Surfajući netom naletjela sam na članak objavljen na stranici Večernjeg lista koji me baš nasmijao. Vozila sam se svojevremeno u jugu povremeno i ne mogu baš istaknuti neke posebne mane koje su ga krasile. To nužno ne znači da je to vrijedilo i za svaki jugo, ali sudeći po onome pročitanome, izgleda da je taj bio jedan od rijetkih zdravih primjeraka svoje vrste.

Ono što me posebno nasmijalo je ne toliko sama kritika i ocjena koliko ono da smo u vrijeme kada se jugo izvozio u SAD iz medija saznavali kako je jugo idealan autić za prosječno američko dijete koje sa svojih 16 godina ipak ne treba neku mega-zvijer kakve su Amerima pod normalno i koji je preplavio američko tržište koje gotovo da nije moglo sakriti oduševljenje tim jugo-otkrićem. Istina je očigledno bila drugačija. Vjerujem da to baš i nije bio najauto koji je svijet poznavao, ali izgleda da peglica ipak nije stigla do "velike bare". Jer skvrčenost koju ona može pružiti i samozapaljenje kojeg je vjerujem upoznao svaki osvješteni Poljak dok se njome kotrljao do Jadrana svjedoče upravo to.

Jugo mi nije nešto posebno prirastao srcu, ali čak i kao takav čini(o) mi se boljom opcijom od presavršenih auta kojih su hrvatske ceste prepune, a koja daje lažnu sliku hrvatske stvarnosti prikazujući ju boljom čak i od nekih zapadnoevropskih. Tako da mi je poseban gušt vidjeti ili njega ili fićota ili neko treće "demode" prijevozno sredstvo kojeg na ulici vidimo jednom u mjesec dana.

Ono na što me još asocirao ovaj tekst, iako sadržajno nema nikakve veze, je i jugo kao vjetar. Često sam ga gledala iz onog kuta koji je govorio da svaka njegova malo intenzivnija pojava znači kišu, sivilo i idealnu situaciju za biti u nekoj zatvorenoj prostoriji. No ono što jugo može pružiti u kombinaciji sa šetnjom uz more je nešto što se malo s čime može usporediti. Za razliku od bure, jugo je topao vjetar pa u zimske dane dane baš godi kad mrsi kosu i kad u suradnji s morem "govori" tako lijepim i uhu ugodnim čarobnim jezikom šumova. I vi ste čuli kako se kamenčići kotrljaju kad ih val ponese? Milina. Sjetim se Giulianovoga juga, dolazim do trenutka kad mi se svašta počinje vrtiti po glavi ... a i spava mi se jako jako, priznajem.