Puno puta granice, norme ili nešto što nam postavlja barem misaoni znak "stop" može biti ono što nas sputava u lijepim stvarima koje su se mogle dogoditi. A nisu. Druga strana medalje je da se ponekad upravo taj misaoni "stop" nije pojavio onda kada je trebalo pa je doveo do nečeg lošega, a u nekim slučajevima katastrofalnoga.

Posebno delikatno je ono područje gdje smo najslabiji, a to su djeca. Slušam jučer kako je neki sudac pedofila pustio na slobodu, jer kao "nije opasan". U naletu gnušanja i zgražanja čula sam i drugu informaciju, a ta je da je spomenuti mamio djevojčice od mislim 14-15 godina na slanje golišavih fotografija. Što me navelo na razmišljanje o tome - tko je pedofil, tj. jasno je da je to netko tko iz grmova vreba na djecu od 7-8 ili 12-13 godina ili pak netko tko zlostavlja malu bebu, ali što je sa starijom djecom?

Gledam, posebno u onim toplijim danima kada imamo puno manje odjeće na sebi, curice od tih spomenutih 14-15 godina koje šeću gradom, a da ne govorim one koje se nađu vikendom navečer vani. Neke su toliko napadno odjevene (da ne kažem skinute) da je jednostavno nemoguće ne vidjeti svu raskoš ženskog tijela koje se netom razvilo iz djeteta u ženu. S obzirom da smo baš svi skloni složiti se u činjenici da je seksualnost nešto normalno i prirodno, sasvim je razumljivo da posebno iz muških očiju tako izložena ženska ljepota bude uočena. Da je drugačije, ne bi li se u onim ležernjim pričama uz kavu o nekome reklo kako nije normalan i kako s njim nešto nije u redu?

Nadalje, s obzirom da jurišamo u neke hiperliberalne vode u kojima se nameće okruženje u kojem je sve dopušteno ako je svim sudionicima u čemu već - ugodno, gotovo da se aplaudira srednjoškolcima (strah me i pomisliti i onima mlađima) koji ulaze u spolne odnose. I kad se golobradi dječarac od nekih 16-17 upušta u seksualne odnose sa 14-15 godina starom djevojčicom onda je tu kao sve u redu. Ali kada muškarac od 21-22 godine želi istu tu djevojčicu vidjeti golu, onda je pedofil.

Da ne bi bilo nesporazuma, ljudi koji djecu koriste kao seksualne objekte su za mene ljudske bijede, najniža moguća razina ljudske vrste koja mi izaziva gađenje. No, bojim se da se za iste stvari jednima aplaudira, druge zatvara. Jer, djevojčice koje se polugole nalaze na modnim pistama, čije se slike u reklamama rublja nalaze po prestižnim modnim časopisima, i čije majke podupiru takav način života, jednaki su seksualni objekti.

Sjećam se onih fotografija koje su se pred izvjesno vrijeme raširile po svim medijima, a koje su prikazivale dvoje tinejdžera u spolnom činu. Stvarno mi je teško shvatiti da ijedan roditelj na takve stvari ostaje ravnodušan ili čak govori da mlade treba pustiti da žive i da se zabavljaju. Ako se mladima (zapravo djeci) prepušta da baš svugdje sami definiraju "zabavu", onda se u krajnjoj liniji i curici od 14 godina koja se skida gola, fotografira i šalje nepoznatoj osobi svoje obnažene fotografije, ne smije zamjeriti da se zabavlja. Zabavljao se i onaj tko ju je gledao i kao, svi bi trebali biti sretni.

Dakle, ono što želim reći je da je meni nedopustiv taj oblik slobode i da smatram da pretjerane slobode to zapravo prestaju biti. Dopustiti vlastitoj kćeri da šeće u minici u kojoj se pri najmanjem saginjanju vide gaćice, dopustiti dekoltee i gole bubrege znači na neki način dozvoljavati i ono nas čine se zgražamo. Puno toga ovisi o roditeljima i roditeljski nadzor ne znači nužno da je roditelj=policajac kao što ne znači da je netko tko svome djetetu dozvoljava sve, i k tome ga potiče na neku kvazislobodu, idealan moderan roditelj. Baš naprotiv, možda upravo najveću slobodu u tome daje jedino sebi.

Stoga, smatram da granice moraju postojati i to ne radi opće definicije i zadovoljenja društvenih normi, nego radi očuvanja fizičkog, psihičkog i emotivnog zdravlja i normalnog i prirodnog razvitka kojim se čovjek iz djeteta razvija u odraslu osobu.

Sjećam se da sam više puta, istina na fin i korektan način, bila verbalno napadnuta upravo radi tog pojma - normalno. Ne znam vam točno reći što mi je normalno, ali i bez da kažem, osjećam što je, a što nije u okviru tog pojma, o čemu god se radilo. I nikako se ne mogu složiti da je normalnost uvijek i svugdje potpuno subjektivna i relativna stvar. Teorija relativnosti, kako znate, Einsteinovo je otkriće. Možda ne bi bilo loše da se počnemo baviti i teorijom normalnosti.