Prvo, mislim da je bitno razlučiti dvije stvari, onu u kojoj postoje normalni i redoviti (ali ne preveliki) prihodi i onu u kojoj se netko radi gubitka ili neimanja posla posla, neprimanja plaće ili sl. nađe u nekoj teškoj financijskoj situaciji. Ovdje mislim govoriti o ovoj prvoj situaciji, mada mi je teško reći što je to "normalno i redovito" s obzirom na različite zahtjeve svakoga od nas uvjetovane željama, potrebama, odgojem, (ne)skromnošću itd. No uzmimo da govorimo o nekome tko ne strahuje da neće dobiti plaću, tko neće biti gladan i tko se neće bojati mu da djeca neće imati što jesti.

Dakle, u spomenutom slučaju definitivno i nikako ne želim uzimati kredite za išta drugo osim kada je riječ o rješavanju stambenog pitanja. Pomisao da se zadužujem nikad mi nije bila draga tako da nikad nisam došla u "napast" za uzimanjem kredita. Ako mi nešto treba i želim kupiti, onda skupljam novac pa kad skupim, onda i kupim. Osim toga, novac se može i ranije uštedjeti. Ne mislim tu na neke astronomske cifre već onu štednju od možda 100-150 kn mjesečno. Godišnje se tako skupi preko 1000 kn, što je dovoljno za npr. televizor ako se neplanski pokvari. Isto tako, ako želim na ljetovanje ili skijanje, neću to realizirati onda kada si to ne mogu priuštiti već onda kada novaca imam. Nimalo mi se ne sviđa ideja da do Božića otplaćujem ljetovanje koje sam "odradila" u 7. ili 8. mjesecu.

Posebna priča su auti. Ne vozim, ali ako "provozim" sigurna sam da si tada neću kupiti auto na kredit. Prvi je razlog onaj već rečeni - ne želim biti dužna i k tome drhturiti da li će mi netko ogrebati auto ili ga slupati prije nego ga otplatim. Drugi razlog su banke. Strane banke. Neopisivo me nervira njihova "susretljivost" kada su u pitanju krediti za automobile. Dovoljno je samo imati kakvu-takvu plaćicu, uplaćivati veliku kamatu i pri tom raditi promet njihovoj automobilskoj industriji. Jasno da je to tržište i njihovo pravo kad smo već sve banke rasprodali, ali što god da je - smeta me.

Ne mogu da ne spomenem jamce i sudužnike. Sama mislim da nikog osim najnajbližih ljudi ne bih tražila da mi budu jamci. Valjda jer mi je i više nego jasno koliko je takvo pitanje UVIJEK osjetljivo i delikatno. Naime, možemo se pitati - je li mi prijatelj netko tko me se sjeti samo da mi eventualno čestita rođendan i onda kada mu treba jamac. Ako nekom moram biti jamac da bih dokazala prijateljstvo, pitam se je li to baš to. Drugo, svatko tko uzima kredit, posebno mislim na dugoročne kredite, mora voditi računa da nitko od nas ne zna što će biti sutra, nitko ne zna 100% hoće li imati posao ili ne, hoće li imati stalne prihode i u kakvoj se situaciji može naći ako računi počnu dolaziti na naplatu. Zato, protiv sam odnosa prema jamcima i sudužnicima koji su potpuno nezaštićeni u toj cijeloj priči. Banka se osigura hipotekom, kupac jamcem, a jamac ničim - osim povjerenjem. Nije li se puno puta pokazalo da je upravo ono bilo razlog da je netko ispao naivan, bedast i što je najgore - financijski oštećen? I ako se vratim na početak odlomka, ne želim ikoga u tom smislu (osim nekoga iz najuže obitelji s kim živim, i ujedno samo ako je u pitanju već spomenuto stambeno pitanje) dovoditi u situaciju da osjeti da je na kušnji naš odnos. Ne posuđujem novac od drugih, radije ga sama posuđujem drugima. Ali ako nekome treba, onda ću mu ga najradije DATI bez da tražim natrag. Ono što sasvim sigurno ne želim je 30 godina živjeti u grču radi toga što sam prijatelju (bolje reći poznaniku kojeg čujem koji put u godini) sudužnik ili jamac.

Ne volim čak ni kartice. Osim što svoju jedinu koju imam koristim za provjeru stanja na računu. Volim znati čime raspolažem, a neumorno provlačenje kartice za svaki pa i onaj najsitniji račun od 20-30 kn bio bi mi pravo opterećenje. Često se pitam kako ljudima koji tako plaćaju kupljeno polazi za rukom (bolje reći umom) pratiti stanje i znati u svakom trenutku što imaju (ili nemaju). Možda je razlog mom kreditnom odupiranju taj da volim miris novca. Kaže mama da sam se od jako malih nogu (onda kad sam jedva i stajala na njima učeći prve korake) smješkala pri pogledu na novčanice. Štogod da je razlog, volim znati što imam i raspolagati time u okviru svojih mogućnosti, sve drugo predstavljalo bi mi psihički teret kojeg stvatno ne želim nositi.