Kad izvalim nešto tipa «kako bih rado sad igrala jamb», a «ozbiljni» ljudi me blijedo gledaju, uz totalno nezainteresirani pogled, na mojoj se faci pojavi upitnik. Kao da pojma nemaju kako se čovjek može dobro zabaviti uz igru. Ajme, kad se sjetim nekih taaaaako dobrih igara ...

Spomenula sam jamb. Vjerujem da znate tu igru kockicama. Meni je baš dobra, naučila me davno jedna frendica. Onda, domino mi je isto bio gušt, a voljela sam i one pločice «memory». Ne znam zašto mi to nitko nikad nije kupio za rođendan, a baš sam ih htjela imati.

Posebna priča su one igre tipa «Rulet», «Čovječe, ne ljuti se» i sl. Ali u toj kategoriji, jednostavno nenadmašiv mi je «Monopoly». Iako smo često igrali i onu talijansku verziju, morala sam vam staviti sliku yu-varijante. Naime, nju imam. I s guštom bih sada odigrala partiju. Sjeća li se netko «letališća»? Ili, za 4.800 (pa i da je eura, a nije - stvarno bagatela) možete kupiti Ohridsko jezero, a Kalemegdan je samo 2.800. No, ja sam baš Bled i Bohinj uvijek htjela imati. Osvajačke sklonosti i širenje granica definitivno.

Jedna od onih igara koja mi je posebno draga, iako za nju baš nisam uvijek raspoložena, je šah. Tata je brata i mene naučio tu igru negdje u 2. ili 3. razredu i onda smo često znali igrati «turnire». Mislim da nema igre čija mi pobjeda izaziva tako dobar osjećaj. I sad ponekad, iako rijetko, zaigram s tatom. Ali on «trenira» puno češće od mene pa mi poraz može biti prilično realna mogućnost. A «bolnijeg» poraza u igrama mi nema.

Umalo sam zaboravila – tombula. Nekako mi pamćenje ide u tom smjeru da sam tu uvijek bila gubitnik. Izgleda da je lova uvijek bježala od mene.

Mislim da bi ovaj post bio osakaćen, a da ne spomenem karte. One «za briškulu» su mi milije od «onih običnih». Nikad baš nisam znala puno igara sa ovim drugima. Poker i tač, i to je sve. Ne znam ni sa ovima «za briškulu», Triestinama, puno više. Briškulu, trišete i kifameno. Prve dvije igre naučene su istim načinom kao i šah – tata, mene i brata, negdje kad i šah. Kifameno je došao malo kasnije. No, ono ključno za te igre su mi i asocijacije – društvo, ljeto, vatrica (pazili smo da se ne zapali), panceta nabodena na grančice, krompiri u žaru ... E, da, znate li mote? Onako, baš dobro?

Stvarno se pitam zašto ljudi svoje dragocjeno i jedva uhvaćeno slobodno vrijeme troše na sve i svašta, a ovakve im stvari s godinama postanu bez veze. Ne znam odgovor na to, ali znam da djeca i oni malo stariji znaju što je dobro. A od njih se toliko može naučiti. .... Dakle, predlažem jedan blog-monopoly. Ili možda turnir u blog-briškuli, s motima, podrazumijeva se.