Ono da se jako puno žena panično boji dobivanja ne samo kilograma nego i dekagrama (među muškarcima je to rijetka pojava i iskreno, nisam ju nikad vidjela na nekom konkretnom i poznatom primjeru), poznato nam je svima. Dijelom iz objektivnog, a dijelom iz subjektivnog razloga, ne razumijem zašto je to tako. Objektivnošću se danas bavila ne bih, ali subjektivnošću bih.

Nikad nisam imala problema s viškom kilograma, ali s manjkom jesam. Ne radi toga što sam se furala na neki čačkalica-izgled, nego jer sam po konstrukciji uvijek bila sićušno dijete, a kasnije i cura. Istina da su se u nekim godinama kilice ipak počele hvatati, ali da bi se uhvatile onako kako sam htjela i kako mi se na mom tijelu, a posebno licu najviše sviđa, morala sam sačekati ove «30+» godine.

Uglavnom, moj problem je u tome što si ponekad sličim na one žene iz prvog odlomka, mada se kod mene problem manifestira u suprotnom smjeru. Naime, kad me strefi neka viroza, upalna boleština s temperaturom koja direktno ili indirektno ima veze s gubitkom teka ili mi želudac pravi probleme radi neke stresne situacije (a to je gotovo redovito), smršavim 2-3 kg i počnem se (možda i pretjerano) brinuti da to ne krene dalje.

Osim toga, ima još jedna stvar. Ja se TAKO dobro osjećam kad imam apetit da je to čudo jedno. I baš nikako ne mogu shvatiti da netko s kilama u okvirima normalnosti (a takvih nas ipak ima najviše, jer nismo srećom još ko Ameri ) može ne željeti imati apetit i ne željeti onaj tako dobar osjećaj veselja jelu kada je gladan. Meni je svaki korak, od kupovine hrane u marketu, preko pripremanja (ali samo onoga što volim) do samoga jedenja takav užitak da mi je nezamislivo da to netko ne želi osjetiti. Izbirljiva sam, jako, i puno toga ne volim jesti. Ali ono što volim, baš volim. Ali da netko ne voli ništa? Znam za slučajeve ljudi kojima je hrana kao neko nužno zlo i koji kažu da bi da mogu najradije sve to obavljali preko tabletica. Svašta mogu razumjeti ili nastojati razumjeti, ali ovo da se i na glavu nasadim, ne mogu.

Dobro, cijeli ovaj ogromni uvodni dio bio je radi ovoga kratkoga koji slijedi. Sad sam u fazi kad trebam savjete vezane za otvaranje apetita i jačanje preosjetljivog želuca. Osim nekih koje i sama znam, krenula sam i na netu tražiti, ali nekako mi se ne da sada tako. Pored traženoga, nađe se tu i raznih drugih stvari, od simptoma bolesti, do dijagnoza i prognoza. A baš da se prepoznajem u svemu tome i postanem još tamo neki hipohondar , neću. Draže mi je ovako. Da iz blogerske ruke saznam nešto korisno i provjereno.

p.s. Od traženja odgovarajuće fotografije nakon napisanog posta, pomalo mi se vraća apetit. Nije baš da je najzdravija hrana na svijetu, ali sad bih tako kokoš s ovakvog roštilja kao što vidite gore iako mogu proći i neki drugi oblici roštiljanja.

p.p.s. Dobar tek, ako slučajno jedete.

UPDATE
Ovaj je put u pitanju bila viroza. Prošla je i sve je opet po starom. Jedem. A težina se vraća na staro.