Praćenje zbivanja vezanih za štrajk zaposlenih u obrazovanju, od osnovnog i srednjeg školstva do onih u visokoškolskim ustanovama nešto je o čemu ne mogu propustiti napisati koju riječ. Smjernice mi je dala anketa na web-stranicama Glasa Istre čije rezulatate vidite i na slici. Istina da uzorak od 400-tinjak ispitanika nije nužno reprezentativni primjerak stvarnog stanja, ali ipak daje kakve-takve informacije o pogledu građana na tu važnu sferu u životu jedne države i onih koji u njoj žive.

Podatak koji kaže da 60% ispitanika misli da je obrazovanje posao koji zaslužuje veće priznanje od onoga koje ima i da država mora više vrednovati rad koji ga prati je nešto što uistinu ohrabruje. Obrazovanje samo po sebi tu naravno nije svrha. Svrha su posljedice koje ono mora i treba imati. Gledajući površinski, dalo bi se zaključiti da se promjene odnose samo na povećanje plaća. No ako se zaviri samo malo dublje, jasno je da adekvatna nagrada zaposleniku za njegov rad izaziva lančani niz pozitivnih pomaka.

Naime, već djeca u osnovnoj školi (slušajući i upijajući informacije od svojih roditelja i ljudi koji ih okružuju) polako, ali sigurno dobivaju dojam da biti učitelj baš i nije nešto. U tome im intenzivno pripomažu i mediji nudeći kvazipjevače, BigBrother likove, misice i nogometaše kao modele po kojima bi trebalo stvarati snove. U srednjoj školi, razmišljajući trezvenije i zrelije, učenici ipak nadvisuju taj nivo, ali svoje životne ambicije nastoje realizirati usmjeravajući se na neka druga područja koja neupitno donose puno više novaca. Stoga, nagrađivanje djelatnika koji sudjeluju u obrazovnom procesu u vidu poboljšanja plaće ima dalekosežne posljedice namećući srednjoškolcima ideju da i sami u budućnosti mogu biti dio procesa koji društvo čine vrijednijim, moralnijim i naprednijim u svakom smislu opredjeljujući se za plemenit i cijenjen posao obrazovanja, ali i odgoja učenika.

Ako je pretjerivanje u zahtjevima da učitelj kao visokoobrazovan čovjek (a podsjećam vas da je sveukupno visokoobrazovaanih u Hrvatskoj samo 7%) dosegne prosječnu plaću u Republici Hrvatskoj, onda se uistinu to može nazvati pretjerivanjem. K tome, djelatnici u državnim firmama u privredi plaćeni su puno bolje, baš kao i oni koji rade na razno-raznim poslovima u gradovima i županijama pa se da izvesti zaključak da je cijenjenije raditi u primjerice HEP-u ili nekom uredu državne uprave nego posvetiti se obrazovanju.

Ova priča o dugim praznicima je tipičan primjerak nepoznavanja elementarnih činjenica o načinu rada obrazovnih ustanova, jer tko imalo zna o ustroju školstva, isto tako zna da kada učenici nemaju nastave ne znači da i nastavnik nije na svome radnome mjestu koje nije isključivo i samo učionica. Osim toga, rad u nastavi osim 4-5 ili 6 sati u razredu znači i dodatni posao koji podrazumijeva pripremu koja može oduzeti i nekoliko sati za jedan školski sat.

Odgojni čimbenik nastavnog procesa, svjesna sam, negdje se putem izgubio (ili se gubi), ali mislim da je to ipak nešto u čemu puno manju ulogu ima nastavnik kao pojedinac, a puno veću društvo i vrijeme u kojem se nalazimo. U tom smislu, uvjerena sam, navedene promjene ipak mogu pomoći namećući da posao učenja i prenošenja znanja vuče za sobom i poštovanje ne samo prema osobama u nastavnom procesu već i u tome da stjecanje znanja nije nešto što se samo mora, nego i nešto što je dobro.

Ispitanici s odgovorom «ne zanima me» srećom su u manjini. Da nije tako, bio bi to znak da imamo društvo u kojem ljude uopće nije briga kako će sutra živjeti njihova djeca i unuci i da svjesnost i promišljanje nije odlika kojom se mogu opisati ostavljajući dojam neukosti i/ili nezainteresiranosti za okolinu u kojoj žive i čiji su dio.

I da zaključim, obrazovanje, kako sam već spomenula, nije samo sebi svrha. Obrazovan čovjek, čovjek sa znanjem stvara si predispozicije ne samo za stjecanje znanja potrebnog da bi od njega živio, nego mu i pomaže da razvija svijest, izražava stavove, bude kritičan prema negativnim pojavama, ali i da doprinosti indirektno ili direktno razvoju zemlje u kojoj živi. Ako to nekome nije dovoljan razlog, onda mu očigledno treba povratak u školske klupe.

UPDATE
Preporučam da pročitate post Just4me čije iskustvo ipak govori najviše o životu jednog hrvatskog učitelja.

Ovih sam dana bila podalje od Vukovara i svega onoga što se u njemu spremalo za današnji dan. Na neki način je i bolje odmaknuti se. Ne misliš, ne vidiš, zaboraviš pa i ne plačeš. Današnje jutro vratilo me 15 godina unatrag. Uz misao da nije u redu, koliko god bolno bilo gledati sve to, nametati si "neću na to misliti".

Suze zaslužuju svi oni poginuli i nestali hrvatski branitelji i civili, svi oni koji su prošli logore, svi oni koji su s vrećicama morali napustiti svoj dom, svi oni koji su i na drugim dijelovima Hrvatske bili u rovovima kada sam ja bila u svome domu.

Svatko ima svoje načine rješavanja boli. Svatko ima i svoja iskustva koja se sa tuđima ne mogu mjeriti, ali potrpjeti malo boli uz suze minimalna je žrtva koju svatko od nas koji nismo prošli najgore ratne strahote može dati. I tada smo bili s Vukovarom, Gospićem, Dubrovnikom, Osijekom, Siskom, Slavonskim Brodom, Zadrom, Šibenikom ... i tada smo plakali, i tada nismo bježali od emocija. Ja to ne želim ni sad.

Kada sam na blogu, riječ Vukovar me uvijek podsjeti na dragu mi blogericu Vedranu koja je bila curica onda kada je morala otići iz svog doma. Lani je napisala posebno dirljivu priču kakvu može napisati samo netko tko je prošao to što je prošao i tko i danas živi tamo gdje život nije onakav kakav se čini iz nekih drugih perspektiva. Rado bih da ju i vi možete pročitati, ali obrisana je.

Tužan je današnji dan po mnogočemu i za Vukovarce i za sve Hrvate i ostale stanovnike Hrvatske. No istovremeno je i dan ponosa, nade, zajedništva, herojstva. I ljubavi.

Htjela bih jednom vidjeti Vukovar.

UPDATE

Hvala Vedrani na priči koju je pronašla u svojoj arhivi. Voljela bih da ju pročitate.

*************

Komentari ostavljeni prije problema sa serverom:

:draga blogerice!! vjeruj mi i ja se suosjećam s tobom,Vukovar i Vukovarc jedini znaju što je bol i patnja,znam i ja, ako hoćeš,ja sam blizu Vukovara,mogu ti mnogo o njemu reći,ali bolje je to vidjeti i osjetit nego pričati..... Vukovar zaslužuje mnogo više,a Domovinski rat.... nemogu više da pišem,rukom suze brišem,ali ovo se nikada ne smije zaboraviti!!!!!!!!! svaka ti čast!!!!!!!!! (18.11.2006. 13:28)

the_flowergirl: Da, i ja sam se jutros sjetila da bih mogla svratit na njen blog. Vezano uz prijenos na HRT-u, moram reći da mi je žao danas vidjeti neke važne face u prvim redovima, koje su i inače u prvim redovima upropaštavanja ove zemlje. Šamar onima koji su onda bili u prvim redovima, a tima svaka čast! (18.11.2006. 13:43)

majstorica: odi. što prije.
ja sam bila 3 puta.
svaki put sam ga drugačije doživjela.
to je grad koji te ne ostavlja ravnodušnom (18.11.2006. 14:00)

mirta: Ova pretposljednja tvoja rečenica neka nam bude misao vodilja za dalje... u tom gradu su naši temelji, i ne mislim gard kao mjesto sa ulicama i kućama, nego grad kao ljude koji udahnjuju život. I uvijek rado navratim do tebe. Postovi koje pišeš su jako dobri jedino što ne ostavljam uvijek komentare. Pozdrav! :) (18.11.2006. 14:48)

PoZoY: U ovome kraju na sreću rat se nije ni osjetio...čak štoviše...i tih godina stradavanja, preleti borbenih aviona i kolone tenkova u svom pohodu na Sloveniju bili su doživljaj...posebno za njih, tada još djecu. Rat je za njih bio samo na TVu...ništa bliži od onog sada u Iraku ili gdjegod drugdje...rat je bio njima razlog zbog kojeg Dnevnik traje toliko dulje...
Ali imali su Katja i David u svom razredu gimnazije djevojku iz grada sa Dunava. Bila mu je najbolja prijateljica kroz srednju. Ekipa iz zadnjih klupa koju još i danas znade zazivat sa nostalgijom. I njoj je to kasnije postala.
Uvijek se sjeti njene priče...školske zadaće koju je u suzama, a opet tako ponosno, pred cijelim razredom čitala...uz muk i tek pokoji jecaj iz neke klupe...priče o sudbini njenih bake i djeda.
danas u novinama piše...Vukovar nije grad heroj...
Vukovar je grad heroja i legendi...
patnja i ponos...u istoj riječi imena grada...
žao mi što usprkos želji i planovima još nisam ondje bio...
možda jednom...samo očito ne više s onim istim ljudima s kojima sam se veselio tome... (18.11.2006. 15:29)

Fubar Surabenu, Momentalist: ne znam jesi li gledala emisiju povodom obljetnice, tj prijenos, tj. misu u prvim redovima glavonje, političari maste se i zijevaju na stolicama, a ljudi oko njih, invalidi, branitelji stoje e to nije u redu (18.11.2006. 15:38)

filozofije jednog leptira: bila sam u Vukovaru i zao mi je sto se jos uvijek jako dobro vidi sta se dogadalo tada...ima jos uvijek toliko razrusenih kuca, suze na lice krenu kada se to vidi... (18.11.2006. 15:43)

!vOna: Iako te neznam..neznam otkud si ni nista o tebi..ali moram ti priznat da me neopisivo u srce dirnuo ovaj tvoj post...nisam iz vukovara da sam kao mala uvijek pjevala ovu pjesmu koje se samo mali dio jako slabo sjecam..."dođi mi ooo Vukovaru moj,uz tebe sam ovdje i opet cu živjet..u tebi je moj dom.." puno pozdrava...hvala ti.. (18.11.2006. 16:10)

Big Blue: Ne zaboravlja se to. Nemam što drugo reći. Datum - sve znaš ;-) (18.11.2006. 16:40)

Šovinisti u akciji!: ja mislim da je cijela ta stvar oko Vukovara prenapuhana, Osijek je primio više štete tjekom rata al zbog velicine grada se nije toliko osjetilo koliko na Vukovaru. (18.11.2006. 17:12)

Undying: Bio sam jedan jedini put u Vukovaru,ali dovoljno da ga uistinu doživim. Samo je žalosno što će ove obljetnice uvijek političari iskoristiti za svoju promociju. (18.11.2006. 17:34)

Nedavno je Justawoman oduševljeno pisala o svom dvosatnom branju maslina. Moram priznati da to nikad nisam radila što i nije za pohvalu s obzirom na to da sam napola Dalmatinka i da mi otac ima poneko stablo koje treba obrati. Ono da su Dalmatinci mrvicu lijeni ne stoji onako generalno, ali u mom slučaju možda ipak da. No dobro, da ne skrećem previše s teme.

Maslinovo ulje do prije par godina uopće nisam konzumirala osim ako bi onako u hrani bilo zakamuflirano. No nagaovarali me moji doma da probam onako samo ulje. Ne sa žlicom, nego na pijatiću, malo posoljeno pa sa kruhom. I probala sam. Ne mogu reći da je bilo dobro kao drugi dalmatinski specijalitet pršut, ali malo pomalo mi je postalo sasvim normalno to marendati. Čak mi je i ukusno i fino, a kad se sjetim svih onih pašteta, salama i mesnih doručaka u kojima je svega i svačega, bude mi žao da nisam to napravila i prije. Ne mogu reći da ne jedem i ovo što nije baš zdravo, ali svi bismo trebali biti svjesni da se za vrlo malo novaca možemo puno zdravije hraniti. Samo kad bi htjeli.

Posebna priča je pizza o kojoj sam vam već pisala. Komentar koji mi je tada napisao Brlje sjetio me da sam u svom ritualnom opisu moje savršene pizze (mislim tu ne na najsavršeniju pizzu na kugli zemaljskoj već na onu koja je najsavršenija u okvirima mojih mogućnosti ) zaboravila navesti da se ili od ispod ili na samo tijesto namaže maslinovog ulja. Nije baš da se nešto posebno osjeti, ali već sama pomisao da je tamo, usprkos termičkoj obradi koja baš i ne popravlja njegovu kvalitetu, ostavlja mi dojam da jedem zdravu hranu. Nekad se i nije loše lagano zavaravati.

Ono što mi baš nikako ne ide (u mojoj preširokoj lepezi hrane koju ne volim) su jaja sfrigana na maslinovom ulju. Takva mi jaja ni inače nisu baš nešto, ali u spomentujoj kombinaciji su mi baš onako ful bljak. Dalo bi se naći još takvih primjera, ali s obzirom da da je ovo post ZA maslinovo ulje, neću više u negativnom tonu.

U pozitivnom bi se o njemu jako puno moglo reći, kako u gurmanskom smislu tako i kao o prehrambenom proizvodu koji je i više nego zdrav. Maslinovo ulje pomaže u borbi protiv raka grudi i raznih drugih tumora. Povoljno djeluje na jetru, kožu, crijeva i probavu uopće. Djeluje pozitivno i na srce i krvne žile te na «dobri» kolesterol, dok «lošega» smanjuje. I to je samo u najkraćim crtama, jer dale bi se stranice o tome napisati.

K tome, u prilog idu i hrvatski klimatski uvjeti koji omogućuju proizvodnju maslinovog ulja. Nažalost, još uvijek nije dovoljno prepoznata njegova vrijednost ili je radi raznih osobnih interesa moćnim pojedincima zgodnije uvoziti maslinovo ulje pa na policama naših marketa možemo gledati razne «djevičanske» varijante koje konkuriraju cijenom, što je i razumljivo s obzirom da te tekućine niti po boji, niti po okusu, niti po kvaliteti prate ono što daje pravo i industrijski neobrađeno maslinovo ulje.

Sigurno ste čuli da je maslinova grančica simbol mira pa vam ovom prilikom mašem jednom sa stabala kojeg gledate na slici, a koja je moj izvor ulja u kojega «toćam» kruh s početka priče.

Surfajući netom naletjela sam na članak objavljen na stranici Večernjeg lista koji me baš nasmijao. Vozila sam se svojevremeno u jugu povremeno i ne mogu baš istaknuti neke posebne mane koje su ga krasile. To nužno ne znači da je to vrijedilo i za svaki jugo, ali sudeći po onome pročitanome, izgleda da je taj bio jedan od rijetkih zdravih primjeraka svoje vrste.

Ono što me posebno nasmijalo je ne toliko sama kritika i ocjena koliko ono da smo u vrijeme kada se jugo izvozio u SAD iz medija saznavali kako je jugo idealan autić za prosječno američko dijete koje sa svojih 16 godina ipak ne treba neku mega-zvijer kakve su Amerima pod normalno i koji je preplavio američko tržište koje gotovo da nije moglo sakriti oduševljenje tim jugo-otkrićem. Istina je očigledno bila drugačija. Vjerujem da to baš i nije bio najauto koji je svijet poznavao, ali izgleda da peglica ipak nije stigla do "velike bare". Jer skvrčenost koju ona može pružiti i samozapaljenje kojeg je vjerujem upoznao svaki osvješteni Poljak dok se njome kotrljao do Jadrana svjedoče upravo to.

Jugo mi nije nešto posebno prirastao srcu, ali čak i kao takav čini(o) mi se boljom opcijom od presavršenih auta kojih su hrvatske ceste prepune, a koja daje lažnu sliku hrvatske stvarnosti prikazujući ju boljom čak i od nekih zapadnoevropskih. Tako da mi je poseban gušt vidjeti ili njega ili fićota ili neko treće "demode" prijevozno sredstvo kojeg na ulici vidimo jednom u mjesec dana.

Ono na što me još asocirao ovaj tekst, iako sadržajno nema nikakve veze, je i jugo kao vjetar. Često sam ga gledala iz onog kuta koji je govorio da svaka njegova malo intenzivnija pojava znači kišu, sivilo i idealnu situaciju za biti u nekoj zatvorenoj prostoriji. No ono što jugo može pružiti u kombinaciji sa šetnjom uz more je nešto što se malo s čime može usporediti. Za razliku od bure, jugo je topao vjetar pa u zimske dane dane baš godi kad mrsi kosu i kad u suradnji s morem "govori" tako lijepim i uhu ugodnim čarobnim jezikom šumova. I vi ste čuli kako se kamenčići kotrljaju kad ih val ponese? Milina. Sjetim se Giulianovoga juga, dolazim do trenutka kad mi se svašta počinje vrtiti po glavi ... a i spava mi se jako jako, priznajem.

Neki dan sam u razgovoru s jednom jako dragom osobom načela misao o nečemu što me smetalo i prije dosta godina kad sam išla u školu, ali i danas kad sve to mogu gledati nekim drugim ipak zrelijim očima. Možda nije sasvim jednako biti u poziciji roditelja i onoga tko to nije, ali bez obzira na to, principe ili imamo ili ne pa tu (ne)roditeljsku ulogu mogu zanemariti s obzirom da ipak jesam principijelna.

Ako se vratim u prošlost, sjetim se onih 19 predmeta koliko sam ih imala u 4. razredu srednje škole. Nije bilo lako, moralo se učiti svaki dan, ne za svaki predmet, ali gotovo uvijek za neki. Nisam nikad imala problema u školi, bar ne onih velikih koji bi podrazumijevali da skupljam jedinice jednu za drugom ili onih u kojima bih mislila da takav ritam ne mogu izdržati. Naravno da to ne znači da mi ponekad od učenja i škole nije bila muka i da bi tako rado bila radila bilo što drugo od onoga što sam morala, a to je učiti. Isto tako, često sam po uspjehu bila jedna od boljih u razredu, ali nikad nisam bila najbolja u smislu da sam imala prosjek 5.0. Nikad mu uostalom nisam ni težila, ali i da jesam, ne bih ga mogla realizirati. Jer Marksizam nikako nisam mogla imati 5. A ni Likovnu kulturu.

Dobro, da konačno kažem ono što sam zapravo htjela reći. Kada je u školi bilo tako gadno, a dan prije baš sam "morala" biti vani i zabavljati se ili gledati televiziju ili brbljati s prijateljicom, onda mi je sasvim razumljivo i prirodno bilo biti svjestan činjenice da posljedice toga moram snositi. Što bi značilo ili dobiti komad, ili dobiti nižu ocjenu, ili pak naći način kako ju izbjeći, ali SAMA noseći se sa posljedicama vlastitog (ne)rada.

I onda bih tako izabrala. Rekla bih "nisam spremna" pa bi profesorica fino dala 1 za kojeg bi znala da ću ga ispraviti kad naučim. Kako sam rekla, nisam ih nizala jednog za drugim, ali znalo se desiti. Druga varijanta bila je snalaženje i brzinsko učenje dok se ispituje nekog drugog što bi eventualno završilo nižom ocjenom. Pokušavam se sjetiti treće varijante.

Štrajkanje nikad nisam prakticirala. Jednostavno nismo bili takav razred. Znao nam se par puta u 4 godine desiti onaj kolektivni, ali to bi uglavnom bilo iz nekih drugih razloga (npr. Božić 1990). Generalno nisam radikalno protiv izostajanja s nastave, ali pod uvjetom vlastite odgovornosti za ono što se radi. Dakle, svatko može i otići s nastave, ali tada treba znati da je taj sat neopravdan. Jednako kao što treba znati da je podnošljivo imati nekoliko neopravdanih, ali imati ih previše znači biti nezreo, neozbiljan i nedorastao.

I onda tu nastupaju roditelji. Ono što smatram nužnim je roditeljska briga i kontrola nad onim što dijete radi što podrazumijeva roditeljske sastanke, informacije, ali i razgovore s djetetom preko kojih saznaje za brige, probleme i nedoumice. No ono što nikad nisam odobravala je zajednički "štrajk" djeteta i roditelja u kojem roditelj razredniku opravdava dijete s lažnim isprikama kako bi se ovaj bolje spremio. To mi nije u redu iz više razloga. Prvi je jer predstavlja svojevrstan bijeg od problema. U životu nam problemi ne dolaze po narudžbi. Dolaze i onda kad ih ne očekujemo pa je snalaženju U TRENUTKU bitno. Nadalje, tu je neizbježna odgovornost za ono što radimo. Učiti dijete da se neodgovornost tolerira po mom sudu nije najbolji način odgoja. Onda, tu je i spoznaja da ne moramo uvijek briljirati i da je i negativan rezultat dio života, baš kao što se i postoji mogućnost ispravljanja vlastitih pogreški. I na kraju, kako bi bilo da svi uvijek kad nastupi problem tako reagiraju? Kako je profesorima kada ni krivi ni dužni ulete u prazan razred? Radeći svoj posao. Bi li netko od roditelja volio da na njihovom radnom mjestu dožive nešto takvo?

Sve u svemu, ne smatram da svi moraju imati same petice, ne smatram ni da svi moraju završiti gimnazije, ali ono što smatram nužnim za zdravo društvo kojem težimo (a kojeg još uvijek i ne računajući ovu problematiku nismo dosegli) je odgovornost, poštenje i sposobnost rješavanja problema od kojih se, htjeli mi to ili ne, život sastoji.