Baš nakon jednog od rijetkih dana kada je ove zime palo malo više snijega od pokoje pahulje, otišli smo na izlet u Fužine. Prvo, Fužine, za one koji ne znaju, su malo, ali lijepo mjesto u Gorskom Kotaru, 40-ak km od Rijeke. Drugo, ovo išli podrazumijeva Mog Nekog i mene no zbog davno rečenih riječi neću ovdje na blogu biti stalno sladunjava. Osim naravno samo malo. Jer kako da vam ne kažem da mi je biti s njim na snijegu, hodati satima i osjetiti slatki umor od hladnog i čistog planinskog zraka jednaka milina kao i bilo što drugo s njim.

No dobro, da bih vam barem malo dočarala ljepotu Fužina i onoga što nude, pokazat ću vam ovih nekoliko fotografija. Ulazak u Gorski Kotar bio mi je impresivan i prije Fužina. Sigurno ste čuli za Gornje Jelenje, mjesto na 880,9 m nadmorske visine na kojem zimi vrlo često zna biti problema u prometu. Velika nadmorska visina, utjecaj planinske, ali mediteranske klime u zimskim danima s oborinama garantira često obilje snijega.



U Fužinama se nalazi jezero Bajer, a na samom njegovom početku, pogled prema mjestu izgleda ovako kako vidite na fotografiji.



Šetnjom uz jezero, za koju, usput vam moram reći - morate imati nepromočive cipele, jedino što možete i trebate je – prepustiti se i uživati. Samo što se pri tom teško odlučiti da li gledati lijevo ili desno, da li fotografirati ovo ili ono. Potočići, jezerca veličine par metara, stabla nakrcana snijegom koji se otapa na dnevnoj «+» temperaturi i pada vam na glavu. Meni se posebno svidio ovaj potočić sa slapom. Nisu baš slapovi Krke, a bome ni Nijagare , ali i 20-ak cm slapa zna biti bučno. Onako lijepo bučno.



Za vas koji ste često na relaciji Rijeka-Zagreb i koji se vozite autocestom, tek informacija da izgradnja punog profila autoceste napreduje. Doduše, s obzirom da radnoga dana nigdje niste mogli vidjeti radnika, ne vjerujem da je riječ o nekoj ekstremno velikoj brzini napretka, ali valjda su malo pospajali blagdane ili vrijeme nije bilo dovoljno dobro. Ono da nema novaca neću uzeti u obzir.



Meni su ipak draži motiv od vijadukta i brda kojeg pola fali bile ove drvene klupice i stol pa sam njih stavila u prvi plan. Sviđa mi se što Fužine, tj. ljudi koji upravljaju tim mjestom razvijaju autohtonost. Svugdje možete vidjeti razne obavijesti na drvenim pločama i pločicama. I ove klupice od drva pridonose dojmu da ste u planinskom mjestu i da sve što je moderno, plastično ili metalno ne mora nužno biti i prikladno i lijepo.



Od životinja, medvjede i vukove nismo sreli , ali zato su tu bile 2 patke i 1 patak. Pitome neke patkice, naučene na ljude i na njihovo hranjenje. Nije im baš puno trebalo da doplivaju do nas. Ponudili smo im napolitanke, pretvrde za njihov ukus, ali nakon topljenja u vodi, ni patke im nisu mogle odoliti. Bio je tu i ovaj slatki konjić s lijepom «kosom». Čekao je da se netko ukrca na njegovu kočiju pokriven dekicom da mu ne bude zima. Mi se provozali nismo, ali možda netko drugi je.



Meni osobito draga fotografija je i ova, još jedno umjetno jezero koje je ipak dijelom bilo zaleđeno pa je u kombinaciji sa nezaleđenom površinom i odsjajem šume prizor davao poseban ugođaj.



I za kraj, mogu vam još samo reći da ako ste negdje blizu svakako svratite. Ako niste, potrudite se da barem jednom budete. Bez obzira na godišnje doba. Jer u Fužinama i prirodnim ljepotama može se uživati i na proljeće, i ljeti, i na jesen.