Ako spadate u flegmatike, ovo se sve skupa ne odnosi na vas. Iako sklona sam na temelju iskustva konstatirati da takvih baš i nema puno. A ako spadate u onu drugu većinu, uvjerena sam da vam je stalo čuti tuđe mišljenje. Čak i onima koji to ne žele priznati. Slušanje tuđeg mišljenja počinje nam od onih dana kada još nismo ni prohodali. Ono kad su mama ili tata vikali «neee, neeeeeee» u slučaju da smo malim prstićima krenuli u utikač struje, ploču šparheta ili neko drugo opasno mjesto. I tada nam nije bilo najjasnije, ali sada s prilično velikim vremenskim odmakom jasno je da je tuđe mišljenje ponekad ipak pametno poslušati.

U najbanalnijem smislu, uzmimo primjer liječnika. Znamo da čovjek koji imalo drži do sebe i svoga tijela želi čuti njegovo stručno mišljenje, koje nam podiže kvalitetu života, spriječava bol, čuva zdravlje. Jednako ćemo u nekim sasvim drugim situacijama poslušati savjet pravnika, vodoinstalatera ili električara. No, i u ovakvim slučajevima ima onih koji pojma nemaju, a misle da je njihovo mišljenje najkompetentnije. I onda prospu onu u stilu «ma on će mi govoriti».

Onda, ne znam zašto su ljudi skloni toliko napadno isticati da nose pojedinu odjeću samo radi sebe. Isto vrijedi i za obuću, frizuru, nakit, mišiće, tetovažu ... Mislim da se veeelika većina ljudi kiti na ovaj ili onaj način i radi drugih ljudi. Jer da želim gledati svoje predivne gležnjeve u štiklama, hodala bih po stanu u njima umjesto u šlapama i divila im se pri svakom prolazu hodnikom. I neka ne skoče odmah one koje štikle, ili bilo kakve pete ne nose, jer ako i ne, sigurno stavljaju pramenove, ili imaju neku super frizuru, ili lijepe nalakirane nokte, ili ... A i muškarci ... sigurno one uske majice na bicepsima samo radi sebe nose. I baš me zanima tko tu ne voli čuti pozitivno mišljenje na taj račun pa makar bilo i od nekoga sasvim nepoznatoga.

Posebna su priča mišljenja o nečemu što ima veze s našim karakterom, stavovima, načinom razmišljanja. Tu nam, jasno, ulogu igra mišljenje bliskijih ljudi, jer ako sudim po sebi ima onih čije mišljenje volim čuti, ima onih čije mi je drago čuti, ima onih koja mi ne smetaju, ima onih koje izbjegavam čuto. Da, u slučaju da se ovo zadnje i desi, bude naravno primjenjeno ono «kroz jedno unutra, kroz drugo van». Naravno, sve ovisi o iskustvu koje imamo sa osobom koja nam ga govori.

Nebrojeno puta bilo je riječi i o komentarima na blogu. Nije mi to tema ovog posta, ali dotiče se na neki način pa samo par riječi. Vjerujem da ima onih kojima je svejedno dobili mišljenje ili ne, kao što im je svejedno kakvo je to mišljenje. Ja nisam od tih. Neka me mišljenja često znaju staviti u razmišljanje, ima i onih koji me nasmiju baš kada mi smijeha najviše treba. Kao što ima i onih koji mi ne znače baš ništa, jer im razina komunikacije ne zavređuje ni mimimum doživljaja.

Posebna su priča bliski nam ljudi. Od kojih je ponekad i poželjno čuti mišljenje. Jer, ono je dovoljno subjektivno s obzirom na međusobnu bliskost, ali dovoljno i objektivno s obzirom da sami prema sebi to baš i ne možemo biti u istoj mjeri. Čuti mišljenje drugoga, a ponekad ga se i držati za mene spada u jednu od osnovnih ljudskih kvaliteta. Pa ne mogu prihvatiti one teze da «ja znam najbolje», «što ćeš mi ti govoriti» i slično. Također mi nije jasno kako nekoga nije briga što mu o određenoj temi ili situaciji misli voljena osoba.

Da ne bude nikakvih zabuna, mjera je i u ovom slučaju važna. Jer, drugi ekstrem je potpuno se oslanjati na tuđe mišljenje. Pri čemu vlastito ne postoji ili ga se minorizira. Biti bez stava (ne mislim tu na pojedinu tematiku, nego općeniti pojam) također ne razvija čovjeka. Kao što ga ne razvija ni potpuno ignoriranje tuđega mišljenja.

Imam svoj stav o mnogočemu. O mnogočemu ga tek gradim. O mnogočemu još nisam ni počela razmišljati. Ali to me ne spriječava da uvijek rado čujem mišljenja, kao šti ih rado i dajem. Mišljenja onih najbliskijiih zauzimaju posebno mjesto, ne zato jer je to nešto planirano i definirano, nego jer ih volim, cijenim i jer su mi potrebna.