Vjerujem da u svim gradovima i mjestima po Lijepoj našoj ovih dana postoje jednako lijepi ugođaji kao i u mome gradu. Uvijek me veselio prosinac i vrijeme čekanja Božića i Nove Godine (pitanje za jezikoslovce – jesam li dobro naučila da se veliko «g» stavlja kad mislimo na dan 1.1, a malo «g» kad mislimo na cijelu godinu?). Korzo i centar grada unatrag 10-ak godina, a možda i malo više, stvarno lijepo izgledaju u te dane, posebno navečer.

Ono što mi zadnjih godina nikako ne ide su one kućice iliti štandovi na kojima možete kupiti rukavice, šalove, kaše, čestitke itd. Lani se sjećam one, ja ju zovem, kineske verzije, jer su me onako bijele i nailonaste podsjećale na Daleki Istok. Nikako mi nisu pasale u taj ugođaj. Ove godine su neke sive metalne koje sam vidjela zatvorene, jer nisu radile pa vjerujem da nakićene ipak izgledaju ljepše. No, svejedno, nekako mi hladno djeluju. Vidjela sam na jednoj talijanskoj televiziji da oni imaju one lijepe drvene kućice. Znam da se ukusi razlikuju, ali ne pašu li više uz to vrijeme ukrasnih borova, jelki, zime i pahuljica ipak najviše upravo takve?

U Rijeci smo dobili i klizalište na 2 mjeseca. S obzirom da vas ima dosta iz Zagreba ne mogu ne sakriti oduševljenje vašim poznavanjem klizanja. Kao curica sam radila improvizirane haljinice i sklizala se po parketima gledajući klizačice generacije Sande Dubravčić. Tako da vam moram saopćiti da još uvijek imam želju stati na led pa ako bi me mladu i nadobudnu netko učio ... uzimala bih satove.

Sjećam se da sam 1.12. prolazila Korzom (baš sam zapamtila datum) i vidjela nekoliko ljudi, da budem preciznija, žena, koje su već gotovo doslovno vukle pune vreće. Stvarno volim i kupovati i darivati, ali volim to kroz cijelu godinu. Nije mi baš jasna ta pojava kojom se u nekim glavama pojavi valjda klik koji pri prelasku kalendara iz studenoga u prosinac utječe na gotovo fanatičnu potrebu za kupovinom. Ako dodamo da Hrvati unatrag nekoliko godina kartice gotovo i ne puštaju iz ruku, i k tome se zadužuju toliko da sve te kupovne potrebe (+ doček Nove godine i neizostavno skijanje) realiziraju uglavnom preko svojih financijskih mogućnosti, nije ni čudo da do ljeta otplaćuju sve zimske gušte. Što mi je, priznajem, još jedna u nizu misterija.

Ako zanemarim ove (ne)bitne činjenice, ostaje mi ona jedna. Da je vrijeme došašća prije svega vrijeme kada bi trebalo ipak, barem kod vjernika, najviše pažnje usmjeriti na onaj duhovni dio. Na nastojanje da budemo što bliže Bogu, jer On zasigurno želi da mu se što više približino. Možemo to na razne načine, a jedan od njih je da ne zaboravimo na svoje bližnje, posebno na one kojima je pomoć najpotrebnija.

Često u te dane budem baš sretna. No ima trenutaka kada se radi sjećanja na neke trenutke nađem u nekom svom svijetu, pomalo i tužnom, jer htjela bih da je Nešto drugačije, da je Nešto bilo drugačije, da je Nekome drugačije, ... i onda ako predaleko odem s mislima, budem i ne samo pomalo tužna. Zato, baš zato, vjerujem da i dolazi Božić. Dolazi nada koja nas, poput svjetla u mraku, vodi u godinu koja je pred nama. Pred svima nama.

Nije baš da je sutra Božić, ali ... došlo mi je sada pa sam pisala sada.