28.09.2006., četvrtak

Nostalgija

Nije ovo post kakvog sam planirala urediti onda kada sam putovala i hvatala lijepe kadrove, ali sada nisam u mogućnosti za drugačiji. Ne stignem u zadnje vrijeme biti na blogu onoliko koliko bih htjela, ali zato bar mogu podijeliti s vama par fotografija. Njih nekoliko za koje nemam praviše riječi kojima bih opisala način na koji mi diraju dušu.

Image Hosted by ImageShack.us

Ova je samo neuspjeli pokušaj da zabilježim tu nevjerojatnu bistrinu potpuno čiste morske vode. Ne onakvu kakvu se vidi po mnogim "in" ljetovalištima na Jadranu, već onu na kakvu nailazite na mjestima koje bi prije nazvali divljina.

Image Hosted by ImageShack.us

Spoj mora, golih stijena i neba čini posebnu vrstu savšenstva kakvo se vidi na nekim hrvatskim otocima. Tako jednostavno, a opet toliko posebnosti i ljepote.

Image Hosted by ImageShack.us

Gradić na slici ne spada u one koji dobijaju prestižne turističke nagrade, ali to nije razlog da ovako nešto lijepo ne vidite. Sigurna sam da će ga barem netko prepoznati, što dakako neće spadati u svjetsko čudo. Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Ako bih morala izdvojit nešto od čega skoro da sam prestala disati je prizor koji upravo gledate. Jasno da fotografija ne pokazuje ni 10% realne ljepote. Posebno mi je to mjesto i baš uvijek kad onuda prođem ne znam kako se ponašati od uzbuđenja, što vidjeti, zabilježiti, disati ili ne disati. Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Od mnoštva fotografija, izabrala sam još i ovu koja objedinjuje mnoge moje ljubavi i kojom vam šaljem pozdrave. Image Hosted by ImageShack.us

- 23:39 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (60) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

24.09.2006., nedjelja

Želim ...

Image Hosted by ImageShack.us U "dubokoumno"-analitičnim razgovorima s prijateljicama nerijetka tema budu muškarci. Zapravo, kad malo bolje promislim, razgovori nam budu takvi upravo zbog teme. Image Hosted by ImageShack.us Jedini je problem što zaključci ne donesu neke revolucionarne promjene i ne generiraju bitne odluke koje će stvari odvesti na bolje. Svejedno, takvi se razgovori neprestano ponavljaju i bez obzira na njihov krajnji cilj izgleda da su uvijek tema broj 1 o kojoj se uvijek ima nešto za reći. Niz takvih razgovora vezanih za "brzinu" sistematizirat ću (da ne kažem generalizirati Image Hosted by ImageShack.us ) u nešto što će opet, slutim, odvesti u isto - zbunj. Ali nema veze, neće biti ni prvi ni zadnji put. Brzina koju spominjem ne odnosi se na brzinu kojom netko vozi auto ni na brzinu kojom hoda, već na brzinu izvođenja koraka. Koraka u vezi. Ili koraka koje prethode vezi. Ili koraka koje uopće ne znače vezu. Ili ...

Postoje muškarci kojima su prelasci iz faze u fazu potpuno nebitni. Štoviše, oni su im višak kojeg odbacuju i koji je krajnje nepotreban, čak i smeta. Tako tu vrstu zanimaju razgovori do onog trenutka do kad vjeruju da su isti put za krevet. Takvima je dosadno i bez veze šetati, takvima izlasci u kojima nema "cilja" nemaju smisla i naravno takvima su žene koje ne žele seks odmah i sad one kojima će reći "kakva korist od čekanja, pa nismo djeca". Zaboravljaju pri tom da nerijetko baš takve rečenice djeluju odbijajuće upravo iz razloga što nismo djeca i što apriori osjećaj da je nešto uvjetovano djeluje odbijajuće, štogod do tog trenutka željeli.

Postoje i oni drugi, sušta suprotnost, oni s kojima izlazite, izlazite, izlazite nudeći sebi i njemu novu priliku i s kojima se najzad pitate "što sad ovaj hoće" u toj silnoj nemaštovitosti, da ne kažem učmalosti. Uvijek isto mjesto, gotovo da bi bilo poželjno uvijek i isto vrijeme. Radnje 0. Dodira 0. Signala 0. I onda kad samoj sebi konstatirate da to baš nigdje ne vodi - on nazove opet. Što vas dovodi do "pa daj si uzmi neku knjigu s uputama kad već u sve te godine nisi naučio kako se to radi, ili prestani daviti". Image Hosted by ImageShack.us

Postoje i oni treći. Oni koji zbunjuju "protivnika" i za koje se pitate je li to dio nekog strateškog djelovanja dovođenja do ludila, da li je dio neke slatke naivnosti u kojoj postoji strah da nekog brzinom ne odgurneš od sebe, da li je dio pristojnosti koja podrazumijeva da mora proći određen broj izlazaka, dana, čega već da se iz faze x pređe u fazu y, ili je možda sve samo krivo čitanje signala. Signala u kojima riječi da si ostao dužan poljubac (kakav god), da ti dobro stoji ovo ili ono, i svašta još, znače da si nekome drag onako kao prijatelj i da se korak y nikad neće desiti.

Ima tu još puno vrsta koje nisam spomenula, ali nevezano čak i za muškarce, činjenica je da ni sa nama ženama nije lako. Sigurna sam da ono što odašiljemo muškarcima zna biti jednako zbunjujuće pa se pitaju "pa što bi htjela?" iz iskustva poučeni da kako god naprave, izbor može biti okarakteriziran kao loš. Ono kao, ako naprave to i to, dobiju - "pa što si sad morao to i to". Ako to i to ne naprave, onda ide "pa što nisi to i to". Jasno mi je da smo nekad teške, naporne, grintave, ... ali opet - zašto (baš uvijek) ne znate što želimo i komplicirate nam život kad si ga ionako same znamo dovoljno zakomplicirati? Image Hosted by ImageShack.us

- 11:00 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (64) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

20.09.2006., srijeda

20-ak godina unatrag

Sjećam se kao da je jučer bilo. Bilo nas je 4-5 klinaca iz ulice. Od ušteđevine na razini današnjih možda 20-ak kuna kupili smo hrenovke, uzeli malo krompira, kapule, soli i pancete od doma, i nožić. I krenuli u prirodu kao kakva družba Pere Kvržice. Pješačiti šumom, zapaliti vatru, jesti, igrati se. Ali nismo bili daleko odmakli kad su nas presrela dvojica. Jedan mali, tako kao mi negdje je morao biti. I drugi, veći i stariji. Sa štapom. Kolcem. Negdje oko metar dužine i promjera 5-6 cm. Ne mogu se sjetiti što je točno radio Manji. Zapravo ne znam da li bi ga sad i prepoznala. Veći je najprije rekao "di će te?", pa onda nešto kao "što to nosite?". I ničim izazvan, došlo je do toga da je meni rekao "a vidi ovu s cvikerima", da je mojoj prijateljici odvalio šamar i da je sa onim kolcem tako jako lupio mog brata po ruci. Uzeli su nam sve što smo imali. I još nas je potjerao u šumu da smo morali kružiti skoro sat vremena da bi se vratili doma.

Sjećam se, bilo je ljeto. Ne sjećam se godine. Ali se sjećam datuma. 31.8. Sjećam se, jer smo taj dan išli na jedan rođendan. Dječji rođendan. Sjećam se i da je brat cijeli dan šutio. Jer nismo to htjeli reći mami i tati. Valjda od straha da ne ispadnemo "krivi" ili da nam kažu da se više ne smijemo maknuti van. Sjećam se i da su navečer primjetili da nešto ne valja. Jer brata je boljela ruka i to toliko da se držao za nju i stiskao ju. Možda je i plakao skrivećki, jer nije bio neki koji bi za svaku plakao. Mislim da smo i im onda rekli. Ja sam rekla, jer nisam mogla izdržati da ne kažemo nešto takvo.

Ono što me i sad boli je to da kad premotam film vidim svog malog brata kako drži tu ruku za koju mi nije jasno kako nije pukla od siline udarca. Ne znam kako je netko mogao dijete tako udariti. I drugo dijete pljusnuti. Curicu. Pokušavam dokučiti taj um i naći neko razumno objašnjenje, ali nema ga. Ni toliko godina kasnije.

Viđam povremeno tu ljudsku spodobu (valjda hoću biti fina i ne nazvati ga smećem). I ono što je sasvim sigurno je da ga ne mrzim. Nije da me izjeda, nije i da bi ga mučila. Ali ono što osjetim je da mi je baš neugodno biti u blizini te osobe. Ne zato što ga se sad bojim. Naprotiv, žalim ga, a stvarno rijetke ljude žalim. Ali kao da je zrak koji sa sobom nosi zagađen. Onako duhovno-ljudski zagađen. I to u tolikoj mjeri da se ne da baš ničim pročistiti.

Kao ljudi, mijenjamo se i razvijamo. Na bolje, barem bi tako trebalo biti. Radi sazrijavanja, spoznaja i učenja na vlastitim greškama. Bilo bi strašno da ne. No postoji onaj neka osovina naše osobnosti koja se nazire već kad postanemo biti svjesni sebe kao osobe, čak i prije. Onaj dio ličnosti koji je takav kakav je. Onaj koji neke tjera da s 10 godina okrenu zečiću vratom ili mački zavežu noge pa ju bacaju s visine. Onaj po kojem neki (ne) podijele bombone s drugom djecom, onaj kad ih smeta da se druga osoba (dijete) napada ili pak u tome uživaju. To se ne mijenja. Ta ljudskost koju imamo ili nemamo je nešto konstantno. Nešto s čime se rodiš ili ne.

I zato ga ne volim sretati. Prošlo je 20-ak godina od tada, ali o njemu imam istu sliku. Čovjeka bez imalo osjećaja. Imalo. Ono što me tješi je da takvih ima malo i da taj put baš nismo imali sreće. Ali zato puno drugih puta jesmo. I najeli smo se, zezali, kartali, pričali, penjali po stablima, gradili kućice ... Kad se toga sjetim, usprkos nekim teškim trenucima poput ovoga proživljenog, lijepo je bilo biti dijete. Imati dom, roditelje koji te vole i brinu se za tebe i živjeti život trenutno i bez razmišljanja o tome što nosi sutra.

- 23:34 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (58) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

17.09.2006., nedjelja

Savršena pizza

Image Hosted by ImageShack.us U zadnje vrijeme sam nešto inspirirana mirisima. Bilo je neugodnih, bilo je ugodnih, a danas sam mislila koju reći o kulinarskima. Dobro, ne svim kulinarskim, jer prilično sam osjetljivog i delikatnog nosa (a i želuca) pa neću baš o impresijama koje na mene imaju npr. kelj ili tripice. Još bi mi se i blog mogao usmrditi. Image Hosted by ImageShack.us Mislila sam o jednom sasvim konkretnom - mirisu pizze, ali i o drugome što mi padne na pamet vezano uz to omiljeno mi jelo.

Prvo, moram vam reći da i po pitanju pizza, nisam baš od onih koji sve vole i probaju. Bolje reći, vrlo sam jednostavan tip u tom pogledu. Najviše volim one "obične" - pelati (ali da je propasirano, a ne sa velikim komadima), sir, šunka, origano. Gljive mogu pojesti ako baš nemam izbora (npr. da mi netko donese pizzu kad sam gladna), ali ako sama biram, onda mi ne trebaju, jer ionako mi nemaju ni okusa ni mirisa. Ima onih koje isto mogu proći, npr. quattro formaggio ili sa pršutom, ali neke ne bi ni da mi netko plati. Npr. one s plodovima mora mi strašno smrde (ajme, opet ja o smradu Image Hosted by ImageShack.us ). Nedavno smo prijateljica i ja bile na pizzi i jedva sam svoju pojela od mirisa njezine, zadnje spomenute. I sjećam se jedne davno viđene, sa onako razvaljenim jajem na oko i ogromnim komadima nekog ustajalog pomidora kao reprezentativnim lošim primjerkom svoje vrste. Image Hosted by ImageShack.us

Sad kad sam rekla ono što ne volim, moram reći i koje volim najviše. Dakle, pizza-san je ona koja ima što tanje tijesto (ali da se osjeti da ga je radio stručnjak) i koja je gore obilata (da budem preciznija OBILATA) spomenutim sadržajima. A takvih rijetko rijetko jedam negdje vani. Ako kapnu 3-4 dkg sira. Straaašno malo. A i šunku se treba nerijetko tražiti po pijatu. Sve u svemu, uglavnom mi vani budu dobre, toliko da usput radim mmmm Image Hosted by ImageShack.us , ali opet - zašto stave tako malo? Znam zašto, ali ... ja bi više.

Zato, da budem skroz zadovoljna, moram pribjeći kućnoj radinosti. Tijesto "radim" u raznim varijantama. Nekad ga stvarno radim (tj. mjesim) i ako se potrefi, a uglavnom da, da stavim pravi omjer svih sastojaka (ja vam to onako otprilike prema šalici) onda bude fino, mada nikad onako kao ono napravljeno ispod peke. Nekad pak kupim ono koje je napravljeno (i koje u pravilu nije nikad tako dobro). A o količinama stavljenim na samu pizzu teško mi se izraziti. Sira stavim BRDO, a šunke koliko imam, mogu čak i bez nje. I origana mora biti vagon. Ono po čemu se moja razlikuje od drugih je da ju radim s kečapom. Nije to bilo koji kečap, samo jedan koristim, jer je provjereno dobar i bez konzervansa (šteta da nije hrvatski, ali nisam našla alternativu). Uglavnom, da ne pričam previše, imate sliku - mojih ruku djelo. Image Hosted by ImageShack.us

Idem jesti, jer sline mi cure od mirisa koji dolazi iz kuhinje. Image Hosted by ImageShack.us Ponudila bi i vas, ali ne znam kako vam dostaviti. Mailom možda? Image Hosted by ImageShack.us

- 19:52 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (58) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

14.09.2006., četvrtak

(Auto)busni post

I malom djetetu koje si nožice trpa pod nos je jasno da se iz njih ne širi miris ljubičica. Ali ono što sam danas morala udisati u autobusu ne da je smrdilo, nego me tjeralo na pomisao da je svaka iduća stanica možebitno mjesto izlaska vlasnika istih. Vlasnika koji je imao ne baš čiste hlače, koji je imao daleko moderniji mobitel od mog i koji je na moje opće čuđenje (jer izgledao mi je kao neki poluklošar) imao kartu. Uglavnom, smrad je bio toliko nesnosan da nisam mogla da se ne upitam na što mora sličiti kada se taj izuje. Jedina dobra stvar je bila je da sam u ustima imala bombon od mentola koji je želudac jedva nekako uspjevao održati mirnim. Dakle pohvala Krašu, jer na tu blizinu nogu i na takvu koncentraciju smrada, nije lako djelovati. Image Hosted by ImageShack.us

Ovo gore bi bio jedan od nedostataka vožnje javnim prijevozom. Ali srećom, većina se ljudi ipak pere. Koliko god znale nekad napuhane biti priče o smradovima u autobusima (a valjda i tramvajima i vlakovima), stvarnost ipak nije tako crna. Ako zanemarimo "mirise" nogu, znoja, gnjilih zuba, ustajalih ribetina i kiselog kupusa, inače je dobro. Možda ovo zvuči ironično, ali nije. Jer stvarno većinu vremena u autobusima ipak ne smrdi.

Onda tu je i komunikacija i da ne kažem društveni život. Image Hosted by ImageShack.us Dobro, nisam od ljudi koji nemaju s kime pričati pa se baš iz tog razloga moram voziti u busu, ali prošla sam i vožnje autom na posao pa mogu sa sigurnošću reći da se javnim prijevozom (i svim njegovim posljedicama) ipak češće sreću poznati, a nerijetko i dragi ljudi. Druga je stvar što među onima koje srećemo nekad i nisu oni s kojima pretjerano želimo pričati, a i oni koji znaju udaviti onda kada nam do priče nije, npr. rano ujutro kad se ne stignem razbuditi doma pa to moram vozeći se na posao. Image Hosted by ImageShack.us

Definitivna mana vožnje autobusom u odnosu na auto je nošenje bilo čega što prelazi okvire od nekoliko kilograma težine. Osim što ruke znaju biti do poda, postoji mogućnost da u gužvi netko krene prema torbici i novčaniku. Pazim na to pa vjerujem da nekome ipak neću biti meta, ali to ponekad zahtjeva napor. Doslovno. Osim toga, posebno teško je s malom djecom, čak i onda kada se pristojni ljudi dignu mami ili tati koji nose bebu.

O komociji ne trebam posebno govoriti, jer je i vožnja u nekom starom autu komotnija od bilo kojeg autobusa. Ne mislim tu nužno na neke grozne drvene autobuse, jer većina ovih naših gradskih je toliko udobna da mi se počne spavati, već na ono da ne čekate, ne ovisite i u puno kraćem vremenu dođete s jednog mjesta na drugo. Uglavnom. Mada nekad može biti sasvim obrnuto pa autom zaglibite tko zna gdje gnjaveći se parkingom kao što i dobrom autobusnom vezom možete u gotovo jednakom vremenu doći na željeno mjesto. Ako je pak riječ o nekome manjem ili dislociranom mjestu, onda vožnja autobusom može prijeći u poludnevni izlet.

Trošak je ipak, ako govorimo o pojedincu, a ne nekom "grupnom" gradskom prijevozu, jeftinija autobusom. Osim skupog benzina, a i nafte, problem parkinga isto nije zanemariv. Nekad se pitam koliko ljudi koji rade u centru potroše da bi autom dolazili na posao. I to vozeći se sami. Nije mi to jasno nikako, jer imati par tisuća kuna plaću, a potrošiti 600-700 kn na prijevoz koji inače košta 230 kn čini mi se neracionalno.

Posebna je priča ekologija. Hrvatima su gotovo tradicionalno puna usta "zaštite okoliša", opredjeljivanja za turizam i marine bacajući u sasvim drugi plan proizvodnju koja se spominje samo onda kada i zagađenje. Ali baš nikako im do svijesti ne dolazi da masovna vožnja jedne osobe u autu znatno više zagađuje zrak. Znam da će sad biti onih koji će pomisliti kako sam (opet) utopist, ali štogod mislili, ako se nešto želi mijenjati, onda se treba poći od sebe. Osim toga, mislim da u Hrvatskoj fali svijesti da javni prijevoz nije nešto što spada u "nižu razinu" kako neki to znaju prikazati. I u razvijenim dijelovima svijeta podzemna željeznica ili bilo koji drugi javni prijevoz ne predstavljaju nešto za siromašne, nego se njime voze razni ljudi, raznih mogućnosti.

Činjenica je da je auto potreban i da život bez njega ipak komplicira stvari. Ali mislim da se i bez njega može. Dok se ne sjetim smrada s početka priče. Image Hosted by ImageShack.us

UPDATE za Zagrepčane i Slavonce Image Hosted by ImageShack.us

Znam da je bicikla prilično dobro rješenje, barem u sezoni lijepog vremena, ali morate znati da nisu svi gradovi i mjesta nastali u ravnici. A za pedaliranje po brdima treba kondicija za koju bi mislim 3 puta tjedno fitnesa bilo malo. Image Hosted by ImageShack.us

- 19:41 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (54) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

10.09.2006., nedjelja

Posljedice kućnog friziranja

Image Hosted by ImageShack.us "Ajme, svu si me očerupala" ... tako nekako sam rekla jučer mami ne baš smirenim tonom kad je bila napola obavila posao friziranja moje glave. Image Hosted by ImageShack.us

Kao djecu brata i mene šišala je mama. Nakon toga frizuru mi je radila nekadašnja susjeda koja nije bila profesionalna frizerka, ali je imala smisla pa sam joj dala da na meni vježba kratke frizure. Danas kod frizera odem na pramenove, što je vrlo rijetko. A podšišavanje je opet dopalo mamu. Ono po čemu se današnje rezuckanje razlikuje od prethodnih je - konačan ishod.

Kad nekome u takvoj situaciji pokažete duljinu koju želite odrezati i to na način da između palca i kažiprsta napravite razmak od 3-4 cm, onda to znači da želite odrezati 3-4 cm. To sam pokazala mami računajući da će uobičajeno odrezati mrvicu više. No pri sjedenju i prepuštanju škarama kao da sam osjetila da mi težina kose naglo opada. Image Hosted by ImageShack.us Više od onoga koliko teži 3-4 cm kose. K tome, i na leđima sam osjetila da škare nisu tamo gdje su trebale biti. Naglo sam se digla da pogledam na što mi glava sliči kad ono ... kosa ne da je podšišana, nego sam ošišana onako pošteno. Još k tome, "operacija" nije bila gotova pa je ono što sam vidjela na glavi bila doslovno padela. Zatekla sam sebe kako se derem, ali mama se nije dala. I spokojno nastavila dalje zanemarujući da se bunim. Ionako se drečim i kad treba i kad ne treba pa je valjda naučila da ne treba uvijek trzati. Image Hosted by ImageShack.us

Druga faza bila je dorađivanje, tj. postepeno rezuckanje pri čemu mi je kroz glavu prolazilo "narast će", ali i ono da sam se već vidjela s tom duljinom kose i da mi zapravo na lice bolje pristaje nego duga kosa. Gledajući se 10-ak minuta kasnije, zaključila sam da nije tako loše. Mogla bih reći i da je mama imala pravo - izgledam mlađe što u mojim godinama i nije baš zanemariva činjenica. Image Hosted by ImageShack.us

Iz ove kratke životne crtice mogu izvući nekoliko zaključaka - da mi fali strpljivosti i da nekad ne mogu dočekati ono što je nužno čekati, da se nerijetko bez veze derem, da volim mamu i kad radi ono što joj nisam rekla čak i kada ishod nije kakav želim. I naravno, da će mama i dalje biti moj frizer. Image Hosted by ImageShack.us

Epilog

Dolazi brat doma i ja se sva namještam da čovjek vidi da imam novu frizuru. Pa još pri tom radim neke glupe face. Image Hosted by ImageShack.us Ali badava, jedino što sam uspjela izvući je "Što je bilo?". Zato, moram dodati još jedan zaključak - nerijetko je kod muškaraca zakržljao osjećaj da primjete stvari koje bi morali primjetiti. Još kad je brat u pitanju, prožvače se nekako, ali u nekim drugim slučajevima žensko "urlikanje" je nužda. Image Hosted by ImageShack.us

UPDATE

Nevezano za temu, Io voli pisati duge postove, ali mislim da ih se isplati čitati. Da postoji opcija pošalji tuđi post uredništvu, napravila bih to s ovim o njenom viđenju Big Brothera. Ovako, koristim svoje mogućnosti te vam preporučam da kad stignete svratite na njen blog.

- 10:30 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (64) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

06.09.2006., srijeda

Život bez kredita

Prvo, mislim da je bitno razlučiti dvije stvari, onu u kojoj postoje normalni i redoviti (ali ne preveliki) prihodi i onu u kojoj se netko radi gubitka ili neimanja posla posla, neprimanja plaće ili sl. nađe u nekoj teškoj financijskoj situaciji. Ovdje mislim govoriti o ovoj prvoj situaciji, mada mi je teško reći što je to "normalno i redovito" s obzirom na različite zahtjeve svakoga od nas uvjetovane željama, potrebama, odgojem, (ne)skromnošću itd. No uzmimo da govorimo o nekome tko ne strahuje da neće dobiti plaću, tko neće biti gladan i tko se neće bojati mu da djeca neće imati što jesti.

Dakle, u spomenutom slučaju definitivno i nikako ne želim uzimati kredite za išta drugo osim kada je riječ o rješavanju stambenog pitanja. Pomisao da se zadužujem nikad mi nije bila draga tako da nikad nisam došla u "napast" za uzimanjem kredita. Ako mi nešto treba i želim kupiti, onda skupljam novac pa kad skupim, onda i kupim. Osim toga, novac se može i ranije uštedjeti. Ne mislim tu na neke astronomske cifre već onu štednju od možda 100-150 kn mjesečno. Godišnje se tako skupi preko 1000 kn, što je dovoljno za npr. televizor ako se neplanski pokvari. Isto tako, ako želim na ljetovanje ili skijanje, neću to realizirati onda kada si to ne mogu priuštiti već onda kada novaca imam. Nimalo mi se ne sviđa ideja da do Božića otplaćujem ljetovanje koje sam "odradila" u 7. ili 8. mjesecu.

Posebna priča su auti. Ne vozim, ali ako "provozim" sigurna sam da si tada neću kupiti auto na kredit. Prvi je razlog onaj već rečeni - ne želim biti dužna i k tome drhturiti da li će mi netko ogrebati auto ili ga slupati prije nego ga otplatim. Drugi razlog su banke. Strane banke. Neopisivo me nervira njihova "susretljivost" kada su u pitanju krediti za automobile. Dovoljno je samo imati kakvu-takvu plaćicu, uplaćivati veliku kamatu i pri tom raditi promet njihovoj automobilskoj industriji. Jasno da je to tržište i njihovo pravo kad smo već sve banke rasprodali, ali što god da je - smeta me.

Ne mogu da ne spomenem jamce i sudužnike. Sama mislim da nikog osim najnajbližih ljudi ne bih tražila da mi budu jamci. Valjda jer mi je i više nego jasno koliko je takvo pitanje UVIJEK osjetljivo i delikatno. Naime, možemo se pitati - je li mi prijatelj netko tko me se sjeti samo da mi eventualno čestita rođendan i onda kada mu treba jamac. Ako nekom moram biti jamac da bih dokazala prijateljstvo, pitam se je li to baš to. Drugo, svatko tko uzima kredit, posebno mislim na dugoročne kredite, mora voditi računa da nitko od nas ne zna što će biti sutra, nitko ne zna 100% hoće li imati posao ili ne, hoće li imati stalne prihode i u kakvoj se situaciji može naći ako računi počnu dolaziti na naplatu. Zato, protiv sam odnosa prema jamcima i sudužnicima koji su potpuno nezaštićeni u toj cijeloj priči. Banka se osigura hipotekom, kupac jamcem, a jamac ničim - osim povjerenjem. Nije li se puno puta pokazalo da je upravo ono bilo razlog da je netko ispao naivan, bedast i što je najgore - financijski oštećen? I ako se vratim na početak odlomka, ne želim ikoga u tom smislu (osim nekoga iz najuže obitelji s kim živim, i ujedno samo ako je u pitanju već spomenuto stambeno pitanje) dovoditi u situaciju da osjeti da je na kušnji naš odnos. Ne posuđujem novac od drugih, radije ga sama posuđujem drugima. Ali ako nekome treba, onda ću mu ga najradije DATI bez da tražim natrag. Ono što sasvim sigurno ne želim je 30 godina živjeti u grču radi toga što sam prijatelju (bolje reći poznaniku kojeg čujem koji put u godini) sudužnik ili jamac.

Ne volim čak ni kartice. Osim što svoju jedinu koju imam koristim za provjeru stanja na računu. Volim znati čime raspolažem, a neumorno provlačenje kartice za svaki pa i onaj najsitniji račun od 20-30 kn bio bi mi pravo opterećenje. Često se pitam kako ljudima koji tako plaćaju kupljeno polazi za rukom (bolje reći umom) pratiti stanje i znati u svakom trenutku što imaju (ili nemaju). Možda je razlog mom kreditnom odupiranju taj da volim miris novca. Image Hosted by ImageShack.us Kaže mama da sam se od jako malih nogu (onda kad sam jedva i stajala na njima učeći prve korake) smješkala pri pogledu na novčanice. Image Hosted by ImageShack.us Štogod da je razlog, volim znati što imam i raspolagati time u okviru svojih mogućnosti, sve drugo predstavljalo bi mi psihički teret kojeg stvatno ne želim nositi.

- 20:25 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (64) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

03.09.2006., nedjelja

Transformacije

Glavni akteri priče - Ona i On.
Mjesto radnje - jedna plaža.
Vrijeme radnje - jedno ljeto.
Na ručniku su, Ona plazi po Njemu i samo što ga ne pojede ili i još nešto. Reklo bi se da je i On gladan i da im ne smeta puna plaža. Opušteni su toliko da se i poze izmjenjuju gotovo kao i nekom filmu. No vruće je. Pa onda idu u more. Akcija. Opet. Nezaustavljivo. Pa onda opet ručnik ...


Ova priča i nije senzacionalna, jer je seks na plažama izgleda postao ne samo egzibicionizam nego i neki izričaj kvaziliberalnosti, a i u konkretnom slučaju seksa nije bilo, iako je bilo onoga što mu prethodi. No ono što je ključno ovdje je činjenica da je Ona do pred ljubav koja joj se desila bila osoba ne samo koja se tako ne bi ponašala, nego i ne bi ni spominjala muški rod (koji je bio bez veze dok se nije pojavio On) a kamoli se s njime družila, i isto tako osoba koja bi se zgražala nad nekim puno benignijim izričajima fizičke ljubavi.

Ono što nije sporno je činjenica da se ljudi mijenjaju i da na to imaju pravo. U nekom trenutku sviđa nam se jedno, u drugom nešto sasvim drugo pa bi kritika u tom smjeru bila nerealna. Iako, bez obzira na to, pri prepričavanju događaja iz mlađih dana i onih sadašnjih teško možemo zanemariti ono što smo nekad znali o osobi i uklopiti ju u današnju sliku koja je 100% drugačija od nekadašnje. Međutim, za ono što želim reći to i nije toliko bitno kao ono što joj slijedi. Spomenuta se udala i zatrudnjela što je lijepo, divno i super. Do onog trenutka do kad jednoj svojoj prijateljici nije počela dijeliti lekcije tipa "trebala bi nekog naći", "pa što čekaš?", "kad ćeš ti?" ili još i nešto gore o čemu ne mogu pisati da ne bih ipak otkrila identitet osoba o kojima govorim.

Takve me stvari baš strašno smetaju. To kada netko sebi umisli da je centar svijeta i kriterij za sve što se u svemiru događa. Pa su do jučer kriterij ispravnosti i savršenog življenja bili samački način življenja, "prepristojnost" i "prefinoća" kojim bi i nevino ljubljenje u javnosti bilo nazvano vulgarnim da bi danas idealno bilo prakticirati skoro i sam seks na plaži i "naći si nekoga, imati obitelj baš kao i ja", a svakog tko u toj kategoriji nije gledati kao neko siroto jadno stvorenje koje treba sažaljevati i upućivati što mu je činiti. Dobro, postoje ljudi koji dozvoljavaju da im se konstantno tako pristupa pa su si i sami krivi, ali svejedno ... praviti se nešto strašno savršen i k tome zaboraviti tko si do jučer bio, što radio i kako živio?

Sve to ide u smjeru kriterija koje vrlo često stvaramo prema vlastitim trenutnim situacijama i stavovima, ali usprkos tome nalazimo mjeru po kojoj s jedne strane dozvoljavamo da svatko živi onako kako želi ili kako mu sam životni put diktira, a s druge nastojimo ako je potrebno i dati savjet koji ne prelazi granicu dobrog ukusa, kulture, ali i zadiranja u intimu drugog čovjeka. Sjetim se banalnog primjera kojeg mi je tata ispričao. Dogovorio se da ide na jedan sprovod s nekim čovjekom, nađu se oni kad ovaj dolazi u kričavožutoj kanotjeri i kratkim hlačama - baš onako "za po doma" ili plaža-verzija odjevanja. Tata mu onako usput kaže "ti se ideš doma obući?", a ovaj odgovara "ne, meni je vruće". Vjerojatno možemo i danima raspravljati gdje je granica koja odvaja kulturu i normu ponašanja od slobode izbora, a da se nećemo potpuno složiti, ali ćemo sasvim sigurno naći nešto zajedničko kao konsenzus.

Nemam pojma što bih sad trebala zaključiti. Mogu samo reći da sam prilično dosljedan tip. Ne zaboravljam što sam jučer govorila, mislila i osjećala. Ne znači to nikako da mišljenje i sebe ne mijenjam, jer i to se događa, ali stojim iza onoga što jesam i ne okrećem se kako vjetar puše samo zato što mi se u nekom trenutku to čini društveno prihvatljivo, ali i osobno profitabilno na ovaj ili onaj način. Nije stvar u promjenama koje napravimo na sebi i u sebi, već u načinu na koji se prema njima odnosimo. Valjda me zato ovakvi postupci redovito iritiraju. Ne onako da ne spavam noćima, nego da kad čujem takve priče, malo zakreštim i krene mi lavina iz usta. Image Hosted by ImageShack.us Ovo je samo sjećanje na jednu koja se svojevremeno desila.

- 14:24 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (54) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se