Kako sam već bar 100 puta ovdje rekla, volim svoju državu, svoj narod i sve one kojima je Hrvatska domovina. I baš zato uzimam si za pravo da mogu biti i kritična, bez da to ispadne anacionalno, nesuvilso ili neko "mlaćenje prazne slame" razmišljanje. Moram pisati o ovome, jer vidim da već u više navrata sa ljudima kojima pričam o onome što se događalo u Njemačkoj, dobijem napad kreštanja. I to još u razgovoru s istomišljenicima. Što bi bilo da se ne slažemo? Uglavnom, blog je pravo mjesto za izbacivanje viška energije pa onda ... I da, nemam namjeru pisati o nekim stručnim elementima, jer kako znate, pojma nemam o tome. Više sam mislila pisati o mentalitetu i onome na koji sam način doživjela njegovu vezu sa svim događajima.

Nije mi bila jasna ona euforija u kojoj gotovo da je prestao život u Hrvatskoj kada je bila u pitanju reprezentacija. Pjevalo se, plesalo, nosilo kvadratičastu odjeću. I da, uzimalo se godišnji mjesec dana? Joj. Uglavnom, toliko euforije kao da je nogomet jedino vrijedno, jedino bitno i kao da treba jednako kao i zrak kojega dišemo. Nadalje, reklame, trgovine, autobusi, balkoni - sve u znaku kvadratića. Onako kao da smo u najmanju ruku bili već u četvrtfinalu. Onda, cjelodnevni programi, riječi hvale koje su postale i nerealne. Da, sviđalo mi se navijati, sviđalo mi se gledati utakmice, sviđalo mi se se čuti himnu, sviđalo mi se vidjeti jedinstvo, ali ...

Onda se desi ono što se u sportu događa - poraz. Dakle, i najbolji ponekad izgube. A mi, da smo bili imalo realni znali bismo da baš i nismo TOLIKO dobri da bi nas to trebalo šokirati. Da se razumijemo, nisam od ljudi kompleksaša, nisam ni od onih koji potcjenjuju druge, samo vjerujem da sam realna. Hrvati nisu bili realni, a to sam ponajviše uvidjela sad, na kraju te naše njemačke priče. Jer, ono što se sada događa, toliko mi je neshvatljivo da se pitam - kako ljudima u jedan jedini dan netko tko je bio ideal, gotovo predmet obožavanja, postane toliko omražen da sada svi ili gotovo svi traže objašnjenja, traže ostavke, povlače Niku kao da je bio imalo gori od ostalih. Mislim, moram vam reći da me to nervira.

Da ne bude zabune, naravno da mi se sasvim razumljivim čini da se rukovodstvo izjasni, naravno da treba pronaći gdje su nastajali problemi, naravno i da ih ne treba maziti, jer kritika mora postojati. Uostalom, dolaze nova natjecanja pa je nužno naučiti na ovome. ALI rekacija naroda čini mi se JEDNAKA kao i ponašanje igrača na terenu. U trenutku su bljesnuli da bi u drugom trenutku doživjeli neobjašnjiv pad. Pa onda opet sve iz početka. Ne mogu se oteti dojmu da su naši igrači ipak rezultat hrvatskog mentaliteta, nisu došli iz Švedske, a ni iz Japana. Oni su DIO istog ovoga naroda koji se po ničemu ne razlikuje od njih samih. A pokazuje to i po ovim reakcijama. I ne mislim tu samo na neke pojedince, nego i na cijelu javnost koja se možda najbolje ocrtava preko HTV-a, ali i svih ostalih medija.

I da zaključim, osim onoga što je rekao Ivica Osim, da je premalo trčanja (a što je danas nešto bez čega se ne može igrati dobar nogomet), stoji i ono da Hrvati imaju problem sa glavom i onom psihičkom komponentom koja je, smatram, i većinom dovela do toga. Na kraju krajeva, i gubitak živaca isto je jedan od elemenata tipičnih za temperamentnije mentalitete. Što bi značilo da tu trebamo tražiti problem. Ali to onda znači i zaviriti malo U SEBE, jer kad bi se mi trebali promijeniti preko noći, baš me zanima tko bi to bio u stanju.

Ne, ne branim ih nimalo s nekom dozom sažaljenja. Samo smatram da nije u redu svašta im dijeliti. Oni su IMALI želju pobijediti, imali su i ono nacionalno iznutra. Da to nije tako, hrvatska bi ih javnost "razapela" i u utakmici s Brazilom, i u utakmici sa Japanom. Vidjelo se na kilometre da i oni žele isto što i mi. Možda su željeli previše. Možda im je pritisak bio prejak. Možda ... Tko zna. Ali ne želim prihvatiti teorije kako se nisu borili i kako je sve to - sramota.

Ponosna sam da sam dio ovog naroda, ali i spremna na to da ne radimo uvijek sve savršeno. Nemamo savršene igrače, a ni savršenu publiku kojoj se mediji toliko dodvoravaju, valjda jer nemaju kome drugome klicati (kao da se naprosto to mora). Reći da nema navijača koji toliko vole svoj narod kao naši naše mi je moram priznati van pameti. SVATKO voli svoje, baš kao što i svaki roditelj voli svoje dijete ogromnom ljubavlju koja se sa tuđima ne može mjeriti.

Ajme, što se kod mene zaključci otegnu. Evo, ispuhala sam se i sad sam na miru.

****************


Čestitam svima Dan državnosti.