Da živim u Zagrebu, postoji mogućnost da mi percepcija ovoga o čemu ću pisati ne bi bila ista. Ne mogu to reći sa sigurnošću jer ono "što bi bilo kad bi bilo" je uvijek nešto o čemu možemo nagađati, a nikada znati. Kako god, u njemu ne živim pa onda mogu reći kako neke stvari izgledaju s pogleda nekoga tko nije u glavnom gradu Hrvatske. I tko isto tako ne živi u nekom selu na Velebitu, daleko od gradskog načina življenja.
INA-a. Sjedište joj je kako znate u Zagrebu. S obzirom da su obje rafinerije nafte izvan Zagreba, i to u Rijeci i u Sisku, pitam se zašto je središte u Zagrebu. Istina je da u Zagrebu postoje INA maziva, ali to je vrlo mali omjer u odnosu na ostatak proizvodnje. SVA goriva kojima se voze SVI stanovnici Hrvatske (koji gorivo ne kupuju izvan Hrvatske) proizvode se u rafineriji na Urinju (pored Rijeke). Što znači da i novac koji se od te proizvodnje dobije ipak zaslužuje ostati tamo gdje i nastaje. Gradonačelnik Bandić uvijek priča o dobrim prihodima grada kojima se puni zagrebački gradski proračun. Što mi je jako drago kada to nije na način da se on puni na račun pražnjenja proračuna nekih drugih.
Onda, kad ste u Rijeci i odlučite otići na drugi kraj Hrvatske, jedino što možete je - rezervirati. Ne kartu, nego nerijetko i cijeli dan koji će vam trebati za savladavanje 500-600 km udaljenosti ako to neće biti osobni automobil. A nekad čak i tada. Tako primjerice da biste iz Rijeke došli do Osijeka, možete autobusom što je najbrže. Naravno, ako ne želite presjedati, onda imate JEDAN Autotransov autobus dnevno kojem treba gotovo 7 sati. Ako se odlučite za vlak, onda ih imate ČAK 2. Jedan je brzi kojem treba skoro 9 sati, drugi baš nije tako brz pa mu treba 11 sati. Odlučite li se krenuti prema jugu, u Dubrovnik, možete birati između autobusa kojem treba oko 12 sati, ili broda. "Marco Polo" ponedjeljkom i petkom plovi za Dubrovnik i za to mu treba 18 do 20 sati ovisno o broju luka u koje pristaje na tom putu. Što se aviona tiče, riječki je aerodrom na Krku (Omišalj), a letova Croatia Airlinesa u sezoni i izvan nje prema Osijeku i Dubrovniku NEMA. Ni dnevno, ni tjedno, ni mjesečno. Ni sezonski.
Sva ministarstva imaju središta u Zagrebu, bez obzira imaju li veze s poljoprivredom, ribarstvom, pomorstvom, šumarstvom. Također je broj fakulteta (i općenito studija) koji se u Zagrebu nalaze puno veći od broja bilo kojeg drugoga grada. Razumljivo je da je s obzirom na broj stanovnika realno očekivati da taj broj bude veći, ali ono što mi nije razumljivo je da Rijeka npr. nema studij Talijanskog jezika i književnosti, kao ni da nema nešto što je u Zagrebu Prirodoslovno-matematički fakultet ili Prehrambeno-biotehnološki fakultet.
Posebna je priča zdravstvo. U tom smislu i centralizacija na nižoj razini predstavlja veliki problem. Tako su do nedavno (ne znam je li se konačno uspio riješiti taj problem) bubrežni bolesnici sa kvarnerskih otoka morali i svaki drugi dan prevaljivati put do Rijeke ili Labina da bi otišli na za život neophodnu dijalizu. Trebam li vam reći da bura i loše vrijeme zna biti takvo da se povremeno s otoka NE može na kopno čak i kada se želi koristiti helikopter za takve, iznimne situacije. Osim toga, tu su i svi drugi pregledi koji se nerijetko ne mogu obaviti ni u Rijeci. Tako npr. kada se pokvare rentgen aparati koji su prestari, pacijente se upućuje kod privatnih liječnika. Tu se onda nužno upitate - čemu uopće uplaćujete one iznose koji vam se uzmu od plaće? I da. Humanitarne akcije. Naravno da nemam ništa protiv istih, uvijek se uključim svojim skromnim prilogom. ALI zašto se vrlo čestu pomažu zagrebačke bolnice, odjeli, zavodi. Ponavljam, znam da Zagreb ima najviše stanovnika, ali nije Zagreb cijela Hrvatska. Gotovo u pravilu kada je akcija na razini Hrvatske pomaže se nekom ili nečem - zagrebačkom. Kada je riječ o riječkim bolnicama (pretpostavljam i nekih drugih gradova), onda sve to ostane na lokalnoj razini. I drugi gradovi imaju teško bolesne trudnice, i drugi gradovi imaju osobe s invaliditetom, i drugi gradovi imaju teško bolesnu djecu. Zašto se na njih u tim prilikama zaboravlja? Zašto se ne pomogne svima u Hrvatskoj koji boluju od iste bolesti kad se već krene u akciju?
Da zaključim, volim Zagreb, jednako kao i bilo koji drugi hrvatski grad. I zato, želim dobro i onima u selima, i u mjestima, i u gradovima. I ne želim da niti Zagreb niti Rijeka žive na račun nekoga tko ima manje prihode. Naprotiv, smatram da onaj tko ima više mora pomoći onoga tko ima manje. Zato, smatram da slabije razvijenim mjestima i županijama treba pomagati, a ne odmagati centralizacijom. Moram opet ponoviti ono što sam već rekla. Broj stanovnika sigurno mora biti određena osnova za financijska i bilo koja druga ulaganja i davanja. Ali osim reciprociteta, država nikako ne smije zanemariti i preostale svoje uloge. Ona mora biti socijalna, mora se zalagati za obrazovanje svih stanovnika, mora isto tako voditi brigu o otocima i njihovoj povezanosti sa kopnom ne sjećajući ih se samo u vrijeme turističkih mjeseci itd. Znam, sad će se pojaviti oni koji možda neće reći, ali će pomisliti da sam utopist. Možda i jesam, ali da nisam značilo bih da se mirim da situacijom. A to ipak nije moj način. Zato, vi koji ste iz Zagreba niste, sigurno ste i sami svjesni barem dijela ovoga o čemu sam govorila. Vi koji jeste, ovo je samo jedan od načina na koji ste mogli spoznati nešto što se događa malo dalje od vas, ali ipak u NAŠOJ zajedničkoj državi. Bolje će biti jedino onda kada svi skupa shvate da tako ne bi trebalo biti. Slika onih koji u Zagreb HRLE studirati one studije koje imaju u svojim gradovima, i to samo zato što je to "prestižno", govori da su mnogi još jako daleko od te spoznaje.
UPDATE
Da ovaj post ne bi bio pročitan na način na koji nije napisan, savjetujem čitanje onoga što sam napisala prije više od godinu dana.
