Majstorica s mora napisala je post s pitanjem u naslovu Ljubav traje tri godine? Kako bi odgovor u komentaru bio predug, a i u zadnje vrijeme su mi ljubav i zaljubljenost ne samo u mislima nego i u srcu, morat ću reći malo više od nekoliko rečenica.

Prvo moram reći da ja zapravo i nisam sigurna gdje točno počinje ljubav, a prestaje zaljubljenost. Mogu nagađati, mogu analizirati svoja iskustva i slušati tuđa, mogu čitati priče i gledati filmove, mogu i živjeti i osjetiti ljubav. Ali točnu granicu ne znam. A kad pomislim zašto ne znam, onda je jedini odgovor koji mi pada na pamet – sve se ispreplelo.

Od nekoliko rečenica koje je Majstorica s mora citirala (riječi su Frédérica Beigbedera) mogu izdvojiti dvije rečenice Ljubav je unaprijed izgubljena bitka. i Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati. Istina, rečenice su izvučene iz cjelokupnog teksta, ali mislim da izvlačenjem nije narušen kontekst onoga o čemu se govorilo.

Definitivno se ne slažem s tim mišljenjem. Prije svega, jer sam u životu bila i sretno i nesretno zaljubljena i jer je bilo razdoblja kada sam voljela i kada nisam. Ovakve rečenice može reći samo čovjek koji se u ljubav razočarao, tj. kojemu u životu nešto od onoga što mu ljubav prestavlja fali.

Činjenica je koju vjerujem nitko ne dovodi u pitanje je ono da je zaljubljenost kada vidimo vrline, ali ne i mane osobe, kada glas razuma postoji samo negdje u daljini (nekima ni toliko). Onda, tu je lupanje srca, uzbuđenje oko ponovnog susreta, sreća oko primljenog poziva ili sms-a, veselje oko malog slatkog dara…

Ljubav je po mom mišljenju, a rečeno slobodnijim i pomalo metaforičnim izričajem, dizanje zaljubljenosti na višu razinu. Ne mislim tu na neko strategijsko planiranje u kojem radimo planove i programe, nego na ono što učini vrijeme, ali i mi sami upoznavajući osobu svakim danom sve više i više i pri tom zdravim razumom (koji s odmicanjem veze ipak jača) primjenjujući dosadašnja svoja i tuđa iskustva.

Jasno da zaljubljenost i ljubav nisu isto, ali čemu to dvoje uporno odvajati? Ako govorimo o zrelim ljudima sa razvijenom vlastitom osobnošću (jer mladenačke zaljubljenosti u stvarne i imaginarne osobe ipak su nešto drugo što nije tema ovog posta), onda smatram da ljubav nužno ne izbacuje zaljubljenost. Čak štoviše, skoro da me i smeta taj konstantni pesimističan stav koji ljubav (kao posljedicu zaljubljenosti) unaprijed opisuje kao nešto dosadno, monotono i rutinirano. Te najzad osuđeno na propast.

Ne, ne vjerujem u to nikako. A nisam naivka niti netko kome su oči zamagljene od silne zaljubljenosti. Zaljubljena jesam, ali i volim. Svjesna sam da u životu čovjek prođe svašta, svjesna sam i da dvoje ljudi različitih karaktera prije ili poslije mora naići na nesuglasice i probleme, kao i na životne okolnosti koje iste generiraju. Međutim, smatram da jedno od smisla ljubavi i jest u nadilaženju istih.

Nadalje, sklona sam vjerovati da ljubav nije nešto što je bilo, a onda iščezlo. Ako smrt prekine ono što se među dvoje ljudi događalo, onda to nije iščezavanje ljubavi. Ako pak svojevoljno odu jedno od drugoga, onda to i nije bila ljubav (onako dogovorno mogli bismo ju nazvati pravom ljubavi mada je to pojam kojeg ne volim, baš kao ni onaj pojam pravi vjernik).

Ljubav smatram nečim što se nužno mora njegovati i razvijati, nešto što zahtjeva volju, trud, želju, potrebu da se nadiđu problemi. Oni problemi radi kojih kada ljubavi nema vrlo lako «dižemo sidro». Isto tako, one male slatke sitnice kojim uveseljavamo jedno drugoga jedan su od mnogobrojnih načina (nikako jedini) da njegujemo taj odnos. I baš radi toga ne razumijem kako zaljubljenost može biti isključena iz ljubavi i kako se ljudi tako olako mire s onim da zaljubljenosti više nema. Zašto ju puste da ode? Da, možete me sad uvjeravati kako ona nestane, ali kad vidim parove, starije ljude, kako znaju biti zaljubljeni, onda mi je to sasvim dovoljan dokaz da ona itekako može biti sastavni i trajni dio dugogišnje veze.

U jednoj Oliverovoj pjesmi postoje stihovi «…ni po muke se zaljubit, a volit triba, triba moć i znat» s čime se apsolutno slažem. Zaljubiti se je uistinu lako, ali razviti taj osjećaj do onoga drugoga je ono što treba moći i znati. Ako nam s jednom osobom to nije uspjelo, nikako ne znači da smo za nešto krivi ili da ne znamo voljeti. Znači da to nije bilo ono što je trebalo biti, ali i da je sve to životni put koji vodi negdje drugdje i koji će kad-tad dovesti do one osobe radi koje će postojati spremnost na obostrano primanje i davanje.

p.s. Kada prema nekome iz dana u dan, od samoga početka, osjetiš sve više i više, što je to zaljubljenost ili ljubav?