Ima jedna stvar koja me poprilično smeta kod nekih ljudi. Mislim, nije da ima samo jedna, ali sad mislim spominjati baš tu jednu. Onu kada se ljude u vezi smješta u jednu kategoriju, a one koji su sami u neku drugu, kao manje vrijednu.

Biti sam i ne biti u vezi za mene je značilo sve i svašta. Razni trenuci, razni doživljaji, razne emocije. Pretpostavljam da radi različitosti karaktera ili životne situacije svaki čovjek ima svoj doživljaj, ali kada govorim o sebi, nije me sram spomenuti onaj jedan osjećaj koji je te životne periode ponekad pratio. Usamljenost. Nije to bila ona usamljenost da nisam imala nigdje nikoga s kime bih mogla otići na cugu, popričati, nasmijati se. Bila je to ona usmaljenost kada u nekim sekundama, minutama ili satima jako osjećaš da ti treba netko koga bi volio i tko bi volio tebe. Ono nešto kada osjetiš da možeš puknuti od emocija koje bi dijelio sa nekim, kada znaš da negdje mora postojati netko tko je baš za tebe, netko s kim bi uživao u svemu lijepome, netko tko je jednako tako sam kao i ti. Bio je to i onaj osjećaj kada je osim vjere da takva osoba postoji postojao i strah. Ne strah da takve osobe nema, nego strah da ju možda nikad neću sresti.

Druga strane te medalje je da nikad, ali baš nikad nisam mislila, kao što ne mislim ni danas, da netko tko nije u vezi ne može živjeti život punoćom kao i onaj tko u vezi je. Nije to ista vrsta unutarnjeg ispunjenja, ali ispunjenje jednakoga intenziteta svakako jest. Uz uvjet da mi sami život punim i napravimo. Ako bi se puninom nazvalo mahnito popunjavanje rasporeda upravo iz nekog straha od samoće svakim ostankom u četiri zida, onda to baš i ne bi bio najbolji način. Ali živjeti svjesna da je život lijep, da je toliko mogućnosti preda mnom, da mogu što hoću i kad hoću, bilo mi je nešto što mi je davalo optimizam i što mi je bilo "hrana" u trenucima kada su mi se i neke druge, ne baš tako vedre misli, motale po glavi. A motale su se kratko, baš radi ovih vedrijih koje su bile duže i jače.

Kako god život izvan veze smatram ravnopravnim onome u vezi i onakvim kakvim ga sami formiramo, tako isto i život u vezi ne smatram a priori nečim obećanim, genijalnim, savršenim i idiličnim. Posebno poznavajući činjenicu da postoje veze u kojima se čovjek može osjećati usamljeniji nego onda kada u vezi nije.

Moram opet reći da me stvarno smeta ta, mogu ju mirne duše nazvati, ljudska glupost koja selekcionira ljude na način da se neke označava kao "usamljenike" i "nesretnike" postavljajući se prema njima kao prema onima koje treba žaliti zaboravljujući da su u takvom etiketiranju upravo ti koji etiketiraju jedini koje bi se moglo žaliti upravo radi te primitivnosti i nesposobnosti sagledavanja svijeta realnim očima.

Ipak, moram reći da je najgore što sam vidjela ona situacija kada čovjek žali sam sebe do te mjere da se osjeća nevrijednim baš radi toga što nema nikoga. Jedna je moja prijateljica znala imati takve izljeve samosažaljenja baš u vrijeme kad smo zapravo bile u prilično sličnoj situaciji. Ono u čemu smo se razlikovale bio je baš pogled. Ona je imala faze kukanja i tek trenutke optimizma, kod mene je bilo obrnuto, faze optimizma bile bi tu i tamo prekinute fazama usamljenosti. Naime, dugotrajne kuknjave s primjesama sažaljevanja nisu mi baš specijalnost.

Kako sam vam u već nekoliko navrata spominjala, ljubav mi se desila onda kad sam to najmanje očekivala. Štoviše, kad izvrtim film, mislim čak da se pojavila onda kada je postojalo nekoliko nanizanih pesimističnih trenutaka. Isto tako, bilo je to u trenutku kad mi se činilo da Bog baš previše ne misli na mene i kad sam usamljenost osjetila ne samo radi samačkog života nego i radi osjećaja da me On zanemario. Imala sam krivo. Skroz krivo. Onda to nisam znala. Danas, iz neke sasvim druge pozicije i sasvim drugog pogleda, znam.

Svašta se čovjeku u životu dogodi, napravi ove ili one korake koji su mudri ili možda baš i nisu osobito, proživi sve i svašta, ali na kraju ostaje ono da si bez obzira bio u vezi ili ne, čovjek koji mora prije svega živjeti sam sa sobom. Život mi se ponekad sastoji od dvojbi i sumnji, ali ono u što sam sigurna je da ona ja s kojom živim već tolike godine i ona ja koja je provela i usamljnih trenutaka, ona ista ja koja je i danas sa mnom.

Čovjek u vezi svoje ponašanje, običaje, navike katkad mijenja, jer onaj tko nije spreman na neke promjene teško da u vezi uopće može biti, ali ona bit naše osobnosti ostaje takvom kakva je. Zato, pogled na ljude ne temelji mi se na onome jesu li u vezi, koliko dugo i na koji način, već na onome kakvi su u onoj svoj dubini koju ni jedna veza ne može promijeniti. Bude mi žao kad vidim da neki percepcije o onima u vezi ili onima koji to nisu stvaraju, uvjerena sam, na temelju skroz krivih zaključaka.