Taman dok sam dvojila oko teme večerašnjeg posta, Bigica me usmjerila pa evo. U mom ne tako kratkom stažu na netu imala sam razne nadimke na raznim mjestima virtualnog svijeta. Jedan od njih je i ovaj koji me na neki način određuje. Istina, ne bi se s time složili neki koji su me vidjeli, ali samo zato što me nisu dobro pogledali. A i zbog još jednog razloga.

Neki koji bi me vidjeli prvi put nakon što su me već u mislima identificirali s Pipi Dugom Čarapom , približili bi mi se i razgledavali lice komentirajući «A gdje su pjege?». Radi mračnih prostora i ambijenata (nemojte krivo shvatiti smještajući radnju u kakvu mračnu šumicu ) pjege se nisu vidjele. Možda jesu malo više na danjem svijetlu, ali ni tada previše. Posebno ne ako je bilo zimsko vrijeme, jer tada izblijede. Ako je bila riječ o ljetu, onda je stvar (koju specificirajmo kao osutost lica točkama ) bila uvjerljivija, ali i tada manje nego nekih prijašnjih godina kada još nisam koristila zaštitni faktor 30 (da ne spomenem i koji veći ).

Ne mogu reći da me pjege smetaju. Ne one pjege koje su slatke male točkice. Ali kada pošteno popjegavim (a to se desi ako ljeti ne djelujem mazalački), onda pjegice postaju pjegetine što mom licu daje tamniju boju koja mi uopće ne pristaje. Barem ne gledajući se mojim očima.

Da me pjege, dok su u pristojnoj mjeri, ne smetaju govori ne samo nick, nego i to da sam na svoju smeđu kosu svojevremeno znala nabaciti crvenkaste (ne narančaste) tonove. Valjda jer mi se činilo da bi se dobro uklopili u moj cjelokupni izgled. Baš sad razmišljam kako se nisam dugo ucrvenila i da bih mogla opet malo.

Osim toga, kažu da ti pjegavi i rošasti (generalizacija, ali što mogu, nisam ju ja izmislila ) znaju biti zločesti. Kako nisam rošasta, a pjegava sam tako-tako (ipak nisam Pipi), dalo bi se zaključiti da sam malo zločesta. Mrvicu. U samoanalizi i samokritičnosti, mogla bih reći da i jesam. Ali to vam je ona pozitivna i dobrodušna «zločestoća» čovjeka koji ponekad voli malo bocnuti (jednako kao što voli biti bocnut) i koji stvarno nikad drugome ne želi zlo.

«Ja u ljubav vjerujem». Zašto … pa tako … sjećam se da sam razmišljala što staviti, a što me na neki način određuje. A ovaj spoj riječi pokrivao je čak 3 činjenice. Prvo mi je palo na pamet «ajde da si skratim muke pa da bude neki film». Kako volim ljubiće i to one lijepe, nježne, sretne i ne baš drugorazredne ili trećerazredne, izbor sam suzila upravo na takve.

Jedan od omiljenih mi je, što je evidentno, i «Notting Hill», o kojem sam već pisala, a koji je kod nas iz nekog čudnog razloga preveden kao «Ja u ljubav vjerujem». No možda je baš radi toga čuda neviđenog i postao nazivom mog bloga, jer generira ovo zadnje što ću spomenuti.

Ja stvarno vjerujem u ljubav. Vjerovala sam onda kada sam otvarala blog, vjerujem i danas. Vjerujem u ljubav prema bližnjima, ljubav prema ljudima općenito, ljubav od Boga i najzad u onu ljubav koja nam ovozemaljski život čini potpunim i smislenim do kraja i koju tražimo do god ju ne nađemo čak i onda kada toga nismo svjesni i/ili kada se to prije svega sebi bojimo priznati.

Baš zato sam ovdje to što jesam. Ovdje, ali i ne samo ovdje.

Neću posebno izdvajati neke blogere već ću sve vas koji to želite, a koji još niste, pozvati da kažete zašto ste baš to što jeste. Na blogu, a ako želite i šire.

p.s. Ovaj gore dlakavac dokazni je materijal da pjegavi znaju biti jako slatki.

Zamislite, biti 2 godine na blogu i ne sjetiti se vlastitog blogorođendana. Mislila sam na njega par dana ranije, sjetila sam ga se par dana kasnije, ali sami dan D 12.2. prošao nezapaženo i gotovo u zaboravu. Nije, istina, potpuno zaboravljen, jer ipak ga sada spominjem. Ali samo ovako nakratko, jer o svemu onome što mi je blog dao već sam toliko puta pisala da sada neću. Mogu spomenuti tek to da zasigurno ne bi toliko bila ovdje da mi nije (bilo) dobro. Eto, to bi bilo o blogu.


A sad ono drugo. Jučer smo u obitelji Moga Nekoga proslavili njegov rođendan. Sve je bilo dobro, čak i više od toga, osim jedne "sitnice". Baš nedavno sam se čudila kako me stvarno dugo nije uhvatila migrena. Najbolji mogući dan je izabrala. No dobro ... idem sad na bitne i ljepše stvari.

U autu, taman pred njegovom kućom, dok je dar još bio u papirnatoj vrećici, Moj Netko je zavirio unutra. Onako leteći. I kao iz katapulta prema obliku pogodio što je to. Eh, baš sam ga iznenadila. Nešto kasnije išao je dar odmotati u svoju sobu. Nakon par trenutaka krenula sam i ja za njim.

Tamo ga je ulovio trenutak nježnosti. Jer kad je otvorio i vidio ga, rekao mi je da se sav naježio. Baš mi je bio sav nekako ... mi bi ovdje u mom kraju rekli - mil. Raznježim se i samo kad ga gledam, a još kad se raznježi i on, onda sam vam ja sva neka da ne znam kud bih sa sobom od tog osjećaja.

Stvarno je užitak darivati osobu do koje ti je stalo i koju voliš. Jako jako lijep osjećaj koji te ispuni ne samo darom kojeg daješ nego i onim što dobiješ natrag kad osjetiš koliko to nekome znači.

Ono nešto vam je ovo što vidite.

Moj Netko voli igrati šah. Jednom, baš na onoj terasi koju sam spominjala pred par dana, pitao me ako ćemo jednom odigrati koju partiju. S obzirom da sam odgovorila da hoćemo, morala sam ga kupiti.

Pričala sam ovdje već i o tome koliko volim osjetiti lijep miris. Mali začin na šah je Brut. Baš volim kad mi je sav mirisan. Ne šah.

Prije dosta mjeseci, kada smo Moj Netko i ja sjedili sami na terasi jednog kafića i pričali, rodila se ideja. Nije to bila ideja za novu temu posta, bila je to tek smjernica za nešto što me do ovih dana nije napuštalo. U to vrijeme nas dvoje još nismo bili u vezi, mada, lagala bih kad bih rekla da o njoj nisam razmišljala.

Uglavnom, tada je prvi put to nešto spomenuo u razgovoru. Sljedeći put spominjanja toga nečega bili smo u vezi i već tada sam znala da mu baš to moram kupiti za rođendan. Znala sam isto tako da se neću predomisliti, kao i to da naša veza nije nešto što nastane i nestane dok kažeš "keks". Možda će to nekome zvučati presamouvjereno, ali neke stvari čovjek jednostavno zna. U neku ruku mi je sada, kada su emocije dublje, lako to govoriti, ali meni se čak i tada i emotivno i zdravorazumski činilo da je on baš netko tko će biti Moj Netko.

Odlutala sam malo, da se vratim na temu. Znala sam i još jednu činjenicu. Da u jako jako puno vremena to nešto nigdje po trgovinama nisam vidjela. Ali baš ono - nigdje. A nije da nisam doktorirala na sadržajima trgovina raznih vrsta. No kako datum baš i nije bio blizu, nisam se zabrinjavala misleći "smislit ću do onda nešto".

U međuvremenu nisam bila smisla ništa, osim što sam nedavno i tatu angažirala da detaljno pretraži grad. I opet ništa. Ili gotovo ništa, jer smješne primjerke toga nečega ne bih darovala ni nekome tko mi znači puno manje.

E, onda sam se sjetila da net, osim što služi za blogarenje, mailanje i komuniciranje na razini razvijanja međuljudskih odnosa , zna biti i sredstvo traženja. Google je učinio svoje, mada mi nije ponudio veliki izbor. Nije to bilo baš ono što sam zamislila, ali recimo da je zadovoljilo neke kriterije. I tako sam vam ja obavila kupovinu čak u Slavoniji. Usput, pozdrav svim Slavoncima.

Dakle, čovjek (slučajno istog imena kao Moj Netko kojem ću sada nakon ovoga ići zahvaliti na mail ) obećao mi je da za nekoliko dana na kućnoj adresi mogu očekivati paket. Zapravo, bio je jako precizan. Rekao je srijeda. Trebam li vam reći da sam danas svojima prije "dobar dan" rekla "jel mi stiglo ono?"

Ne, nije poanta u tome što je točno to, nije poanta ni u cijeni koja nije astronomija, poanta je u tome da sam vam ja sva sretna što je dar došao na vrijeme, što je ispao bolji nego na slici i što stvarno jedva čekam da ga za koji dan dam u prave ruke. Joj, kad bih vam bar mogla opisati razinu svoje ispunjenosti, sreće, uzbuđenosti ... i svega nečega takvoga.

p.s. Nije da vam ne bih rekla što je točno to nešto, ali Moj Netko čita mi blog pa ne mogu... al evo, za koji dan mogu prestati biti tajanstvena.

Pogledala sam danas film "Probuđena savjest" (The Insider) snimljen prema istinitom događaju. Mogao bi se analizirati iz raznih kuteva, ali sada me najviše zanima onaj vezan za medije. Naime, film je pokazao da i vrlo jaki mediji koliko god se izvana činili stabilni i "svoji" u određenim trenucima imaju poljuljanu čvrstoću traženja i otkrivanja istine. Posebno kada nad glavom počnu visiti magnati tipa onih koji nas Pozdravljaju iz Rovinja. Radi ovih ili onih razloga, intenzitet želje za istjerivanjem pravde počne slabiti i odjednom tema postane manje bitna i najzad toliko minorna da ju se više i ne spominje.

S druge pak strane, povlačenje koje bi u nekim trenucima bilo ne samo nužno, nego i dio nekog općeprihvatljivog i humanog ponašanja, većini medija ipak ne dolazi u obzir kada je glad za čitanošću, slušanošću i gledanošću tolika da graniči sa primitivizmom kakvih se čini mi se nije sretalo ni u vrijeme pećina i koliba.

Slučaj Račan (ako osobnu tragediju jednog čovjeka mogu tako nazvati) samo je još jedan u nizu onih koji je za medije postao hrana kakvu rijetko dobivaju. Samo, moram priznati da je ono malo što pratim doslovno degutantno i kad bih morala odabrati medijsku kuću koja u tome prednjači, teško bih se mogla odlučiti.

Današnji HTV-ov Dnevnik bavio se molbom Ivice Račana da mediji smanje pritisak na njega, obitelj i bolnicu. A radilo se to upravo na način da se novinarka koja se u živo javlja s mjesta zbivanja hvali kako danonoćno dežuraju oko bolnice ili u njoj samoj. Ljudi moji, pa da nisam čula, ne bih vjerovala. Oni gotovo da ne spavaju i ne jedu čekajući ... ŠTO? Čovjek je bolestan, treba se liječiti, želi svoju obitelj, želi mir, a ovi kao lešinari čekaju da se desi nešto "spektakularno".

Neki dan, prije samoga puta u Njemačku, čujem na radiju da su novinari i fotografi čekali da Račan izađe iz stana da bi uslikali njegov bolni izraz lica, valjda da bi o tome pričali i razglabali po cijele dane. Koliko netko mora biti proračunat, hladan i bezosjećajan da bi radio tako nešto?

Večernji list isto prati trendove, jer naslovi koji dolaze u setovima podsjećaju na Santu Barbaru. Objektivnost i činjenično stanje javnost zanima, ali pretjerivanje do te mjere da se nudi i opis sobe s analizom ima li santarni čvor, tv, frižider? Sad vidim da su lavinu s vrha vijesti makli, ali ne sumnjam da ćemo uskoro vidjeti novu.

Ivica Račan kao političar nikad nije bio moj izbor, no za mene je ako to zanemarim čovjek kao i svaki drugi, čovjek koji ima svoje privatne probleme s kojima se mora nositi. Bio je korektan, iznio je one činjenice koje je smatrao relevantnim s obzirom na njegov položaj u hrvatskoj politici, no nikako se ne mogu oteti dojmu da je dao prst, a mnogi bi htjeli njegovu ruku, čak i više od toga.

Mislim da mediji ipak ne bi trebali tome služiti - jeftinoj prodaji senzacionalnih naslova. Mnogi to rade, toliko da postaju ne samo naporni nego i dosadni, pored svega već gore spomenutoga. Srećom, postoje i neke emisije koje ipak osvjetljavaju obraz novinarske profesije. Život uživo, Robert Zuber i ostali njegovi kolege rade ono što predstavlja jedno od, po mom sudu, temeljnih smisla novinarstva.

Zbog blizine autobusnog i željezničkog kolodvora, na riječkoj rivi (gdje je i sama luka) zna se desiti da vam priđe poneki čovjek, putnik, pitajući gdje se što nalazi. Činilo mi se u prvi mah, dok sam čekala gradski bus i pri tom se divila prelijepom zimskom danu, da mi je danas prišao upravo jedan takav. Prije nego vam ispričam kako je tekao razgovor tek napomena da je čovjek morao biti stariji od mene toliko da bi mi mogao biti otac, ako ne i stariji.

- Ja sam iz Labina, Labinjon, ti si iz Rijeke? (tu još usprkos intuiciji koja je govorila drugačije promišljam kako možda samo treba informaciju vezanu za nepoznat kraj, jer naglasak mu je bio kao i kod ljudi iz tog dijela Istre)
- Da.
- Sam sam tu u Rijeci. Dala bi mi svoj broj mobitela? Onako da malo popričamo, možda prijateljski ili? (da, baš sam jednog takvog tražila za prijatelja )
- Ne bih.
- Gledao sam te malo. Lijepa si. (ili zgodna si ili tako nešto, ne mogu se točno sjetiti kao što mi je i nepoznato odakle me to gledao, jer odjednom se stvorio kraj mene). Ne bi mi dala broj mobitela? Sam sam pa …
- Ne bih, nađite si nekog drugog.
- A da ja dam tebi broj? Možda se predomisliš?
- Ne, neću se predomisliti. Ne zanimate me ni najmanje.
- Ne? Barem si iskrena … Nemoj se ljutiti … A imaš koga? Jesi oženjena?
- Jesam. (eto još jedne laži iz mojih usta , ali činilo mi se da je bolje reći da jesam, jer to je podrazumijevalo "ako ne prestaneš dosađivati, imat ćeš posla s mužem" što ipak i upornima znači da prestanu )

U tim trenucima nisam čekala svoj autobus. Čekala sam bilo koji, da se maknem s te stanice u nadi da neće za mnom. Srećom, i nije.

Jasno mi je da nekoj ženi na ulici može prići zainteresiran muškarac. Nije mi se to događalo puno puta u životu, ali kad to napravi neki vršnjak ili čovjek približnih godina, onda je to jedno. Ovo danas je nešto sasvim drugo te mi nameće samo jedno pitanje – kako si čovjek te dobi može to dozvoliti? Da obilazi autobusne stanice, prilazi nepoznatim i premladim ženama i curama koje ničim ne pokazuju interes za njega nadajući se da će prihvati njegovu «velikodušnu» ponudu?

Neke je ljude tako teško ne žaliti.