Čitajući neki dan članak Večernjeg lista, odmah mi se javio poticaj na misli koje već neko vrijeme imam u glavi. Gdje god se pojavi njegovo ime, Thompson izaziva veliku pompu čime u prilog ide i jedan moj sad već jako davni post. Zašto je to tako, još uvijek nisam uspjela shvatiti. Čovjek pjeva o nekim i ne tako «in» stvarima, Bogu, domovini, narodu, ljubavi. Doduše, ljubav i je «in», ali puno više u nekim pjesmuljcima koji se neumorno vrte na svim radio stanicama. No o čemu god pjevao, uvijek je pod velikim povećalom. Rijeka, Frankfurt, Sarajevo … materijala za priču koliko hoćete.

Sve to naravno ne bi moglo proći bez našeg Predsjednika. Naime, u spomenutom članku, osim što je spomenuo Antunovićkinu kompetenciju za svojevremeno vođenje vojske u okvirima ministrice obrane tepajući joj kako bi po toj analogiji mogla biti sposobna za sve i svašta (jasno, naši su političari toliko svestrani da nema onog područja gdje ne bi mogli zauzeti fotelju – u bilo kojem ministarstvu ili bilo kojem upravnom i nadzorom odboru bez obzira radilo se o brodogradnji, građevini, telekomunikacijama, medijima itd.), spomenuo je i Thompsona. Naš predsjednik, ako niste znali, smatra da Thompson u Sarajevu ne bi trebao održati koncert.

Gospodin Dosljedni Predsjednik ima pravo, kao uostalom i svatko od nas, iznositi vlastito mišljenje o čemu god hoće. No prije nego mu iz usta izlete mudrosti, ne bi bilo loše da malo proanalizira vlastite postupke. Neki dan je u Jasenovcu pričao jednu priču izigravajući velikog antifašistu, prije 15-16 godina u Australiji govorio je nešto sasvim drugo. A sve to jer je tada narod tako želio čuti. Blago nama, on samo govori ono što želimo čuti.

Ne branim nikakve misli i izričaje koji aludiraju na veličanje onoga što je u povijesti hrvatskoga naroda bilo loše, ne odobravam nikakve riječi (u pjesmama ili izvan njih) koje vrijeđaju ili ugrožavaju pripadnika nekog naroda, vjere, spola. Stoga, niti mi se sviđaju predsjednikovi govori iz Australije, niti odobravam spornu pjesmu (navodno) opjevanu od Thompsona u vrijeme Domovinskog rata.

Jedino što mi je sporno u ta dva slučaju među kojima se ipak može povući paralela, jest primjena «zakona o oprostu». Thompson je radi te pjesme za koju se sumnja da ju je opjevao godinama okarakteriziran kao fašist i nikako mu se ne može oprostiti trenutak povijesti. S druge strane, naš Predsjednik je, isto tako navodno radi trenutka povijesti, izrekao niz gluposti koje su gotovo zaboravljene tako da i on sam, uvjeren da nije licemjeran, odlazi u Jasenovac i propovijeda o antifašizmu usput drugima držeći lekcije.

Pokušavam si objasniti zašto je to tako. Zašto jedan čovjek može pjevati o svemu lijepome, ali se sve to uporno stavlja u drugi plan gurajući na vrh ono nešto što je možda izrečeno ili za što se ako je rečeno možda odavno pokajalo, dok drugi, što god rekao u sadašnjosti ili prošlosti uvijek bude oslobođen svake odgovornosti i posljedica. Nejasnoća mi je tim veća iz razloga što je prvi samo pjevač, a drugi ipak čelni čovjek jedne države. K tome, ovaj drugi, umjesto da se bavi onim ipak bitnijim stvarima u kojima može dati svoj doprinos razvoju nacionalnih interesa, ako ne radi funkcije koja mu to dozvoljava, ono radi utjecaja koje može imati kao predsjednik države, on se bavi tamo nekim estradnim pričama.

Čini mi se ipak da dobar dio odgovornosti leži na medijima i njihovim sklonostima. Thompson je uvijek dobar materijal za punjenje minutaža i redaka. Dobar je za to i sam Predsjednik, ali neke političke struje ipak dovoljno jako djeluju da me ni uz silna uvjeravanja u neovisnost medija ne mogu uvjeriti da politika i «disanje» određenih uredničkih ekipa u tome nemaju svoje prste. Dovoljno mi je početi od Novoga Lista.

Drugo kako si djelomično taj fenomen u Hrvata pokušavam objasniti je onaj sveden na razinu pojedinca, reklo bi se ljudski faktor. Kad nam se netko sviđa, onda nam jako jako dugo može «jahati» na glavi, a da nećemo reagirati. Za takvoga, što god učinio, uvijek nalazimo neka opravdanja. Nerijetko nerealna i nelogična. S druge strane, kad nam netko nije drag ili nam je čak antipatičan, onda se taj stvarno i na glavu može nasaditi, a da nećemo promijeniti percepciju te osobe iz vlastite nam perspektive.

Sve u svemu, ovo je samo jedna od onih crtica u kojima mi moj vlastiti narod nije previše jasan.

Ima jedna stvar koja me poprilično smeta kod nekih ljudi. Mislim, nije da ima samo jedna, ali sad mislim spominjati baš tu jednu. Onu kada se ljude u vezi smješta u jednu kategoriju, a one koji su sami u neku drugu, kao manje vrijednu.

Biti sam i ne biti u vezi za mene je značilo sve i svašta. Razni trenuci, razni doživljaji, razne emocije. Pretpostavljam da radi različitosti karaktera ili životne situacije svaki čovjek ima svoj doživljaj, ali kada govorim o sebi, nije me sram spomenuti onaj jedan osjećaj koji je te životne periode ponekad pratio. Usamljenost. Nije to bila ona usamljenost da nisam imala nigdje nikoga s kime bih mogla otići na cugu, popričati, nasmijati se. Bila je to ona usmaljenost kada u nekim sekundama, minutama ili satima jako osjećaš da ti treba netko koga bi volio i tko bi volio tebe. Ono nešto kada osjetiš da možeš puknuti od emocija koje bi dijelio sa nekim, kada znaš da negdje mora postojati netko tko je baš za tebe, netko s kim bi uživao u svemu lijepome, netko tko je jednako tako sam kao i ti. Bio je to i onaj osjećaj kada je osim vjere da takva osoba postoji postojao i strah. Ne strah da takve osobe nema, nego strah da ju možda nikad neću sresti.

Druga strane te medalje je da nikad, ali baš nikad nisam mislila, kao što ne mislim ni danas, da netko tko nije u vezi ne može živjeti život punoćom kao i onaj tko u vezi je. Nije to ista vrsta unutarnjeg ispunjenja, ali ispunjenje jednakoga intenziteta svakako jest. Uz uvjet da mi sami život punim i napravimo. Ako bi se puninom nazvalo mahnito popunjavanje rasporeda upravo iz nekog straha od samoće svakim ostankom u četiri zida, onda to baš i ne bi bio najbolji način. Ali živjeti svjesna da je život lijep, da je toliko mogućnosti preda mnom, da mogu što hoću i kad hoću, bilo mi je nešto što mi je davalo optimizam i što mi je bilo "hrana" u trenucima kada su mi se i neke druge, ne baš tako vedre misli, motale po glavi. A motale su se kratko, baš radi ovih vedrijih koje su bile duže i jače.

Kako god život izvan veze smatram ravnopravnim onome u vezi i onakvim kakvim ga sami formiramo, tako isto i život u vezi ne smatram a priori nečim obećanim, genijalnim, savršenim i idiličnim. Posebno poznavajući činjenicu da postoje veze u kojima se čovjek može osjećati usamljeniji nego onda kada u vezi nije.

Moram opet reći da me stvarno smeta ta, mogu ju mirne duše nazvati, ljudska glupost koja selekcionira ljude na način da se neke označava kao "usamljenike" i "nesretnike" postavljajući se prema njima kao prema onima koje treba žaliti zaboravljujući da su u takvom etiketiranju upravo ti koji etiketiraju jedini koje bi se moglo žaliti upravo radi te primitivnosti i nesposobnosti sagledavanja svijeta realnim očima.

Ipak, moram reći da je najgore što sam vidjela ona situacija kada čovjek žali sam sebe do te mjere da se osjeća nevrijednim baš radi toga što nema nikoga. Jedna je moja prijateljica znala imati takve izljeve samosažaljenja baš u vrijeme kad smo zapravo bile u prilično sličnoj situaciji. Ono u čemu smo se razlikovale bio je baš pogled. Ona je imala faze kukanja i tek trenutke optimizma, kod mene je bilo obrnuto, faze optimizma bile bi tu i tamo prekinute fazama usamljenosti. Naime, dugotrajne kuknjave s primjesama sažaljevanja nisu mi baš specijalnost.

Kako sam vam u već nekoliko navrata spominjala, ljubav mi se desila onda kad sam to najmanje očekivala. Štoviše, kad izvrtim film, mislim čak da se pojavila onda kada je postojalo nekoliko nanizanih pesimističnih trenutaka. Isto tako, bilo je to u trenutku kad mi se činilo da Bog baš previše ne misli na mene i kad sam usamljenost osjetila ne samo radi samačkog života nego i radi osjećaja da me On zanemario. Imala sam krivo. Skroz krivo. Onda to nisam znala. Danas, iz neke sasvim druge pozicije i sasvim drugog pogleda, znam.

Svašta se čovjeku u životu dogodi, napravi ove ili one korake koji su mudri ili možda baš i nisu osobito, proživi sve i svašta, ali na kraju ostaje ono da si bez obzira bio u vezi ili ne, čovjek koji mora prije svega živjeti sam sa sobom. Život mi se ponekad sastoji od dvojbi i sumnji, ali ono u što sam sigurna je da ona ja s kojom živim već tolike godine i ona ja koja je provela i usamljnih trenutaka, ona ista ja koja je i danas sa mnom.

Čovjek u vezi svoje ponašanje, običaje, navike katkad mijenja, jer onaj tko nije spreman na neke promjene teško da u vezi uopće može biti, ali ona bit naše osobnosti ostaje takvom kakva je. Zato, pogled na ljude ne temelji mi se na onome jesu li u vezi, koliko dugo i na koji način, već na onome kakvi su u onoj svoj dubini koju ni jedna veza ne može promijeniti. Bude mi žao kad vidim da neki percepcije o onima u vezi ili onima koji to nisu stvaraju, uvjerena sam, na temelju skroz krivih zaključaka.

Možda dok dođem do kraja ovog posta uspijem izabrati. Sada još ne znam. Usprkos činjenici da sam tri verzije (od njih milijun koliko ih ima) preslušala jedno 123 puta. Neku me večer ulovio trenutak emocija pa sam slušala, slušala, slušala. I još sam svašta usput, ali sad je bitno baš to slušanje. Koje se događa i dok ovo pišem. Pjesma od koje se baš sva raznježim. Kao inače nisam sva takva.



Frank Sinatra bio je prvi, kažu neki da je originalna verzija uvijek najbolja. Ne znam, teško mi je reći je li najbolja, ali zvuči mi toplo, nježno, onako za ples udvoje, onako kao kad želiš zaustaviti trenutak.



Elvis Presley, isto tako legenda. Gledajući ga na ovim snimkama, natečenog, bolesnog, pred kraj života, pjesma mi djeluje onako skroz njegova. Vjerodostojna. Iskrena. K tome, ako bih se ovdje morala odlučiti za najbolji vokal, onda bi to zasigurno bio Elvis. Baš milina od ljepote glasa. A i stasa u nekim ranijim danima.



Robbie Williams nikad mi nije bio osobito simpatičan. Zapravo, mogla bih reći da mi je svojevremeno bio čak i izrazito antipatičan. Onda sam malo bolje počela slušati njegove pjesme pa se negdje nešto pozitivno pomaknulo. Postao mi je više «samo» čovjek, a manje tamo neka uobražena zvijezda za kojom vrište cur(ic)e. Očigledno dovoljno da mi i ova njegova verzija spada u one bolje.

******

Još nekoliko preslušavanja i … interpretacija … izvedba ...

Elvis, ipak.

Majstorica s mora napisala je post s pitanjem u naslovu Ljubav traje tri godine? Kako bi odgovor u komentaru bio predug, a i u zadnje vrijeme su mi ljubav i zaljubljenost ne samo u mislima nego i u srcu, morat ću reći malo više od nekoliko rečenica.

Prvo moram reći da ja zapravo i nisam sigurna gdje točno počinje ljubav, a prestaje zaljubljenost. Mogu nagađati, mogu analizirati svoja iskustva i slušati tuđa, mogu čitati priče i gledati filmove, mogu i živjeti i osjetiti ljubav. Ali točnu granicu ne znam. A kad pomislim zašto ne znam, onda je jedini odgovor koji mi pada na pamet – sve se ispreplelo.

Od nekoliko rečenica koje je Majstorica s mora citirala (riječi su Frédérica Beigbedera) mogu izdvojiti dvije rečenice Ljubav je unaprijed izgubljena bitka. i Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati. Istina, rečenice su izvučene iz cjelokupnog teksta, ali mislim da izvlačenjem nije narušen kontekst onoga o čemu se govorilo.

Definitivno se ne slažem s tim mišljenjem. Prije svega, jer sam u životu bila i sretno i nesretno zaljubljena i jer je bilo razdoblja kada sam voljela i kada nisam. Ovakve rečenice može reći samo čovjek koji se u ljubav razočarao, tj. kojemu u životu nešto od onoga što mu ljubav prestavlja fali.

Činjenica je koju vjerujem nitko ne dovodi u pitanje je ono da je zaljubljenost kada vidimo vrline, ali ne i mane osobe, kada glas razuma postoji samo negdje u daljini (nekima ni toliko). Onda, tu je lupanje srca, uzbuđenje oko ponovnog susreta, sreća oko primljenog poziva ili sms-a, veselje oko malog slatkog dara…

Ljubav je po mom mišljenju, a rečeno slobodnijim i pomalo metaforičnim izričajem, dizanje zaljubljenosti na višu razinu. Ne mislim tu na neko strategijsko planiranje u kojem radimo planove i programe, nego na ono što učini vrijeme, ali i mi sami upoznavajući osobu svakim danom sve više i više i pri tom zdravim razumom (koji s odmicanjem veze ipak jača) primjenjujući dosadašnja svoja i tuđa iskustva.

Jasno da zaljubljenost i ljubav nisu isto, ali čemu to dvoje uporno odvajati? Ako govorimo o zrelim ljudima sa razvijenom vlastitom osobnošću (jer mladenačke zaljubljenosti u stvarne i imaginarne osobe ipak su nešto drugo što nije tema ovog posta), onda smatram da ljubav nužno ne izbacuje zaljubljenost. Čak štoviše, skoro da me i smeta taj konstantni pesimističan stav koji ljubav (kao posljedicu zaljubljenosti) unaprijed opisuje kao nešto dosadno, monotono i rutinirano. Te najzad osuđeno na propast.

Ne, ne vjerujem u to nikako. A nisam naivka niti netko kome su oči zamagljene od silne zaljubljenosti. Zaljubljena jesam, ali i volim. Svjesna sam da u životu čovjek prođe svašta, svjesna sam i da dvoje ljudi različitih karaktera prije ili poslije mora naići na nesuglasice i probleme, kao i na životne okolnosti koje iste generiraju. Međutim, smatram da jedno od smisla ljubavi i jest u nadilaženju istih.

Nadalje, sklona sam vjerovati da ljubav nije nešto što je bilo, a onda iščezlo. Ako smrt prekine ono što se među dvoje ljudi događalo, onda to nije iščezavanje ljubavi. Ako pak svojevoljno odu jedno od drugoga, onda to i nije bila ljubav (onako dogovorno mogli bismo ju nazvati pravom ljubavi mada je to pojam kojeg ne volim, baš kao ni onaj pojam pravi vjernik).

Ljubav smatram nečim što se nužno mora njegovati i razvijati, nešto što zahtjeva volju, trud, želju, potrebu da se nadiđu problemi. Oni problemi radi kojih kada ljubavi nema vrlo lako «dižemo sidro». Isto tako, one male slatke sitnice kojim uveseljavamo jedno drugoga jedan su od mnogobrojnih načina (nikako jedini) da njegujemo taj odnos. I baš radi toga ne razumijem kako zaljubljenost može biti isključena iz ljubavi i kako se ljudi tako olako mire s onim da zaljubljenosti više nema. Zašto ju puste da ode? Da, možete me sad uvjeravati kako ona nestane, ali kad vidim parove, starije ljude, kako znaju biti zaljubljeni, onda mi je to sasvim dovoljan dokaz da ona itekako može biti sastavni i trajni dio dugogišnje veze.

U jednoj Oliverovoj pjesmi postoje stihovi «…ni po muke se zaljubit, a volit triba, triba moć i znat» s čime se apsolutno slažem. Zaljubiti se je uistinu lako, ali razviti taj osjećaj do onoga drugoga je ono što treba moći i znati. Ako nam s jednom osobom to nije uspjelo, nikako ne znači da smo za nešto krivi ili da ne znamo voljeti. Znači da to nije bilo ono što je trebalo biti, ali i da je sve to životni put koji vodi negdje drugdje i koji će kad-tad dovesti do one osobe radi koje će postojati spremnost na obostrano primanje i davanje.

p.s. Kada prema nekome iz dana u dan, od samoga početka, osjetiš sve više i više, što je to zaljubljenost ili ljubav?

Jutros dok sam mislila što ću napisati za ovu prigodu palo mi je na pamet pogledati što sam pisala lani. Čitajući sam se podsjetila i usput zaključila da se nešto posebno u tom smislu i nije promjenilo.

I dalje mama i ja povremeno muku mučimo s komunikacijom. Isto tako i dalje me raznježi nekim poklončićima, lijepim riječima, pogledima. Ovaj put mi nije kupila kuhinjsku krpu na Uskršnje piliće , ali i dalje radi na doti koju mi neumorno nudi. Mislim da me se hoće riješiti.

Nije se promijenilo ni to da mi je Uskrs i dalje blagdan vezan za ljubav i nadu. Čak su ti osjećaji jači nego ikad. Volim. Voljela sam i lani, ali sad volim i onako.

Uvijek rado slušam iskustva vjernika i onih koji to nisu kada je vjera ili njeno odsustvo u pitanju. Ono što mogu zaključiti jest da snaga vjere u vjernika nije potpuna konstanta. Ona jača ili slabi. Isto tako, kod onih koji ne vjeruju jača ili slabi sumnja u postojanje onoga Nekoga u kojega mi vjernici vjerujemo.

Sumnjala sam i ja. Jesam. Dođe mi nekad i sad. Ali mislim da nikad kao sad nisam tako jako osjećala Njegovo postojanje. Možda zato jer mi je baš onda kad ja sumnja bila najjača i kad sam mislila da me ostavio, u život donio nešto što može samo On.

Uz želju da i vas prate ljubav i nada želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs.

Opet se blogom bacaju rukavice. Poetske ovaj put. Što je dobro. Bar za one kojima takav izričaj ide. Ili ga tek otkrivaju u sebi. Magična Noć je jednu takvu rukavicu ponudio meni. I to je dobro. Osim detalja da meni pjesme ne idu. Nije da ne pročitam poneku blogersku, nije da i ne osjetim (ne baš svaki put, priznajem ) što je pjesnik htio reći, nije i da mi pojedine uglazbljene pjesme ne mogu izazvati bujicu emocija. Ali postoji ALI.

Ja stvarno ne znam pisati pjesme. Dobro, mogla izvesti neku s matematički preciznim rimama i osjećajem za broj slogova i stihova , mogla bih kao i većina biti autor pjesma (ili «pjesma») kakvih viđamo na našoj estradi. Štoviše, sigurno bih sklepala i bolje od onoga «Afrika, paprika» ili «minus i plus, ko Amer i Rus». Ali opet moram reći – ne mogu pisati pjesme. Ne znam to, ne izlazi iz mene. Čak ni kad sam jako jako sretna ili isto tako tužna. Emocije izražavam na razne načine. Jedan dio vidite i ovdje na blogu. Ali u nekom umjetničko-poetskom smislu ne znam i ne mogu.

Zato – mogla bih reći da zadatak ne mogu izvršiti. No s druge strane, Magična Noć tražio je uradak. A uradak je prilično općenit pojam.

Riječi more, noć, ugriz, vrisak, strast mogla bih strpati u jedan haiku izričaj

More. Noć.
Ugriz.
Vrisak.
Strast.

pa da izanaliziramo što je pisac htio reći. Ali to bi u mom pjesničkom izražavanju bio vic i ništa drugo. Zato spomenute riječi mogu uobličiti tek ovako:

Volim more, i kad je skroz mirno, i kad su valovi od jakog juga.
Volim i noć, kad je oblačna i topla. Volim ju i kad je vedra i puna zvijezda na nebu. Onda tražimo zvijezdu Sjevernjaču.
Ugrizi mi ne idu. Nikakvi. A i nemam baš zube za to tako da pazim. Jabuku jedem s nožem.
Vrištim kad mi prilazi neka bubetina, bogomoljka, pauk ili nešto jednako grozno.
Strast … sama za sebe mi je jedno veliko ništa. S ljubavlju je veliko svašta.

p.s. Dok ovo pišem, baš slušam jednu pjesmu koju volim. Mariju od Divljih jagoda dajem i vama. Zaključak posta je da vam pjesmu ipak mogu pružiti. Još da me čujete kako pjevam ...