Prvo da vam kažem 2 bitne činjenice: nisam skijaš i volim snijeg. Ovo drugo znači da razumijem ljude koji svoj novac žele potrošiti da bi tjedan ili 10 dana uživali na snijegu. Prvo podrazumijeva da nisam ekspert za skijališta i da sasvim sigurno ne bih znala vrhunske sportaše uputiti gdje ići. Svejedno, za prosječnog hrvatskog skijaša rekreativca zahtjevi su ipak puno manji. Barem bi trebali biti. Što znači da ta vrhunska razina znanja i nije potrebna za ovaj post, posebno ne poznavajući situaciju koja se ponavlja godinama. Čitajući prilog Večernjeg lista došla sam do trenutka pojave već postavljenih si pitanja. Koja se uvijek vraćaju i čiji odgovori ostaju enigme.

Kada se predbilježiti?
Svakako što prije, jer "in" skijališta su prebukirana ranije pa ne bi valjalo zaostajati. Oni najvrijedniji i najpronicljiviji učinili su to već potkraj kolovoza. Korisna informacija možda bi mogla biti da je do ovog trenutka u odnosu na isto razdoblje prošle godine u pojedinim agencijama potražnja nekih aranžmana i do 50% veća. Meni to miriši na porast standarda, a vama?

Gdje ići?
Nikako ne bi bilo dobro štedjeti pa ići u tamo neku Bosnu. To ionako zvuči tako istočno i neatraktivno. Ići tamo na skijanje spadalo bi u kategoriju "bio sam, ali ne smijem to nikome reći" što nekima bitno smanjuje početnu motivaciju. Iako je među najskupljima, Austrija bi morala biti mjesto koje je jednostavno obaveza priuštiti si. To je nešto kao što je u svijetu glazbe nekad bila "bolja prodavaonica ploča". Valjda jer znaju prepoznati samo najbolje tamo ide toliko puno Hrvata.

Koliko platiti?
Teško je reći, ali usluga iz Bosne od 1.400 kuna sasvim sigurno nije za hrvatski standard. Možemo mi i bolje. Zašto ne 6.000 kuna ako se za to dobije super usluga na nivou potreba stanovnika iz zemlje koja će jednog lijepog dana u EU baš kao što sad idu Rumunjska i Bugarska, isto tako velesile?

Kako sam rekla, volim snijeg i mislim da bih i sama da sam skijaš uplatila negdje tjedan dana. Pada mi na pamet da to napravim i ovako, uživajući u šetnji na snijegu, sanjkanju, mirisanju šume. Ali ono što mi nikako nije jasno je da Hrvati imaju baš toliko NENORMALNU želju trošiti preko svojih mogućnosti. U redu kad netko zarađuje dobro i može si to priuštiti bez posljedica financijskog grča koji stišće cijelu godinu. Ali da netko uplaćuje po obitelji i po 20-ak tisuća kuna, a poslije kuka kako je u Hrvatskoj težak život? I zašto ići na Sljeme ili Bjelolasicu nije dovoljno dobro za ipak ne tako genijalno-fantastične skijaše kakvih kvazi je u Hrvatskoj stvarno puno?

Ne, nikako uz svu svoju matematiku ne mogu spojiti činjenice da hrvatska kreditna zaduženja iznose 60 tisuća kuna po zaposlenome, a da istovremeno mnogi ne žele ići na skijanje radi skijanja, nego radi toga da mogu reći da su na skijanju bili trošeći pri tom i nekoliko puta veći iznos od onog koji bi zadovolji sasvim solidne krijterije. Rado bih da mi pomognete riješiti misteriju, jer meni to fakat je misterija.