03.05.2006., srijeda

Preko svih granica

Pogledala sam film "Preko svih granica". Bez preporuke, bez reklame, bez da sam ikad prije za njega čula pa je lako moguće da nisam u toku, ali ako je tako, to je samo jedna činjenica više. No možda i dolazak u videoklub i odabir prema jednadžbi "eci-peci-pec + leteći pogled na sadržaj i glumce" ima svojih čari. Neću vam prepričavati film, jer to ni inače ne volim. Slušatelju ni približno jednako zanimljivo ne može biti slušati rečenice koje opisuju sadržaj i nasuprot tome sudjelovati vlastitim emocijama u (od)gledanom filmu. Svejedno, morat ću vam reći okvirnu tematiku, tek da vam uspijem opisati koje su u mom slučaju misli i osjećaji proizašli iz toga.

Film je posvećen humanitarnim organizacijama pa je i dobar dio filma zaokupljen tom problematikom. Radnja se odvija u Etiopiji i Kambodži. Samo po sebi i nije nešto posebno što već nismo vidjeli na dnevniku, vijestima, u nekom dokumentarcu ili čak u nekom drugom igranom filmu. S druge strane, sadrži prilično ciljan način djelovanja na svijest i još više na emocije gledatelja. Konkretno, ležim onako "zdravoseljački" zavaljena u krevet, jedem čips, gledam lijepu Angelinu Jolie i "tamo neku afričku pustinju" i odjednom - slika djeteta na samrti kojemu ni godine ne možete procijeniti radi nenormalno-bolesno-mršavog izgleda. Nešto slično prizoru one slike koja je pred par mjeseci kružila netom. Drugi šokantan prizor je mala žuta (mislim na rasu) kambodžanska beba od nekih 9-10 mjeseci koju Crveni Kmeri odaberu za žrtvu i kojoj u ruke stavljaju ručnu bombu čekajući da iz nje izvuče osigurač i nestane sa lica zemlje. Pri tom čujete njezin plač, jednako glasan kao što je bio "jak muk" nemoći crnog djeteta. Izgleda da kao i u "Titanicu", i ovdje vidim kontrast između jačine tonova. U ovom slučuju sa potpuno istim ciljem - vapajem za pomoć.

Uz suze koje mi trenutno i bez razmišljanja počnu teći, ljutim se na samu sebe, na taj svoj čips koji vrijedi dnevni obrok za možda troje-četvero djece, ljutim se na sebe što sam puna energije u svakom smislu, ležim i gledam to, a ne poduzimam ništa ili toliko malo pa je kao ništa, ljutim se i na sva ona mjesta gdje se jedu kavijari i gdje se pudlice oblače da im ne bude zima, ljutim se na trenutke kada pomislim da "moram" kupiti neki komad odjeće iako mi je ormar pun, ljutim se na sve one debele guzice koje sjede po kožnim foteljama parlamenata, sabora, kongresa širom svijeta i bole ih iste te guzice što ima gladnih, žednih, bolesnih. I što je među njima toliko puno djece.

Kad sam ovako emotivna i kad mi se glas razuma javlja malo manjim intenzitetom nego inače, onda ni ona druga tematika koja se razvija kroz film ne prolazi nezapaženo. Jer, kroz film se prožima i ljubavna priča i to ona sa tužnim završetkom. U sjećanju mi je ostala jedna rečenica - "nisam dovoljno dobar za tebe". Iako ovdje nije rečena u tom kontekstu, često ta rečenica bude loš način za one koji se žele riješiti svoga ljubavnoga para. Međutim, što kada ju netko kaže jer zaista tako misli? Pitala sam se to i ne samo jednom. Pitala sam se i odakle bi netko mogao znati što je recimo dovoljno dobro za mene, njega, nju ... Nekoga? Pitala sam se i je li čak iako se čini plemenito, to isto tako vrsta sebičnosti u kojoj strah ili neki drugi osjećaj utječe na takve odluke? Pitala sam se, ali odgovor još uvijek ne znam, a nekako slutim da nikad onako potpuno i neću znati.

Mislim da ste i sami shvatili da me nije dobro voditi u kino, osim ako ne igra neka komedija. A čak i tada mi se zna razliti šminka od suza. Zato više volim emocijama nabijene filmove gledati doma i to ne baš pred velikim društvom. Ne volim svoje suze pokazivati drugima, ovo što vam tu pišem je moj najveći doseg pokazivanja takvih emocija vanjskom svijetu. Nekad mi se i to čini jako puno. Preko svih granica.

- 20:53 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (53) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

"Ja u ljubav vjerujem"