Jučer, nakon što sam se dobro umorila čisteći, bacila sam se na kauč da se malo odmorim. Nije me zasmetao čak i nogomet na tv-u, iako sam baš to jutro bratu rekla kako ovih dana imamo široku lepezu ponude na tv-u pa možemo gledati nogomet, nogomet, ili pogađate - nogomet. Uglavnom posjela sam se i moglo bi se reći ... uživala u ljepoti. No možda ipak da krenem od početka.

Moj prvi susret s nogometom bio je jako davno, onda kada je tata svoju djecu počeo educirati o bitnim stvarima u životu. Naime, znate li ijednog Dalmatinca koji svoje dijete ne bi podučio što znači riječ Hajduk? Odonda nisam pokazivala neke ekstremne znakove interesa za taj sport, osim što sam uz tatu i brata više silom prilika nego iz puke želje, povremeno pogledavala poneku utakmicu. Naravno, sazrijevajući, a i silom nekih drugih, političkih prilika, jačao je i moj osjećaj za nacionalnu pripadnost pa je nogomet postao ne samo sport nego i način da tu pripadnost osjetim silinom kakvu, sigurna sam, dobro znate.

O nogometu znam vrlo malo. Barem kada je struka u pitanju. Znam doduše što je zaleđe, što je jedanaesterac, koliko se igraju produžeci i što ide nakon njih. Znam i što je slobodan udarac, što su žuti i crveni karton (mislim da je žuti karton karton žute boje, a crveni crvene što je kako vidite senzaciolano otkriće ). Dakle, jasno vam je na kojoj je razini moje nogometno znanje. Ali, naravno postoji ali. Taj "ali" znači da to što ne znam puno stručnih pojmova i što ne znam dati analitičan pregled utakmice, ne znači da i ne znam ponešto drugo. Iz spomenutih razloga, rijetko mi je promakla koja utakmica naše reprezentacije. Ne vjerujem da ima netko tko se ne sjeća 1998. i onoga što su postigli Vatreni. Ali nije to jedino čega se sjećam.

Sjećam se 1997. kada je Alen Bokšić u Ukrajini dao gol koji nas je i odveo u Francusku.
Sjećam se Vlaovićevog gola u utakmici koji za posljedicu ima ono poznato širenje ruku i klimanje glavom (još kad bi me netko podsjetio koja je to bila utakmica, jer zaboravila sam )
Sjećam se Francuske i utakmice s Japanom kada smo imali brdo prilika, a Božo Sušec je rekao da "neće pa neće". Najzad je htjela (lopta ući u japanski gol ). Nadam se da će ih i sad ući onoliko koliko treba.
Sjećam se Palerma i onoga kada je isti Božo rekao "pletu naši mrežu" (ili tako nekako). Ispleli smo 2:1 onda kada Talijani još nisu ni znali tko je Hrvatska. Mislim da su odonda poprilično naučili.
Oooo, kako se sjećam Njemaca. Jako. 1996. su nas nezasluženo i uz pomoć suca izbacili iz utrke za evropskog prvaka, ali smo im u Francuskoj s 3:0 pokazali da pobjeda nije nešto rezervirano za par "zvučnih" evropskih imena. Pamtim i da su strašno bolno doživjeli taj poraz pričajući u svojim medijima neistine. Eh, što je teško priznati da je netko drugi u određenom trenutku bolji.
Trebam li reći i da se sjećam da su Nizozemci plakali kad su u srazu s nama izgubili broncu? Bilo mi ih je žao, ali bolje da su plakali oni, nego mi.

Sjećam se i Šukove devetke, ali ako ste pomislili da je sve ovo rečeno samo da bih se bavila našom reprezentacijom, prevarili ste se. Jer, povod za sve ovo je kauč s početka priče. Kad sam se posjela, taman se odigravala utakmica Portugal-Iran. Nije tajna da i mi žene volimo gledati nogomet. Mislim, gledati kako nama suprotni spol trči za tamo nečim okruglim može biti jako ugodno, jer ima tu zanimljivosti raznih vrsta ... južnoameričkih, arapskih, evropskih, ali moji favoriti nakon naših su definitivno i neupitno Portugalci. Navijam uvijek da pobijedi bolji, navijam i za one koje protivnik potcjeni. Ali ... kad sam jučer ugledala Devetku ...o Bože, što je ljepote na kugli zamaljskoj. Devetka = Pauleta, za one koji ne znaju ... I sad, za koga drugoga bih kad ne igra Hrvatska, molim vas, trebala navijati? Slike ... nisam se mogla odlučiti koja je bolja pa sam rekla - šteta da se obje ne vide.




Mudrost dana:
S obzirom na interes svekolikog puka, nogomet bi trebalo kao predmet uvesti u škole. Naravno, u Bolonjskom procesu gdje je mogućnost biranja kolegija velika, i fakulteti bi trebali pratiti trendove.