Pričati o čemu se radi film iz naslova ne bi imalo baš nikakvog smisla, jer uvjerena sam da baš svi znate njegov sadržaj. Čak i ako niste pogledali niti jednu njegovu verziju. Ova, u režiji Jamesa Camerona, po mom mišljenju zaslužila je uistinu puno Oscara (ne mogu kategorički tvrditi svih 11 koliko je dobio, toliki poznavatelj filma baš i nisam ). Film ima dovoljnu vjerodostojnost, a osim ljubavne priče, i izvrstan prikaz karaktera pojedinaca, ali i društvenih slojeva.

Biti bogat 1912. godine i istovremeno se naći na Titanicu značilo je biti u "1. razredu", imati osiguran čamac za spašavanje, imati predivne dvorane za zabavu, raskošne sobe i usput voditi "dubokoumne" razgovore o tome kako je "svrha studija pronaći dobra muža". Biti u "3. razredu" značilo je imati krevet, nekoliko cimera, dobro se zabaviti uz npr. irsku glazbu, ali i računati na to da u slučaju bilo kakve katastrofe za tebe neće biti dovoljno mjesta u čamcima za spašavanje.

U trenucima panike i spoznaje da brod tone, raslojavanje na bogate i siromašne se gubi. Naime, u tim trenucima dolaze do izražaja sam karakter čovjeka što pak nema veze sa onim koliko netko novaca ima. Tu je s jedne strane prisutna požrtvovnost, suosjećanje, plemenitost, a s druge sebičnost, strah, panika pa čak i enormno velika ljigavost pojedinih ljudi. Zapravo, to je svojevrstan trenutak kušnje za ono koliko je netko čovjek, tj. koliko je istinski "biti" u odnosu na "imati", ili uostalom "neimati".

Posebna priča su dirljivi i emotivno nabijeni trenuci. Nije mi baš problem zaplakati na neke emotivne scene u različitim filmovima, ali u ovome je u nekim trenucima vrlo teško ostati ravnodušan. Meni posebno dirljive scene su one koje prikazuju posljednje trenutake života kapetana broda, starijega bračnoga para i majku sa svoje dvoje djece. Definitivno najdirljiviji dio, ako zanemarim ljubavnu priču, je onaj kada se jedan jedini čamac od njih 20 (polupraznih) vratio po eventualno preživjele u prehladnom moru. Gledati na stotine smrznutih tijela kako plutaju morem tužan je prizor. Najtužnija je spoznaja da to nije samo film, jer prije skoro 100 godina upravo to se i desilo stvarnim i živim ljudima, jednako živima kao što smo i mi danas.

Ne mogu nikako zaobići ni ljubavnu priču između lijepe Rose (Kate Winslet), cure iz "1. razreda" koju je upravo pripadnost toj grupaciji gušila i Jacka (Leonardo di Caprio), mladog, ali osjećajnog i šarmantnog dečka, putnika "3. razreda". Priča je lijepa, rekla bih, ona klasična priča o "savršenoj" ljubavi koja je mogla biti izmišljena jednako kao što je mogla biti i sasvim stvarna. Ako baš nešto po tom pitanju moram izdvojiti onda je to nedvojbeno onaj sami kraj filma. Jer, ne samo da mi je dirljiv, nego u sebi nosi i puno više od same priče o ljubavi između muškarca i žene.

Sjetite se onoga prizora kad Rose smrznuta leži na krhotini broda, Jack ju drži za ruku, ali je u vodi, jer komad lima ne bi podnio težinu njih oboje. Ona zaspe, on zaspe. Ona se budi, on se ne budi. Jer je zauvijek zaspao. Ona onako slabašnim glasićem govori "Jack, Jack, Jack .... ". I koliko god ljubav bila jaka i koliko god mu je i obećala da se neće predati, postoji još jedna ne manje važna činjenica - čovjekova borba za život, tj. snažna potreba za preživljavanjem. Jer tada, usprkos svojoj neupitnoj ljubavi prema njemu, odvaja njegove smrznute prste od svojih, pušta ga da potone u morske dubine, odgurne se jedva nekako u more, pliva do najbližeg tijela za kojeg se sjetila da ima zviždaljku i punim plućima zviždi da bi dozvala onaj jedan jedini čamac koji se vratio vidjeti ima li preživjelih. Moram priznati da mi je to možda i najjači dio filma, baš taj kontrast tihoga šaputanja Jackovog imena i snažnog puhanja u zviždaljku. Svojevrstan sraz čovjekove samo prividne bespomoćnosti i jake unutarnje snage. Spoj onoga što nam dolazi i u trenucima kada nam (po)tonu neki drugi "Titanici", oni koji čine život.

Sve u svemu, film za koji definitivno vrijedi odvojiti malo više od 3 sata. Ionako ni ne primjetite kad su prošli.

p.s. Hvala na čestitkama u prošlom postu.