Praćenje zbivanja vezanih za štrajk zaposlenih u obrazovanju, od osnovnog i srednjeg školstva do onih u visokoškolskim ustanovama nešto je o čemu ne mogu propustiti napisati koju riječ. Smjernice mi je dala anketa na web-stranicama Glasa Istre čije rezulatate vidite i na slici. Istina da uzorak od 400-tinjak ispitanika nije nužno reprezentativni primjerak stvarnog stanja, ali ipak daje kakve-takve informacije o pogledu građana na tu važnu sferu u životu jedne države i onih koji u njoj žive.

Podatak koji kaže da 60% ispitanika misli da je obrazovanje posao koji zaslužuje veće priznanje od onoga koje ima i da država mora više vrednovati rad koji ga prati je nešto što uistinu ohrabruje. Obrazovanje samo po sebi tu naravno nije svrha. Svrha su posljedice koje ono mora i treba imati. Gledajući površinski, dalo bi se zaključiti da se promjene odnose samo na povećanje plaća. No ako se zaviri samo malo dublje, jasno je da adekvatna nagrada zaposleniku za njegov rad izaziva lančani niz pozitivnih pomaka.

Naime, već djeca u osnovnoj školi (slušajući i upijajući informacije od svojih roditelja i ljudi koji ih okružuju) polako, ali sigurno dobivaju dojam da biti učitelj baš i nije nešto. U tome im intenzivno pripomažu i mediji nudeći kvazipjevače, BigBrother likove, misice i nogometaše kao modele po kojima bi trebalo stvarati snove. U srednjoj školi, razmišljajući trezvenije i zrelije, učenici ipak nadvisuju taj nivo, ali svoje životne ambicije nastoje realizirati usmjeravajući se na neka druga područja koja neupitno donose puno više novaca. Stoga, nagrađivanje djelatnika koji sudjeluju u obrazovnom procesu u vidu poboljšanja plaće ima dalekosežne posljedice namećući srednjoškolcima ideju da i sami u budućnosti mogu biti dio procesa koji društvo čine vrijednijim, moralnijim i naprednijim u svakom smislu opredjeljujući se za plemenit i cijenjen posao obrazovanja, ali i odgoja učenika.

Ako je pretjerivanje u zahtjevima da učitelj kao visokoobrazovan čovjek (a podsjećam vas da je sveukupno visokoobrazovaanih u Hrvatskoj samo 7%) dosegne prosječnu plaću u Republici Hrvatskoj, onda se uistinu to može nazvati pretjerivanjem. K tome, djelatnici u državnim firmama u privredi plaćeni su puno bolje, baš kao i oni koji rade na razno-raznim poslovima u gradovima i županijama pa se da izvesti zaključak da je cijenjenije raditi u primjerice HEP-u ili nekom uredu državne uprave nego posvetiti se obrazovanju.

Ova priča o dugim praznicima je tipičan primjerak nepoznavanja elementarnih činjenica o načinu rada obrazovnih ustanova, jer tko imalo zna o ustroju školstva, isto tako zna da kada učenici nemaju nastave ne znači da i nastavnik nije na svome radnome mjestu koje nije isključivo i samo učionica. Osim toga, rad u nastavi osim 4-5 ili 6 sati u razredu znači i dodatni posao koji podrazumijeva pripremu koja može oduzeti i nekoliko sati za jedan školski sat.

Odgojni čimbenik nastavnog procesa, svjesna sam, negdje se putem izgubio (ili se gubi), ali mislim da je to ipak nešto u čemu puno manju ulogu ima nastavnik kao pojedinac, a puno veću društvo i vrijeme u kojem se nalazimo. U tom smislu, uvjerena sam, navedene promjene ipak mogu pomoći namećući da posao učenja i prenošenja znanja vuče za sobom i poštovanje ne samo prema osobama u nastavnom procesu već i u tome da stjecanje znanja nije nešto što se samo mora, nego i nešto što je dobro.

Ispitanici s odgovorom «ne zanima me» srećom su u manjini. Da nije tako, bio bi to znak da imamo društvo u kojem ljude uopće nije briga kako će sutra živjeti njihova djeca i unuci i da svjesnost i promišljanje nije odlika kojom se mogu opisati ostavljajući dojam neukosti i/ili nezainteresiranosti za okolinu u kojoj žive i čiji su dio.

I da zaključim, obrazovanje, kako sam već spomenula, nije samo sebi svrha. Obrazovan čovjek, čovjek sa znanjem stvara si predispozicije ne samo za stjecanje znanja potrebnog da bi od njega živio, nego mu i pomaže da razvija svijest, izražava stavove, bude kritičan prema negativnim pojavama, ali i da doprinosti indirektno ili direktno razvoju zemlje u kojoj živi. Ako to nekome nije dovoljan razlog, onda mu očigledno treba povratak u školske klupe.

UPDATE
Preporučam da pročitate post Just4me čije iskustvo ipak govori najviše o životu jednog hrvatskog učitelja.