Neki dan sam u razgovoru s jednom jako dragom osobom načela misao o nečemu što me smetalo i prije dosta godina kad sam išla u školu, ali i danas kad sve to mogu gledati nekim drugim ipak zrelijim očima. Možda nije sasvim jednako biti u poziciji roditelja i onoga tko to nije, ali bez obzira na to, principe ili imamo ili ne pa tu (ne)roditeljsku ulogu mogu zanemariti s obzirom da ipak jesam principijelna.

Ako se vratim u prošlost, sjetim se onih 19 predmeta koliko sam ih imala u 4. razredu srednje škole. Nije bilo lako, moralo se učiti svaki dan, ne za svaki predmet, ali gotovo uvijek za neki. Nisam nikad imala problema u školi, bar ne onih velikih koji bi podrazumijevali da skupljam jedinice jednu za drugom ili onih u kojima bih mislila da takav ritam ne mogu izdržati. Naravno da to ne znači da mi ponekad od učenja i škole nije bila muka i da bi tako rado bila radila bilo što drugo od onoga što sam morala, a to je učiti. Isto tako, često sam po uspjehu bila jedna od boljih u razredu, ali nikad nisam bila najbolja u smislu da sam imala prosjek 5.0. Nikad mu uostalom nisam ni težila, ali i da jesam, ne bih ga mogla realizirati. Jer Marksizam nikako nisam mogla imati 5. A ni Likovnu kulturu.

Dobro, da konačno kažem ono što sam zapravo htjela reći. Kada je u školi bilo tako gadno, a dan prije baš sam "morala" biti vani i zabavljati se ili gledati televiziju ili brbljati s prijateljicom, onda mi je sasvim razumljivo i prirodno bilo biti svjestan činjenice da posljedice toga moram snositi. Što bi značilo ili dobiti komad, ili dobiti nižu ocjenu, ili pak naći način kako ju izbjeći, ali SAMA noseći se sa posljedicama vlastitog (ne)rada.

I onda bih tako izabrala. Rekla bih "nisam spremna" pa bi profesorica fino dala 1 za kojeg bi znala da ću ga ispraviti kad naučim. Kako sam rekla, nisam ih nizala jednog za drugim, ali znalo se desiti. Druga varijanta bila je snalaženje i brzinsko učenje dok se ispituje nekog drugog što bi eventualno završilo nižom ocjenom. Pokušavam se sjetiti treće varijante.

Štrajkanje nikad nisam prakticirala. Jednostavno nismo bili takav razred. Znao nam se par puta u 4 godine desiti onaj kolektivni, ali to bi uglavnom bilo iz nekih drugih razloga (npr. Božić 1990). Generalno nisam radikalno protiv izostajanja s nastave, ali pod uvjetom vlastite odgovornosti za ono što se radi. Dakle, svatko može i otići s nastave, ali tada treba znati da je taj sat neopravdan. Jednako kao što treba znati da je podnošljivo imati nekoliko neopravdanih, ali imati ih previše znači biti nezreo, neozbiljan i nedorastao.

I onda tu nastupaju roditelji. Ono što smatram nužnim je roditeljska briga i kontrola nad onim što dijete radi što podrazumijeva roditeljske sastanke, informacije, ali i razgovore s djetetom preko kojih saznaje za brige, probleme i nedoumice. No ono što nikad nisam odobravala je zajednički "štrajk" djeteta i roditelja u kojem roditelj razredniku opravdava dijete s lažnim isprikama kako bi se ovaj bolje spremio. To mi nije u redu iz više razloga. Prvi je jer predstavlja svojevrstan bijeg od problema. U životu nam problemi ne dolaze po narudžbi. Dolaze i onda kad ih ne očekujemo pa je snalaženju U TRENUTKU bitno. Nadalje, tu je neizbježna odgovornost za ono što radimo. Učiti dijete da se neodgovornost tolerira po mom sudu nije najbolji način odgoja. Onda, tu je i spoznaja da ne moramo uvijek briljirati i da je i negativan rezultat dio života, baš kao što se i postoji mogućnost ispravljanja vlastitih pogreški. I na kraju, kako bi bilo da svi uvijek kad nastupi problem tako reagiraju? Kako je profesorima kada ni krivi ni dužni ulete u prazan razred? Radeći svoj posao. Bi li netko od roditelja volio da na njihovom radnom mjestu dožive nešto takvo?

Sve u svemu, ne smatram da svi moraju imati same petice, ne smatram ni da svi moraju završiti gimnazije, ali ono što smatram nužnim za zdravo društvo kojem težimo (a kojeg još uvijek i ne računajući ovu problematiku nismo dosegli) je odgovornost, poštenje i sposobnost rješavanja problema od kojih se, htjeli mi to ili ne, život sastoji.