30.04.2006., nedjelja

"Oženi me sad"

Sigurna sam 100% da ste barem jednom u životu doživjeli neko veliko iznenađenje. Neko koje pamtite među mnoštvom onih koje nam se događaju ako ne baš svaki dan, onda sigurno vrlo često. Sasvim je jasno da iznenađenja ne biramo, tj. ona su ipak produkt djelovanja ili drugih (ne)poznatih nam ljudi ili spleta okolnosti na koja nemamo direktan utjecaj (indirektan svakako imamo), ili su pak produkt prirodnih uvjeta i sitaucija. Ta činjenica dovoljna je da nam ponekad manju ulogu igra sam događaj, a veću efekt doživljaja toga događaja usljed njegovog neočekivanja. Drugim riječima, nema pripremanja, nema planiranja, nema spremnosti ... jednostavno smo stavljeni pred nešto od čega uzmicanja nema.

Kad su u pitanju moja osobna iskustva, pamtim jako draga iznenađenja koja sigurno nikad neću zaboraviti. Sjećam se buketa cvijeća za jedan rođendan kojeg mi je donio dostavljač (joj što su bile lijepe ruže Image Hosted by ImageShack.us), sjećam se i jednoga paketića koji me čekao u poštanskom sandučiću (pojma nemam kako sam preživjela taj napad čiste sreće od koje sam mislila da ću poletjeti Image Hosted by ImageShack.us). Pamtim isto tako neka djela i geste ljudi koji i ne znaju raditi ništa drugo nego činiti dobro. Uvjerena sam da me takvi baš nikad neće neugodno iznenaditi.

Neugodna iznenađenja bolnija su kad dolaze od bliskih ljudi. To su one životne situacije kada gotovo da ne možemo povjerovati u to što se događa, situacije u kojima i ne prepoznajemo više ljude za koje smo bili uvjereni da ih poznajemo. Možda su to i one situcije koje nas mogu dovesti na onaj put prestanka vjere u ljude i općenito u dobro. Srećom, nisam od ljudi koji nastave hodati tim putem pa čak i u takvim situacijama, posebno kad me prođe onaj prvi emotivni val, nastojim pronaći nešto pozitivno.

Kao treći slučaj iznenađenja pada mi napamet jedna situacija za koju ne mogu reći ni da je pozitivna ni negativna. Ustvari, može biti i jedno i drugo. Kako kome. Je li netko od vas gledao "Adesso sposami" prije koju godinu na RAI-u? U prijevodu, to bi značilo "Oženi me sad". Riječ je o talijanskoj zabavnoj emisiji u kojoj bi jedan od dvoje iz ljubavnog para u suradnji sa voditeljicom Antonellom i cijelom ekipom te emisije svjesno i planirano pred cijelim talijanskim gledateljstvom prosio onoga drugoga koji pojma ne bi imao što ga čeka. Taj drugi iz para vjerovao bi da ide u neku emisiju tipa naše "Sanje", "Studija 10" i sl. U jednoj emisiji bilo bi nekoliko takvih prošnji, mislim negdje 4-5 i na kraju bi bilo vjenčanje (pravo vjenčanje s matičarem) za one koji su se odlučili na "da" kao odgovor.

Probajte zamisliti sebe da idete na snimanje kviza, a ono vas vaša "druga polovica" u vjenčanici ili odijelu čeka u studiju (u kojem je atmosfera takva da imate dojam da je riječ o kakvoj čaroliji). Većina se ljudi ipak vjenča, ali bilo je onih koji su rekli "ne", što je isto tako realno očekivana mogućnost. Posebno pamtim slučaj kada je tip utekao. Da, pobjegao i ostavio ju bez objašnjenja. Jasno da nije pošteno na neki način prevariti osobu koju voliš i staviti ju na takav način pred gotov čin, ali ne imati snage suočiti se i pobjeći kao kakav uplašeni dječak ... baš nezrelo.

Pitala sam se što ljude motivira za takav konkretan čin, da li je to želja za eksponiranošću, potreba za izazivanjem jakih emocija kod drugoga (a valjda time i kod sebe), nedostatak hrabrosti ili pak hrabrost koju netko drugi ne bi imao, stvaranje situacije koja "garantira" ipak manju vjerojatnost dobijanja "košarice", bezuspješni prijašnji pokušaji ili je to možda vjera da je to najjači oblik izražavanja ljubavi ... tko zna. Sama volim iznenađenja (mislim na ona pozitivna, pozdrazumijeva se), volim kada me iznenađuju, volim i iznenađivati druge. Ali i po tom sam pitanju, kao i po mnogim drugima, umjerena. Ako moram birati između svojevrsne staloženosti i izazivanja šokova, radije biram prvo. Neoženjeni blogeri ne moraju se bojati, neću nikoga odvući u studio. Image Hosted by ImageShack.us

Volim i ona lijepa iznenađenja koja nam priredi netko neopipljiv i puno "jači" nego netko ovozemaljski. Netko to pripisuje sudbini, ja ipak Bogu. Ono što On može, ipak je više od onoga što nam može pružiti netko od nas samih, više čak i od onoga što možemo shvatiti, čak i kad bismo se ne znam kako trudili.

Mislila sam napisati kratak post, ali ne znam ja to. Zato, jedan turboultrakratki zaključak - želim vam puuuuno ugodnih iznenađenja od kojih će vam zastati dah, poteći suzica i od kojih ćete (p)ostati nježne pekmez-dušice čak i ako to inače niste. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Javite mi ako je kao posljedica ovog posta, a posebno zadnjeg odlomka, pala i koja nenadana prošnja. Bio bi red i da me pozvete na pir. Image Hosted by ImageShack.us

- 18:00 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (73) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

27.04.2006., četvrtak

Kad je mana biti "cool"

Kad pomislim da sam iscrpila sve teme vezane za blog, pojavi se neka nova. Čitala sam post Run'N'Gun-a koji je napravio svoj osvrt na pojavu novog blog-portala bloger.hr. I sama sam jučer nakratko zavirila tamo mada nisam stekla neki poseban dojam. Uglavnom, sadržaj linka njegovog zadnjeg posta na jedan tamošnji blog kao i zbivanja na ovom našem blog.hr-u koja povremeno više ili manje pratim, govore mi da je biti "cool" bloger postala svojevrsna meta razno-raznih (ne)opravdanih napada.

Nemam namjeru braniti tu listu kao nešto iznimno kvalitetno na ovom blogu kad ona to nije, iako mi čista logika i zdravorazumsko promišljanje govore da bi ta lista ipak trebala biti mjesto gdje je kvalitete u najmanju ruku više nego drugdje. Sve i kad bih htjela napraviti analizu, ne mogu, jer nisam upoznata sa svim blogovima. Ako zanemarim blogere koji su i danas "moji" jednako kao što su to bili prije nego su na tu listu dospjeli, i blogere koje ne poznam uopće, mogu reći da na spomenutoj listi iz mojega kuta gledanja ima onih koji mi ne odgovaraju ili po stilu pisanja, ili radi karaktera osobe, što još uvijek ne znači da imaju nekvalitetan blog. Postoje i oni koji mi se čine skroz nekvalitenima toliko da se pitam po kojem su ključu dospjeli tamo. I to je to, pitam se, govorim i na ovaj način, ali ne pljujem ni ovako ni ikako drugačije ismijavajući nečije pjesme, boju pozadine bloga ili nepismenost na razini nepoznavanja razlike između "č" i "ć".

S druge strane, tu su blogeri koji na toj listi nisu. Kako i sama nisam uvijek bila na toj listi, dobro mi je poznat osjećaj kada si svjestan da tvoje pisanje nešto vrijedi (da, jako subjektivna i relativna stvar, ali opet povratne informacije koje dobivamo iz neulizivačkih riječi iskrenih osoba ipak nešto znače), a da se baš ništa ne događa. K tome gledaš kako neki koji su eto gotovo preko noći izniknuli skaču na listama samo jer su, karikiram, sliku lijepo zategnutog ženskog dupeta kombinirali sa dovoljno jednorednih komentara koji nužno znače uzvrat. Ne, nije lako to gledati, kao što nije lako gledati nepravdu bilo koje vrste. Nije to lako gledati vama, nije lako ni meni.

Pričati opet samo o uredništvu nema smisla. Kao što mi se čini i bez veze ne spomenuti koju. Vidim da se uredništvo trudi napraviti ipak neku dinamiku pa su obje liste prilično popunjene. U početku mi se to činilo jako dobrom idejom, jer gledati uvijek jedne te iste blogove na listama nije baš bila garancija kvalitete. No, čini mi se da je ovo sada jedna druga krajnost. Jer ne vidim smisao u tome da na obje liste doskakuju neki koji to baš ničim nisu zaslužili. Onda liste fakat prestaju imati bilo kakav smisao.

Slažem se također sa svima onima koji kritiku smatraju nečim dobrim. I sama sam prilično kritična pa bi mi govoriti drugačije bilo licemjerno. Ali definitivno nisam od ljudi kojima je bitno da se nešto događa pa makar to bilo pljuvanje po svemu (i svakome) što se stigne. Doduše, neki su ljudi takvi, vide u drugima samo loše pa onda i ne znaju za drugi način. Neki su tek željni pažnje samo da bi dospjeli na iste one liste koje s toliko jala napadaju.

Kako god, blog.hr me zadovoljava, jer da nije tako ne bih bila ovdje. Čak i ono što me smeta (osim onoga što sam već rekla tu je npr. nečestitanje Uskrsa blogerima kao jedan od vrhunaca neprofesionalnosti Uredništva, zatim pojavljivanje uvijek jednih te istih ljudi s prilozima na naslovnici) nije dovoljno da bih odlazila bilo gdje i tamo pričala priče o "glupim", "iskopleksiranim" blogerima ili pak blogerima koji "ne znaju" sročiti par pametnih. Ima slučajeva kada su neki blogeri otišli pisati na neke druge portale, što je u redu. Ono pak što je tragikomično su usporedbe kako su ovdje ostali "lošiji", a tamo negdje su kao "bolji". Dakle, to mi je jednak biser kao onaj da su svi "pametni ljudi otišli iz Hrvatske".

Sve u svemu, poanta ovoga posta je da se sve ne vrti oko cool-liste. Ljude koje sam ovdje upoznala, ljudi koji su mi dragi, ljudi koje volim nisam upoznala na cool listama. Upoznala sam ih kroz tekstove. Kroz ono ŠTO su govorili. I KAKO su govorili. Liste su posljedica. Ne bi nikome trebale biti uzrok. Očekivati da je netko superman ili superwoman samo jer je na toj listi je apsurd. Svatko ima prije svega svoj ukus, svoje interese, svoje vrijeme kojime raspolaže i koje želi utrošiti da izabere što želi čitati. Svatko isto tako ima pravo dati komentar. Komentar koji je njegov potpis kojim govori kakav je. I koji i onima koji su daleko od listi daje priliku da se istaknu. No sigurno ne načinom "pusica i cmokića" i "krasan blog, posjeti moj". Jedini način privlačenja pažnje je u mom slučaju komentar koji izražava mišljenje o pročitanome bez očekivanja da ti netko obavezno mora doći na blog, k tome pročitati post i još ga i iskomentirati.

Biti na "cool" listi laska. I to je sve. Svi na toj listi ono su što su bili i prije, svi na toj listi ne pišu na njoj bolje niti lošije nego prije, isto tako zaslužuju pozitivne i negativne kritike jednako kao i bilo koji drugi bloger. Svatko tko krene s paljbom treba biti svjestan da može postati meta. Ako tome nije dorastao, možda bolje da šuti.

- 21:28 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (55) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

25.04.2006., utorak

Prekid jedne veze

Ili ... zašto ne kupiti Roadstar

Ponekad mi dosta vremena treba da donesem čvrstu odluku. Ono kao da dam sebi obećanje da će biti tako i nikako drugačije. Ali kad to (konačno) napravim, onda je to skoro kao amen. Kada nešto odlučim, onda se odluka držim. Nije to poanta cijele priče, ali je bitno da znate radi onoga što slijedi.

Planirala sam ovih dana otići na jedan izlet. Ništa spektakularno, ništa prestižno. Onako, za svoju dušu. Nije krenulo po planovima, jer se već unatrag neko vrijeme nije baš sve ispoklapalo kako je trebalo. Ali rekla sam sebi "što ima veze, mogu ja i tako", onda se opet desila druga otegotna stvar pa treća pa četvrta ... i usprkos svemu tome, nisam se dala i ostalo je na tome da na izlet idem.

S obzirom da put ne bi bio baš kratak, htjela sam si ga uljepšati cd-playerom sa malim slušalicama (ono Trill što ti imaš kad pjevušiš po cesti pa te ljudi zaustavljaju Image Hosted by ImageShack.us) i brdom lijepe glazbe (dobro, možda vama i ne bi bila tako lijepa, ali u ovom slučaju niste bitni vi, nego ja Image Hosted by ImageShack.us). Jedino što mi je trebalo otići ga kupiti što sam i napravila. Cijene nisu bile baš nešto bitno različite, nisam uzela baš najjeftiniji model kao ni najskuplji, jer ne provodim vrijeme baš stalno na putu da bi mi to bilo od životne važnosti.

I tako, dođem ja doma jedva čekajući da isprobam to čudo tehnike, pročitam upustva, stavim baterije i uključim punjenje, stavim jedan (sprženi) CD, uključim slušalice (one originalne) i gotovo napravim blaženu facu od sreće. Kad ono ... počne reprodukcija zvuka ... nije da zavija, nije da preskače, nije da škljoca, ali majko mila, ako je to to, i ako to treba zvučati kao da sam našla lošu frekvenciju neke radio stanice, onda ... onda to ne želim imati.

Sinula mi je ne previše utješna ideja da je možda ipak trebalo kupiti bolje slušalice pa sam stavila jedne bolje svoje (samo masivnije) da probam, ali ništa, ista stvar. Onda se uključio i brat. Dao mi je jedan originalni CD misleći da je možda u tome stvar. Ali opet ništa. Onda mi je rekao "baš mi te žao" i pogledao takvim pogledom. Onakvim kakvim pogledaš čovjeka koji ima izraz lica kao neki tužni psić. Mislim da sam baš takav imala.

Nije stvar u j* CD-playeru (niste baš ovdje navikli na takve riječi, ali valjda mi sad polako dolazi i ljutnja), nego u tome da mi je to sve srušilo. Kao neka točka na "i". Ili onako kao kad gradiš kulu od karata koja se cijelo vrijeme urušava, ne daš joj da se sruši, ljepiš ju na sve načine, a ona se najzad ipak sruši.

K tome, tako nemam sreće s tom tehnikom. Linija nije baš dugo trajala i počela zezati, prvi mob taman nakon garancije počeo zafrkavati toliko da sam dala najprije jedno 200 kn za popravak i svejedno kupila drugi, jer je bio nepouzdan, a na DVD/video player sam bila pogledala sveukupno 2 ili 3 filma prije nego je riknuo. Nemam baš razloga kriti da je ovaj zadnji bio marke iz podnaslova.

Mora da sam bila strašna truba kad mi ovo zadnje nije bilo dosta da opet od tog famoznog Roadstara kupim upravo ovaj današnji CD-player (kojeg sutra nosim natrag), no nije bilo nekog izbora, a i rekla sam sebi da je matematička vjerojatnost da opet dobijem neki shit (namjerno koristim anglizam, valjda mi zvuči manje ... ma znate Image Hosted by ImageShack.us) vrlo vrlo mala. Eto, izgleda da mi ide realizacija malih vjerojatnosti pa bih trebala početi igrati loto.

Sigurna sam da postoji i druga strana medalje iste priče. Razmišljam da mora da je nešto dobro u svemu tome. Možda i nisam trebala sutra biti tamo gdje sam krenula, možda je baš tako trebalo biti pa me drugi put čeka nešto bolje. Da, sigurno je to. I zato mi je lakše. Puno lakše. A možda je malo i radi toga što sam se vama izjadala. Image Hosted by ImageShack.us

UPDATE

Vratila sam ga i dobila novac natrag. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:45 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (44) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

23.04.2006., nedjelja

Mali ili veliki

Ovaj put nisam u dilemi i ne trebam vašu pomoć. Naime, sasvim sa sigurna da bih mali. Iskušavajući doživljaje s velikima, po tko zna koji put potvrđuje mi se ona da veličina stvarno nije važna.

Prvo, na velikim vjenčanjima puno je ljudi. Rekla bih puno i previše u smislu nekog druženja sa svima. Ima ljudi s kojima sam provela cijelu večer, ima onih s kojima sam povremeno popričala, ima onih s kojima sam prozborila tek pokoju, ima onih koje sam primjetila, ima i onih za koje da ih vidim na cesti upravo sutra ne bih pojma imala da su bili tamo. Sve i da nije bitno kakav je dojam nekoga tko nije bio glavni akter svadbe, imam osjećaj sudeći po iskustvima drugih, da se čak i samim mladencima u vrlo malo vremena od mnogih uzvanika izgubi svaki trag.

Nadalje, vezano za ljude, osim onih najbližih za koje ipak treba potrpjeti i neke alkoholno-komične ispade, morate gledati i čuda gluposti, npr. tamo neku ženu-slon koja je izvijala svu onu masu cica i guzica u takve čudno-vulgarne pokrete i time iz središta zbivanja pokušavala izbaciti čak i mladu. Ne, ne izrugujem se oko nečijeg tjelesnog izgleda u smislu da jedne smatram boljima od drugih. Isto bih rekla da je bila pjegava, mršava, kosata, cicata ili što već tek da naglasim karaternu osobinu onoga koga mi je bilo ružno za vidjeti kako izvodi neuksne "predstave" i trpa se gdje mu nije mjesto.

Onda, tu je ta enormna količina hrane koja dolazi i dolazi i dolazi. Eto, da me ubijete, ne mogu si pojasniti čemu hrane toliko da vam na uši izlazi. Taman smo "odradili" korizmu, mnogima puna usta odricanja, a ovdje hrane da nahrani bar 3-4 puta više ljudi od ovoga. Istina je da ni to nekima nije dosta, jer se posjednu za stol odmah kad dođu u dom mladoga ili mlade pa onda samo mijenjaju stolove i pune trbuhe za koje nisu dovoljne XXL košulje i to "stilom" kao da su upravo stigli iz najsiromašnijeg dijela Afrike.

Glazbeni repertoar je individualnog karaktera i ukusa, ali i pod utjecajem porijekla mladenaca. Naravno da mi sve pjesme ne mogu biti po mjeri, ali s obzirom na činjenicu da nam uz glazbu vrijeme puno brže (i ugodnije) ili sporije (i dosadnije) može prolaziti, slušati skoro cijelu večer stil hopa-hopa-hopa-hopa baš mi i nije nešto. Dobro, barem onda na sve ne-hopa pjesme doslovno trčim plesati. Tu je k tome baš na svakoj svadbi vidljiva i ona alkoholna nus-pojava u kojoj najbolje prolaze pjesme "Otvor' ženo kapiju ...", "Čerge" i sl. i na koje se dižu čak i oni koji se inače ne odvajaju od tanjura. Trebam li spomenuti da nikad ne znate čiji lakat vam može završiti u glavi ili rebrima?

Tu je i trajanje tih svadbi. Nisam tratinčica koja ne može izdržati dosta, ali baš cijeli dan i cijelu noć iscrpljivati se gotovo do besvijesti za mene prestaje biti zabava, a postaje mučenje. I ne mislim tu samo za mene osobno, mislim i na sve ostale ljude kojima na licima vidite umor i neskrivenu želju da se domognu kreveta no to ne realiziraju iz reda, kvazipristojnosti ili onoga "ma neću ići baš prvi". Kao da je mjera onoga koliko ti je netko drag u tome ostaješ li "visiti" do 5-6 ujutro ili ne.

Moram priznati da mi nisu baš skroz jasni razlozi zašto se ljudi odlučuju na takve svadbe. Da li iz računice da je "dobitak" veći od "gubitka", da li iz potrebe da im na svadbi bude cijelo "selo i okolica" (jer ne vjerujem baš da netko može imati toliko puno bliskih ljudi), da li iz "uzvratnih" posjeta, da li iz želje da se zabave onako da budu u središtu pažnje, da li da zadovolje neke rodbinsko-običajne norme. Vjerovatno je više razloga, mada meni ni jedan nije dovoljno jak.

Zato, ako me životni put odvede u smjeru da budem u situaciji birati, sasvim sigurna sam da ću izabrati "mali događaj". Sklapanje braka za mene uostalom i je upravo to - mali događaj za vanjski svijet, ali veliki intimni doživljaj i korak za dvoje koji se odluče za zajednički budući život.

UPDATE

Sjetila sam se još nečega. Hrvatske zastave. Ne moram vam, sigurna sam, posebno govoriti da sam domoljub i da poštujem narod kojem pripadam, a u skladu sa time i sva njegova obilježja (himnu, zastavu, grb ... ). Smatram da postoje mjesta gdje isticati ih ima nezaobilaznu ulogu. No, na vjenčanjima mi baš i nije jasno čemu. Dobro, da se udaju npr. Hrvatica i Nijemac pa da se ističu obje zastave u smislu nekog nacionalnog sklada među različitostima bilo bi jedno, ali u slučajevima kada to nema nikakve veze sa ničime, čemu to?

*****

Svi vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti želim sretan Uskrs.

- 20:06 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (51) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

20.04.2006., četvrtak

Da znaš












Kad imaš blog onoliko koliko ga imam ja, onda neupitno u nekom trenutku budeš svjedok nečijega premišljanja "ima li ovo (više) smisla?". Čak i taj netko nisi ti sam. Desilo se opet. I opet sam rekla ono što sam mislila. Iako, nije to bila argumentacija u kojoj želim "pobijediti". Nije da ne volim dati jači argument kada raspravljamo o svemu o čemu se raspravljati da. Ali sada nije bilo tako. Ovo nije bila tema za raspravu. Jedino za čime sam se vodila je ono kako se i ja sama osjećam ponekad i kako upravo sebi nastojim pomoći u rješavanju problema. Čak i onih koje inducira blog.

Ne, nijednom mi nije došlo da sve ovo pustim i odem. Čak i onda kada sam to napravila na jedno vrijeme, znala sam da ću doći natrag. Nisam znala kada, ali sam znala da ne mogu to tek tako ostaviti. Ovo TO znači da sam znala da ne mogu ostaviti vas, u smislu da odem i da se više nikad ne pitam gdje ste, što radite, volite li ili plačete. Ovo TO znači isto tako da bih tada i napustila dio sebe. Jer radim i to, dajem djeliće sebe svaki put kada vam pišem ono što mislim i što osjećam.

Da, došlo mi je puno puta da se pitam koliko će se još suziti područje onoga o čemu ovdje mogu reći ono što mi je na umu ili na srcu. Ne mogu vam uvijek govoriti tko me naljutio, na koga sam se izderala, tko me uvrijedio, kakvu sam glupost napravila, radi koga sam tužna ponekad i svašta drugo što ima veze sa onime da ovaj blog ipak čitaju i ljudi koji me poznaju. Ili koji bi me vrlo lako prepoznali kada bih govorila ono o čemu moram šutjeti. No opet, u tim promišljanjima skužim da ni mami, ni tati, ni bratu, ni najboljim prijateljima i prijateljicama, ni ljudima do kojih mi je stalo i koji mi znače, ne kažem sve. Čak i njima uskratim ponešto. Znaju puno, ali nitko ne zna sve.

I onda, kad rezimiram, spoznam da nitko, ali baš nitko na kugli zemaljskoj ne može znati sve što me veseli ili tišti, što me veselilo ili tištilo jučer, ili što će me tek veseliti ili tištiti sutra. Nitko ne može znati svaku moju misao. Osim Boga u kojega vjerujem. I baš zato, blog mi ne može biti "krivac". On se u nekom trenutku može naći kao prijatelj kojega cijenim i volim, ali kojega ne želim ni čuti ni vidjeti u trenutku kada želim biti sama. Sama samcata.

Ne pišem ovo radi one blogerice koja je došla u dilemu, a kojoj nisam stavila link jer nisam bila sigurna da bi htjela takav "publicitet". Pišem ovo jer mi se prije početka pisanja ovog posta javilo baš ono - trenutak kada bih nešto rekla. Trenutak kada bih mogla napisati neku sasvim drugačiju priču od ove. A ne mogu. Ili ne želim. Ili oboje.

I svejedno, volim blog, rekla sam to ... koliko ono ... jedno 100 puta. Jer pored svega dobroga što od njega imam, on mi je i jedan od "alata" pomoću kojega zavirujem u sebe više nego bih to radila da ga nemam. Ima puno onoga što propitkujem, ali ono u što uopće ne sumnjam je da tek kada naučimo zaviriti u svoju unutrašnjost onako pravo i kako spada, možemo i u druge. One koji zapravo žele da u njih zavirim(o). A žele svi oni koje pišu blogove. Bez iznimke.

Osim ovih riječi gore i pjesmu Vesne Pisarović "Da znaš" sam danas htjela podijeliti s vama, ali zapelo mi je sa tehnikom. Image Hosted by ImageShack.us

UPDATE

Ipak svira. Što bih ja bez Freestylera. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:33 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (70) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

17.04.2006., ponedjeljak

Kokolo

Image Hosted by ImageShack.us Rijetko gledam Studio 10, ovu subotu jesam, gotovo cijelu emisiju. Zainteresirao me, možda ste čuli, izbor nove pjevačice grupe Magazin i to posebno iz razloga što sam pred koji tjedan čula jednu curu kojoj nisam zapamtila ime, a čiji su mi se glas i pjevanje svidjeli. Kako je u užem izboru ostalo njih 6 koje su pjevale i neke stare i već pomalo zaboravljene pjesme spomenute grupe, potaknulo me da malo posložim sjećanja i impresije te ih podijelim s vama.

Čini mi se da malo ima onih koji barem tu i tamo nisu slušali nešto iz brojnog repertoara ove grupe. Ako ništa drugo, onda u vrijeme djetinjstva. Nebitno je čak jeste li bili dijete prije 20, 15, 10 ili manje godina. U dane kad sam ja bila djevojčica, najviše pamtim pjesmu "Kokolo". Sjećam se da je postala hit u ljetno vrijeme, nakon izvedbe na Splitskom festivalu. Bilo je to u ljeto 1983. Vi mojih godina i stariji sjetit ćete se da je u ono vrijeme to bio jedini festival zabavne glazbe. Barem tako mislim. Nije to nužno značilo da su sve pjesme koje su sudjelovale na njemu bile kvalitetne, ali je ipak imao reputaciju s kojom se danas teško može pohvaliti bilo koji festival u Hrvatskoj.

Od "Kokola" kojega je pjevala Ljiljana Nikolovska ili možda malo ranije seže moje pamćenje vezano za Magazin. Potrudila sam se samo radi vas ići kopati po ormaru u kojeg već odavno ne zalazim da bih našla ploču. Ono veliko crno okruglo oblika kao CD samo puno veće i sa puno više krrrrc, ššššš i drugih popratnih zvukova. Image Hosted by ImageShack.us Našla sam ploču "Kokolo", našla sam i jednu spomenutog Splitskog festivala, a i svašta drugo - Džuli, Srebrna krila, Novo fosile sa pok. Đurđicom Barlović, a i one sa Sanjom. Kad smo već kod starih ploča, sjeća li se netko grupe Milli Vanilli ili Vanilla Ice-a? Image Hosted by ImageShack.us

Jučer čujem da će nova pjevačica biti 5. po redu. Ja sam ih uspjela nabrojiti 3 - Ljiljanu Nikolovsku, Danijelu Martinović i Jelenu Rozgu. One prve se ne sjećam, možda netko od vas zna i to. Svaka je imala svoj stil pa je teško reći koja je bila najbolja. Uostalom davati ocjenu trebao bi raditi netko tko se u glazbu razumije više od mene. Ono što mogu je reći da mi je Ljljana bila nekako "najmagazinskija" što znači da je onaj prvi dojam, kakav god on bio, uvijek ostavi najjači trag. Danijela je bila najenergičnija i najživahnija, a za Jelenu bih rekla da je bila najjači vokal.

Posebna priča je Tonči Huljić. Kako god nam zvučale pjesmice ili pjesmuljci tipa "Nazareth", "Minus i plus" i slične, mislim da mu nitko ne može osporiti sposobnost stvaranja hitova, a i osjećaj za biznis. Sasvim sigurna sam da je u stanju napisati i kvalitetnije pjesme (uostalom i pokazao je to više puta), ali očigledno je odlučio da između kvalitete i novca ipak bira ovo drugo. Naravno, ipak je preveliki profesionalac da bi si dozvolio da od grupe Magazin radi sprdnju pa zato pronalazi načine da pored onoga što nameće tržište kada su u pitanju same pjesme (ili možda on to nameće tržištu - mislim da je to pitanje kao ono "što je prije, kokoš ili jaje?" Image Hosted by ImageShack.us) osigurava pjevačicu koja će imati ne samo stas, nego i glas i sasvim sigurno posebnost. Mnoge su grupe mijenjale pjevačice (padaju mi napamet Novi fosili i ET), ali nijedna iz tih promjena nije uspjevala toliko izvući kao Magazin. Jasno, time ne umanjujući vrijednost prethodnice.

Da se vratim na početak ove priče. Gledajući subotnji Studio 10 uspjela sam se sjetiti koja je bila ta koja mi je definitivno i neupitno najbolja u ulozi Magazinove nove pjevačice - Andrea Šušnjara. Inače se baš ne bavim pogađanjem ni kockanjem, ali na ovu bih se curu kladila. Sve ostale cure imaju ponešto, ali ova po mom sudu ima sve. Ima glas, jako dobar glas, ima stas, ima i ono nešto što na pozornici treba imati, onaj osjećaj za kretnje, pogled. Ima spoj onoga baš svojega i onoga "magazinskoga".

Iako ne bih otišla u prodavaonicu CD-a (nosača zvuka je sada moderno govoriti Image Hosted by ImageShack.us) kupiti Magazinov CD, mogu reći da ću uvijek u njihovom prošlom, sadašnjem, a uvjerena sam i budućem glazbenom opusu pronalaziti nešto za sebe. Pjesmuljci će biti dobri za one dane kad mi se sluša nešto za ritam i za puštanje mozga na pašu. Neke druge, npr. "Suze krijem, one padaju", "Sijaj zvijezdo Danice", "Kako sam te voljela" i još neke uvijek će mi biti lijepe ljubavne pjesme.

- 21:22 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (66) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

15.04.2006., subota

Plavi cvjetići

Image Hosted by ImageShack.us Osjećam se kao mamino dijete. I jesam, hvala Bogu, mamino dijete. Iako ponekad imamo nesuglasica, što završi koji put i oštrijim riječima, većinom se od nje sva raspekmezim. Nekad mi je dosta da ju samo pogledam.

Neki dan došla mi je u sobu i donijela dar za Uskrs. Ne, nisam za neko darivanje u ove dane, ali nije to baš bilo koji dar, to je kuhinjska krpa. Kaže ona da je to dota. Image Hosted by ImageShack.us Pritisak sredine je evidentan. Image Hosted by ImageShack.us No, da se vratim na temu. Od te krpe koju gledate na slici (nije mi se dalo peglati ju samo za ovu prigodu Image Hosted by ImageShack.us), a koja mislim ne košta više od 5-10 kn sva me neka toplina obuzela. Spoj pilića, sunca, plavih cvjetića i pomisao da je to od mame ... ne mogu vam riječima opisati.

Uskrs ... vozeći se neki dan u busu i razmišljajući što ću prigodom tog posebnog dana podijeliti s vama, prvo mi je na pamet palo ono što on predstavlja za mene - ljubav i nadu. Isus je došao da nam pokaže postojanje ljubavi i nade, umro je i nakon toga uskrsnuo iz istoga razloga.

Ne bih da ikad posumnjate u njihovo postojanje. Uz njih život uvijek ima smisla. I uvijek je lijep da ljepši ne može biti.

Sretan i blagoslovljen Uskrs vama i vašim najbližima.

- 10:57 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (51) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

12.04.2006., srijeda

Latinska ambasada

Svojevremeno (zapravo bi se moglo reći jako jako davno) voljela sam gledati Latinicu. Ne mogu se sjetiti kad mi je točno prestala biti predmet interesa, ali se dobro sjećam da mi je u zadnjih nekoliko ili malo više godina prestala imati sliku kvalitetne emisije u kojoj se mogu čuti i sagledati različiti stavovi. Vrhunac neprofesionalnosti dosegla je onom emisijom o pokojnom Franji Tuđmanu.

Ne mislim danas puno pisati ni o novinarstvu, ni o pokojnom predsjedniku, već o onome što ste vjerujem i vi vidjeli - "lagano" curenje vijesti o tome kako Denis Latin ide u diplomaciju i postaje ambasador u Španjolskoj. Uzmimo za ovu prigodu da to nije vijest na razini rekla-kazala, jer ako je onda su oni koji su objavili takvu (dez)informaciju pokazali svoju (ne)profesionalnost.

Svatko od nas može imati ovaj ili onaj stav o određenoj osobi, situaciji, događaju, ali ono po čemu se ljudi među ostalim razlikuju je sposobnost stajanja na barem malo "povišenom" mjestu s boljim pogledom na cjelovitu sliku. Od profesionalaca poput Aleksandra Stankovića, Denisa Latina, Hloverke Novak-Srzić, Branimira Bilića i mnogih drugih naših novinara očekujem da im tako nešto ne bude problem. Štoviše, ako to nisu u stanju, onda nisu za drugo nego za žutilo nekih klikasto-milasto-glorijastih časopisa u kojem bi top-dostignuće bilo objaviti Severininu sliku u zagrljaju nekog tajkuna ili Gorana Bregovića. Ne govorim da se Severina sa spomenutima uslikava, već samo ono što bi neki mediji (da, sigurno samo neki Image Hosted by ImageShack.us) htjeli vidjeti.

Uglavnom, ono što me iznenadilo je da nakon što je Latin bio suspendiran, nakon što izazvao ne samo političku buru, nego i nakon što je doslovno uvrijedio mnoge ljude među kojima i one koji su dijelove svojega tijela dali za svih nas, naš preliberalnokonzervativni premijer Šarmer dolazi na ideju da netko takav negdje na kugli zemaljskoj bude predstavnik Hrvatske. Potpuno je irelevantno je li riječ o Trinidadu i Tobagu, Maroku, Vijetnamu ili Španjolskoj.

Ono što sam mislila da je možebitan razlog je da je to neka kazna tipa "E, Latine, dosta je bilo da ovdje zgrćeš ogromne honorare, sad po kazni ideš u Madrid". Druga je bila "Ooo, Denise, oprosti molim te za onu duševnu bol, ali znaš, pritisak javnosti bio je velik. Ako želiš, u znak iskupljenja poslao bi te među Španjolke." Ili "Denise, dobro ti ide prikazivanje samo jedne strane medalje. Daj ti obradi te Španjolce i reci kako su Hrvati "obećani narod" i nek oni urgiraju da nas nekako preko veze ubace u tu EU. "

Ne, stvarno mi nije jasno što bi taj velečin trebao značiti. Ako je čovjeka mislio udaljiti, mogao ga je poslati u Vladivostok - vlakom. Taman bi mu mandat prošao dok bi došao do tamo. Image Hosted by ImageShack.us

Hm, Latin ... Latinska Amerika ... Španjolska ... valjda je u tome ključ. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. HVALA SVIMA na komentarima u prošlom postu. Baš ste mi pomogli. Ako nije problem, i drugi put bih vas opet rado iskoristila. Image Hosted by ImageShack.us

- 22:30 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (62) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

09.04.2006., nedjelja

Roza kuverta

Image Hosted by ImageShack.us Vezano za prethodnu temu - na rasporedu mi je vjenčanje. Ne moje. Image Hosted by ImageShack.us Udaje se jedna draga osoba koju nisam dugo vidjela. Osim što to nosi zadovoljstvo, ide i brdo upita tipa - hoće li biti lijepo vrijeme (nije u mojoj mogućnosti da utječem na ishod pa mi je najbolje da se ne umaram), što ću obući (ako ste žensko, gotovo sigurno me razumijete; ako ste muško, vjerovatno mislite da se bavim glupostima i da se o tome odlučuje sat-dva prije polaska Image Hosted by ImageShack.us), hoće li noge izdržati "moju štiklu" Image Hosted by ImageShack.us (opet, sve žene koje su ikad stale na njih me razumiju, ostali - probajte malo prije nego počnete gunđati Image Hosted by ImageShack.us). I tako ... brdo "važnih" pitanja među kojima se prožima i još jedno.

U razgovoru, s obzirom da mi se nije dalo nešto okolo-naokolo, pitala sam ju - "darovi ili lova" (dobro, malo sam ljepše to upakirala, još se pri tom i smijala). I ona se smijala i rekla "kako želiš, ne moraš ništa". Možete misliti - da donesem NIŠTA. Pa ja opet "ma daj, ozbiljno", na što je "imamo svega ... namještamo stan ... nemoj čaše ...", što mi je baš jaaaako mirisalo na odgovor - "lovu". Nije mi bilo krivo, jer ionako mi se ne da s obzirom na sve moguće otegotne okolnosti (kojima mogu pridodati i eventualnu kišu) nije dalo petljati s darom.

Ono što mi je momentalno glavna enigma vezana za spomenutu problematiku je - koliko love. Pri čemu je bitna stvar da nisam kuma niti neka superbliska osoba od koje se očekuje nešto "krupno", nisam škrtica koja bi se grebla za svaku kunu i isto tako nisam baš neka imućna koja a da ne trepne može izdvojiti ne znam koliko novaca za ovakvu prigodu.

Dakle, prva je mogućnost da dam - dosta. Nemam pojma koliko bi to bilo dosta, ali valjda otprilike u rangu nekog kućanskog aparata. S obzirom na već rečeno, to mi se s obzirom na naše poznanstvo ne čini realnim. Ako se uopće može praviti usporedba vrijednosti dara s jedne strane i razine prijateljstva /poznanstva/ rodbinske veze s druge.

Druga mogućnost je - ništa. To bi bilo ono 0 ili NIŠTA. Ako se pitate kako to izvesti, vrlo jednostavno. Nepotpisana kuverta sa iznosom od 0 kuna. Inače, za tu mogućnost dosad nisam čula i mom mozgu baš nikad nije pala na pamet, ali ona sama mi je rekla za te slučajeve. Mislim, KAKVI su to ljudi koji to mogu??? Imam sliku da bi to mogle biti one žderonje koje tamane sve što vide na stolu, a možda i po džepovima trpaju za doma. Ajme, koji nivo.

Treća mogućnost je - srednje, pri čemu nemam pojma koliko bi to srednje trebalo biti, a da ne ispadne ekstrem u bilo kojem smjeru. Mislim da bi bilo dobro pogledati cijene onih stvari koje se uobičajeno poklanjaju pa onda dati protuvrijednost u kunama. Ili .. ma stvarno pojma nemam.

Drugi "problem" je napisati ime na kuvertu ili ne. Ako ne napišem ime, a pojavi se neki koji je dao i ono "ništa", ne želim da sumnja padne i na mene. Znam, sad će vjerovatno netko pomisliti - ako te poznaje, onda će znati da ne bi ti tako. Da, znam, ali što kada nas ljudi iznenade i kad smo uvjereni za nekoga da nešto ne bi, a ono ipak bi. Tako možda i taj koji je stavio "ništa" ne izgleda kao da bi stavio "ništa". Ako pak ime stavim, onda mi je to kao da pokazujem - pogledaj koliko sam ti dala (i zapamti ako budeš došla i ti meni Image Hosted by ImageShack.us).

Kako god, mislim da sam okvirnu mogućnost iskreirala, ali kako nisam baš sigurna da je to najoptimalnije rješenje, jedva čekam da vidim vaše ideje i ponude. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:09 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (68) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

06.04.2006., četvrtak

Dnevnik Pegy Jones

Nisam feministica. Ne smatram da muškarci i žene trebaju težiti apsolutnom izjednačavanju, jer time bi žene prestale biti žene, a muškarci muškarci. To pak ne znači da ne postoje određene situacije koje mi smetaju, a koje se percepcirajući muškarce i žene bitno razlikuju. No čak i tada smatram da to nije problem (ne)feminstičkih pogleda nego realnosti koja se nikad neće radikalno promijeniti.

Riječ je o situaciji kada se čovjek počne bližiti 30-tima i kada se u njima nalazi. Pogled na ženu i muškarca i očekivanja koja idu s time nikako nisu isti. Od muškarca se u tim godinama očekuje da bude zreo u glavi, vrijedan i da svojim radom osigurava ezistenciju. Od žene se očekuje isto to, plus ono da treba imati ako ne djecu, onda barem muža.

Iz vlastitog iskustva znam da su izuzetno rijetki ljudi koji uspiju primisli u svijesti dignuti na tu razinu da takvu situaciju mogu ignoririati i ponašati se kao da netko od 30 ima npr. 22 godine. Konkretno, sretnem jednu kolegicu iz škole neki dan. Kolegicu s kojom sam bila u dobrim odnosima, ali ne nešto posebno. Kolegicu koju vidim svakih par godina kad se slučajno sretnemo. Uglavnom, nikad mi nije palo na pamet da nekome iz priče o poslu, vremenu ili voznom redu uletim s pitanjem "Si se udala?". Jer, polazim od onoga da čak i da gorim od znatiželje (a ne gorim, jer jednostavno nisam od te vrste koju zanimaju privatni životi ljudi koje srećem tu i tamo) ne bih postavljala pitanja o nečemu za što nisam sigurna da sugovorniku nije previše. Previše u smislu prelaska granice intime.

Ono što mi je pomalo čudno je činjenica da se žene nerijetko neugodno osjećaju u situacijama u kojima okolina na ovaj ili onaj način reagira na njihovo "stanje", a istovremno su upravo one glavni "akteri" i pokretači takvih pitanja. Sa sigurnošću mogu reći da puno češće od žena dobivam "očekivana" pitanja, nego što ih dobijem od muškaraca. Pa bi se iz toga dalo zaključiti da opterećenje bračnim statusom puno više muči žene nego muškarce. I to i one neudane i one udane. A glavni motiv je uspoređivanje sa svojim položajem.

Ako je riječ o neudanoj ženi, onda takvo pitanje definitivno znači očekivanje da je odgovor "ne" pa po automatizmu ide "nisam ni ja" s prizvukom "ima nas još", "samo jednom se živi" ili nešto treće. Ako je riječ o udanoj ženi, onda za isti odgovor dobijete jedan sućutni pogled (vjerujem da se sjećate da sam govorila kako me žaljenje opisano onime "jadna" ili "jadan" smeta u 99% situacija) ili pak (in)direktni odgovor u obliku lekcije "što čekaš", "a već bi trebala", "kad misliš roditi djecu" itd.

Daleko od toga da nema i skroz normalnih, pristojnih i dragih ljudi koji čak i kada postave takvo ili slično pitanje, rade to sa stilom i/ili osjećajem. Ponekad tako da mi nema ništa zabavnije nego šaljenje na moj račun. A to onda znači da se i ja mogu šaliti na njihov. Jer, spektar onoga što ja mogu, a netko tko ima obitelj ne može jednako je širok kao i u obrnutom slučaju.

Ako se vratim na očekivanja s početka, razlika između muškaraca i žena je u još nečemu. Za muškarca koji nema ženu ili nije u ozbiljnoj vezi nitko neće pomisliti "što mu fali?". Za ženu hoće, i to vrlo često. Net je čak jedno od mjesta gdje to ponekad posebno dolazi do izražaja. Ide ono - il je ružna, il je glupa, il je izbirljiva, il nije sva svoja u glavi. A tko će znati, možda imaju pravo. Možda je Ona Koja God oličenje svega toga skupa. Image Hosted by ImageShack.us

Napisala je Monoperajka rođendanski post pa joj ovom prilikom prije komentiranja čestitam. Napisala je i kako je mama i kako je radi toga neke druge u ovom trenutku manje bitne dijelove života zanemarila. Potpuno joj vjerujem kad kaže da se zaželi i trenutaka koje si netko poput mene može priuštiti. Što opet dovodi do onoga da baš sve ima prednosti i nedostatke i da gotovo uvijek poželimo dio onoga što nemamo. A to nikako ne znači da ne znamo cijeniti ono što imamo.

Ne vjerujem previše onim kozmo-pričama o superženi koja je presretna što je sa 40 sama. Jednako tako ne vjerujem ni muškarcima koji kada se nađu sami u ozbiljnim godinama glume supermachotipove kojima ništa osim seksa ne treba. Ne vjerujem u to, jer vjerujem u ono što čitate svaki put kad otvorite ovaj blog. Svatko traži ljubav i svatko ju želi naći. Samo netko to spozna prije netko kasnije.

Neću vam pisati o kome razmišljam, neću vam pisati ni kako izgledam, neću vam pisati s kim provodim vrijeme. Isto tako, neću vas pitati jeste li udani ili oženjeni (kao da ne znam Image Hosted by ImageShack.us), neću vas pitati ni zašto jeste ili niste (što već Image Hosted by ImageShack.us), neću vas pitati ništa. Samo ću vam poželjeti jako puno ljubavi. Onoj o kojoj se manje priča, onu koju se živi.

- 22:03 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (70) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

04.04.2006., utorak

Made in Hercegovina

Priča za nas Hrvate počinje čini mi se tamo negdje početkom 90-tih ili malo kasnije kad je strašno "in" bilo smijati se Hercegovcima, njihovim bijelim čarapama i tamo nekim spravicama koje su držali na uhu. Pokazalo se ipak da su samo bili ispred ostalih, jer probajte zamislit što danas znači biti bez mobitela. I tko bi ga se uopće odrekao. Ne na dan, tjedan ili mjesec nego za stalno.

Sama sam kupila prvoga onda kad su ga već imali "svi" i kad se sad probam sjetiti točnog razloga zašto - nisam baš sigurna. Znam da nije bilo zato što se to očekivalo, nisam sklona tim nekim pomodnim(re)akcijama. Mislim da je bilo iz znatiželje, onako - ajde da i ja vidim što je to mobitel.

Ono što sam u tih nekoliko godina vidjela je stvarno svašta. Prvo i najvažnije je da sam redovito čitala članke u utjecaju zračenja elektromagnetskih valova na tijelo čovjeka. Kako se znanstvenici još nisu usaglasili (bit će jer je prekratak period prošao da bi davali egzaktne podatke), a i telekomunikacijski lobi je prejak da bi takve informacije (a uvjerena sam i činjenice) (p)ostale zapažene u najmanju ruku toliko da probude svijest u čovjeku. Onu svijest koja mu i prije nego se razboli zvoni na alarm.

Baš se pitam čemu toliko bespotrebnog brbljanja na mobitel kad je sad već gotovo sigurno da se zloćudni tumori koji su dovedeni u vezu sa intenzivnim telefoniranjem mobitelom javljaju upravo na onoj strani mozga na kojoj je i uho na kojoj se drži mobitel. Jednako tako mi nije jasno zašto ljudi nose te spravice uz tijelo, najčešće uz vitalne organe. Mogao bi me netko pitati, a gdje da ga drži. Stvarno nemam pojma, nama ženama je ipak lakše, jer imamo torbice. Možda bi ih trebali početi nositi i muškarci. Image Hosted by ImageShack.us

Druga stvar koja mi predstavlja negativnost je to uporno mobiteliranje gdje god se stigne. Dobro, to što netko u busu brblja me nije previše briga (iako, i tamo je znak zabrane radi ometanja elektroničkih uređaja). Ali kad čujem da mobiteli zvone u crkvi, na sprovodima i ne znam gdje sve ne, stvarno se pitam je li nam to baš trebalo. Desi se i meni da nekad zazvoni negdje gdje baš nije idealna prigoda, ali barem nisam od one vrste ljudi koji se deru i viču usprkos svim mogućim molbama, naljepnicama i uputama o pristojnom ponašanju.

Vožnja i mobiteli ... moja "radikalnost" po pitanju Zakona vam je poznata već iz posta "0.00 promila". Da se mene pita, ja bih bila još stroža i odmah bi svi koji voze i pričaju na mob išli u zatvor. Na Goli Otok. Image Hosted by ImageShack.us Šalu na stranu, ne volim ometati ljude u vožnji i kada znam da voze, ako i zovem, skraćujem razgovor na minimum. Osim toga, ne osjećam se ugodno kada vozač razgovara na mob pa jednom rukom drži mob, a drugom volan, jedva hvatajući zavoje.

Moram priznati i da mi nije jasno zašto nemali broj ljudi ima potrebu često ih mijenjati. Tek nabave jednoga, kad ono - tragedija, izašao novi model. Kojega jednostavno moraju imati. Zato, samo da znate, ja ću ovog svoga imati do god bude poslušan. I ne zanima me je li mali, veliki, tanki, debeli. Ionako smo utvdili da je funkcionalnost najbitnija. Dobro, priznajem da mi mora biti i estetski prihvatljiv pa makar bio i neki gigaprimjerak. Image Hosted by ImageShack.us

Da ne ispadne da mobitele ne smataram korisnima, jer to bi bilo krajnje nerealno i nerazumno, moram reći da mislim da to ipak je velik korak za čovječanstvo. Ali taj korak predstavlja samo još jedan alat u rukama čovjeka, onaj kojim treba znati rukovati ne gubeći osjećaj za mjeru. Osim u nekim iznimnim slučajevima. Image Hosted by ImageShack.us Često čujemo kako net, mobiteli, tehnologija uopće, oduzimaju ono romantično. U nekim segmentima sigurno da, u nekima drugima je upravo suprotno. Jer neki sms-ovi mogu biti prave male lijepe ljubavne priče. Nadam se da vam je takvih puna arhiva. Image Hosted by ImageShack.us

- 20:02 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (49) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

02.04.2006., nedjelja

Sjećanje ili zaborav

Vjerujem da znate da je danas godišnjica smrti Ivana Pavla II. Neću danas puno pisati o njemu, jer pred godinu dana rekla sam ono što mi je bilo na srcu. Osim toga, postoji blog koji na puno bolji način nego što ja to mogu govori o njegovoj osobi, djelima, postupku beatifikacije i dr. Bez obzira na to, sjećanje na pokojnoga papu potaknulo me na neka razmišljanja općenito o pokojnicima, našem odnos prema njima, načinom na koji ih se sjećamo ili ih zaboravljamo.

Vjerojatno je u vašem kao i u mom životu postojala barem jedna draga osoba koju je smrt odvojila od ovozemaljskog života. Ne mogu reći da se baš svaki dan sjetim nekih pokojnika, ali ono što mogu je sjetiti ih se povremeno te im, koliko mi to dozvoljavaju objektivne okolnosti, izraziti poštovanje na nevidljiv, ali i vidljiv način.

Uvijek sam, pa ću biti i sad, imala kritički stav prema zanemarivanju pokojnika. Počelo je to jako davno. Još onda kada sam s mamom kao dijete dolazila na grob svoje bake. Nije on bio nikakvo spomeničko ili mramorno zdanje, prilično skroman, kakav je i danas. Ali pored njenog groba bio je i jedan skroz, rekla bih dječjim rječnikom, "žalosni grob". Samo trava, neki stari izblijedjeli križ kojega je izjelo vrijeme i možda jednom ili dvaput u jako puno godina znak da je ljudska ruka bila tamo. Već tada mi je bilo tužno da taj pokojni Netko nema Nekoga tko bi barem malo tu travu počupao i donio kakav poljski cvjetak.

Nisam danas promjenila mišljenje iako mogu malo više pokušati razumijeti zašto je to tako. Možda taj Netko više nema nikoga, možda je bio jako loš čovjek pa je otjerao sve živuće od sebe, možda su njegovi daleko, možda ... Tko zna. No, kako god, znam da postoje ljudi koji i ne samo iz tih razloga zanemaruju i najbliže članove obitelji koji su umrli. Spletom životnih okolnosti znam i da nisu postojali neki jaki razlozi zašto je to tako.

Istina je da nitko od nas ne može točno znati što se zbiva u unutrašnjosti drugoga čovjeka, tj. koji su njegovi stvarni razlozi zašto nešto (ne) radi. No, opet, izbjegavanje groblja iz neke glumljene boli koju ponekad vidim i nije dovoljno jak razlog. Uostalom, ako nekoga poštujemo (živoga ili umrloga) napravit ćemo ponekad i ponešto što nam i nije toliko lako. Napravit ćemo to iz ljubavi, poštovanja, zahvalnosti. Ne iz onoga da to netko od susjeda treba vidjeti. Nego iz razloga što su vanjski znakovi samo jedan od način izražavanja osjećaja.

Naravno, bitno je ono da se čovjeka sjetimo ne samo u fizičkom smislu i onoga kako je nekad izgledao. Nego i onoga što je radio, kako je živio, što nam je ostavio u nasljeđe. Pod nasljeđem mislim na genetsko nasljeđe, djela ili misli koja pamtimo i koji nam nešto znače. Mislim čak i na materijalno nasljeđe, jer nažalost često vidimo koliko se ljudi polakome nakon nečije smrti, a pri tom potpuno zaboravljaju na osobu i ono što je ona bila.

Ako ovaj post shvatite kao pozivanje vaše savjesti na osjećaj krivnje ili sličnoga, moram vam reći da nije tako. Uostalom, kada pišem postove, oni su odraz prije svega mojih misli, stavova i osjećaja, a samim time i preispitivanja najprije sebe same, a tek onda drugih. Stoga, da se vratim na početak i na pokojnoga papu Ivana Pavla II. Lijepo je sjetiti se njegovoga lika i njegovih riječi. Ali mislim da je najbitnije sjetiti se njegovih djela i svega onoga što nam je u duhovnom smislu ostavio. Za to nam ne trebaju velike riječi hvale, prilozi na vijestima ili formalno sjećanje. Čini mi se korisnijim i nekoliko minuta iskrenog promišljanja o barem nečemu u mnoštvu svega što je za nas napravio.

- 16:17 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (55) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"