opasna», stroga, ali i jako dobra u predočavanju sadržaja matematike na način na koji je bio primjeren djetetu te dobi. Kako sam i sama završila studij matematike nastavničkog usmjerenja, znam da samo matematičko znanje nije dovoljno da bi netko bio dobar profesor bilo kojega područja. Raditi u raznim zavodima, institutima i firmama u kojem do izražaja dolazi inženjerski, ali i ne i profesorski element struke nikako nije isto.

Možda ću zbog gore rečenoga zvučati pristrano i subjektivno, ali promatrati matematiku kao nešto preteško, kao predmet koji se mora usvojiti samo radi njega samoga i kao nešto što je izmišljeno da bi se nekoga mučilo ne spada u nešto čime bi se djecu trebalo početi upoznavati s matematikom. Naime, bauk koji je oko matematike stvoren nije izmišljen da bi profesori mogli davati instrukcije iz matematike. Bauk je stvoren od strane onih koji matematiku nikad nisu upoznali kao nešto itekako korisno, logično i zapravo jednostavnije za usvojiti od usvajanja nekih drugih područja.

Naravno da nitko nije za sve i da nitko ne mora matematiku obožavati, ali u svom studentskom iskustvu davanja instrukcija osvjedočila sam se da većina djece ipak bez osobitih teškoća matematičke programe može svladati. Najvažnije je imati kontinuitet. Upravo u tome je njena ljepota i bit, jer matematika predstavlja stalnu nadogradnju pa propuštanje nekih područja ostavljajući ih nejasnim ili pak skroz nepoznatim predstavlja najveći problem. U tom slučaju loš, neprimjeren i površan način rada profesora u osnovnoj školi itekako se može odraziti na (ne)znanje matematike koja se usvaja u srednjoj školi. Za što učenik, jasno, nije kriv.

Inače, spominju se instrukcije pa tek napomena da se roditeljima može činiti puno dati 60 kn za 2 školska sata (onoga što može biti užitak, ali i muka), no ako pogledate cijene rada na tržištu, onda usluge zidara, automehaničara, električara, … (bez aluzija na podcjenjivanje ikoga) ipak spadaju u puno cjenjenije. Tek radi ilustracije (ipak sam ja matematičar pa volim računati Image Hosted by ImageShack.us ) nezaposleni profesor koji bi 8 školskih sati dnevno davao instrukcije (što vam je, moram reći iz vlastitog iskustva, strahovito naporno – imala sam jedno ljeto par navrata 6 sati na dan i mislila sam da ću spaliti na mozak Image Hosted by ImageShack.us ) zaradio bi oko 5300 bruto. Kada bi se odbilo ono što se uplaćuje za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, ne bi mu baš puno ostalo. Račune bi nekako platio, možda bi i ratu kredita za kakvu garsonijeru mogao otplaćivati, ali teško da bi tada mogao nešto jesti. Ako i da, ne bi se maknuo puno dalje od paštete. Ako je to ono što Hrvatska želi, onda stvarno jako napredujemo. Ništa bitno različito nije ni sa plaćama prosvjetnih djelatnika, ali neću sada ići previše u širinu.

Da se vratim na ono što sam mislila reći i što smatram najbitnijim u ovoj priči. Svjesna sam da svi profesori nisu isti (i sama sam među nama studentima vidjela da ima onih koje je bilo gušt slušati do onih kojima usprkos matematičkom znanju poziv profesora nije nešto što je dano), no promatrati matematiku kroz prizmu pojedinca koji svoj posao ne radi dobro ne bi se smjelo činiti. Uostalom, nisu ni učenici savršeni pa tako i među njima ima svakakvih – vrijednih, ali i onih kojima su svi drugi, ali ne i oni sami, krivi za vlastiti neuspjeh.

I da na kraju zaključim, matematika je područje koje ne nudi samo geometriju, planimetriju, skupove, koordinatne sustave, funkcije … Ona je jedan od načina razvijanja mišljenja i logike, povezivanja uzroka i posljedica, kao i način na koji nešto naizgled imaginarno i nepotrebno može biti itekako povezano sa svakodnevnim životom kao i sa mnogim drugim znanostima i područjima. Kada se matematiku bude vidjelo takvom, onda će «strašne» priče o njoj biti u nekom trećem planu, a shvaćenje njene potrebnosti (čak i kada se njen sadržaj laiku ne čini takvim) u prvom.

- 21:10 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (58) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

08.05.2007., utorak

Četiri vrline i mana

Image Hosted by ImageShack.us Moj Netko ima manu. Dobro, nije baš samo jedna (osim za ovu prigodu). Ali ne žalim se. Onako od oka, ima ih manje od mene pa ih mogu zanemariti. Skoro. Osim te jedne. Image Hosted by ImageShack.us

Samo radi stjecanja pojma o njegovim verbalnim uletima moram vam reći primjer koji prethodi glavnoj priči. Npr. mogu ja pričati i o kvantnoj fizici (hipotetski govorim), ali on baš usred nečeg mojega MORA reći nešto svoje nevezano za temu, npr. «ej, znaš koju sam danas vidio lijepu majicu». U tom svom izričaju on nikako nije od one vrste ljudi koji vas ne slušaju čekajući kad će katapulturati iz usta nešto svoje, jer sluša tako pomno da i u tome uživam. Nije ni od onih koji su brbljavi toliko da nešto moraju pričati samo da pričaju. Jednostavno mora tu i tamo ubaciti nešto. Kaže - da ne zaboravi. A važno je. Image Hosted by ImageShack.us

Da se vratim na bit. Razgovaramo mi na telefon jedan dan o ne znam čemu, onako izmjenjujući mišljenja, možda o Milijunašu, Tariku, hrvatskom nogometu, nekom filmu, političarima … stvarno pojma nemam koja je bila tema. I onda, usred toga, u mom monologu, on tradicionalno uleti s onim «ej, moram ti nešto reć». Kažem ja onako uobičajeno «ajde, ajde» smijući se pomalo ga zezajući, «što je sad taaako važno?»

Htio sam ti reć da te volim.

Nije prvi put da mi je to rekao. Čak i da nije rekao, znam to. Po pogledima, dodirima, postupcima, načinu govora … Svejedno, jako jako godi čuti to ponovo. Zapravo, riječ godi preslaba je za opisati taj osjećaj od kojeg skoro da ostanem bez zraka. I bez riječi.

Volim jako kad se raznježim od njegovih mana.

Volim i kad se nešto (kao) ljutim i kad on onda onako (kao) glumi žrtvu. Strašno je sladak tada. Image Hosted by ImageShack.us

Volim i one njegove borice oko očiju koje nastanu kad se osmjehne, a koje se najbolje vide kad ga gledam iz profila.

Volim …

Volim.

- 23:01 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (55) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

05.05.2007., subota

O imenima

Image Hosted by ImageShack.us Na Radio Rijeci je u jednoj kontakt emisiji bilo riječi o imenima. Ne baš bilo kojim nego o imenima ljudi, što se kome po tom pitanju sviđa i što slušatelji misle o neobičnim imenima. Nisam zvala da kažem što mislim. Ipak ja imam blog. Image Hosted by ImageShack.us

Ako krenem od svojega imena, onda moram reći da nikad nisam bila nesretna njime i nikad nisam pomislila kako želim imati neko drugo ime. Štoviše, što sam bila zrelija, to sam bila svjesnija da mi baš to ime pristaje. Moglo bi se postaviti pitanje je li mama (jer ona je bila glavna po tom pitanju) bila vidovita (a dosad baš i nije bila Image Hosted by ImageShack.us ) ili sam ja pod utjecajem tog imena postala baš takva kakvo samo ime govori. Rekla bih da je ipak sve sretna slučajnost.

Druga zanimljivost vezana za imena je da vrlo često u našim glavama imena identificiramo s osobama pa nam neko ime postane lijepo radi neke konkretne osobe koja ga nosi ili nam pak postane skroz neprihvatljivo radi karaktera ili ponašanja nekoga tko nam nije osobito drag.

Iako je tu najviše riječ o okusu, davanje imena djeci trebalo bi ipak biti i više od toga. Naime, roditelji u odabiru imena ponekad ne misle na posljedice koje po dijete njegovo ime može imati. Npr. imena Svemir, Svemirka, Srna, Jelenko i sl. gotovo sigurno će bar u nekim trenucima života nekoj drugoj djeci izmamiti materijala za izrugivanje. Dobro znamo kako ponekad i poneka djeca znaju biti okrutna, i ne samo kad su imena u pitanju. Druga stvar na koju roditelji ne misle je sama praktičnost imena u određenim situacijama. Ponavljanje imena (prezime ipak nije nešto što biramo) u nedogled nekoj službenici na šalteru, medicinskoj sestri pri dogovaranju pregleda ili neka treća situacija u kojoj izgovaramo ime nije baš ugodna kad se na kraju sve svede na slovkanje.

Osobno sam za izbor imena prihvatljiva za naše podneblje što ne znači da su mi lijepa samo izvorno hrvatska imena nego da u obzir dolaze i ona imena koja se u hrvatskom govornom području sasvim dobro uklapaju. Ima puno imena koja nisu moj izbor, ali mi je razumljiv kao izbor drugoga. Istina, ima i onih za koje ću se čuditi, npr. ime Yoko bi mi sigurno ostavilo uzvik «ajme» ako ne naglas, onda iznutra. Image Hosted by ImageShack.us Onda npr. Dejvid, Čarls i sl. Isto tako mi ne leže neka imena s 2-3 pod imena. Djetetu dok se potpiše treba pola sata. Image Hosted by ImageShack.us

Čini mi se jako bitnim da treba voditi računa i o tome da dijete treba cijeli život nositi ime. Sanjica i Ivanica ne ostanu zauvijek djeca, baš kao što mi i npr. Mara i Kata nisu imena koja pretjerano pristaju djetetu. Ali zato baba Kata dobro zvuči. Image Hosted by ImageShack.us

Ako bih morala nabrojiti par imena koja mi se sviđaju onda bi to od ženskih bila Monika, Katarina, Dora, Ana, a od muških Ivan, Filip,Tomislav, Danijel. To su samo ona kojih sam se mogla sjetiti.

Kako god, to što jesmo nismo radi imena, nego radi nečega puno dubljega. No ime je to koje osim lica, stasa i glasa prvo upoznajemo kod čovjeka (osim na netu gdje se upoznajemo iznutra Image Hosted by ImageShack.us ), a znamo i sami koliko je nekad bitan prvi dojam. Htjeli to priznati ili ne.

- 09:45 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (62) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se