Priča za nas Hrvate počinje čini mi se tamo negdje početkom 90-tih ili malo kasnije kad je strašno "in" bilo smijati se Hercegovcima, njihovim bijelim čarapama i tamo nekim spravicama koje su držali na uhu. Pokazalo se ipak da su samo bili ispred ostalih, jer probajte zamislit što danas znači biti bez mobitela. I tko bi ga se uopće odrekao. Ne na dan, tjedan ili mjesec nego za stalno.

Sama sam kupila prvoga onda kad su ga već imali "svi" i kad se sad probam sjetiti točnog razloga zašto - nisam baš sigurna. Znam da nije bilo zato što se to očekivalo, nisam sklona tim nekim pomodnim(re)akcijama. Mislim da je bilo iz znatiželje, onako - ajde da i ja vidim što je to mobitel.

Ono što sam u tih nekoliko godina vidjela je stvarno svašta. Prvo i najvažnije je da sam redovito čitala članke u utjecaju zračenja elektromagnetskih valova na tijelo čovjeka. Kako se znanstvenici još nisu usaglasili (bit će jer je prekratak period prošao da bi davali egzaktne podatke), a i telekomunikacijski lobi je prejak da bi takve informacije (a uvjerena sam i činjenice) (p)ostale zapažene u najmanju ruku toliko da probude svijest u čovjeku. Onu svijest koja mu i prije nego se razboli zvoni na alarm.

Baš se pitam čemu toliko bespotrebnog brbljanja na mobitel kad je sad već gotovo sigurno da se zloćudni tumori koji su dovedeni u vezu sa intenzivnim telefoniranjem mobitelom javljaju upravo na onoj strani mozga na kojoj je i uho na kojoj se drži mobitel. Jednako tako mi nije jasno zašto ljudi nose te spravice uz tijelo, najčešće uz vitalne organe. Mogao bi me netko pitati, a gdje da ga drži. Stvarno nemam pojma, nama ženama je ipak lakše, jer imamo torbice. Možda bi ih trebali početi nositi i muškarci.

Druga stvar koja mi predstavlja negativnost je to uporno mobiteliranje gdje god se stigne. Dobro, to što netko u busu brblja me nije previše briga (iako, i tamo je znak zabrane radi ometanja elektroničkih uređaja). Ali kad čujem da mobiteli zvone u crkvi, na sprovodima i ne znam gdje sve ne, stvarno se pitam je li nam to baš trebalo. Desi se i meni da nekad zazvoni negdje gdje baš nije idealna prigoda, ali barem nisam od one vrste ljudi koji se deru i viču usprkos svim mogućim molbama, naljepnicama i uputama o pristojnom ponašanju.

Vožnja i mobiteli ... moja "radikalnost" po pitanju Zakona vam je poznata već iz posta "0.00 promila". Da se mene pita, ja bih bila još stroža i odmah bi svi koji voze i pričaju na mob išli u zatvor. Na Goli Otok. Šalu na stranu, ne volim ometati ljude u vožnji i kada znam da voze, ako i zovem, skraćujem razgovor na minimum. Osim toga, ne osjećam se ugodno kada vozač razgovara na mob pa jednom rukom drži mob, a drugom volan, jedva hvatajući zavoje.

Moram priznati i da mi nije jasno zašto nemali broj ljudi ima potrebu često ih mijenjati. Tek nabave jednoga, kad ono - tragedija, izašao novi model. Kojega jednostavno moraju imati. Zato, samo da znate, ja ću ovog svoga imati do god bude poslušan. I ne zanima me je li mali, veliki, tanki, debeli. Ionako smo utvdili da je funkcionalnost najbitnija. Dobro, priznajem da mi mora biti i estetski prihvatljiv pa makar bio i neki gigaprimjerak.

Da ne ispadne da mobitele ne smataram korisnima, jer to bi bilo krajnje nerealno i nerazumno, moram reći da mislim da to ipak je velik korak za čovječanstvo. Ali taj korak predstavlja samo još jedan alat u rukama čovjeka, onaj kojim treba znati rukovati ne gubeći osjećaj za mjeru. Osim u nekim iznimnim slučajevima. Često čujemo kako net, mobiteli, tehnologija uopće, oduzimaju ono romantično. U nekim segmentima sigurno da, u nekima drugima je upravo suprotno. Jer neki sms-ovi mogu biti prave male lijepe ljubavne priče. Nadam se da vam je takvih puna arhiva.