Površno gledam kako se danima vode rasprave o tome što se "smije" i "ne smije" govoriti o blogu, na blogu i izvan njega, kakve kritike su dozvoljene, kakve nisu. Mislila sam o tome još kad se pojavio onaj Blog-kritičar (ili kako već zove) pa me splasnulo. Nakon par dana indiferentnosti, došlo mi je da prozborim koju i o ovome. Jest da kasnim, ali tek sad mi je došlo.

Ono što moram reći je da sam za poštivanje privatnosti u onom smislu da smatram krajnje nepoštenim i nemoralnim raskrinkavati nečiji identitet (za zakonitost znate bolje vi pravno obrazovani). Osim naravno ako ga sam nije raskrinkao. Nadalje, ono što mi je nedopustivo je koristiti tuđe tekstove, priče, pjesme, slike "potpisujući" ih svojim imenom. Klasični lopovluk kojeg ni inače nisam pobornik. Sve ostalo je nešto na što NE možemo utjecati. Može nam se sviđati, može nam izazvati osmijeh, obilje smijeha, ugodu, zabavu. No, ponekad i ono suprotno - nezadovoljstvo, nesimpatije, nervozu ...

Jasno je da neki blogovi izazivaju veću "navalu" kritike, što radi prirode tema, što radi karaktera osobe, stila pisanja, zastupanja stavova, načina života, pripadnosti određenim grupacijama i sl. No, u tolerantnih ljudi sve se to (možda katkad iz uz lagane tenzije) najzad dovede na "normalnu" (da ne kažem prijateljsku ) razinu.

U svome sada već ne baš kratkom blog-stažu davala sam i dobivala raznih kritika i bez ikakvih napada samohvale mirne duše mogu reći da sam za razliku od nekih dobivenih kritika, baš uvijek davala pristojne i neuvredljive komentare, istina, nekad više ili manje ozbiljne. Ne, to ne znači da možda nekad nekoga nisam uvrijedila nekim napisanim riječima, znači samo da sam riječi birala i da mi uvrede baš nikad nisu bila namjera. Štoviše, možda sam bila i (pre)oštra, ali čak ni to ne znači da sam time ikoga željela vrijeđati, kao što su neki željeli mene, primjerice, ovim riječima:

"Mala moja, koliko mi je poznato u Neckermanu nije objavljeno ime proizvoda iliti žrtve koja bi te sažalila do te mijere da te odvede do oltara. Savjetovao bih te da nađeš nekog jadnika ( Creda npr.), izvršiš nad njim akt silovanja, pod prijetnjom aktivacije nuklearne bombe, odvučeš ga popu da te uvrsti u pooooštene Hrvatice, udu date i majke ako ti bog podari to uzvišeno blaženstvo pa se možda umiriš postignuvši cilj postojanja."

ili

"Draga Pegy...ti, koja umišljaš da si glas savjesti i stup morala u ovom jadnom, izgubljenom svijetu, ti, koja ćeš nas ostale tupavce naučiti što je ispravno a što nije, što je zdravo a što nije, ti, koja čak i o trudnoći i braku znaš sve, moram ti reći – DAAAJ SE JEBOTE OLADI! Propovijedaš toleranciju, razumijevanje, ljubav, a od svega toga ti sama nemaš ni mrvu. Tuđa mišljenja ne poštuješ, daješ si za pravo da budeš sudac svemu i svakom loncu poklopac. Tradicionalistice konzervativna, trebala bi znati da takvim pristupom nećeš uloviti toliko željenog muža jer muški ne vole lajavice. Ili te to doma nisu naučili? Predlažem ti da se preseliš u najavljenu katoličku komunu u Americi, tamo će biti sve po tvom ukusu i nećeš morati brinuti o pojedincima koji zastranjuju jer se – ajme – seksaju onako kako se tebi ne sviđa. Tamo neće biti pobačaja pa ti ni to neće zadavati glavobolje. A vjerojatno ćeš naći i muža koji će biti onoliko čistokrvan i pravovjeran koliko bi htjela. Jer, vjeruj mi, u ovome svijetu nema pravog za tebe, prvo, jer si prestara, drugo jer si preizbirljiva, a treće, jer si čudakinja. Nemoj se opterećivati sa mnom, niti se bojati da ću te proganjati komentarima, ovo je prvi i jedini od mene. Sretno."

Površna blic-dijagnoza govori da je u prvom slučaju riječ o nekome isfrustriranome tko misli da je "pravo" muško , a kilometrima je daleko od onoga što razuman čovjek naziva muškarcem, a u drugome da je netko jako studiozno i sa zanimanjem pratio moje pisanje. Osim uvredljivosti, koja izvrsno opisuje karakter komentatora, vrlo je lako prepoznati i dozu gorčine. Pa mi ne preostaje drugo nego duboko suosjećati sa stresom i nezadovoljstvom koje karakteriziraju one koji pišu ovakve riječi.

Ono što sam htjela reći je da protiv ovakvih "kritika" ne možemo cijepiti društvo. Uvijek će biti takvih ljudi. Uvijek će biti onih kojima je destrukcija ono što ih pokreće (prilično kontradiktorno, ali je tako). No, ako ne možemo cijepiti društvo, možemo cijepiti sebe. Stoga, možda sekundu-dvije ovakve riječi djeluju negativno, ali poslije toga gotovo su kao balzam. Jer, svaku kritiku pa čak i ovakvu koja spada u degutantnost, ako gledamo pozitivno, možemo vidjeti i kao kompliment. To vam je kao kad se gledamo pred ogledalom. Svaki dan isto lice, isti pogled, nekad smo zadovoljni, nekad ne (mislim - frizura, oči, ... nebitno). A uvijek smo isti. Samo je stvar KAKO se gledamo. Tako je i sa riječima - na nas djeluju onako KAKO ih čitamo i čujemo. Ne kako pišu ili kako se govore.

Jasno, ova blog-afera vezana za "Jutarnji" ipak nije na ovako niskoj razini. Štoviše, nema tu pogrdnih riječi, iako se može iščitati jedna doza ironije. No, jednako tako i mi drugi vrlo često komentramo cice Pamele Anderson, usta Nevena Ciganovića, ili tko zna što još. Svaka čast onima kojima se nikad ne omakne, ali većina nas ipak kritizira, mada neki toga nisu svjesni. S obzirom da je blog postao prilično prometno i viđeno "mjesto" raznih zbivanja, očigledno se pojavljuju ljudi koji i tu nastoje napraviti žutilo. Ako od toga žive, ako se to prodaje, a očigledno da da, onda protiv toga (mislim na pojavnost) ne možemo. Ono što možemo je reagirati, pri tome vodeći računa da je kritika slika i onoga tko nas kritizira, a reakcija na nju - naša slika.

Dakle, ako neki bloger ne može podnijeti da bude (ne)opravdano i (ne)korektno kritiziran (a sve su to realne mogućnosti) pa u krajnjoj liniji i s dozom ironije, onda je najbolje da nije ovdje. Međutim, smatram da prije radiklanih odluka (brisanja) treba dobro promisliti. I još nešto u ovom predugom postu ... ako mi je netko baš jako fuj, ako mi je ispod svake razine, ako ga ne smatram časnim čovjekom ... zar da me takav otjera i "pregazi"? I da me "makne" sa mjesta gdje mi je 99% društva DRAGO? Ne, takvima je najgora kazna kada ostanete na nogama. Zato, ostajte mi tu, jer volim vas čitati.

p.s. Za one koji su čitali do kraja, obećajem da će mi idući post biti kraći.