Čim sam počela čitati post kojeg je napisala AlmostPoznata, znala sam da ću za izražavanje mišljenja trebati dosta mjesta, a za to mi je ipak kada je riječ o tipkanju najdraži moj vlastiti blog. K tome, za mene matematika o kojoj će ovdje biti riječi nije samo jedan od predmeta kojeg sam imala u osnovnoj i srednjoj školi i koji je kao takav imao mogućnost svidjeti mi se ili pak biti dosadan, nezanimljiv, težak ili nešto četvrto, već je i nešto čemu sam posvetila i jako puno vremena svog života koji je dolazio nakon školskih dana.

Matematika je otkad znam za sebe bila nešto što mi nije predstavljalo problem. Naprotiv, prvo što bih napravila kad bih došla iz škole je bilo rješevanje zadaće iz matematike i to ne zato što sam morala nego zato što mi se dalo. Ne samo iz perspektive nekoga tko ima diplomu profesora matematike nego i kao bilo kojega drugoga čovjeka jasno je da je nerijetko vrlo bitan trenutak kada se osobi neko područje počne sviđati upravo onaj u njegovoj dječjoj dobi. Tu ne mislim na nešto što nam se kao djeci svidjelo kao prolazni hir (npr. biti pjevačica, plesačica, liječnica, glumica, stjuardesa, učiteljica ili neka (nekad) popularna zanimanja kod djece), već na to da se indirektno, spontano i nenametljivo kod djeteta počnu javljati afiniteti prema određenom području ili čak više njih.

Kod mene je upravo tako i bilo. Učiteljica koja mi je matematiku predavala od 5. do 8. razreda bila je «opasna», stroga, ali i jako dobra u predočavanju sadržaja matematike na način na koji je bio primjeren djetetu te dobi. Kako sam i sama završila studij matematike nastavničkog usmjerenja, znam da samo matematičko znanje nije dovoljno da bi netko bio dobar profesor bilo kojega područja. Raditi u raznim zavodima, institutima i firmama u kojem do izražaja dolazi inženjerski, ali i ne i profesorski element struke nikako nije isto.

Možda ću zbog gore rečenoga zvučati pristrano i subjektivno, ali promatrati matematiku kao nešto preteško, kao predmet koji se mora usvojiti samo radi njega samoga i kao nešto što je izmišljeno da bi se nekoga mučilo ne spada u nešto čime bi se djecu trebalo početi upoznavati s matematikom. Naime, bauk koji je oko matematike stvoren nije izmišljen da bi profesori mogli davati instrukcije iz matematike. Bauk je stvoren od strane onih koji matematiku nikad nisu upoznali kao nešto itekako korisno, logično i zapravo jednostavnije za usvojiti od usvajanja nekih drugih područja.

Naravno da nitko nije za sve i da nitko ne mora matematiku obožavati, ali u svom studentskom iskustvu davanja instrukcija osvjedočila sam se da većina djece ipak bez osobitih teškoća matematičke programe može svladati. Najvažnije je imati kontinuitet. Upravo u tome je njena ljepota i bit, jer matematika predstavlja stalnu nadogradnju pa propuštanje nekih područja ostavljajući ih nejasnim ili pak skroz nepoznatim predstavlja najveći problem. U tom slučaju loš, neprimjeren i površan način rada profesora u osnovnoj školi itekako se može odraziti na (ne)znanje matematike koja se usvaja u srednjoj školi. Za što učenik, jasno, nije kriv.

Inače, spominju se instrukcije pa tek napomena da se roditeljima može činiti puno dati 60 kn za 2 školska sata (onoga što može biti užitak, ali i muka), no ako pogledate cijene rada na tržištu, onda usluge zidara, automehaničara, električara, … (bez aluzija na podcjenjivanje ikoga) ipak spadaju u puno cjenjenije. Tek radi ilustracije (ipak sam ja matematičar pa volim računati ) nezaposleni profesor koji bi 8 školskih sati dnevno davao instrukcije (što vam je, moram reći iz vlastitog iskustva, strahovito naporno – imala sam jedno ljeto par navrata 6 sati na dan i mislila sam da ću spaliti na mozak ) zaradio bi oko 5300 bruto. Kada bi se odbilo ono što se uplaćuje za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, ne bi mu baš puno ostalo. Račune bi nekako platio, možda bi i ratu kredita za kakvu garsonijeru mogao otplaćivati, ali teško da bi tada mogao nešto jesti. Ako i da, ne bi se maknuo puno dalje od paštete. Ako je to ono što Hrvatska želi, onda stvarno jako napredujemo. Ništa bitno različito nije ni sa plaćama prosvjetnih djelatnika, ali neću sada ići previše u širinu.

Da se vratim na ono što sam mislila reći i što smatram najbitnijim u ovoj priči. Svjesna sam da svi profesori nisu isti (i sama sam među nama studentima vidjela da ima onih koje je bilo gušt slušati do onih kojima usprkos matematičkom znanju poziv profesora nije nešto što je dano), no promatrati matematiku kroz prizmu pojedinca koji svoj posao ne radi dobro ne bi se smjelo činiti. Uostalom, nisu ni učenici savršeni pa tako i među njima ima svakakvih – vrijednih, ali i onih kojima su svi drugi, ali ne i oni sami, krivi za vlastiti neuspjeh.

I da na kraju zaključim, matematika je područje koje ne nudi samo geometriju, planimetriju, skupove, koordinatne sustave, funkcije … Ona je jedan od načina razvijanja mišljenja i logike, povezivanja uzroka i posljedica, kao i način na koji nešto naizgled imaginarno i nepotrebno može biti itekako povezano sa svakodnevnim životom kao i sa mnogim drugim znanostima i područjima. Kada se matematiku bude vidjelo takvom, onda će «strašne» priče o njoj biti u nekom trećem planu, a shvaćenje njene potrebnosti (čak i kada se njen sadržaj laiku ne čini takvim) u prvom.