28.11.2005., ponedjeljak

Ljubavno-seksualni post

Prvo, ne mogu glumiti neku superhay facu, jer sam sva neka živčana. Valjda oni dani u mjesecu kad skoro grizem. Stoga, možda bi ovo mogao biti neki živčani post, iako već dok ovo tipkam osjetim kako živčanost popušta. Eto kako blog na mene djeluje. Image Hosted by ImageShack.us Drugo, lagani zaobilazak za one koji će odmah ispaliti neki komentar o «lažnom moralu» ili još nešto gore i uvredljivije, baš mi se ne slušaju takve priče, tako da ako i počnu neki već viđeni komentari ovdje, tek da ih obavijestim – šteta utrošenog vremena za tipkanje.

Dakle, današnja tema mi je ona najpopularnija ne samo u svim džetset&kul časopisima i špica-emisijama, nego i svuda oko nas. Pa čak i na blogu. Ne mogu ne primjetiti da čak ni uredništvo ne posustaje za trendovima. Ne znam je li se pojavio koji seks-post koji nije bio na naslovnici. Dobro, ajde, ironična sam, ali rekla sam vam da mi je danas takav dan. Dakle, po svemu sudeći i ja ću na naslovnicu. Zato i pišem ovaj post. Volim se dodvoravati strahovito pa je ovo samo jedan od mnogobrojnih mi poznatih oblika. Još razmišljam o naslovu, mora biti nešto ful kul i in (svaka pomisao da su ovi anglizmi slučajnost je pogrešna). Pretjerala sam cinizmom, znam, ali što mogu kad mi je došlo. Image Hosted by ImageShack.us

U jednom sam nedavnom razgovoru, da ne kažem polemici, došla na temu prezervativa. I onoga da se Crkva protivi njihovoj upotrebi. Nemam namjeru biti njezin odvjetnik, nego tek reći moju percepciju takvih izjava iz crkvenih krugova. Smatram da je stav u tom slučaju okrenut kritički ne toliko prema prezervativima kao sredstvu kontracepcije, koliko onome što se njihovim reklamiranjem poput bombona ili žvaka želi postići. Što znači da je kritika usmjerena na način života u kojem jedino tijelo i njegovi užitci postaju bitni, a sve drugo je zapravo podređeno tome.

Vjerovatno i odgoj ima veze sa stavovima koje imam, ali baš ni jedan stav pa ni ovaj gore kojega podržavam, nije mi nametnut. Naime, o svemu što čujem, bilo to od članova uže ili šire obitelji, prijatelja, kolega na poslu pa do nekih institucija poput državnih, crkvenih i drugih, promišljam vlastitom glavom. I dakako srcem, ili emocijama, kako vam draže. To znači da sve što sam dosad napisala i što ću tek naspisati nije radi normi, ovih ili onih, nego radi onoga što smatram ispravnim.

A ispravnim smatram činjenicu da čovjek nije biće kojemu je seks najbitnija stvar. Drugim riječima, ne smatram da prisustvo ili nedostatak istoga čovjeka nužno čini sretnim, odnosno nesretnim. I ne moram vam to posebno pojašnjavati. Sjetite se sa samo svojih iskustava i to će biti dovoljno.

Nadalje, nije mi baš jasno odakle u liberalnom i otvorenom društvu toliko predrasuda o gledanju na spolnost u vjernika. Polazeći od sebe same i od mnogih ljudi koje poznam, a koji pripadaju toj «kategoriji», mogu jedino reći da je spolni život čovjeka jednak dar od Boga kao i svi ostali koje nam je dao. Prema tome, seks ne može biti nešto prljavo, ružno i fuj. On prije svega predstavlja intimu čovjeka. A intimu, kakvu god, promatrajući sebe i svijet oko sebe ipak ne želimo dijeliti sa svakime. Bar ne u cjelosti. Osim toga, spolni život odvojen od emotivnog, koliko god me netko uvjeravao u suprotno, prije ili poslije svakoga dovede do onog stupnja da se počne pitati – gdje to vodi?

Često se pitam zašto je došlo do toga da je ljubav u cijeloj toj priči negdje netragom nestala. I zašto je postalo biti moderno ono «seks je seks», a «ljubav je ljubav» ... kao da govorimo o dvije stvari od kojih je jedna na Sjevernom, a druga na Južnom polu. Čak i tada bi se više povezivala ta dva pojma od onoga kako se danas (ne)povezuju.

Naravno da svatko ima pravo na izbor i da ima pravo živjeti kako hoće, ali ovo je ništa drugo nego moje mišljenje. Koje baš nikada neće biti takvo da ću zagovarati pozivanje na seks gdje god, kad god i s kim god. Previše vjerujem u cjelovitu ljubav, koja ubraja i emotivnu i psihičku i fizičku komponentu, da bih to mogla.

Ovo zadnje želim svima vama. Ljubav. I baš sve što s njom ide.

p.s. Ovaj post nije reakcija na riječi nekog posebnog ... samo vas je puno, i ovdje i drugdje, koji ste me ili sad ili prije «isprovocirali» na iskazivanje mišljanja. Po tko zna koji put. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:54 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (58) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

25.11.2005., petak

Razbijačica Pegy

Zamislite ovu situaciju: Netko vam je u glavi onako fuuul, u srcu i puno više od toga. K tome, Netko je suprotnoga spola od vašega i nije vam u rodu. I još jedna činjenica ... niste u vezi, ali ne bi vam smetalo da budete. Image Hosted by ImageShack.us Sada kad smo sve pretpostavili, jasno vam je što znači željeti čuti (i osjetiti) onaj vibro. Vibro – zvuk mobitela, taj. Sigurno ste bili u toj situaciji pa pamtite one trenutke kada vam nakon i najkraćeg ostavljanja mobitela nasamo nakon povratka k njemu pogled leti s primisli «možda je nešto poslao (Netko naravno)». E, dakle, mogu proći sekunde, minute, sati i baš tada čujete ...... vibrrrrrrrrr.

Ono što u tom trenutku želim manje od ht-ove (još uvijek protestiram na t-com) reklamne poruke «superpovoljnih simpa ponuda» je samo jedno .... one koje su pisane tonom kao da ih je pisala Majka Božja i kao da su došle diretno s Neba, a svako suprotstavljanje nastavljanju lanca znači u najmanju ruku nesreću sljedećih nekoliko godina. Obično mi rođakinja šalje takve i lijepo sam joj rekla da meni to ne šalje, jer lance redovito prekidam. Rekla sam joj, što baš i nije neko revolucionarno otkriće, da takvi sms-ovi jako na idu ruku onima koji na njima zarađuju, a oni su – zna se. Pa je vrlo vjerovatno da upravo od njih poteknu takvi sadržaji. I zato, radije bih novac bacila ravno u smeće nego ga utrošila na taj način. Poruka – ne šaljite mi takve sms-ove. Možda baš čekam neki OdŽivotne(čitaj Ljubavne)VažnostiSms. Image Hosted by ImageShack.us

Nekad je na istu tu foru bilo uobičajeno dobiti pismo sličnog (be)smisla samo u puno dužoj formi. Valjda je onda zarađivala pošta ili je netko imao čudne duševne zadovoljštine, ali suština je bila ista. Prepisuj, kopiraj preko indiga, množi kako god znaš samo da budeš «sretan». I tada sam bila razbijačica lanaca, jer sva ta pisma koja sam dobila završila su upravo u smeću. Poruka – ne šaljite mi takva pisma. Mislite ekološki, šteta papira. Image Hosted by ImageShack.us

Ono što su nekad bila pisma, to je sada, jasno vam je, mail. Moram priznati svim dragim blogericama (blogeri mi takve sadržaje ne šalju ... hm, možda predmet rasprave - zašto ih muškarci ne šalju?) da sam, pogađate, opet razbijačica. S obzirom da sam praktična i svjesna da vam je lakše poslati svima u imeniku, a ne samo nekima, budite potpuno spontane i šaljite i dalje. Ne šljivim takve poruke uopće. Ali zato mi u prilogu možete napisati i jednu svoju rečenicu ... takva mi je uvijek jako draga.

Pozdravlja vas Razbijačica Pegy Image Hosted by ImageShack.us

UPDATE

(Ne)očekivano se desilo da neki blogeri posebnu pažnu obrate na prvi odlomak. Znam, znam, sve mi je jasno ... i mene bi zanimalo isto kod vas. Image Hosted by ImageShack.us Ali ovo je bilo iskustvo iz prošlosti. A sadašnje ćete čuti ... možda neki drugi put. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:31 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (52) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

22.11.2005., utorak

Net je kao bombonjera ...

... nikad ne znaš što ćeš dobiti.

S obzirom da smo svi ovdje ipak net-osvješteni, čini mi se ne pretjerano šokantnim pričati o raznim mogućnostima net komunikacije. I kada nije riječ o ljubavnim ili seksualnim motivima, ljudima koji ne poznaju net, čak i onim mlađim koji predrasude ne bi trebali imati u tom smislu, svaku komunikaciju preko neta doživljavaju pomalo čudnom, nerijetko činom očajnika ili gotovo manijakalno opasnom. No kako rekoh, mi ovdje imamo drugačiju percepciju. Ne zamjerite, ali ovaj put sudim po sebi. Image Hosted by ImageShack.us

Moje komuniciranje preko neta, kao i zasigurno većine vas, počinje mailom. Bilo je to na poslu, u ono vrijeme kada sam doma imala komp koji i nije dozvoljavao «net-avanture» s obzirom na brzinu i ostale tehničke karakteristike. Mailovi tada u mom okruženju baš i nisu bili nešto svakidašnje, osim onih poslovnih, a čak ni oni tada nisu imali ulogu koju imaju danas. Naime, u to se vrijeme mailom ipak služilo manje ljudi. Danas oni predstavljaju i u privatnom i u poslovnom smislu nešto bez čega se ne može. Barem ja.

Prvo iskustvo pričanja s nepoznatim ljudima dogodilo mi se na Iskrici. Čula sam da ima neko mjesto gdje se opišeš profilom na način na koji želiš i onda tražiš one «čudake» iz prvog odlomka Image Hosted by ImageShack.us, a tražeći zapravo «Mister Savršenog». Govorim to iz razloga što Iskrica nudi mogućnosti pretraživanja pa možete uistinu tražiti nekoga baš «po mjeri». Gledajući iz današnje perspektive, to « po mjeri» ne znači baš ništa, jer osobno su mi najdraži ljudi i oni s kojima sam imala najbolju komunikaciju, bili oni koje mi po toj nazovi mjeri nisu bili. No, čak i ako to ostavim po strani, Iskrica mi je iz nečeg takvog prešla u nešto sasvim drugo, nešto u ovom trenutku neprihvatljivo, a jedan od razloga je i ta nužna fizička komponenta (pro)cjene koja «visi u zraku» svakog upoznavanja. Pri čemu je spontanost na zadnjem mjestu karakteristika. S obje strane. Svatko tko je na Iskrici, uvjerena sam, ipak tamo nekoga za nešto (konkretno) traži. Iako se ljudi predstavljaju drugačije.

Onda sam upoznala chat. Ima to veze i s ovim prethodnim odlomkom, jer spomenuta poznanstva ponekad su nužno vodila u malo bržu komunikaciju. Uđeš u «sobu» pa se onda zatvoriš u «privatnu» i fino «blebećeš» sa sugovornikom. Jedini je problem što se ženskom dijelu chat-društva često javljaju i nepozvani gosti. Ima pristojnih kojima objasniš da razgovaraš pa traže dalje, a ima i onih s pitanjima «Mogu biti tvoj rob?» koji ne odustaju tako lako. Image Hosted by ImageShack.us

Da, priznajem da mi je ipak ICQ najveće otkriće, naravno u kombinaciji sa maxadsl vezom koja dozvoljava jeftino pričati koliko god hoćeš. Prilično stabilan način komunikacije bez prekida veze, biraš ljude koji će znati za tebe, biraš ljude s kojima ćeš pričati. Baš ga volim i hvala Onome koji me nagovorio. Valjda će i jedan Drugi kojeg nagovaram konačno potpuno otvoriti svoje liberalne oči i probuditi se iz konzervativnog mailiranja. Image Hosted by ImageShack.us

U forum se nikad nisam uključivala. Nekad znam pročitati ponešto, ali obično kratko traje. Pod rubrikama «Ljubav, seks» ili tako nekako obično bude puno više ovoga drugoga i to na nivou 15-godišnjaka koji tek otkrivaju vlastiti spol. Vidjela sam također, ali površno, da postoje specijalizirana mjesta na kojima se može pričati o raznim temama pa vjerujem da su ona ipak nešto sasvim drugo. Tek primjer, čula sam recimo da mame s malom djecom mogu na taj način saznati puno na iskustvima drugih mama. Ili da se mnogi informatički problemi mogu riješiti nekim korisnim savjetom kojeg se na forumu može dobiti.

Posljednje, ali ne i najmanje važno, je neizostavni blog. Od njega nisam očekivala ništa. A kad ne očekujemo, u pravilu uvijek dobijemo više. Ja sam dobila puno više. Volim ovaj način net-komunikacije, spontanost i neusiljenost upoznavanja u svakom smislu. Dragi su mi i blogeri koje sam upoznala u «realnom» svijetu, kao i oni drugi koje nisam. Dosadašnje iskustvo govori mi da se u svijet onoga drugoga može proniknuti puno prije nego se ljudi sretnu oči u oči. Samo treba htjeti doći na pravi put.

U svakom slučaju, žao mi je da mnogi ljudi nisu svjesni da je net mjesto upoznavanja ljudi jednak svakom drugom. Nije svaki trenutak med i mlijeko, ali je definitivno mjesto na kojemu se mogu naći i ljubav, i prijateljstvo, i zabava, i ugodni trenuci. Vama to i ne moram govoriti. Sve znate.

- 22:34 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (56) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

20.11.2005., nedjelja

O raspravama

Novinski me članak s naslovom «Razvijanje kritičkog mišljenja kod učenika» kojega sam nedavno čitala u Novom Listu baš oduševio. Oduševljenje je bilo zbog samog sadržaja koji govori o projektu Grada Rijeke, «Debata u školama», a koji se planira proširiti i na Sveučilište u Rijeci.

Za vas koji me poznajete i nije neka tajna da rasprave volim. Štoviše, one su prilično često prisutne na ovom blogu. Nije to bio planski «projekt» kada sam krenula pisati blog. Jer tada uopće nisam imala viziju što od bloga želim. Više se u takvog profilirao radi one gotovo nužnosti da nam se blog zapravo razvije u prikaz onoga što na neki način i jesmo, naravno, jednim svojim dijelom.

Koliko god to isfurano i izlizano može izgledati, ne spomenuti ovom prigodom po tko zna koji put toleranciju baš i ne bi imalo smisla. Jer ona zapravo i je nešto što se razvija polemiziranjem. Uz uvjet da stvarno i iskreno želimo polemizirati. Jednako kao što se razvija i sposobnost (kritičkog) mišljenja, nalaženje kompromisa, sagledavanje određenog problema iz različitih perspektiva itd.

Ono što se često javlja kao problem je da ponekad, koliko god tolerantni bili, popuštamo po nekim «šavovima» pa nas vlastita uvjerenja, nekad više nekad manje, i nekog više nekog manje, odvedu u neželjenom smjeru. Ako je riječ o nekoj zlonamjernoj i/ili uvredljivoj provokaciji koju dobijem, osobno mi je to manji problem, jer tu i nije riječ o raspravljanju pa je vrlo lako ostati na višem nivou govora od nekog tko to nije u stanju. Ono što bi mogao biti problem, ako govorim o onom argumentiranom raspravljanju, je da od onih krutih i nefleksibilnih stavova (koje svatko od nas ima priznao to ili ne) baš nitko iz dviju ili više strana ne želi odustati.

I baš zato rasprave smatram nužnim. Naime, nerazgovaranjem se, bilo da je riječ o partnerima u vezi, članovima obitelji, prijateljima, poslovnim partnerima, a i općenito ljudima koji nas okružuju, problemi i nesuglasice ne riješavaju. Isto vrijedi i ako razgovore pomaknemo na neku razinu društvenog dijaloga među različitim grupacijama, tipa lijevi-desni u političkom smislu, konzervativni-liberalni, vjernici-nevjernici, Hrvati-Srbi i bezbroj drugih mogućih kombinacija.

U raznim spominjanjima Vukovara ovih dana, pamtim i nešto što sam čula u emisiji «Otvoreno», a i prije, a ta je da u tom gradu hrvatska i srpska djeca idu u različite škole pa čak i vrtiće. Mislim da to inzistiranje srpske zajednice tamo uopće nema smisla, jer s jedne strane živjeti u ovoj zemlji, a ne htjeti dijete upisati u hrvatsku školu ili vrtić (iste onakve kakve imaju Rijeka, Zagreb, Split, Osijek, Knin, Dubrovnik ... ) mi je kao da se ne priznaju temeljne institucije države, što i nije tema ovog posta. I drugo, vezano za temu, kako očekivati suživot u ambijentu separacije u kojem je potpuno onemogućen razgovor kao temelj normalnih međuljudskih odnosa.

Raspravljati o svemu i svačemu sa svakime nije moj izbor. Tako mi primjerice blog uopće nije mjesto gdje volim raspravljati o svojim ili tuđim emocijama. Nema mi to nekog smisla, jer svatko sam najbolje zna je li sretan ili nije, živi li život punim plućima ili ne, osjeća li nešto prema nekome/nečemu ili ne. I te teme su mi sve više i više one u kojima uopće ne želim reći išta više nego što sam rekla u postu.

Prihvaćam činjenicu da ima ljudi koji rasprave ne vole. Imaju na to pravo kao i drugi voljeti ih. Ima i onih koji svaku raspravu smatraju svađanjem i uvjeravanjem drugoga da treba promijeniti mišljenje. Možda nekad to tako i izgleda, ali o nama samima ovisi da li tako je ili rasprava predstavlja nešto drugo. Konstruktivno.

I zato mi je jako drago da djeca već u školi mogu učiti o tome, i to ne samo iz knjiga štrebajući definicije. Nego učeći onako kako je najbolje – u praksi. Uvjerena sam da će na taj način puno ranije nego mi doći do spoznaje kvalitetnog razgovora s neistomišljenicima. Iako, potpuno učenje kvalitenog razgovora nikada ne prestaje. I cijeli život nam je, ako to želimo, učenje komunikacije.

UPDATE

Možda se nisam baš najspretnije izrazila sa onime o emocijama pa ću ovako da ne bude nesporazuma. Nisam rekla da ne pišem emotivne postove, nisam rekla i da ne čitam emotivne postove, naprotiv pišem i čitam. I volim takve. Osobno, svaki mi je post na neki način emotivan. Ali kod POSEBNO emotivnih postova (a vidim da ste takve prepoznali) mislim da je dovoljan i komentar (bilo da je riječ podrške, suosjećanja i sl.) i tu rasprave ne volim. Npr. nedavne postove «Vukovar» ili «Ja u ljubav vjerujem» pisala sam s jako puno emocija i ne želim o tome raspravljati i govoriti koliko sam suza prolila ili ne, što me pri tome najviše boli i koliko sa nekime tko je prošao grozne stvari suosjećam ili ne. Ne želim replicirati, ne želim ništa osim napisati post u kojem izražavam što osjećam i osim pročitati vaše riječi koje ste na to napisali. Eto, to sam mislila.

- 21:01 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (46) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

17.11.2005., četvrtak

Vukovar

Image Hosted by ImageShack.us "Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?"

U ono vrijeme bila sam mlada djevojka koja je imala sreću iz toplog i mirnog dnevnog boravka roditeljskog doma gledati što se događa u mojoj zemlji. Kada se sjetim tih strašnih dana, mjeseci i godina patnje tih ljudi, gotovo da ih mogu proživjeti i danas. Dovoljan je samo kratki pogled na žene, djecu, starce koji sa vrećicama u ruci, tužnih očiju bez nade, hodaju ispred vojne mašinerije napuštajući svoj rodni grad. Vukovar.

Grad Vukovar branilo je oko 1800 branitelja, što samih Vukovaraca, što branitelja iz drugih hrvatskih i ne samo hrvatskih gradova. Veliki dio njih poginuo je u borbi, mnogi su ubijeni kao zarobljenici, mnogi su zatočeni skupa s civilnim stanovništvom u logorima po Srbiji (njih oko 5000). Jedan od najvećih zločina u civiliziranoj Evropi desio se nakon ulaska okupatorske srpske vojske u Vukovar kada su ranjenici iz bolnice, posebno muškarci, odvedeni te ubijeni, o čemu svjedoče i tijela nađena u masovnoj grobnici na Ovčari.

Jedan od onih koji su dali sebe za domovinu je i hrvatski novinar Siniša Glavašević čijim sam riječima iz «Priče o gradu» iz njegove posmrtno objavljene zbirke «Priče iz Vukovara» započela, a i završit ću, ovaj post. Odveden je na Ovčaru 19. studenoga 1991. gdje je i ubijen u svojoj 32. godini života. Poseban i izniman čovjek. Kao što je bio i svaki onaj čovjek koji je život izgubio braneći domovinu, govoreći istinu, želeći mirno živjeti u svome domu. Svaki takav, bez iznimaka.

Svi ti ljudi ne smiju (p)ostati broj. Oni zaslužuju istinu o Vukovaru. Pravu istinu, ne razne političke istine određenoga vremena. A pisati istinu mogu samo ljudi koji su to proživjeli. Od onih tada najmlađih koji su kao prognanici isrctavali drvenim bojama svoja tužna djetinjstva, majki koje su sa bebama u naručju odlazile u beznađe, liječnika iz bolnice pa do ratnih izvjestitelja, i dakako preživjelih hrvatskih branitelja.

Ne zaboraviti znači ne izbrisati prošlost. Ne zaboraviti ne znači i ne oprostiti. Oprostiti - riječ koja zahtjeva trud, želju i volju. Riječ koja oslobađa od mržnje. Riječ koja je put u ljubav. Riječ koja je put u budućnost.

"Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."

- 21:35 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (54) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

15.11.2005., utorak

Bajdvej, hitno vas trebam

Nisam flegmatičan tip. Ono da me baš briga za sve, da mi je sve ravno i da se stvari oko mene događaju, a da ja baš ništa ne primjećujem. Za razliku od onih događaja u životu koji me dirnu na emotivan način, bilo da je riječ o sreći, žalosti ili nekom drugom jačem osjećaju, ovo je post o nečem sasvim drugom. O onome što je Trill nedavno spominjala u jednom svom postu. Baš onako kad izbuljite oči ili možda nabacite i kakav blaženi osmijeh.

Jutros me je na Radio Rijeci doslovno ubola u uho jedna riječ koju je spomenula novinarka. Mislim da je bila najava današnjih događanja u Rijeci, a onda je usred tog hrvatskog izričaja (što je valjda i za očekivati, jer Radio Rijeka nije neka lokalna Selo Moje Malo radio-stanica, već dio Hrvatskoga radija ) odnekud ispala momentalno planetarno popularna riječ BAJDVEJ. O majko mila. Jasno je meni da u žargonu možemo govoriti kako hoćemo da bi ispali «face», ali zamislite da Danko Družijanić ili Zoran Šprajc na Dnevniku mlatnu tu riječ. Znam da od nekih stranih riječi ne možemo pobjeći, niti trebamo, posebno ne ako nemamo svojih (npr. hamburger, hot-dog, pizza...). Ali nije li riječ USPUT kraća za 2 slova? Ja više ni «ex» ne spominjem na blogu od straha da me Skalić opet ne opere.

Onda, vjerovatno ste ne jednom primjetili u američkim filmovima ono što i ja. Prvo, ne kužim zašto nikad ne zaključavaju vrata kuća i stanova. Znate ono kad negdje odlaze i samo zatvore vrata. U krimićima i trilerima kad netko nekoga ganja, uvijek ruke drhture dok nađu pravi ključ, da bi nešto otključali. Ali što će im ključ i otključavanje kad nikad nisam vidjela da nešto zaključavaju. Drugo, možda to spada u liberalno pa ja kao ortodoksna konzervativka ne kužim, ali bi li mi netko pojasnio zašto je u filmovima najnormalnije dignuti noge sa obuvenim cipelama na krevet, tamo gdje inače tapkate čistim i opranim nogama. Ili nečim drugim. Čime god. Ali čistim.

Ono što me gotovo fascinira je – zašto se sir koji se uopće ne topi (nego ostane onako osušen i komadičast) zove SIR ZA PIZZU? Razmišljam o toj misteriji dobrih 10-15 godina i još nisam uspjela shvatiti zašto je jedini sir koji ne dolazi u obzir za pizzu - sir za pizzu.

I za kraj, blog. Pomalo se čudim da nekoga određen broj komentara spriječi da ostavi i svoj komentar. Naglasak je na pomalo. Jer, ja ili imam ili nemam što za reći, ili pak želim ili ne želim, ali me broj(nost) komentara ne zaustavlja. No, hajde, možda netko misli da je već sve rečeno, ili nešto drugo, nebitno sad. ALI dajte mi objasnite ako znate – u čemu je tajna prvog komentara? Koja potakne na ono euforično PRVI, PRVI. Ili se ide i korak dalje pa bude da je prvi komentar samo «Prvi», a drugi je «E sad mogu komentirati...».

Ne zamjerite, ali morala sam vam reći. Vi ste mi zadnja nada, inače ću zauvijek živjeti u neznanju. BAJDVEJ, nisam stavljala smajliće da ne bude baš kič. Image Hosted by ImageShack.us

UPDATE

Pročitala sam post kod Bridge. Mislim da svatko od nas može dati svoj skromni prilog akciji kojom se želi doći do osamdeset božićnih poklona za djecu s posebnim potrebama o kojima skrbi Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom u Križevcima.

- 21:47 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (58) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

12.11.2005., subota

Konzervica

Recimo da me na ovaj post inspiriralo povlačenje za jezik jedno x puta u životu. Bilo je tu uglavnom dobronamjernih uboda (istih onih vrsta kakve i sama dajem kad dobijem poticaj Image Hosted by ImageShack.us), bilo je tu ozbiljnih i iskrenih mišljenja koje poštujem, a bilo je i onih koji su u vlastitim ocjenama izgubili osjećaj za realnost i elementarnu pristojnost i pri tome se nisu ustručavali čak ni vrijeđati i potcjenjivati.

Stoga, zapitala sam se stvarno jako puno puta u čemu je razlika između konzervativnih i liberalnih stavova i po čemu to nešto jesi, odnosno nisi. Jasno je da je univerzalnu ocjenu bilo čijih stavova vrlo teško donijeti, jer jako je puno područja na kojima se ogleda nečiji konzervativizam/liberalizam pa je vrlo često netko u jednome konzervativan, u drugome liberalan, i obrnuto.

No opet, što je to u suštini konzervativno, a što liberalno? (Blokche, ovo pitanje je ono koje ide radi "dramaturgije" Image Hosted by ImageShack.us). Liberalizam bi u ležernijem izričaju bio slobodoumnost tj, predstavlja podupiranje političkih, ekonomskih, seksualnih, moralnih, vjerskih i dr. sloboda. S druge pak strane konzervativizam predstavlja nešto što želi očuvati postojeće oblike mišljenja ili odnosa (u društvu, obitelji ...), tj. protivljenje svemu novom, naprednom, u krajnjoj liniji, protivljenje svemu liberalnome.

Moram priznati da me te klasifikacije definitivno zbunjuju. Naime, ako bih samu sebe svrstala u konzervativku u što me svrstavaju mnogi, to bi značilo da se protivim svemu liberalnome. S druge strane, ono što za sebe znam je da držim do tradicionalnih vrijednosti, prilično sam otvorena prema različitostima, izražavam svoje mišljenje gdje god mogu, za sve sam vrste napretka kada je u pitanju razvoj, bilo da je riječ o pojedincu, obitelji ili široj društvenoj zajednici.

I tu dolazim do spoznaje da ljudi vrlo često brkaju pojmove. Jer, biti vjernik koji ide u Crkvu ili biti čovjek koji nije anacionalan danas se po automatizmu klasificira u konzervativizam. Suprotno tome, svatko tko nije vjernik ili je od onih koji vjeru ne prakticira u crkvenom smislu, ili pak kome je svejedno živimo li u Hrvatskoj ili u Nigdjezemskoj je liberalan. Nadalje, konzervativan je i onaj tko gleda kupuje li hrvatsko ili ne, jer to znači da nije dovoljno otvoren prema tuđemu. Onda, konzervativan je i onaj kojemu je «noć vještica» bez veze, jer taj ne prima sve tuđe običaje itd.

Ne mogu spomenuti jedan jako važan pojam koji mi je zapravo popriličan pokazatelj nečije liberalnosti, tj. otvorenosti, a to je tolerancija. Ako se sjetite bilo kojega vremena iz prošlosti koja bez dvojbi možemo nazvati konzervativnima, onda ćete primjetiti da je nemoguće ta vremena povezati s bilo kakvim oblikom tolerancije. Nadalje, jednako tako taj pojam ne mogu povezati sa mnogim danas «modernim» ljudima koji sebe svrstavaju upravo u liberalne. Jer, ne biti tolerantan prema različitosti, a zvati se liberalom, baš mi i ne spada u nešto realno moguće. Zapravo jako kontradiktorno.

Seksualne slobode su posebna priča i stvarno neiscrpna tema. Svjedoči to i dragi mi Rock, koji je na svom blogu o njemu govorio s raznih aspekata, pri čemu posebno pamtim post O seksualnom opredjeljenju. U čitanju tog, a i ne samo tog posta i komentara, došla sam do zaključka da gotovo svi mislimo isto, ali je jako bitna igra riječi po kojoj se neki svrstavaju u liberalne, a drugi u konzervativne (dobro, ovih drugih baš i nije bilo puno, što je uobičajeno). Ono što me zapravo stavlja u dilemu je činjenica – pa nije li za tu klasifikaciju bitno kako zapravo živimo vlastiti život, a ne kako vrludamo riječima da bi nešto ispali po «definiciji»? Naime, po toj bi «teoriji» većina ipak bila konzervativna, jer većina ne želi neke seksualne perverzije, grupni seks i silno i neiscrpno mijenjanje seksualnih partnera. Naravno da baš svi pri tome govorimo da nas nije briga što tko radi i da svatko ima pravo raditi od svog života što god hoće. Jer, na kraju krajeva, to i mislimo. Što bi značilo da smo po tome svi liberalni.

Svi oni koji me radi samo njima znanih razloga u pogrdnom tonu nazivaju konzervativnom zapravo pokazuju da su, uz štošta drugo, konzerve nad konzervama kojima ni oni iz srednjeg vijeka nisu bili ravni. Oni drugi, koji me tako nazivaju u jednom sasvim drugom tonu, mogu i dalje. Jer kad znam da dolazi od nekog Pravog Liberala osjetim jednake simpatije kao i on/ona prema meni kada to govori. Image Hosted by ImageShack.us No, i oni, a i svi ostali koji ovdje dolazite i raspravljati u tonu u kojem priliči, ne živite baš u "zabludi". Jer kako god tumačili te dvije riječi, Konzervica bi svima vama koje poznaje bez problema našla barem nešto po čemu ste oboje, i konzervativni i liberalni. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:11 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (51) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

09.11.2005., srijeda

Ja u ljubav vjerujem

Image Hosted by ImageShack.us Možda je ovo priča kao i tisuće drugih. Ali za mene nije. Prvo, jer Blahnikicu doživljavam kao nježnu i dragu te prije svega osjećajnu osobu. Drugo, jer joj život unatrag par mjeseci nije nimalo lak. I na kraju, ali ne i najmanje važno, jer mi je ljubav uvijek najvažnija, posebna i nešto za što se treba boriti.

Blahnikica je nekad pisala blog, blog koji je prestao postojati kada su odnosi između nje i njenog muža postali loši i kada nije više željela da na taj način ogoljavati svoju dušu. Pred njime. No, vratila se kao potpuna anonimka i bez linkova ostavljala komentare da joj se lako ne uđe u trag. Vratila se, čini mi se, iz razloga što je u vrlo teškim trenucima, kada je ostala bez majke, kada je muž zatražio razvod i kada je bezuspješno pokušavala naći posao, osjetila da je blog možda mjesto gdje se barem na trenutak osjećala manje sama. Makar i u svoj toj boli.

Nije Ona o Njemu pisala ružne stvari, pisala je činjenice u brakorazvodnoj parnici, pisala je o samoći, o njihovoj Princezici, o pokojnoj mami... I valjda je to bio razlog što sam koliko god izvjesan bio kraj braka, u dubini duše vjerovala da to tako ne može biti. Da to ne može biti kraj. Iz jednog jedinog razloga. Što od svih razloga koje sam čula, nikad nitko nije spomenuo da više nema ljubavi. Naprotiv, s njene strane, kao da sam osjećala da je ima, i prije nego je to sama rekla.

Sada, On je saznao da Ona ima blog. I nešto ga je kopkalo tako jako da je imao volje tražiti ga među 40.000 blogova. Sigurno mu «zadatak» baš i nije bio posebno težak, ali sama činjenica da je htio pročitati što njegova žena piše govori dovoljno. Naime, njezini su postovi emotivne prirode. I onaj tko ih želi čitati, ne želi znati s kim je pila kavu (možda i želi, ali to je nebitno). Onaj tko ih želi čitati, želi znati kako se osjeća. A ako mu nije stalo, zašto bi ga to bilo briga?

Nikad o Njemu nisam mislila loše. Valjda jer nisam ni čula nešto loše, ili jer nisam mogla misliti loše o nekome koga Blahnikica voli i o kome tako govori. Danas, kada sam pročitala Njegovu priču, kao da mi se sve posložilo. I kao da je baš onako, ne kako sam mislila, nego kako sam osjećala. Slažem se, crno-bijeli svijet ne postoji. Ali postoji svijetlo i tama, a mi sami biramo što od toga želimo imati.

Često stavljamo muškarce u jedan kalup, žene u drugi. Možda je i ovo samo nastavak priče o tome kako ponekad oni ipak postoje. I On je bio u svom kalupu ... onome u kojem muškarci baš i ne govore previše što osjećaju. Možda jer to «nije» za muškarce, a možda jer uopće nemaju potrebu. No, prije ili poslije, negdje mora doći erupcija ako u nama osjećaja ima. Drago mi je da je on smogao hrabrosti reći sve to, svima nama. Iako se možda nikad ne bi usudio reći to naglas, pa makar i samo jednoj osobi. Nije li nam se svima to ponekad desilo?

On misli da mu savjeti mogu pomoći. Ovdje, na blogu. Prvo, savjete sama ne mogu davati, jer u braku nisam i nikad nisam bila pa mi je u takvoj situaciji vrlo teško znati kakve probleme on sa sobom nosi, kao i razumijeti u potpunosti nešto što i sama nisam iskusila. Drugo, kad bih sebe okarakterizirala kao «majstora» za nešto, onda bih bila «majstor u davanju savjeta». Ako me se pita, stvarno ih volim davati i pomoći. Međutim, mirenja sa dragim osobama u zadnje vrijeme stvarno mi ne idu. Pa sada stvarno ne želim biti neodgovorna i govoriti tek da nešto govorim.

Nadalje, mislim da blog-savjeti neće pomoći u onoj mjeri u kojoj se možda očekuje. Jer, u takvim situacijama, kada nam je teško, obično tražimo instant-rješenja. Takva bez problema možemo dati. Možemo izreći i lijepe riječi. No, to nisu rješenja. Ne dugoročna. Rješenja ne mogu doći od drugih. Rješenja mogu doći samo iz njih dvoje samih. I mogu ih tražiti samo jedno u drugome.

Zato, ne znam prave riječi, ne znam koji je pravi pogled, pravi dodir, pravi razgovor. Ali vjerujem da oni znaju. I da će naći baš to što traže. Princezica zavređuje imati mamu i tatu koji se vole. No prije svega mama i tata zavređuju osjetiti ljubav jedno od drugoga.

- 21:56 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (41) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

08.11.2005., utorak

Gladijatorski ugođaji

Image Hosted by ImageShack.us Čitajući vijest o vrlo lošem zdravstvenom stanju Muhammeda Alija, vjerujem svima bar po imenu i liku poznatoga boksača, sjetila sam se nečega što mi je gotovo uvijek na ustima kad netko gleda bilo kakav boks-meč, a to je «kako možeš/možete to gledati?».

Izgleda da i nekoliko tisuća godina kasnije stvarno pali ona «kruha i igara», a pri takvim sportovima i više je nego očito da megajaki mečevi sa ogromnim gledateljstvom, kako u dvorani tako i u svojim dnevnim boravcima, spadaju u ono što je nekad bila gladijatorska borba.

Moram priznati da mi je apsolutno nejasna ta ljudska potreba za gledanjem udaranja jednoga čovjeka po drugome. Jasno mi je da postoje pravila i da postoje udarci koji se smiju i ne smiju, jasno mi je i da postoji sudac u ringu koji sve to nadgleda, no svejedno, vidjeti čovjeka sa razbijenom arkadom, natečenim okom kojim ne može gledati, vidjeti ga kako bezizražajno gleda u protivnika skakutajući kao da je sve super, a zapravo jedva stojući na nogama, uvijek se pitam – kako se to može zvati sportom?

Da, ispada da je bitno biti dovoljno dobar i dobivati što manje udaraca, jer onda ipak izgledaš «ljepše» i «osjećaš» se bolje. Čitam u spomentom članku da je Muhammed Ali izgubio samo 5 mečeva. Zasigurno je rijetko bio na podu, ali udarce dobivaju i oni koji pobjeđuju. A ljudsko tijelo ipak nije stvoreno da bi primalo udarce, a posebno ne iz dana u dan. Jer, prije ili poslije, cijena se plati. Parkinsonova bolest se, kažu, puno češće javlja kod ljudi iznad 60-te. Muhammed Ali sada, sa svoje 63 godine izgleda poput starca, a boluje od ove bolesti već 20 godina. Netko može reći kako bi bolest možda dobio i ovako, i onako. Ipak, nisam baš sklona vjerovati u tu teoriju.

Gledajući prije par dana našeg Željka Mavrovića u nekoj sasvim drugoj prigodi, u jednoj poljoprivrednoj emisiji, došli smo na ideju da se u njegovom slučaju, usljed zadobivenih udaraca, neki centar u mozgu savršeno namjestio. Šalu na stranu, ali uživam slušati tog inteligentnog, sposobnog i vrijednog čovjeka. Volim ljude koji imaju viziju, i koji ju nastoje realizirati u onoj domeni u kojoj mogu.

Uvjerena sam da oba velika čovjeka koja sam spomenula boks ne smatraju ničim drugim nego sportom. I to plemenitim sportom. Poštujem njih i njihovo mišljenje i izbor, no usprkos tome ... da mogu, i boks i sve slične djelatnosti bez razmišljanja bih izbacila iz te katogorije.

Svjesna sam da svaki sport nosi svoje rizike ... klizač(ica) na ledu može pasti, skijaš-skakač može pasti, vozač Formule 1 može se sudariti ili izletjeti sa staze ... no, opet, niti u jednom od tih sportova ne gledam kako se dvoje ljudi udaraju. Gledati ples klizača, let skakača ili upravljanje bolidom vozača je jedno, a «uživati» u šakama jednog čovjeka u glavi ili na prsima protivnika, nešto sasvim drugo.

Gladijatorski me ugođaji zanimaju samo do one filmske razine, i to iz jednog sasvim drugog razloga – tamo se gladijatori bore za pravdu. Dobro, priznajem, u onim filmovima u kojima glume Russell Crowe ili Charlton Heston, možda mi pravda i nije jedini razlog. Image Hosted by ImageShack.us

- 20:43 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (38) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

06.11.2005., nedjelja

Samopouzdanje

Samopouzdanje je riječ koja predstavlja nešto svima nam bitno i važno u životu. Iako se ona često koristi u razne svrhe, i one neprimjerene i krajnje apsurdne. Tako čak i reklame za proizvode tipa «light» ili one «bez šećera» jamče spomenuto samopouzdanje. Jer, može li netko tko nema savršenu liniju ili pak blisatvo bijele zube imati samopouzdanje? Nadalje, padaju li vam napamet misice i njihovo «samopouzdanje» kojih su u takvim natjecanjima baš svima puna usta? Jasno je da je u svim takvim i drugim sličnim slučajevima to postaje tek prazna riječ, samo jedano od sredstava svojevrsne manipulacije.

No, ono iskonsko, pravo samopouzdanje koje nas čini iznutra jakima neka je sasvim druga priča. A u tom smislu, koliko god bili vješti u procjenjivanju drugih, jedino mi sami možemo znati koliko ga imamo, kada nam je poljuljano i uspijevamo li držati ga na nekoj nazovimo optimalnoj vagi.

Spominjem vagu, jer jasno je da je ona u ovom slučaju jako bitna. Naime, ne imati uopće samopouzdanja, misliti o sebi loše, bilo da je riječ o intelektualnim ili tjelesnim sposobnostima, izgledu tijela, radnim i organizacijskim sposobnostima, kreativnosti i dr. znači zapravo zakopati vlastitu osobnost kojom se prestaje voljeti sebe. A time nužno i druge ljude. Druga pak krajnost su oni jednako vam tako poznati ljudi koji od umišljenosti i precjenjivanja sebe gotovo pucaju, misleći da im nitko nije dovoljno ravan i da je svijet upravo zbog njih samih. No, čak i oni takvi su samo naizgled, jer uvjerena sam u trenucima kada se nađu sami sa sobom postaju zapravo kao i ovi prvi.

Svi mi ostali negdje smo između toga, svjesni svojih vrijednosti i vrlina, ali i mana, a pojedini nam vanjski ili unutarnji utjecaji jačaju ili slabe taj nužno potrebni osjećaj. Bilo bi poželjno da nam vanjski utjecaji nisu nešto što nas može poljuljati i što utječe na naše mišljenje o nama samima, kao i da oni unutarnji, naši, osobni ne budu samodestruktivni, što bi značilo da smo za loš osjećaj i «ocjenu» sebe krivi uglavnom mi sami.

Ali odakle crpiti samopouzdanje? Što bi mu trebala biti hrana? I koja je «opimalna mjera» kojom bi ju trebali hraniti? Ovisi, dakako, o onome što volimo «jesti». A na «jelovniku» stvarno ima svega – moderna frizura, šminka, odjeća, s «markicom» ili bez, štikle, reputacija macho-mana, ne bilo kakav auto, intelektualno-verbalne sposobnosti, komentari «hvaljenja» (uključujući i blog), razne kartice u novčaniku, što puniji imenik u mobitelu, pohvale svih vrsta, uspjesi svih vrsta uključujući i one – oformljivanje obitelji (što uključujue supružnika sa dobroplaćenim i uglednim poslom te željeno obrazovanje djece), poslovni uspjesi, ....

Svatko od nas u spomenutim ili nekim nespomenutim mogućnostima hranjenja vlastitog ega zaboravlja barem ponekad na jednu bitnu stvar – da samopouzdanje, ono čvrsto, koje nije na klimavim nogama, treba biti uvjetovano onime iznutra, a ne ovime nabrojenime, jer to su samo neki vanjski utjecaji. Zato nas nedostatak ili gubitak bilo kojeg spomenutog i izabranog «jela» poljulja i izbacuje iz takta. Na kraći ili duži rok.

Mislila sam da neću mijenjati izgled bloga, ne znam točno zašto i jesam, valjda da vam bolje pokažem ono što jesam. U prvi mah sam vam htjela reći da ovako lijepa ipak nisam. Ali, predomislila sam se i baš zato je i napisan ovaj post. Naime, ja jesam lijepa. Nisam, ako biti lijep znači imati lice i tijelo za naslovnicu nekog modnog ili «cool» časopisa. Ali jesam, kada se pogledam iskreno i pozitivno kritično pri čemu svaka moja fizička mana postaje vrlina. Ljepota, kakva je i meni, a i svima vama, dana bez ikakvih iznimaka. Ona koju se ne gleda samo očima, smeđim, zelenim, plavim ... nego jednim drugima.

Voljeti sebe, sagledati se i prihvatiti se takvima kakvi jesmo jedini je način da budemo uistinu ono što želimo biti. A ne da budemo ono što mislimo da drugi očekuju od nas. Tada ćemo na isti način doživljavati i ne samo sebe, nego i ljude koji nas okružuju. Oni će biti ono što jesu, ne ono što mi očekujemo od njih.

Da zaključim, gledam se ... i baš sam si lijepa, još samo da se malo «našminkam». Image Hosted by ImageShack.us Hvala ti, Freestyleru.

- 19:51 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (43) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

03.11.2005., četvrtak

Blog-monopoly

Image Hosted by ImageShack.us Kad izvalim nešto tipa «kako bih rado sad igrala jamb», a «ozbiljni» ljudi me blijedo gledaju, uz totalno nezainteresirani pogled, na mojoj se faci pojavi upitnik. Kao da pojma nemaju kako se čovjek može dobro zabaviti uz igru. Ajme, kad se sjetim nekih taaaaako dobrih igara ...

Spomenula sam jamb. Vjerujem da znate tu igru kockicama. Meni je baš dobra, naučila me davno jedna frendica. Onda, domino mi je isto bio gušt, a voljela sam i one pločice «memory». Ne znam zašto mi to nitko nikad nije kupio za rođendan, a baš sam ih htjela imati.

Posebna priča su one igre tipa «Rulet», «Čovječe, ne ljuti se» i sl. Ali u toj kategoriji, jednostavno nenadmašiv mi je «Monopoly». Iako smo često igrali i onu talijansku verziju, morala sam vam staviti sliku yu-varijante. Naime, nju imam. I s guštom bih sada odigrala partiju. Sjeća li se netko «letališća»? Ili, za 4.800 (pa i da je eura, a nije - stvarno bagatela) možete kupiti Ohridsko jezero, a Kalemegdan je samo 2.800. Image Hosted by ImageShack.us No, ja sam baš Bled i Bohinj uvijek htjela imati. Osvajačke sklonosti i širenje granica definitivno. Image Hosted by ImageShack.us

Jedna od onih igara koja mi je posebno draga, iako za nju baš nisam uvijek raspoložena, je šah. Tata je brata i mene naučio tu igru negdje u 2. ili 3. razredu i onda smo često znali igrati «turnire». Mislim da nema igre čija mi pobjeda izaziva tako dobar osjećaj. I sad ponekad, iako rijetko, zaigram s tatom. Ali on «trenira» puno češće od mene pa mi poraz može biti prilično realna mogućnost. A «bolnijeg» poraza u igrama mi nema. Image Hosted by ImageShack.us

Umalo sam zaboravila – tombula. Nekako mi pamćenje ide u tom smjeru da sam tu uvijek bila gubitnik. Izgleda da je lova uvijek bježala od mene. Image Hosted by ImageShack.us

Mislim da bi ovaj post bio osakaćen, a da ne spomenem karte. One «za briškulu» su mi milije od «onih običnih». Nikad baš nisam znala puno igara sa ovim drugima. Poker i tač, i to je sve. Ne znam ni sa ovima «za briškulu», Triestinama, puno više. Briškulu, trišete i kifameno. Prve dvije igre naučene su istim načinom kao i šah – tata, mene i brata, negdje kad i šah. Kifameno je došao malo kasnije. No, ono ključno za te igre su mi i asocijacije – društvo, ljeto, vatrica (pazili smo da se ne zapali), panceta nabodena na grančice, krompiri u žaru ... E, da, znate li mote? Onako, baš dobro? Image Hosted by ImageShack.us

Stvarno se pitam zašto ljudi svoje dragocjeno i jedva uhvaćeno slobodno vrijeme troše na sve i svašta, a ovakve im stvari s godinama postanu bez veze. Ne znam odgovor na to, ali znam da djeca i oni malo stariji znaju što je dobro. A od njih se toliko može naučiti. .... Dakle, predlažem jedan blog-monopoly. Ili možda turnir u blog-briškuli, s motima, podrazumijeva se. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:36 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (51) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

01.11.2005., utorak

Biti svoj

Image Hosted by ImageShack.us Pročitala sam jedan članak na naslovnici (onoj glavnoj, ne Alternativnoj na koju svratite ako još niste, možda pronađete nešto što vam se svidi). Nešto o tzv. Noći vještica. Kaže uredništvo da je ta tema iznjedrila jako puno postova. I baš taj podatak je nešto što me «povuklo za jezik». Odmah napomena da niti jednu od tih priča nisam čitala i da uopće ne želim ulaziti u njihovu kvalitetu i sadržaj. Ono što me čudi je upravo ta tema, ne samo na blogu, nego i puno šire. Pa se onda mogu vidjeti plakati tipa «Noć vještica u tom i tom klubu» pa trgovine «ukrašene» tikvama, pa «prigodni» tv-program, pa organizirani izleti raznih putničkih agencija tim «povodom» itd.

Smatrati da naše granice trebaju imati betonske zidove koji spriječavaju bilo kakav ulaz i izlaz informacija, riječi iz jezika, običaja, kultura značilo bi glumiti Albaniju u vrijeme Envera Hoxhe, a to pak povlači krajnju zaostalost i neprilagođenost u svakom smislu. No, držati do svojega, uz prirodnu i povijesno-geografski obilježenu cirkulaciju svega gore navedenoga čini mi se puno prihvatljivije od preuzimanja od drugih svega i svačega, i to na jeftin i banalan način. Bez biranja.

Smatram prirodnim da se u Zagorju u govoru prilično često koriste riječi iz njemačkog govornog područja, da im je glazba bliža slovenskoj ili austrijskoj, da se u Slavoniji često koriste i riječi iz srpskog i mađarskog jezika, da se na Kvarneru i u Dalmaciji rado slušaju kancone ili pak češće jedu jela iz talijanske kuhinje i da ne nabrajam dalje. Čak i neki utjecaji iz ne tako geografski bliskih evropskih zemalja mogli bi biti barem nečim opravdani. Ali svi oni uglavnom idu u oba smjera.

Međutim, forsiranje nečega što je tipično za Amerikance ne čini mi se kao nešto prirodno i nenametljivo. Štoviše, mislim da je to tek jedan od mnogobrojnih produkata kojim tržište ima glavnu riječ. Naravno u tome jako pripomažu i mediji bez kojih to i ne bi bilo tako. Ne bi ni moglo biti.

Sjećate li se onih vremena kada je sve strano i tuđe bilo «in», tamo negdje 80-tih, možda i ranije? Razumijem da je onda bilo jako «fora» kupovati Bravo, slušati stranu glazbu, ići u Trst i time držati nazovi «nivo» osvještenog i suvremenog čovjeka. Možda zato jer su onda bila neka druga vremena kad je dotok svega onoga izvana bio puno puno manji.

Ne, nije ovo post o negiranju i neprimanju svega onoga nehrvatskoga. Naprotiv, i sama sam svjesno, a ponekad i nesvjesno, pod utjecajima i američkih filmova i glazbe, talijanskog jezika, mode, tv-programa, njemačkog mentaliteta ... Stoga uopće ne smatram svrhovitim odupirati se tome. Naprotiv, svojevrsna nas međunacionalna interakcija sigurno čini i bogatijima duhom. Ako to što primamo ima karekter nečega što nas obogaćuje, a ne upravo suprotno od toga.

Smatram da ipak trebamo koliko je god moguće birati pod kakvim utjecajima želimo, a pod kakvim ne želimo biti. A ne da nam netko drugi nameće što bi trebali željeti i voljeti, i što bi nam navodno trebalo biti strašno zabavno. Moj osobni stav je da nam «noći vještica» uopće ne trebaju. Jer, kakve to veze uopće s nama ima? Ne bi li bolje bilo da se prisjetimo nekih naših starih običaja koje smo zabacili tko zna gdje, jer su «staromodni», «dosadni», i medijski potpuno neprilagođeni «visokokvalitetnim» novinama i tv-emisijama koji nam blješte sa svih strana? Osim toga, zar se ne znamo zabaviti bez da nam drugi govore kako? Najgora moguća varijanta mi je kada netko pokušava biti ono što nije. Makar taj netko bio i društvo. Osobno ipak biram opciju – biti svoj.

- 17:55 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (53) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se