Ako ste pomislili da će ovo biti neka moja recenzija "Zločina i kazne", neće, iako mi je to jedno od dojmljivijih djela ruske književnosti. Ne znam zašto je tako, ali pročitala sam ga jednom ili dvaput, kad je Dostojevski bio obavezna lektira, a iz glave mi još nisu otišli Raskoljnikov i baba lihvarica. No, da ne skrenem previše s teme, bila sam jučer na misi i čula propovijed koja je bila i više nego dobra, a i blog-inspirativna u mome slučaju.

Naime, riječ je bila o nečemo o čemu vrlo često razmišljam, a što (barem u percepciji vjernika) često zna izazvati dvojaka tumačenja. Citirao je svećenik rečenicu koja bi išla otprilike ovako "ne ideš na misu, ne ideš na vjeronauk ... Bog će te kazniti", a koju sasvim sigurno izgovore mnoge mame i/ili tate. Jasno, rekao je i da takva rečenica nikako ne bi smjela izaći iz usta (a valjda i srca i duše) nekoga tko vjeruje u Boga kao "nešto" isključivo i samo dobro. Ta je rečenica uostalom samo karikirani primjer onoga što i inače često čujemo, onoga da Bog kažnjava.

Ne znam kako cijelu tu situaciju mogu doživjeti ljudi koji nisu vjernici i koliko im čak takav Bog može biti netko kome bi se jednom možda htjeli približiti, s obzirom da i među vjernicima postoje zablude. I s obzirom da prijetnje Božjom kaznom predstavljaju upravo kontradikciju onoga što bi vjera trebala biti. Dobro, možemo se pitati, a što je onda ono kada se dese ružne stvari u životu, kada nam netko čini nažao, kada se desi bolest ...Možemo se pitati i možemo nalaziti vlastita tumačenja, ali moje sigurno nije da Bog time ikoga kažnjava.

Neki ljudi namjerno čine drugima zlo, i njima će se to zlo vratiti. Ali ne zato što će Bog tako htjeti, nego upravo jer su sami izabrali zlo kao način. Neki drugi (zapravo sam sigurna da to ponekad svi činimo) naprave nešto ružno drugome, ali ipak nenamjerno. Ali tada je ipak naša savjest ta koja nam "javlja" da to nije trebalo učiniti ili reći. Rekla bih i da se pri tom buđenju, osvješćivanju, progledavanju ili nazovite kako hoćete, ako to dozvolimo, može uplesti Bog, jer uostalom, što je Bog nego dobro?

Drugo što je na neki način povezano je i ono da "moramo vratiti". Teško je uvijek voditi se onom "tko tebe kamenom ti njega kruhom" ili okrenuti drugi obraz kada dobiješ pljusku, ali opet je to onaj izbor kojega imamo. Sama nisam osvetoljubiv tip. Najveći doseg "vraćanja" mi je ono što riješim odmah, verbalno, a čak i po tom pitanju mislim da se puno može napraviti. Tako ja, kako vidite i na blogu, radim na tome. Istina, ne baš uvijek uspješno, ali ...

Sjećam se nečega od prije dosta godina. Jedna poznanica tada mi je bila nešto kao frendica (ne prijateljica, nego frendica) pa sam joj, među ostalim, pričala o jednom liku u kojeg sam onda mislim bila zaljubljena (sada mi je smiješno na to gledati kao zaljubljenost, ali onda mi nije bilo). Uglavnom, malo poslije oni su završili u vezi. Nakon što me prošao prvi šok, onaj emotivni, javio mi se osjećaj kako bih joj to rado vratila. Samo da vidi kako je to. Ne iz zloće, nego samo da vidi kako je to kad nekog tako povrijediš. Sada nisam ni blizu takvim mislima, ne samo kada je taj slučaj u pitanju, nego i inače. Danas sam sretna da je tako bilo i želim im svu sreću u bračnom životu. Jednostavno više ne mogu i ne želim na taj način razmišljati.

Događaju se u mojoj obitelji, i to najmilijima, neke ne baš lijepe stvari u kojima neki drugi iz iste obitelji iz čiste sebičnosti gaze sve ono što se gradilo godinama. Ne mogu reći da sam sretna radi toga, naprotiv, nekad mi bude baš teško, posebno radi mame. Svejedno, ne razmišljam kako bi ih radi toga što rade trebao "kazniti Bog". Ali vjerujem da Bog može dati snage da se i kroz najteže trenutke u životu prođe. Vjerujući da će neki kojima očigledno On nije taj kojega slijede u svojim djelima, progledati jednom upravo radi već spomenute savjesti. Ako i ne, to nije moj problem, jer tuđe savjesti nisu nešto o čemu želim razmišljati.

Sreća, ona potpuna i cjelovita, je u nama samima, koliko god bili uvjereni da nam za nju trebaju drugi ljudi. Život mi uljepšavaju mnogi ljudi, radi mnogih sam sretna, radi mnogih bih mogla plakati kad im se desi nešto jako lijepo ili kad meni učine nešto jako lijepo, ali ona unutarnja sreća koja nas ispunjuje ipak je nešto što moramo izabrati sami. Jer to baš nitko osim nas samih izabrati ne može. Na putu da do toga dođem u trenutku kada nisam sretna sasvim sigurno nije mržnja niti osvećivanje. Ali Bog je. I radi toga puno mi je lakše u životu.