Kad imaš blog onoliko koliko ga imam ja, onda neupitno u nekom trenutku budeš svjedok nečijega premišljanja "ima li ovo (više) smisla?". Čak i taj netko nisi ti sam. Desilo se opet. I opet sam rekla ono što sam mislila. Iako, nije to bila argumentacija u kojoj želim "pobijediti". Nije da ne volim dati jači argument kada raspravljamo o svemu o čemu se raspravljati da. Ali sada nije bilo tako. Ovo nije bila tema za raspravu. Jedino za čime sam se vodila je ono kako se i ja sama osjećam ponekad i kako upravo sebi nastojim pomoći u rješavanju problema. Čak i onih koje inducira blog.

Ne, nijednom mi nije došlo da sve ovo pustim i odem. Čak i onda kada sam to napravila na jedno vrijeme, znala sam da ću doći natrag. Nisam znala kada, ali sam znala da ne mogu to tek tako ostaviti. Ovo TO znači da sam znala da ne mogu ostaviti vas, u smislu da odem i da se više nikad ne pitam gdje ste, što radite, volite li ili plačete. Ovo TO znači isto tako da bih tada i napustila dio sebe. Jer radim i to, dajem djeliće sebe svaki put kada vam pišem ono što mislim i što osjećam.

Da, došlo mi je puno puta da se pitam koliko će se još suziti područje onoga o čemu ovdje mogu reći ono što mi je na umu ili na srcu. Ne mogu vam uvijek govoriti tko me naljutio, na koga sam se izderala, tko me uvrijedio, kakvu sam glupost napravila, radi koga sam tužna ponekad i svašta drugo što ima veze sa onime da ovaj blog ipak čitaju i ljudi koji me poznaju. Ili koji bi me vrlo lako prepoznali kada bih govorila ono o čemu moram šutjeti. No opet, u tim promišljanjima skužim da ni mami, ni tati, ni bratu, ni najboljim prijateljima i prijateljicama, ni ljudima do kojih mi je stalo i koji mi znače, ne kažem sve. Čak i njima uskratim ponešto. Znaju puno, ali nitko ne zna sve.

I onda, kad rezimiram, spoznam da nitko, ali baš nitko na kugli zemaljskoj ne može znati sve što me veseli ili tišti, što me veselilo ili tištilo jučer, ili što će me tek veseliti ili tištiti sutra. Nitko ne može znati svaku moju misao. Osim Boga u kojega vjerujem. I baš zato, blog mi ne može biti "krivac". On se u nekom trenutku može naći kao prijatelj kojega cijenim i volim, ali kojega ne želim ni čuti ni vidjeti u trenutku kada želim biti sama. Sama samcata.

Ne pišem ovo radi one blogerice koja je došla u dilemu, a kojoj nisam stavila link jer nisam bila sigurna da bi htjela takav "publicitet". Pišem ovo jer mi se prije početka pisanja ovog posta javilo baš ono - trenutak kada bih nešto rekla. Trenutak kada bih mogla napisati neku sasvim drugačiju priču od ove. A ne mogu. Ili ne želim. Ili oboje.

I svejedno, volim blog, rekla sam to ... koliko ono ... jedno 100 puta. Jer pored svega dobroga što od njega imam, on mi je i jedan od "alata" pomoću kojega zavirujem u sebe više nego bih to radila da ga nemam. Ima puno onoga što propitkujem, ali ono u što uopće ne sumnjam je da tek kada naučimo zaviriti u svoju unutrašnjost onako pravo i kako spada, možemo i u druge. One koji zapravo žele da u njih zavirim(o). A žele svi oni koje pišu blogove. Bez iznimke.

Osim ovih riječi gore i pjesmu Vesne Pisarović "Da znaš" sam danas htjela podijeliti s vama, ali zapelo mi je sa tehnikom.

UPDATE

Ipak svira. Što bih ja bez Freestylera.