Na moj prethodni post o hijerarhiji među vašim komentarima našao se i ovaj, Arminov:
«ja sam negdje ni na nebu ni na zemlji...i ne mogu se oteti dojmu draga pegy, ti doista ne znaš što je život...ne ljuti se, ne želim te potcjenjivati ali toliko naivnosti ima u tvojim redovima...»

Moram priznati da mi prvo čitanje ovog komentara nije izazvalo pozitivne emocije, naprotiv. Vjerovatno bih da sam reagirala odmah možda rekla i neke oštre riječi u stilu – a ti si kao učitelj života pa znaš? Ili – daj me prosvjetli kad si tako sveznajući. No, kako na blogu ipak ima vremena za razmisiliti o onome što pišemo, odustala sam od te varijante. Naime, koju svrhu ima takva komunikacija? U kojoj ja zapravo pojma nemam što je autor htio reći. I u kojoj izgleda ni on pojma nema što sam ja htjela reći. Međutim, bez obzira na to potaknuo me da se upitam, a i vas također, što je to život?

Prva definicija u općoj enciklopediji kaže da je to oblik postojanja živih bića. Dalje kaže da su tipične oznake života: individualnost, kemijska sazdanost, građevna strukturiranost, izmjena tvari i energije, kretanje, podražljivost, razmnožavanje, nasljeđivanje i razvoj. Prilično šturo. To se dakako odnosi na sva bića živa bića, od amebe do čovjeka. Čak i s biološko-etičkog pogleda o početku života čovjeka mnogi se ne bi složili. Jer ja smatram da je početak života u trenutku začeća, nekome je to od x-tog dana trudnoće, nekome pak od trenutka rođenja. No ipak, i neupućenome je jasno da se komentar nije odnosio na ovo područje pa onda duljiti sada o ovoj temi ne bi imalo smisla.

Mislim da se doživljaj života svakoga od nas razlikuje. I kada razmišljam o tome, uvjerena sam da bi svatko od nas, poput ljubavi, život mogao definirati na svoj individualan i jedinstven način. K tome, život i živimo, svatko svojim bićem, prema tome, baš nitko ne može doživjeti potpuno život onoga drugoga. Može, ali ne u potpunosti. Doživljaj se povećava poznavanje osobe, njenih uvjeta života, načina razmišljanja, kompatibilnosti mišljenja, sposobnosti suosjećanja i drugoga čega se u ovom trenutku ne mogu sjetiti, ili možda još nisam ni spoznala.

I opet se pitam - što je nekome život? Nekome je možda to briga za druge ljude, nekome krstarenje svijetom, nekome ludo-polugoli provod na plaži Zrće od jutra do sutra, nekome je to možda pijančevanje svakog vikenda, nekome izražavanje kroz pjesmu, sliku, stih, priču, nekome šetnje šumom u potpunoj samoći, nekome uzgajanje biljaka, nekome čitanje knjiga, nekome kritiziranje svega i svakoga što vidi oko sebe, osim sebe samoga, nekome uživanje u zalascima sunca, nekome uređivanje automobila do granica koje se drugome čini bezmislenim, nekome voziti se u dobrom autu i tako kružiti po «in» mjestima do iznemoglosti, nekome gledati svoju djecu kako rastu, nekome ... Ima li tome kraja? Ne vjerujem.

Što je život meni? Meni je život hodanje po snijegu i mirisanje zime i borove šume, čitanje knjige u krevetu, šetanje uz more držeći se za ruku s Nekim, vjerovanje u Boga, gledanje u mamu s ljubavi i zahvaljivanje Bogu što ju imam, kao i tatu, brata i mnoge druge, gledanje netrećerazrednog ljubića uz čips od paprike, razmišljanje o osobama koje mi diraju srce, kupovanje naušnica od 20 kuna, vjerovanje da svatko od nas može mijenjati svijet, učenje, raspravljanje o svemu i svačemu, pričanje sa nekom dragom osobom satima, imati djecu i uspjeti ih odgojiti u dobre i poštene ljude...Život mi je i zadržati neke stvari samo za sebe.

Nešto od spomenutog živim baš sad, ovog trenutka. Nešto se nadam da ću tek živjeti. I onda moram dodati da mi je i nada – život. Zapravo, ako sam u nešto sigurna, onda je to da ZNAM što je život. Da znam što je život MENI. Uvjerena sam da svatko od vas jednako tako zna što je život njemu. Onakvoga kakvog ga živi ili onakvog kakvomu se nada. I svako negiranje nečije individualnosti u tom smislu značilo bi da u vlastitu nismo sigurni. Ja to stvarno ne želim. Ne želim ju negirati nikome, niti želim da se negira moja.