Srećem ponekad ljude čiji me postupci nerviraju, a koji su mi nerazumljivi makar mi je vrlo često na pameti ona da nismo svi isti i da ono što ja vidim na jedan način, netko može vidjeti na sasvim drugi. U to spadaju i neke nesuvisle reakcije na ono na što je zapravo potrebna samo mala doza zdravog razuma da nama ne ovladava panika, tj. ekspresno, ali i nepotrebno skraćivanje života u vidu turbonegativnih stresnih situacija u kojima pate srce, želudac, a i drugi organi.

Tako naprimjer na poslu izgubiti glavu u trenutku kada količina posla postane malo veća od uobičajene znači biti skroz nepotrebno paraliziran i blokiran. Isto tako, neki ljudi sam odlazak u goste, u grad ili bilo gdje van iz doma doživljavaju kao da u najmanju ruku putuju na 10 dana. Neki su u panici čim im je dijete prehlađeno, drugi ako je dijete dobilo 1 u školi. Neki pak na ispitu ne mogu prozboriti ni riječ iako su doma baratali nemalim znanjem. Na mene se spomenuto ne odnosi, ali to ne znači da ne postoje situacije u kojima mi zdrav razum ne pomaže. Barem ne u onim prvim trenucima u kojima je od dijela mozga zaduženog za racionalno brži onaj koji taj racionalni dio blokira.

Vozeći se neki dan u autobusu doživjela sam ranojutarnji šok kad se jedan čovjek onesvijestio u gradskom autobusu. Bili smo taman u prometnoj ulici, vozač je zaustavio autobus, a žena koja se slučajno zatekla pored njega tražila je da joj netko pomogne držati ga da se ne sruši sa stolice i ne padne. Za to vrijeme izvukla sam mob iz torbice (mislim da mi nikad nije tako dugo trebalo da ga iskopam) i pokušavala nazvati 94 pri čemu se na ovo drugo nikako nisam mogla skoncentrirati što od ruku koje su se tresle, što od pomisli da bi čovjek mogao i umrijeti. Kasnije, kad sam se sabrala, zaključila sam po tko zna koji put u životu da nikad ne bih mogla biti liječnik.

Pred jedno 2 godine dogodio se prilično jaki potres u Rijeci. Najjači kojeg pamtim. U tom trenutku koji je jako kratak ne stignem misliti, ali nekoliko minuta kasnije obično me ulovi panika. Ili je to ipak "samo" strah. Ovaj mi se čak i čini razumljiv, jer u takvim situacijama ne možemo si baš previše pomoći, već se sve svodi uglavnom na čekanje da se isto ne ponovi.

Totalno nenormalna panika me spuca u prisustvu raznih bubetina, miševa (koji mogu bit čak i slatki mišići u nekim drugim situacijama ), letećih "nemani" veličine 1 centimetra i sl. Kad izanaliziram kasnije svoje ponašanje u tim trenucima, redovito zaključim da nisam baš normalna.

I onda, ako se vratim na početak priče, dolazim do zaključka da kako god su meni neshvatljivi neki ljudi u situacijama kad se ponašaju totalno neurotično (da ne kažem i štogod gore), tako nekome sasvim sigurno ni ja ne izgledam kao da su mi sve daske na broju , posebno kada je riječ o slučaju Bube. No ono što me tješi je činjenica da kod mene panika ne traje dugo (izuzetak su, pogađate, slučaj Bube ) pa da kad se saberem za par minuta, mogu biti prilično prisebna i trezvena. Valjda. Tješim se da je tako.