30.09.2005., petak

Blog - prije i poslije

Image Hosted by ImageShack.us Rekao mi je jučer Netko nešto što me potaknulo da malo razmislim o blogu. O svom i o tuđima, o onome o čemu pišemo, i o onome o čemu ne pišemo. Znam, reći će neki, prožvakana tema. Možda i je. Samo, meni se o tome baš sad piše i zato ću pisati. Pa makar i opet.

Ne mislim danas govoriti o tematikama kojima se pojedini blogeri bave, ne mislim govoriti ni o listama, kao ni o stilu pisanja. Mislim govoriti o onome koliko smo otvoreni i koliko smo sebe spremni ili željni razgoliti na ovaj način.

Moram prvo krenuti od sebe. Od prvoga dana mog blogerskoga staža nisam bila potpuni anonimus, jer već tada me je barem netko na blogu znao. Poslije sam za blog rekla jednome prijatelju. Onda sam neke blogere upoznala bolje preko maila i slika. Upoznala sam neke i uživo. A kasnije na onom susretu i veći broj istovremeno. Nedavno mi je jedna draga osoba rekla da me skužila. Dobro, rekla sam joj za blog tako da je znala gdje će tražiti. Ali sve u svemu, popriličan broj ljudi sada zna tko sam ja.

I zato sam se pitala, pišem li ja sada iste tekstove kao i prije, pišem li jednako kao i prije? Svatko od nas možda ne toliko planski koliko intuitivno odabire razinu kojom se na ovaj način otvara pred drugima. Moj je odabir od samog početka bio – ne pokazati se skroz i ne «skinuti se» do kraja. Naime, ne radim to često ni inače, i u drugim vidovima komunikacije, tako da mi ni ovaj nije bio drugačiji. I da imam neki drugi blog, potpuno nepoznat svima, sigurna sam da bi bio drugačiji. Otvaram ja dušu i ovdje, iako to radim tako da se često i ne primjetiti radi «kvalitetne» kamuflaže. Image Hosted by ImageShack.us

Što se moje percepcije otvorenosti kod drugih blogera tiče, primjetim da ima stvarno različitih pristupa. I da neki pišu puno otvorenije od mene, drugi pak pišu tako da mi je teško o njima stvarati sliku na osnovu pisanja. Posebna su kategorija, ako se tako može reći, blogeri koji pišu svoje priče (najčešće ljubavne) ili pak pjesme. Nekad se pitam spadaju li oni u otvorenije ili zatvorenije. Po stupnju po kojem izražavaju emocije, otvorenije. No po onome što saznajemo o njima mimo toga, puno zatvorenije.

Upoznavanje u realnom svijetu (iako ja i ovaj zovem realnim, jer prilično realno doživljavam ljude koji govore vlastite misli) vjerovatno mijenja na stvari. Ne znam u kojem smjeru. Vjerovatno opet ovisi. Neki možda zbog loših emotivnih iskustava jednostavno ne mogu biti isti kao prije. Nekima je možda neugodnije pisati o nekim temama. Neki možda više ne vide inspiraciju u dosadašnjem izražavanju. Meni osobno neke bitne razlike nema. Osim što su mi ti ljude koje sam vidjela i upoznala postali još draži nego prije pa onda možda mrvicu štedim na bodljikama. Image Hosted by ImageShack.us Ali stvarno jako malo. I jako rijetko.

Mislim da je vrlo vrlo teško, a i besmisleno, imati blog kada on prestane biti ono što nam je bio i kada postane neka vrsta tereta i opterećenja, kada se previše počne razmišljati na način - mogu li ili trebam li ovo napisati. Možda je tada trenutak kada treba stati. Ili promijeniti ga. Napraviti nešto. Ne znam što. Svatko sam zna najbolje.

Ono u što sam potpuno sigurna je prije svega da ni najmanje ne žalim što sam upoznala ljude koje jesam. Naprotiv, svima bih poželjela isto iskustvo. Drugo u što sam sigurna je da mi je pisati jednako drago kao i prije. Mogućnost pisanja i izražavanja svojih misli na blogu shvaćam kao svojevrsan dar. Dar su mi također i vaši komentari koji su nekad takvi da znam bar otprilike što ću dobiti. Ponekad pak budu poput poklona iznenađenja. Image Hosted by ImageShack.us

- 18:36 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (40) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

27.09.2005., utorak

0.00

Image Hosted by ImageShack.us Ne znam koliko tko od vas voli popiti (ne mislim tu na vodu, a bome ni na Pago), ali pretpostavljam ipak da ovdje nema nekih alkoholičara. Barem ne teških. Image Hosted by ImageShack.us Osobno, volim ponekad popiti čašu bevande ili bambusa, ali još mi više pašu slatkasta pića poput likera, posebno onaj od višnje. No daleko je to i od količina za pripitost, a kamoli za pijanstvo. Ne kažem da svojevremeno nije tu i tamo bilo i toga, ali nije mi baš puno trebalo, pokoja juice-votka i već sam skoro u križ gledala. Nisam bila kriva što me na prazan želudac brzo hvatalo. Image Hosted by ImageShack.us

Moram priznati da su mi jasne one ucviljene face vozača koji odlaze van s društvom koje namjerava piti. Drago mi je da je svijest tolika da netko tko vozi ne pije, ali nisu mi jasni ovi drugi, koji zabavu vide samo kroz oblivanje alkoholom. Već sam pisala o tome da mi nije jasno kako nekome krivudavo hodanje, povraćanje i na kraju jutarnji mamurluk može biti zabava. I onda «jadan» vozač prvo tuguje, jer on nije taj koji sve to proživljava, a još k tome mora biti u društvu pijanih prijatelja. Da, zna biti strašno naporno kad ste jedini trijezni u društvu. A svi oko vas se čudno krevelje. Image Hosted by ImageShack.us

Posebna priča je kontanje. Kod žena je mislim malo manja pojavnost «alkoholiziranog» kontanja, jer mi to vjerujem ipak radimo češće svjesno i trijezno (ne računam one toliko nalivene koje ne znaju za sebe, što se pak može opravdati jedino u slučaju bubuljičavih srednjoškolki koje naprave eksperiment i više ga ne ponove Image Hosted by ImageShack.us ). Osim toga, žena navodno i ne treba poduzimati ništa, nego samo čekati. Image Hosted by ImageShack.us Od muškaraca se «očekuje» da naprave neke korake, a mnogi, stvarno mnogi, kao da su prikovani za šank ili stolicu, ili im je pak na ustima flaster, ako ne popiju barem malo. Meni osobno puno je draže vidjeti kako se netko trijezan zbunio i rekao nešto simpatično, nego da pijan brljezga bez da zna što, ili da je se drugi dan uopće ne sjeća.

No, htjela ponekad popiti koju kapljicu ili ne, nemam nikakvih dvojbi kada su u pitanju vožnja i alkohol. Jer potpuno podržavam ovaj sada i ne više tako nov zakon. Sjećam se jedne nebulozne izjave našeg premijera kada je taj zakon tek došao na snagu. U vrijeme kada je bio prilično napadan radi toga, provalio je nešto ovako - ako se zakon pokaže dobar i učinkovit, možda malo i korigiraju te promile. Mislim, koliko netko mora ne misliti glavom da bi izvalio tako nešto? Nije li logično da ako se zakon pokaže dobrim, on baš takav nepromjenjen ostane na snazi? Srećom, izgleda da su savjetnici intervenirali. Ajde da bar nekoga plaćamo, jer radi svoj posao. Tako da je zakon na snazi, a nadam se da će i ostati, jer statistike su ipak na njegovoj strani.

Mišljenja sam da se čovjek jako dobro može zabaviti bez da popije kap alkohola. Također sam mišljenja da proizvođači vina, restorani, kafići i vinarije neće propasti radi toga što vozači ne piju. Proizvođač vina uvijek će prodati dobro vino, ako je riječ o razumnoj cijeni, a restorani i kafići jako su fleksibilni. Ne znam jeste li primjetili da za 20 kuna teško da negdje možete dobiti dva ledena čaja. Sve je negdje oko 12 kuna, što bi se reklo - prilagodljivost.

Opravdavam ovaj zakon potpuno, jer i da je spasio život jednog jedinog čovjeka, isplatio se. A vjerujem da je spasio i ne samo jedan život. Nije valjda da netko ima nešto protiv toga?

- 23:09 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (48) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

25.09.2005., nedjelja

Kad vas mogu očekivati?

Davno, prije par mjeseci sam Espadrili obećala jedan post o svom gradu. Nisam dužna samo njoj. Kasnije sam, na blog-susretu, isto obećala i Promatraču kojega neka prošla vremena vežu za Rijeku. A tu je i MaKajGot koji mora promijeniti sliku koji je stekao, jer ona koju ima uopće mi se ne sviđa. Image Hosted by ImageShack.us

Osim toga, niste li primjetili da vlastite fotoaparate uvijek nosite u druge gradove, uvijek uslikavate ljepote koje ne vidite svaki dan. One koje su lijepe, ali možda ne tako bliske kao one iz vašega rodnog kraja. A one koje su oko vas, koje su vam praktički pred nosom uopće ne primjećujete?

Image Hosted by ImageShack.us


Ako ste slučajno u Rijeku došli brodom, možda je to baš ovaj sa slike, «Marko Polo». Nisam baš preveliki ljubitelj plovidbe, ali pogled sa kopna na njega i njemu slične brodove uvijek mi izazove poseban doživljaj. Poseban, onakav kakav imate samo ako živite u gradu na moru.







Image Hosted by ImageShack.us


S broda ste se upravo iskrcali i umorni ste od puta pa bi vam baš pasao ledeni čaj ili možda kava. Ne morate daleko ići da bi to učinili, jer kafića s teresom imate i na samoj Rivi ili vrlo blizu, samo treba prijeći cestu.









Image Hosted by ImageShack.us





Ako ćete napraviti još koji korak, već ste na Korzu. Tu se pak teško možete odlučiti gdje nešto popiti, jer ponuda je i više nego dobra. Samo trebate gledati lijevo ili desno. Pri ovome zadnjeme zasigurno vam neće promaći pogled na Gradsku uru.












Image Hosted by ImageShack.us
Ne bi ja bila ja da ne spomenem mrvicu politike. Naime, Rijekom od kada je Hrvatska samostalna vladaju «crveni». Nisu moj izbor definitivno, ali to ne znači da ih pored mnogobrojnih kritika ne mogu i pohvaliti. A to svakako moram učiniti za park ispred Hrvatskog narodnog kazališta «Ivana pl. Zajca» koji je stvarno jako lijep. Jedino mi nikako u taj ambijent ne ide ona Riječanima vjerujem poznata Džamonjina kugla, koju na slici ne možete vidjeti.



Image Hosted by ImageShack.us
Nakon toga svakako morate na Trsat. Možete Trsatskim stubama koje je dao sagraditi Petar Kružić, ali ako vam se baš ne da hodati, možete autom ili autobusom. Trsatsko svetište Majke Božje često se posjećuje od hodočasnika, a najviše na blagdan Velike Gospe. Ono što meni, koliko god puta dođem, baš uvijek upadne u oko, je urednost. Pokošena trava u samostanskom vrtu je poput velikog zelenog tepiha.




Image Hosted by ImageShack.us






Brončani kip «Trsatski hodočasnik» postavljen u čast pape Ivana Pavla II i nalazi se u predvorju Crkve ovog svetišta, kojega je papa u svom posjetu 2003. godine i posjetio, a djelo je akademskog kipara Antona Jurkića.











Ono što također obavezno morate vidjeti je Trsatska gradina, poznati frankopanski kaštel podignut u XIII stoljeću.

Image Hosted by ImageShack.us

















Gornja slika je s pogledom izvana, a donja kad uđete unutra.


Image Hosted by ImageShack.us

















Popeti se na vrh kule poseban je doživljaj, jer s njega Rijeka i Kvarner kao da su vam na dlanu.


Image Hosted by ImageShack.us


















Image Hosted by ImageShack.us

Ovaj dio koji prikazuje posljednja slika baš i nije nešto poseban, bar ne ovako na slici. Ali s obzirom da ne mogu potpuno zanemariti činjenicu da ćete Rijeku obilaziti sa nekom dragom osobom koja vam nije samo prijatelj, moram vam reći da je ovo kada se spusti noć, prilično romantično mjesto. Dobar pogled ... na ono što gledate. Što god. Ili tko god. Image Hosted by ImageShack.us




- 22:55 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (42) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

23.09.2005., petak

Na "nivou"

Image Hosted by ImageShack.us U naletu bacanja starih kataloga naletjela sam na jedan od malobrojnih žutih časopisa koje imam. Tu staru «Milu» kupila sam za jednog povratka vlakom iz Zagreba. Ne bih da je bio dan, jer danju volim gledati kroz prozor. No, bilo je zimsko vrijeme, noć, i ja kupila nešto da ubijem vrijeme. Nisam ga baš dugo ubijala, jer sve je bilo gotovo u nekih pola sata. Usprkos «fantastičnim» naslovima na naslovnici tipa «Budite zauvijek njegova božica seksa», «20 minuta za top formu» ili «Najnovija sendvič dijeta uz koju nećete biti gladni».

No, dobro, nije mi tema ovog posta gomila gluposti koja se nudi po takvim časopisima pa bi bilo dobro da krenem u bit. Znate već kako je u zadnje vrijeme jako «cool» imati svoju kolumnu. Da, i mi imamo svoje. Image Hosted by ImageShack.us Dakle, ne znam je li to bila kolumna uvijek iste osobe, ili svaki put piše netko drugi, ali ja sam vidjela tada kolumnu Te Neke Poznate Dame, žene Poznatog Trenera. A ispod rubrike «Moj mini dnevnik» pisalo je ovako «Piše dr. sc. Ta Neka Poznata dama». Krenem čitati u nadi da to tituliranje u žutilu ima neke veze sa onim što piše ispod. Ono kao sad ćemo se znanstveno obrazovati na područjima doktorata te gospođe. Ali ne, osim spomena kako je nedavno doktorirala, priča se o sportu, o djeci i o preuređenju vile. I to toliko površno poput onih kratkih «vijesti» kojima nas zasipaju mediji, primjerice o tome što je jela Britney Spears za marendu ili koju je hostesu pogledao Brad Pitt dok je skidao kaput u nekom elitnom hotelu.

I onda mi se pobudila ideja za post, a rezultat je moje više puta potvrđene spoznaje koliko neki ljudi usprkos tituli, diplomi i obrazovanju mogu biti primitivni, neumjereni, a ponekad i smiješni trudeći se titulu pokazati tamo gdje uopće ne treba. Ne na poslu, ne tamo gdje ona ipak je bitna, nego u po mom sudu vrlo neprimjerenim situacijama i prigodama.

Sigurna sam da bar povremeno bacite oko na osmrtnice u novinama. I sigurna sam da ste bar jednom naletjeli na ono kada je ime i prezime pokojnika umalo pisano manjim slovima od onoga «dipl. ing», «prof», «prof. dr. sc.» ili nešto četvrto. Još kada takvu osmrtnicu da netko tko je bio poslovni partner, suradnik ili poslodavac, ajde nekako. Ali kad obitelj da tako nešto? Valjda u nadi da na Onom svijetu oni s diplomama bolje prolaze. Image Hosted by ImageShack.us

Ili ono pisanje titule na vratima stanova i kuća. Jedna je stvar imati ured i staviti titulu na kojoj se bazira poslovanje istoga, a nešto sasvim drugo privatni stan. Možda nisam dovoljno duboko proniknula u tu problematiku pa neka me netko prosvjetli ako je otkrio uzrok te pojave. Jer meni stvarno nije jasna.

Vrhunac mi je ono kad se ljudi sami počnu nevezano za posao predstavljati sa «Drago mi je, ing. X». Zamislte svi vi liječnici, ekonomisti, pravnici, profesori, inžinjeri ... da se s nekim nalazite na kavi ili upoznajete navodeći titulu. Pokušavam zamisliti da nekome govorim prije ležernog ispijanja kave «Drago mi je, prof. Pegy». Image Hosted by ImageShack.us Straaaašno.

Naravno da ovim postom nisam željela na bilo koji način degradirati vrijednost ičije diplome i sve ono što ona predstavlja. Ili što bi trebala predstavljati. Podrazumijevajući znanje, sposobnosti pa na kraju krajeva i pomalo očekivanu kulturu ophođenja s ljudima i neku intelektualnu razinu. No, moje je mišljenje da je svatko diplomom postao to što je - za sebe. Ne za druge. Kada to postane za druge, dolazi do ovakvih gotovo smiješnih situacija u kojima netko samo pokazuje da mu je ta diploma više odraz vlastite nesigurnosti izigravajući nešto samo njemu znano što, nego nešto čime je ostvario jedan dio svojega «ja».

- 20:24 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (35) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

21.09.2005., srijeda

Padovi i usponi

Image Hosted by ImageShack.us Prvi put sam ozbiljnije pala kad sam bila dvogodišnja djevojčica. Skakutanje po maminom i tatinom krevetu u večernjim satima mora da je bilo strašno zabavno. Do onda do kad nisam zveknula glavom u onaj gornji dio. I zaradila šivanje i nekoliko punata. Od onda do danas bilo je padova, ali nikad tako strašnih da sam nešto lomila. Zapravo baš i nisam padala, ne puno. Ali zato sam danas skoro skupljala zube. Image Hosted by ImageShack.us

Jurnjava na autobus u štiklama (doduše, nisu to baš one prave štikle, ali meni su i ove dovoljno štiklave) navela me na pomisao da bi mi se moglo desiti da negdje trosnem tako trčeći. Pomislila sam to i danas dok sam trčala, ali pala nisam. A onda na poslu, spuštajući se po stepenicama poletila sam da sam mislila da ću se razliti po podu i ni sama ne znam kako sam se iskoprcala iz toga i ostala na nogama. No, par sati kasnije, penjanje po stepenicama nije bilo baš tako uspješno. Srećom, bilo je to ipak penjanje pa je skor dvije mikrotočkice krvi i ono «puno» gore, nekoliko slomljenih noktiju, jer ruke su spašavale glavu. Jedina olakotna okolnost je da me u oba slučaja nije nitko vidio. Image Hosted by ImageShack.us

Podsjetilo me to i na nešto drugo. Na padove koje u životu doživljavamo. I na ono što nakon njih ide. A stvarno tu ima svakakvih vrsta. Možda svatko od nas nije doživio sve vrste, ali poneke sigurno jesmo.

Čak i na blogu može se osjetiti da je vrijeme ispitnih rokova, jer neki blogeri marljivo uče i ne stignu nas ni obići. Što je dobro. Drago bi mi bilo da prođu, ali i pasti na ispitu nije kraj svijeta. Znam kako je to. Ništa strašno ako nisi znao. Ako jesi si znao i misliš da je bilo nepravedno, stvar je malo drugačija. No, kako god, ne preostaje tada ništa drugo nego sjesti za knjigu i naučiti bolje.

Padovi u kvaliteti komunikacije definitivno spadaju u čest razlog loših odnosa među ljudima. Čak i onih do kojih nam je stalo. Mislim da nema nikoga tko bi se mogao pohvaliti da mu to ide savršeno uvijek i svugdje. No, opet, nije li i tu jednako dobro znati (ili bolje htjeti) dignuti se? Lako je posvaditi se, puno je teže pomiriti se. No, mirenje i sposobnost opraštanja i traženja oprosta pa makar i samo pogledom ili načinom razgovora, ako već ne i riječima, veliki je korak. Korak koji nam može napraviti samo i isključivo dobro. Nešto od čega ćemo se osjećati bolje. Sigurno.

Onaj pad koji je meni osobno najteži je emotivni. Teško ga podnosim, teško se dižem, nekad mi se čini da ću iza nekih takvih uvijek ostati «na podu». Ali kao što djetetu pomogne da se isplače mami ili tati na ramenu nakon nekog pada kada izgrebe koljena, tako i nama koji više nismo djeca suze pomognu. Možda ne plačemo baš mami, možda je to neki prijatelj, prijateljica. Čak i kada nikoga nema i kad nam se čini da smo skroz sami, onda je Bog sigurno tu, kraj nas, i razumije nas, sluša naše suze. One koje teku. Ili one koje se ne vide okom.

Padovi su sastavni dio života. Treba samo naučiti dizati se. A to može svatko, samo to treba željeti dovoljno jako.

- 20:37 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (49) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

18.09.2005., nedjelja

Zašto DA misi

Image Hosted by ImageShack.us U Rijeci je danas bio stvarno ružan dan u smislu vremenskih uvjeta, ali ne pišem vam to da bi razglabali o vremenu, nego tek da vam naglasim da mi se ujutro baš i nije dalo van iz tople i suhe jazbine. Ali otišla sam, jer obećala sam mami da ću s njom na duhovnu obnovu koju je predvodio vjerujem poznati vam fra Zvjezdan Linić.

Neću vam detaljno pričati o cijelom sadržaju, jer ima i onih blogera koji to rade puno bolje od mene. Osim toga, bila sam tek na misi, koja je samo segmentić od svega što je bilo ovaj vikend u Dvorani mladosti. Naime, ta je sportska dvorana poslužila ovaj put umjesto crkve. Misa kojoj sam prisustvovala nije bila «obična» misa, jer bilo je to jedno duhovno druženje uz puno pjesme, vedrine, jednostavno strašno pozitivne energije koju je dobro barem povremeno osjetiti.

Ono o čemu želim govoriti je potrebnost mise u životu svakog vjernika. U Hrvatskoj se otprilike 90% izjašnjava Katolicima, a ako dodamo i neke druge vjeroispovjesti, veliki je broj ljudi koji vjeruje u Boga. Od toga, prilično velik broj ljudi kaže da mu misa ne treba, jer kažu - sami razgovaraju s Bogom. Moje je mišljenje da misa treba.

Nikako ne mogu prihvatiti da valjan izgovor može biti potencijalna mana pojedingoga svećenika. Dakako da ih svećenici imaju jednako kao i mi, nikad ih i nisam smatrala nešto posebno drugačijima od nas ostalih, oni samo imaju drugačiji «posao», ali su jednako ljudi. Nadalje, često im se imputira poneka loša osobina, kao da je to svjetski događaj i kao da je to bit. I ako je to istina, nije ona bit. A nije, jer poslušat ću savjet i liječnika pušača koji kaže da je pušenje štetno, poslušat ću savjet i pedagoga kojemu je dijete narkoman. Zašto ne bih poslušala i Božju riječ od svećenika? Zato jer on vozi auto koji se meni čini predobar? Ili zato jer sam čula da se prije 20-ak godina bio zagledao u «neku»? Meni to baš i nisu neki razlozi. Jer, ne odgovara li pred Bogom svatko i za ono što radi dobro, i za ono što radi loše? I zašto bi mene trebali mučiti tuđi eventualni grijesi? Možda je bolje ipak posvetiti se svojima. Prije ćemo ih se riješiti.

Drugo, često čujem ono «ne treba mi nitko za vezu s Bogom». Da, slažem se da ponekad možemo i sami doći do Boga, pogledati samo malo bolje oko sebe i prepoznati Ga svugdje. No, pitam vas, koliko nas u toku dana pomisli na Boga, koliko nas razgovara s Bogom? Vjerovatno Ga jako puno puta zazovemo kad nam treba pa kažemo «Bože, molim te ovo», «Bože, daj ono», ili «Bože, zašto baš meni». U tom kontekstu sigurno Ga zovemo. Mislim da ipak malo manje mislimo na Njega kad mu treba reći «Hvala». Na misi se, uz molitvu, na to ne zaboravi. Na misi se ne zaboravi i podjsetiti se na sve ono dobro u nama što možda ne primjećujemo, a trebali bi. Na misi se podjećamo i na ono što radimo loše, a jednako tako ne primjećujemo. Na misi se podsjetimo na mnogo toga na što u svakodnevnom životu sigurno ne bi.

Ugođaj na misama, svjesna sam, nije uvijek previše poticajan. I sama koji put, što zbog vlastite nekoncentracije i preokupacije svim i svačim, što zbog monotonije propovijedi ili propovjednika, ne pratim baš najpozornije. No, ne pada mi napamet da radi toga ne idem drugi put na misu. Jer, od svih tih riječi, da smo samo jednu jedinu čuli i da je se držimo, već smo napravili korist. Osim toga, uvijek postoji i druga crkva, ako nam iz bilo kojeg razloga ona u koju idemo ne odgovara.

Ne trebam posebno govoriti da na misi postoji euharistija, a to ne možemo imati doma u svojoj sobi. Kao što ni zajednicu vjernika ne možemo imati u svojoj sobi. Moliti zajedno je moćnije, snažnije. Osim toga, i na samoga čovjeka djeluje drugačije nego kad to radi sam. Posebno ako je se osjeti ono što se danas moglo osjetiti u Dvorani mladosti.

Fra Zvjezdan Linić rekao je danas nešto što mi se posebno svidjelo, pokušat ću ga parafrazirati: na misu se ne ide reda radi ili jer se «mora», da bi radi toga što smo išli, jednoga dana dospjeli u Nebo, na misu se ide, jer već na njoj možemo (do)živjeti Nebo.

p.s. Jurop, promijeni crkvu, možda naletiš i na kojeg «EU-svećenika». Image Hosted by ImageShack.us

- 21:05 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (63) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

16.09.2005., petak

Blic

Image Hosted by ImageShack.us Ne znam koliko ste vi skloni hvatati fotoaparatom zanimljive kadrove, bilo da se oni odnose na neke predivne pejzažne prizore, građevine nastale u davnoj ili ne tako davnoj prošlosti, ili pak sadašnjosti, neke posebne detalje koji nas okružuju, ili možda najviše volite u kadru imati ljude. Ili ste pak od onih koji ipak preferiraju – stajanje ispred objektiva? Image Hosted by ImageShack.us

Teško je biti potpuno objektivan pri ocjeni sebe i svog izgleda, ali ja ću biti subjektivna i ocjeniti se prosječnim izgledom, koji varira točno onoliko koliko nam pogled na sebe varira stajajući pred ogledalom i gledajući se vedrim, tužnim, praznim, proljetnim ili tko zna kojim očima. No, ono što kod mene definitvno ne varira je nefotogeničnost. Mislim da na 1 od 10 slika ispadnem normalno, a na 1 od 20 bolje od toga. Sve ostalo je katastrofa, oči ko zna gdje, frizura kao da me nešto pljusnulo, lice kao da imam 30 kila s krevetom, ma katastrofa. Vrhunac strahote mi je kad mi netko kaže da se nasmijem. E, ljudi moji, kako da se smijem na silu kad to izgleda kiselo gore od najkiselijeg kiselog krastavca? Image Hosted by ImageShack.us I kako da se smijem kad mi nije smiješno?

Gledam danas slike kolegičine kćeri. Bila je miss fotogeničnosti nečega i zasigurno tu titulu nije dobila preko veze. Lijepa je i uživo, ali na slikama ... ma na svakoj savršeno. Nema kadra iz koje nije predivna. Znam i ljudi koji stvarno jesu lijepi, ali na slikama se ta ljepota gubi i ne pokazuje ni približno kakvi su u prirodnom zdanju. Ima i onih koji su i ne baš lijepi, ali se tako fino znaju namjestiti pred fotoaparatom da su gotovo kao fotomodeli.

Druga vrsta predmeta fotografiranja bile bi razne povijesno-umjetničke građevine, ili pak samo građevine, razna umjetnička djela poput kipova, fontane itd. Da, moram ipak spomenuti meni najbolju fotografkinju takvih djela među blogerima koje posjećujem. Ako još niste vidjeli Kuleričine slike, baš imate prilike vidjeti zadnje iz Grčke. Meni osobno su jako lijepe.

Treći, i moj gotovo najdraži izbor, je slikanje ljepota prirode i krajolika. Tu ne mislim na krupne kadrove malih cvjetića ili grmlja, jer to nije moj izbor. Puno više volim fotografirati nešto poput onoga kad krenete prema Platku i stanete na Vidikovcu, a pred sobom ugledate cijeli Kvarner. Ili kad se nađete na Učki i vidite isti taj Kvarner sa druge strane. Najdraži su mi ipak oni jako jako bijeli snježni prizori sa puno crnogoričnih stabala. A i bjelogorična stabla sa injem mi znaju zaustaviti dah.

I da ne zaboravim, volim slikati bebe. One se ne namještavaju i ne kisele, prirodne su i smiju se baš onako kako volim. Da, možda u tom rangu jedino još mogu biti zanimljive muške pojave. Onako, moglo bi se reći trilijanski zanimljive. Image Hosted by ImageShack.us Dakle, da zaključim, ako imate nešto što bi vrijedilo poslikati, znate kome se obratiti. Majstoru Za Iza Objektiva.

- 21:57 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (30) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

14.09.2005., srijeda

(Ne)savršenstvo

Image Hosted by ImageShack.us S obzirom da je nekima dosta pisanja o blog-susretu, ja neću prestati pisati u tom tonu. Šalim se, neću pisati o tom susretu u vidu oduševljenja, već o nečemu drugome u čemu će mi i ovaj susret moći poslužiti samo za usporedbu.

Bili ste kao i ja dosad na raznim vrstama zabava, u disco-klubovima, možda na partyjima na kojima ja nisam, kućnim zabavama zatvorenijeg tipa, druženjima na otvorenom uz gitaru, a možda se i još čega sjetite.

Ali što je ono što stvarno najviše volite? Ili možda ono što ne volite? Slušam baš Marca Anthonyja i došla mi je ona faza kada mi je neupitno za ocjeniti kakve zabave najviše volim.

Ono najmanje bitno - jelo i piće. Jest da sam izjelica i da tamanim i ne dam nikome da jede kad je u blizini nešto dobro, ali nije mi to uvjet. Naprotiv, možda je bolje nešto manje masno od pizze. Image Hosted by ImageShack.us Nešto lagano za grickanje, možda koji kolačić ako netko voli. Ili palačinke, Poli. Image Hosted by ImageShack.us

A za piti? E, da, moram priznati da mi nikad nije bilo jasno zašto se neki ljudi moraju obliti da bi se zabavili. Mislim, koja je zabava u povraćanju i mučninama? I ne sjećanju poslije svega što se događalo? Nemam ništa protiv pijenja koje čaše vina, pokoje pive ili nečeg trećeg u malim količinama. Uz uvjet, naravno, da se ne vozi nakon toga. Ali kad je previše, zabava prestaje biti zabava. Da, ovaj se odlomak ne odnosi na ono od neki dan, ali se će se neki možda prisjetiti takvih iz nekih mlađih dana. Image Hosted by ImageShack.us

Nema ništa bolje od ugodnog društva, uz romantičnu muziku koja meni podrazumijeva dosta Erosa Ramazzottija, Celine Dion, Dido, spomenutog Marca Anthonyja, Georgea Michaela ... , a bome i Olivera, Lukyja ...Zatim ples, a još ako netko zna svirati gitaru ... gotovo savršeno. Jer, uz gitaru se može i pjevati, a pjevati zna biti jaaaaako dobro. Image Hosted by ImageShack.us Svira li netko ovdje gitaru gitaru? Koliko se sjećam E-storm.

I sve je tada divno i krasno, kad je u tom društvu i Netko koga možeš uloviti za ruku i pogledati – onako. Na onaj jedini način. Isti onaj na koji te oči gledaju tebe. Kada toga nema, zabava može biti odlična, ugodna, prekrasna, ali savršena ne može biti. Jer postoji barem jedan trenutak, u mnoštvu drugih, ugodnih i dobrih, minuta ili možda samo sekunda, kada se uz sve te drage ljude oko sebe osjetiš potpuno sam.

Nismo imali romantičnu zabavu, nije bilo pomno birane romantične muzike, nije bilo ni gitare, ali bilo je dovoljno dobro da su mi mnogi trenuci bili lijepi. I u njima lijepima, meni se dogodila baš ta jedna sekunda.

- 22:04 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (39) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

12.09.2005., ponedjeljak

Prva liga

Image Hosted by ImageShack.us Vidjela sam more postova na ovu temu, vidjela sam i da se neki pjene radi toga (dobro, nije baš masovna pojava) no što bi se reklo ... njihov problem. Svatko ima svoj način, svoj stil, svoj pogled i nama koji smo bili tamo i JE bilo dobro, baš radi toga – što smo se našli u tolikoj različitosti.

Pojma nemam odakle krenuti ... možda od željezničke stanice, gdje me dočekalo sunce i (čitaj =) Freestyler. Od tog trenutka pa do onog kad smo došli među već okupljene blogere poprilično kasneći, jedino vam mogu reći da smo mogli završiti i na Mauricijusu.

Mislim da sam se prvo upoznala sa Trill, jer pamćenje mi je inače dobro, ali priznajem da sam bila pomalo uzbuđena i pomislila «ajme koooooliko ljudi» pa se nadam da ne griješim. Trill izgleda tooooliko mlađe i zrači dobrotom. U par me navrata ulovila pomisao kako sam s njom premalo pričala. Trill, nadam se da nam nećeš zaboraviti face ko onom tipu. I da ćemo se drugi put napričati.

Demjan i njezin Kokolo... stvarno lijep par, a i baš si pašu. A što imaju lijepu djecu ... Pita Mali Četverogodišnji Ćuk kad se Beštijica digla i otišla na wc sladunjavim glasićem «Mama, gdje je BEŠTIJA?» Upotrebljavajući nick, ne ime. Mislim, što reći nego genijalno ... zna dijete što je ispravno. Uglavnom ... obitelj koja možda ponekad ima sitnih problema koje čitamo u Demjaninim postovima, ali i obitelj kakvu mi je gušt gledati. Baš takvu. Realnu, lijepu, sretnu.

Cosmo i Jazzie sam upoznala, ali ne toliko da bih mogla nešto više reći osim da im udvarača nije falilo. Vidjela sam na licu mjesta, a i postovi potvrđuju sveopće oduševljenje muške blog-populacije. Druga Ona i Chilli su tako drage cure. Zapravo curičci koje uskoro vidim sa diplomom. Pametne i pristojne cure. Jer, znao je Zeko s kim se družiti. On i njegov prijatelj Civil. Civil koji samo što nije počeo pisati blog.

Kad smo kod Zekota (ne umarajte me sa padežima, jer sviđa mi se ova verzija), ne mogu vjerovati koliko vam je taj zamazao oči. Pa zar baš nitko nije primjetio da se on cijelo vrijeme divi ženskim duŠama? Jer, nisam primjetila da je ijednu pogledao odozada, onako seljački kako to neki muškarci znaju. Ovo malo što mu je samo jedno oko povremeno pobjeglo između pasa i vrata je sasvim slučajno. Genetska greška tog jednog oka koje tetura gore-dole. a i lijevo-desno. Osim toga, od vlastitih je nogu radio «pašku čipku» da ne bi sluuuučajno koju nogom taknuo. Nadmašio je čak i gospodina Rocka. Koji, kad sve zbrojim i oduzmem i nije ispao najveći gospodin. No, o tome kasnije.

Bila je tu i Cookie, Zekotova zvijezda moja draga ranojutarnja komentatorica, koja možda više neće biti ranojutarna, ali uvjerena sam da će opet biti komentatorica. I blogerica. Jer, Cookiece, trebam li te još uvijek nagovarati? Makajgota nisam znala prije, ali zamislite ... čovjek dođe na susret blogera sa darom za svakoga. Makajgot, pišem s tvojom olovkom popis blogera da mi netko ne promakne. Vidiš kako plemenit dar. Promatraču pak nije trebala olovka da bi sve dobro promotrio. Ali je za svaku sigurnost malo razmahao ruku da svi vide prelijepi prsten na lijevoj ruci (podrazumijeva se s obzirom na orijantaciju). Da ne bi te promotrene slučajno krenule u nasrtaj.

Da, stvari mi se pomalo kompliciraju, jer tu je Jurop. Ljudi moji, kakav je to stres za mene bio. Danima čitam tone članaka i knjiga pripremajući se za teme poput Carle del Ponte, Ante Gotovine, MMF-a, a kad tamo ... gotovo da je vrijeme stalo kad sam ga ugledala i pomislila «A koji si mi ti, Medeni?» Da, znala sam da je njegova ljubav prema meni jaka, jer ne bi me Beštijica baš uznemiravala na telefon da nije bilo važno, ali kaže ona «Daj, Pegy, požuri, Jurop će otići, ako ne dođeš». I što sam mogla nego dojuriti. I da ... što da vam kažem ... ljubav. Bi bila. Da se nije odnekud pojavila ta miss Espadrila, za koju i ne znam je li Zekotova žena ili švrlja sa Juropom ili što. Džetseterice, grrrrrrrr. Miči mi se s puta, mene voli. Jest da ja imam botox, ali trebat će i tebi ako te dohvatim.

No, znate i sami, emotivni krizni trenuci uvijek se reflektiraju negdje. A biti sa Rock pod istim krovom, da, hm ... Beštijice, znam da si uvjerena da si mu jedina, ali znaš li da Rock ipak nije toliki gospodin? Znam da nije u redu, ipak si mi pružila dom, ali nisam ti ja kriva što si me strpala u svoj krevet. Znala sam da će se nešto desiti ... ti i ja pod istim krovom. Ili ... ja u tvom krevetu . To je moglo značiti ili da ćeš se pokonzervirati (što se ne bi reklo iz tvog posta) ili da ću ja postati straaaašno liberalna. Rock, kad ćemo opet u šumu?

Rekla sam puno toga u šali, ali ako stranu stavimo na stranu, Pegy je osjetila nešto ... uz pomoć matematike. Neću o tome, jer nije sve za blog. Tek da znate da Pegy stvarno zna.

p.s. Tražila sam sliku samo šake s palcem gore, ali kad sam Montoyu vidjela, nisam mogla odoljeti. Rock, samo da znaš, stroga sam u ocjenjivanju. A i nadam se da će ovako ugodnih prvoligaških druženja biti još, možda i s još nekim drugim dragim ljudima.

- 21:55 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (50) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

09.09.2005., petak

Carpe diem

Petak navečer

Image Hosted by ImageShack.us Točno znam zašto ova tema, ali ta jedna «sitnica» ili stvarno sitnica, ponukala me da razmislim o tom pojmu, i asocijacijama vezanih za njega. A sve prilično nepovezano. Image Hosted by ImageShack.us

Ne znam sjećate li se onog stiha pjesme Prljavog kazalište « ... da je neko drugo vrijeme, ja bih bio Romeo, a ti Juliette»? Ne znam zašto baš taj stih, ali koliko puta ste se pitali tako nešto? Da je neko drugo vrijeme?

Pitala sam se ponekad i bih li da je neko drugo vrijeme, u povijesnom smislu. Ne znam bih li ili ne, ali znam da bi to zasigurno bilo ono vrijeme lijepih dugih haljina (uz ipak lakše stiskanje struka Image Hosted by ImageShack.us), šeširića i čipkica. Nešto kao haljina Scarlett O'Hare koju je napravila od zavjesa u «Zameo ih vjetar». Tada su žene imale manje nekih prava koje danas imaju, ali imale su i nešto što možda današnje nemaju, u pozitivnom smislu. Nešto. Nešto što ne određuje komad odjeće sam po sebi, ali nešto čemu taj komad odjeće daje posebnu dimenziju.

Vrijeme ... to je ono čega mi gotovo uvijek fali, ponekad zbog natrpavanja na vrat i onoga što treba i što ne treba, ponekad zbog loše organizacije, ponekad jer ga za neke ljude ne želim ni imati, ponekad zbog toga što bih toliko toga htjela napraviti, a dan je prekratak, čak i kad sam dobro organizirana.

Vrijeme .. . ono što me podsjetio na «jučer» kad sam bila djevojčica u školi i kako je prije tih x godina (Espadrila , ti znaš najbolje koliko Image Hosted by ImageShack.us) tako brzo prošlo. Stvarno se pitam kako sjećanja na tako davne dane mogu biti toliko živa i trajna. Pitam se i dokad ću imati ova koja sada imam u glavi. Ona od nekog ne tako davnog «jučer».

Vrijeme, ono radi kojega sam počela pisati ovaj post, uopće nije dobro. Naime, možda i bude. Ali Ivan Novak (riječki meteorolog "bez rukavica") rekao je da bi moglo pljuštati. Već i je danas. Kad sam se sva smočila. Nisam baš od onih kod kojih svaka pojava sunca ili oblaka utječe na raspoloženje. Ali baš to da mi se desi. Baš ovaj vikend. Sve u svemu, bez obzira na prognoze, neće mi ni voda poslana s neba pokvariti raspoloženje. Image Hosted by ImageShack.us A i mislim da bi me Onaj gore na nebu možda mogao čuti i poslati koju zraku sunca. Image Hosted by ImageShack.us I vama želim isto. Ako i ne, šalje nam sigurno neku drugu poruku.

Carpe diem. Kakvo god vrijeme bilo.

UPDATE nedjelja navečer

Evo, kako sam i vjerovala, Onaj gore me opet čuo. Image Hosted by ImageShack.us Tako da sam na putu od Rijeke do Zagreba i natrag, gdje sam provela vikend, prošla sa dobivenih 5-6 mikrokapljica kišice koje, s obzirom na društvo u kojem sam tada bila, nisu bile ni bitne. Naime, mogla su biti i veće i gušće, a bilo bi jednako. Jednako dobro.
Osim, toga, pravi je trenutak da zahvalim uredništvu na postojanju bloga (napomena – nije ulizivanje Image Hosted by ImageShack.us) i na neangažiranju detektiva u pronalaženju najnajnaj okupljanja blogera ikad viđenog u regiji, a i šire. Image Hosted by ImageShack.us Ispričavam se onima koji su već bili na takvim okupljanjima, uvjerena sam da je i njihovo bilo jednako naj ... Ali opet, subjektivna sam, što mogu ... ovo je bilo NAJ. Image Hosted by ImageShack.us
Baš smišljam koliko detaljno ću vam pričati. Inače ne tračam, ali ovooooooo ... ne znam, sve se bojim da mi ne izleti kakva pikanterija. Teško se suzdržati, znate. Srećom, mene se ne da tračati pa me nije strah. Hihihi.
Znači ovako, ili potražite na drugim blogovima ekskluzivu (neki su gotovo drhtali od uzbuđenja kad su istipkavali doživljaje Image Hosted by ImageShack.us), ili budite strpljivi. Ili oboje. No, što god da pročitate, Glorija, Mila, Klik i slične «in» novine neće mi biti ni do koljena. Jer, Pegy zna. Image Hosted by ImageShack.us
p.s.1. Zeko, nemaš valjda neko autorsko pravo na ovo «zna». Sve me strah da me ne tužiš. Image Hosted by ImageShack.us
p.s.2. Jurop, pusica, svratiš mi na blog? Image Hosted by ImageShack.us Mislim, ako ne svratiš ... reći ću Joj za ono. Možda i javno. Image Hosted by ImageShack.us


- 17:10 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (39) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

06.09.2005., utorak

Preko veze

Ne znam jeste li vi od onih koji patite od «veza» ili ne, ili ih želite imati za svaku sigurnost, ili pak kao ja dobijete skoro živčani slom Image Hosted by ImageShack.us kad vidite da netko djeluje na takav način. Sad kad mislim gdje sve srećem takve situacije, ne znam ni sama odakle krenuti.

Možda od onih hrvatskih biznismena sa megalancima, megatrgovinama, megafirmama, megaautima, megajahtama koji su svoje imovine dobili. Joj, pardon, kupili. Pošteno dakako. Jer, ako je cijena nečega 1 kunu i ti tu 1 kunu platiš, nije li to pošteno?

Onda, padaju mi napamet i oni natječaji za razne projekte, mostove, gradnje, ceste, koji nemaju baš nikakve veze s politikom. Bit će da mi se samo činilo da su neki ljudi iz političkog vrha sudjelovali u takvim natječajima kada je postojao sukob interesa. Joj, joj, pardon opet, izgleda da sam opet nešto pobrkala. Nisu to oni konkurirali za natječaje. Nego njihove žene, djeca, tetke, babe ...

Kada je zdravstvo u pitanju, tu me doslovno hvata alergija. Jer, ako nešto ne podnosim je kada skupa sa ostalim pacijentima čekam red, a dolazi Koka koja ulazi u ordinaciju, a onda iznutra čujem bla-bla-bla, koji traje, i traje, i traje. Ospice dobivam na nešto još gore, kada pojedine utjecajne face, članovi njihovih obitelji i poltroni svih vrsta povlače veze za pojedine zdravstvene preglede. Jer, jasno mi je da je svima zdravlje važno, no tko misli o onome koji vezu NEMA? I koji je pomaknut iz reda radi nekog ubačenog?

Možda neki od vas znaju i neka iskustva sa traženjem posla gdje je to bilo bitno. Znate one «velike» koji dođu i kažu «Imam ti jednu svoju, dobra Mala, dobra» i onda radi te dobre Male vi ostanete kratkih rukava, a bolji ste od Male. Samo niste imali vezu. Pogledajte samo državnu i privatne televizije i radija i njihove voditelje. Što mislite kako su neki od njih dobili mikrofone i fotelje? Sudeći po daru govora koji imaju, mnogima nije uvjet bio ni kvaliteta ni stručnost. A npr. spotovi koji se vrte na programima? Primjetite li uvijek neku konstantu?

Ono što me potaknulo na današnji post je pomisao na neke ljude koje poznajem, a koji sve što rade, rade preko veze. Ne, ne, nisu to milijunske transakcije, nisu ni vrijedni natječaji, ali sve drugo da. I ono «potrebno» i ono što meni i u najluđim varijantama ne bi palo napamet. Mislim, zar za izradu osobne karte treba zvati nekoga koga vidiš u godinu-dvije? Ili umjesto dr. X-a, Y-a, Z-a, svi kvalitetni i stručni, za rutinski ginekološki pregled treba baš doktor W, jer taj je «naaaaajbolji»? I k tome treba pretresti pola grada?

Sjetim se jedne situacije koju sam čula. Došla stranka T. u jedan ured i dobila od djelatnika sve potrebne informacije, kao i onu da dođe za uzmimo 5 dana. I da dolaziti prije nema ni potrebe, ni koristi. No, došao sutrašnji dan kad evo T. opet. Na hodniku. I samo STOJI. I STOJI. I tako valjda sat, dva, tri, ne znam točno. Vidjela ista djelatnica poznato lice i pita «Gospođo T, zašto ste došli», a ova odgovara «Rekla mi je veza da je sigurnije». Pita djelatnica, s osmjehom na licu i šaptanjem, jer sve je to «tajna» gotovo na razini Pentagona, «a tko vam je veza?». Ova odgovara gospođa D. Dakle, gospođa D imala je utjecaja za taj posao, kao i ja za posao u NASI, ili možda u Microsoftu. Image Hosted by ImageShack.us Gospođa D. je bila toliko sitna i nebitna «riba» da sitnija biti ne može. Manja od «Cento in bocca». Image Hosted by ImageShack.us

Ne mogu vjerovati koliko ljudi ponekad mogu biti opsjednutim pojmom iz naslova, nekad mi se čini da bi neki i za odlazak u javni wc tražili vezu. S druge strane, taj pojam, i baš sve što ide s njim, mi je jedna od najgorih pojava koju primjetim u ovoj zemlji. Dalo bi se tu «prišiti» i drugih pojmova koji ponekad idu uz spomenuti, ali o tome možda nekom drugom zgodom.

Ne znam jesam li vam dočarala koliko me to «preko veze» smeta. Ako nisam, moram vam reći da mi čini i da mi se ovo ionako pjegavo lice još više ospe. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Za one koji ne znaju «cento in bocca» su one male sitne sardelice. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:18 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (54) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

04.09.2005., nedjelja

Što je život?

Image Hosted by ImageShack.us Na moj prethodni post o hijerarhiji među vašim komentarima našao se i ovaj, Arminov:
«ja sam negdje ni na nebu ni na zemlji...i ne mogu se oteti dojmu draga pegy, ti doista ne znaš što je život...ne ljuti se, ne želim te potcjenjivati ali toliko naivnosti ima u tvojim redovima...»

Moram priznati da mi prvo čitanje ovog komentara nije izazvalo pozitivne emocije, naprotiv. Vjerovatno bih da sam reagirala odmah možda rekla i neke oštre riječi u stilu – a ti si kao učitelj života pa znaš? Ili – daj me prosvjetli kad si tako sveznajući. No, kako na blogu ipak ima vremena za razmisiliti o onome što pišemo, odustala sam od te varijante. Naime, koju svrhu ima takva komunikacija? U kojoj ja zapravo pojma nemam što je autor htio reći. I u kojoj izgleda ni on pojma nema što sam ja htjela reći. Međutim, bez obzira na to potaknuo me da se upitam, a i vas također, što je to život?

Prva definicija u općoj enciklopediji kaže da je to oblik postojanja živih bića. Dalje kaže da su tipične oznake života: individualnost, kemijska sazdanost, građevna strukturiranost, izmjena tvari i energije, kretanje, podražljivost, razmnožavanje, nasljeđivanje i razvoj. Prilično šturo. To se dakako odnosi na sva bića živa bića, od amebe do čovjeka. Čak i s biološko-etičkog pogleda o početku života čovjeka mnogi se ne bi složili. Jer ja smatram da je početak života u trenutku začeća, nekome je to od x-tog dana trudnoće, nekome pak od trenutka rođenja. No ipak, i neupućenome je jasno da se komentar nije odnosio na ovo područje pa onda duljiti sada o ovoj temi ne bi imalo smisla.

Mislim da se doživljaj života svakoga od nas razlikuje. I kada razmišljam o tome, uvjerena sam da bi svatko od nas, poput ljubavi, život mogao definirati na svoj individualan i jedinstven način. K tome, život i živimo, svatko svojim bićem, prema tome, baš nitko ne može doživjeti potpuno život onoga drugoga. Može, ali ne u potpunosti. Doživljaj se povećava poznavanje osobe, njenih uvjeta života, načina razmišljanja, kompatibilnosti mišljenja, sposobnosti suosjećanja i drugoga čega se u ovom trenutku ne mogu sjetiti, ili možda još nisam ni spoznala.

I opet se pitam - što je nekome život? Nekome je možda to briga za druge ljude, nekome krstarenje svijetom, nekome ludo-polugoli provod na plaži Zrće od jutra do sutra, nekome je to možda pijančevanje svakog vikenda, nekome izražavanje kroz pjesmu, sliku, stih, priču, nekome šetnje šumom u potpunoj samoći, nekome uzgajanje biljaka, nekome čitanje knjiga, nekome kritiziranje svega i svakoga što vidi oko sebe, osim sebe samoga, nekome uživanje u zalascima sunca, nekome uređivanje automobila do granica koje se drugome čini bezmislenim, nekome voziti se u dobrom autu i tako kružiti po «in» mjestima do iznemoglosti, nekome gledati svoju djecu kako rastu, nekome ... Ima li tome kraja? Ne vjerujem.

Što je život meni? Meni je život hodanje po snijegu i mirisanje zime i borove šume, čitanje knjige u krevetu, šetanje uz more držeći se za ruku s Nekim, vjerovanje u Boga, gledanje u mamu s ljubavi i zahvaljivanje Bogu što ju imam, kao i tatu, brata i mnoge druge, gledanje netrećerazrednog ljubića uz čips od paprike, razmišljanje o osobama koje mi diraju srce, kupovanje naušnica od 20 kuna, vjerovanje da svatko od nas može mijenjati svijet, učenje, raspravljanje o svemu i svačemu, pričanje sa nekom dragom osobom satima, imati djecu i uspjeti ih odgojiti u dobre i poštene ljude...Život mi je i zadržati neke stvari samo za sebe.

Nešto od spomenutog živim baš sad, ovog trenutka. Nešto se nadam da ću tek živjeti. I onda moram dodati da mi je i nada – život. Zapravo, ako sam u nešto sigurna, onda je to da ZNAM što je život. Da znam što je život MENI. Uvjerena sam da svatko od vas jednako tako zna što je život njemu. Onakvoga kakvog ga živi ili onakvog kakvomu se nada. I svako negiranje nečije individualnosti u tom smislu značilo bi da u vlastitu nismo sigurni. Ja to stvarno ne želim. Ne želim ju negirati nikome, niti želim da se negira moja.

- 18:09 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (51) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

02.09.2005., petak

Hijerarhija

Ili - gdje ste vi?

Image Hosted by ImageShack.us Ne znam kakav kod vas osjećaj izaziv riječ hijerarhija, ali nemoguće ju je izbjeći u raznim sferama života, od obitelji, posla, provođenja slobodnog vremena pa i politike. O ovoj zadnjoj neću danas, iako znam da su vam te političke vode jako mile. Image Hosted by ImageShack.us

Sjećam se jedne pomalo karikirane priče u kojoj je jedan fizički radnik (bez završene škole) kada je morao nešto napraviti rekao «Neću ja to raditi, vidi onih kako šeću sa rokovnicima». Smiješno mi je ponekad stvarno gledati i slušati neke ljude koji hoće neku utopijsku ili još manje vjerojatnu «pravicu». Onaj kome se nije dalo učiti i tko nije završio srednju školu ne može očekivati ured, po mogućnosti s pogledom, i tajnicom dakako. Zgodnom. Image Hosted by ImageShack.us Jednako tako medicinska sestra ne može očekivati imati doktorsku plaću. Nikoga ne spriječava da postane u životu ono što želi. No, zamjerati drugima ono što netko sam nije u stanju je sve samo ne pošteno. Osim toga, moje je mišljenje da uspjeha u poslu nema ako se ne zna tko je tko u poslovnom sustavu. Mogu se pomiriti i sa onim «talijanskim» modelom kojega ste neki zagovarali, ali čak i u njemu se zna tko je tko.

Ako govorimo o sportu, onda je i meni kao i ne baš prestručnoj (ublažavam neznanje) jasno da ni tu ne može postojati anarhija. Tu je trener, a ako je riječ o timskom sportu uvijek postoji onaj «glavniji» igrač. Sigurno se sjećate kako nam je izgledala nogometna reprezentacija sa Bobanom na čelu. Vjerujem također da među vama ima puno «ćiroobožavatelja». Image Hosted by ImageShack.us

Odnosi u obitelji su posebna priča. Možda da krenem od onog odnosa roditelji – djeca. Podrazumijeva se da kad govorim o tome ne mislim na iskorištavanja djece, niti išta neljudsko. Možda ću stvari gledati drugačije, ako jedan dan budem imala vlastitu djecu, ali gledajući iz perspektive nekad djeteta odgojenog u ne prestrogoj obitelji, moram reći da sam za hijerarhiju. Onu s mjerom. To znači da roditelj poštuje svoje dijete, dijete poštuje roditelje. I pri tome se zna tko donosi odluke. Sigurno znate kako izgleda kad se mama i tata ne slažu oko nečega i kako dijete zna to koristiti. Mama i tata ne bi trebali biti u hijerarhiji u takvim situacijama, a posebno ne na očigled djeteta.

Kada je riječ o odnosu između muškarca i žene u vezi ili u braku, ravnopravnost je nužna. Generalno gledano. Ali mišljenja sam da se u različitim područjima pojedinac (neovisno kojega spola) ponaša više ili manje dominantno, ovisno o svome karakteru. Ukupnost svih djelovanja, matematički rečeno, morala bi na kraju «jednadžbe» biti jednaka s obje strane. Evo konkretno. Ne znam kako je kod koga organiziran kućni proračun. Ali dobro je da postoji jedan član obitelji koji njime rukovodi. Da, sviđa mi se ta uloga kućnog ekonoma, mislim da bih ju preuzela. Image Hosted by ImageShack.us U odgoju djece, posjetu roditeljskim sastancima može «dominantniji» biti drugi roditelj. Postoji bezbroj malih sitnica u kojima nam više paše biti dominantan ili nedominantan. Ono u čemu bi se trebalo razumijevati je komunikacija. To ne znači da je time određena jednaka količina izgovorenih rečenica, jer jasno vam je da je tu omjer na ženskoj strani. Da baš kad smo kod brojeva, koliki je 1:3, 1:4, ili? Image Hosted by ImageShack.us Riječ je o razumijevanju govora onoga drugoga. Ne samo govora ustima, nego govora pogleda, geste, pokreta.

Već sam spominjala metropola-gradonačelnika Bandića i jednu od njegovih izjava koja mi se baš svidjela. Rekao je da muškarci vole biti glavni vani, ali da se zna tko je glavni doma. Image Hosted by ImageShack.us Ne mora to biti uvijek baš tako, niti to mora biti pravilo. Ali to je samo dokaz da mora postojati balans. Neka opća ravnoteža bez koje teško da može dobro funkcionirati veza.

Mislim da je hijerarhija i bez nametanja svuda oko nas, od nje se pobjeći ne može. Jer to bi značilo bježati od vlastitih osobina. Ostaje nam da izaberemo hoćemo li surađivati jedni s drugima dominirajući negdje i nedominirajući drugdje. Ili ćemo izabrati gubiti se u želji za vječnom i sveprisutnom dominacijom, ili pak biti uvijek vođeni od nekih drugih nalazeći se na margini kad je donošenje bilo kakvih odluka u pitanju.

p.s. Dok sam tražila odgovarajuću sliku, doslovno sam naletjela na jednu koja me gotovo oduševila onime što sam htjela reći. Poglavica indijanskog plemena i ono što on predstavlja – glavnoga. A s time – mudrost, poštivanje, iskustvo, domišljatost – nije li dobro da smo dominantni upravo tamo gdje smo poput poglavice? Uvjerena sam da svatko od nas ima područja gdje može biti poglavica, i područja gdje to ne želi biti i gdje prepoznaje sposobnost drugoga da to bude.

- 22:25 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (32) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se