31.08.2005., srijeda

Pogled ... na svijet

Image Hosted by ImageShack.us Ovo što slijedi pisala sam jučer, ali zbog održavanja servera nisam kao ni vi mogla objaviti post. "Njemački" tip, kao i mnogo puta prije, koristi za ovu priliku copy&paste. Image Hosted by ImageShack.us

Znate one priče kako nam je najbitnije ono iznutra? I kako je najvažnija unutarnja ljepota? Da, slažem se da bez nje teško vanjski sjaj može imati neku posebnu vrijednost. Ali čovjek je čovjek i ne samo po duhovnosti, osjećajima, intelektu nego i po osjećaju za estetiku. Ili bolje, po načinu izražavanja i percipiranja iste. Znam da kod svih nas barem malo igra ulogu onaj prvi dojam. Onaj kojeg steknemo najprije samo gledanjem. Bilo da je riječ o lijepoj voćki, ambalaži keksa ili čipsa, koricama knjige, lijepo uređenom izlogu trgovine. Ili o muškarcu/ženi koja nam lijepo izgleda. Danas me sve nekako asocira baš na to – estetiku.

Prvo, vidim da se zadnjih dana neki dragi mi blogeri intenzivno bave uređivanjem svoga blog-svijeta. Image Hosted by ImageShack.us Pozdrav Freestyleru, Beštijici i Demjan koji su našli ili još uvijek traže izgled koji će se najbolje stopiti s onim što žele izraziti pričajući nam svoje priče. Općenito govoreći, neki izgledu bloga posvećuju puno pažnje i vremena, nekima je potpuno nebitan. Većina je negdje na putu između toga. I ja sam među njima. Volim povremeno napraviti neke male i možda vama nezamjetne promjene, volim dodavati i mijenjati sitnice, ali ne vjerujem da ću raditi radikalne promjene. Jer volim ga ovakvoga kakav je.

Onda, gledala sam danas Sanju. Opet tema – izgled, s naglaskom na – muški izgled. Gosti su bili po njihovom izboru zgodni Hrvati. Ili možda bolje – idealne «prilike». Nije mi baš jasno zašto u takvim odabirima moraju biti misteri koji se nazivaju glumcima, nogometaši i gotovo u pravilu barem netko iz liječničkog kruga. Ovaj put ginekolog. Image Hosted by ImageShack.us Svi mi imamo sliku, ili bolje reći, slike idealnog muškarca/žene. Neki od vas su sretnici koji baš takvoga/takvu imaju pored sebe. Slike se dakako mogu i topiti brzo kao sladoled na temperaturi od 40 stupnjeva. Uglavnom radi toga što nam sam izgled s vremenom postane manje važan, a do izražaja dolazi ono iz prve rečenice prvog odlomka. To ne znači da Netko u našim očima prestane biti lijep. Baš suprotno, postane i još ljepši. Postane zapravo poseban i drugačiji. U drugom slučaju, što je također moguće, postane potpuno beznačajan.

Kad mi je dan krenuo u tom «estetskom» tonu, ne mogu vam ne ponoviti kako vožnja autobusom zna biti zanimljiva. Strijelac to najbolje zna. Image Hosted by ImageShack.usDakle, čujem danas jednog tipa na autobusnoj stanici kako vodi neki poslovni razgovor. Nije da sam prisluškivala, bio je blizu mene i pričao je glasno. Image Hosted by ImageShack.us Došao mi je bus, a ni sama ne znam kako sam se probila do njegovog zadnjeg dijela. Mislim da su malo radili laktovi, a malo su mi pri tome i vrećice pomogle. Čak sam i mjesto ulovila. I tako se smjestim, «naopako» sjedeći i promotrim oko sebe. Malo kasnije evo i Njega u blizini. Imala sam naočale za sunce pa sam si dala malo više oduška. Onako temeljito. Tip nije bio superlijep, ali baš neka onako sladunjavo-dobroćudna pojava. S dlakavim rukama. Image Hosted by ImageShack.us Onda je došlo vrijeme da se pripremi za izlazak, a učinio je to dovoljno rano da sam imala vremena pogledati ga i – odozada. Image Hosted by ImageShack.us Pa sam i to napravila. Jedino što još nisam bila vidjela ONO. Ono što je nekome poput mene jako bitno. A kome nije? No, na kraju sam i to vidjela. I mogu vam reć da je bio poprilično velik i uočljiv. Mada veličina nije bitna. Lijep prsten (čitaj verica) na lijevoj ruci. Image Hosted by ImageShack.us

Ne znam što ste vi danas vidjeli i gledali. Možda fino zapakiranu čokoladu koja vas je mamila na potez rukom, možda neki lijepi cvjetić na nečijem balkonu, možda slatku lijepu macu u nečijem dvorištu. Ili nešto «konkretnije». Ako vam se danas nije pred očima ukazalo nešto oku ugodno, možda je jučer. A možda baš u mašti imate nešto što bi htjeli vidjeti. Trebam li vam reći da sam opet znatiželjna? Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Trill, znam da nije lako, ali fokusiraj se na tekst. Image Hosted by ImageShack.us

- 07:57 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (45) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

28.08.2005., nedjelja

Poslovni (ne)uspjeh

Image Hosted by ImageShack.us Nedavno sam u razgovoru sa prijateljem došla na temu, a možda pomalo i polemiku, kakav oblik «vladanja» ili ponašanja na poslu preferiramo. Da li više talijanskog tipa, onako slobodnije ili ležernije, ili njemačkog tipa, kruće i sa jasno određenim pravilima. Možda to baš i nije tako jednostavno pitanje, jer ovisi o prilično puno faktora.

Možda da krenemo od onoga je li firma državna ili privatna. Ako je privatna, onda je za pretpostaviti da vlasnik, bio jedan ili više njih, žele profit. Pitanje je na koji način misle da je lakše doći do njega. Normalno da uvoditi diktaturu nije najpametnija stvar, jednako kao što baš i nije pametno napraviti atmosferu u kojoj je jednako kao doma i u kojoj svatko radi što hoće i koliko hoće. No, stvar je tu ipak individualne prirode. Koja ovisi o vlasniku. Možda da se zamislimo što bi napravili u poziciji vlasnika? Image Hosted by ImageShack.us

Ako je pak državna firma u pitanju, bitno je i čime se ona bavi. Ako je riječ o proizvodnji, teško da može biti govora o nekom ležernijem ponašanju ako se žele poštivati rokovi. Svatko tko imalo zna o proizvodnji, zna da su tamo radnici poslom povezani i da posao jednoga ovisi o (ne)učinku drugoga.

Kada su neproizvodne državne službe u pitanju (mislim tu na razne urede, ministarstva, škole, fakultete, zdravstvene ustanove, županije, općine, gradove ... ) je li drugačije? Ne znam baš, jer spomenula sam da je bitan učinak, proizvod, profit. Istina je da je na nekim poslovima učinak vrlo teško «izmjeriti». Jer, proizvesti par čarapa, popraviti motor u mehaničarskoj radnji ili donijeti dobit od 100 kuna lako je testirati kao napravljeno ili ne. Ali sređivanje papira, baza podataka, ili ocjenjivanje načina «funkcioniranja sistema» (ne mogu bez mudrosti našeg predsjednika nikako Image Hosted by ImageShack.us) nije baš lako procjeniti i kategorizirati. Da, moguće je s nekim odmakom pa u roku mjesec-dva vidimo da netko nešto je ili nije napravio, ali teško je iz dana u dan imati pravi uvid.

Jasno vam je da u tom slučaju ostaje prostora i mogućnosti za čitanje novina, ispijanje ležernih kava uz ćakulu, višesatno surfanje netom, a i za brojne odlaske s radnog mjesta svih vrsta. Jesam li spomenula neizostavno lakiranje noktiju? Image Hosted by ImageShack.us

Ja sam definitivno na poslu više za «njemački» tip ponašanja na radnom mjestu. Da ne bi bilo zabune, ni na kraj pameti mi nije da se to odnosi na «gestapovski» odnos prema djelatnicima, kontrolu svake sekunde vremena, nedozvoljavanje kratkih i potrebnih pauza. No, ne volim kad to prelazi mjeru i kada posao postaje mjesto u kojem pojedinci ne shvaćaju da su na radnom mjestu plaćeni da rade, a ne da su plaćeni samo da na posao dođu.

Često se spominje učinkovitost. Slažem se da je ona bitna. Samo što to zapravo znači biti učinkovit u «uredskom» smislu? Uzmimo da netko određeni posao napravi za 2 sata, znači li to da ostalih 5,5 treba raditi što hoće, drugim riječima – ništa ne raditi? I da možda može doći sat vremena kasnije, a otići sat-dva ranije? Mislim da to tako u državi koja želi napredovati ne može biti. Jer, ako država u nekom uredu plaća tri djelatnika, a oni imaju toliko puno slobodnog vremena, znači da nisu potrebna tri, nego dva ili možda i jedan.

Često se u sredinama u kojima se krećemo, u medijima pa čak i ovdje na blogu vode razgovori o tome kako je država ovakva i onakva, kako nam je loše, kako novaca nema, no bojim se da mnogi ipak ne vide zašto je to tako. Mislim da je tako, jer se premalo cijeni rad. Svi su plaćeni jednako i gotovo da je svejedno koliko se radi. I kako se radi. Jedino o nama samima ovisi jesmo li više utopistički tipovi koji misle da mogu mijenjati svijet ili smo oni koji se jednostavno opuste u postojećoj sredini i uživaju u blagodatima istih.

Jasno je da bi svi mi htjeli na poslu ležerno, opuštenu i kućnu atmosferu. K tome ne bi da nam itko naređuje, da nam određuje što moramo napraviti i da možda radno vrijeme ne bude od 7 do 15, nego od 10 do 14. Da, krasno bi bilo da je tako i da su nam plaće barem duplo veće. No, imalo razuman čovjek zna da zapadni svijet nije razvijen u modelima poput našega nego jer se zna vrijednost rada. I jer se radi cijeni. Kvalitetan rad posebno. Ne radi nečijih lijepih očiju, nego radi profita koji on donosi.
Dakle, moj je izbor je kako sami i rekla «njemačka» verzija, sa blagim utjecajem «talijanske». Ipak nismo Skandinavci. Image Hosted by ImageShack.us S obzirom da sam optimist, uvjerena sam da će i kod nas jednom tako biti. Jedino pitanje koje imam je – kad?

- 15:48 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (46) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

26.08.2005., petak

Volite li traperice?

Image Hosted by ImageShack.us Opet ja o odjeći, ali u nekom sasvim drugom tonu. Neko mi je vrijeme bilo na umu pisati o njima, ali valjda je trebao jedan malo jači poticaj. Došao je u vidu Divljakušinog izbora u kojem su traperice pobjedile minice i u kojem sam po prvi put u svojoj glasačkoj karijeri konačno izabrala pobjednika. Image Hosted by ImageShack.us

Ne vjerujem da je Levi Strauss kada je izumio traperice davne 1873. godine mislio da će jeftine radničke hlače postati toliko nošene, moderne, praktične, skupe i što sve ne. Ne vjerujem da je to itko mogao predvidjeti. Možda je pojava kaubojskih filmova i «cool» i opasnih tipova pridonjela tome, možda je tome pridonio i hipi-trend kada je bilo «in» nositi što jeftiniju i ležerniju odjeću. Možda je to njihova cijena, praktičnost i jednostavnost održavanja.

Znam da danas kada pogledam oko sebe taj komad odjeće vidim na svima, na starima, mladima i djeci, na debljima i mršavijima, na ženama i muškarcima, na bogatijima i siromašnijima, na obrazovanima i neobrazovanima. Ako nisu traperice, onda su to košulje, jakne, suknje raznih dužina pa i minice Image Hosted by ImageShack.us, od trapera dakako.

Osim toga, traperice se danas nude u svim bojama, iako su najrasprostranjenije plave. Takvih imamo u svim tonovima od svijetloplavih gotovo bijelih, do onih tamnih pa i crnih. Onda, ima cijelih, ima i namjerno poparanih. Vjerujem da su čak i oni najnezainteresiraniji primjetili da su momentalno u modi one izlizane. Ako nisu primjetili radi mode, vjerovatno jesu radi mjesta na kojemu su izlizane. Teško je neke stvari ne vidjeti. Još kad su s elastinom... Image Hosted by ImageShack.us Jednako tako teško je ne vidjeti i da su sada moderne one sa niskim strukom u kojima ponekima ispadne trbuh, drugima tange. Stvar (ne)ukusa ponekad.

Ne znam kakva je situacija sa muškim trapericama, ali trendovi kod ženskih su da treba biti jako krakat. Noge jedno metar, bokovi superuski ... jedino mi nije baš jasno to sa strukom, jer ponekad stvarno znaju biti ful široke. Nisam nešto posebno neproporcionalno građena, ali stvarno moram probati puno modela da nađem neke koje mi stoje. A još da cijena nije astronomija. Jer, to što ima jeftinih, ne znači da nema i skupih. Istina, kod ovih malo skupljih lakše se nađe i odgovarajući model.

Osobno, najdraže su mi svijetloplave, sa lagano nižim strukom naprijed, iza onako uobičajeno visoke, sa standardnim džepovima, u gornjem djelu nogavica malo uže, u donjem trapez. Ne smeta ni ako imaju neki modni detaljčić, cvjetić, malo čipke, a mogu biti i lagano izlizane. Ali baš lagano.

Ne znam kakav je tko od vas tip, da li više sportski ili možda više «šminkerski», ali definitivno traperice volim vidjeti u raznim kombinacijama. Mogu se nositi sa tenisicama i sportskim majicama, mogu sa nekim polusportskim cipelama i majicama ili pak s košuljama, a volim i u kombinaciji sa sakoima i cipelama ili sandalama na petu.

Drugim riječima, sve može, samo da je sa stilom. Kakav je vaš kad su traperice u pitanju? I ... volite li ih na suprotnom spolu? Ja sam na ovo zadnje nastojala odgovoriti slikom. Image Hosted by ImageShack.us

- 20:12 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (44) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

24.08.2005., srijeda

Prirodno ili umjetno?

Image Hosted by ImageShack.us Svojevremeno je na hrvatskoj javnoj sceni postojala «afera» u kojoj se Vlatka Pokos kao žena koja voli nositi bunde našla na meti ljudi iz udruga za zaštitu životinja ili njihovih simpatizera. Ovo afera je pod navodnicima, jer mi to definitivno ima vezu sa žutilom s obzirom da takve «vijesti» pune novinske članke spomenutih novina. Ja se ovdje nemam namjeru baviti istom stvari, nego zapravo razviti priču o prirodnim i umjetnim materijalima. O onome «za» i «protiv».

Definitivno spadam u ljubitelje životinja, ako izuzmem razne bube (ili draži mi oblik bubetine Image Hosted by ImageShack.us ), gliste i slična meni stvarno ljigava stvorenja. Čak ni ove ne ubijam, ako baš ne «moram». Dlakavci (ili ako vam je milije sisavci) i ptice su mi najdraži. Posebno ovi s lijepim krznima ... polarne lisice, tigrovi, gepardi ... stvarno lijepe životinje. Milina mi ih je gledati i pojma nema kako nekome može pasti napamet ubiti tako lijepa stvorenja radi modiranja i foliranja. Jedino opravdanje imaju stanovnici polarnih krajeva, jer im je to nužno za preživljavanje. Ali daleko smo mi iz umjerenog pojasa od polarnih zima pa o tome nema ni govora.

Druga stvar koja mi je na pameti i koju moram reći je da uopće nisam tip koji bi nosio bunde. Osim toga, nije ni bunda za svakoga, jer u njima poneke žene izgledaju kao Gradske Dame Koje Silom Žele Sakriti Svoje Seljačko Porijeklo. Što im najčešće ne uspijeva. Image Hosted by ImageShack.us Uvjerena sam da razumijete što ovim hoću reći i da je jasno da se ovim ne izrugujem stanovnicima sela niti oni koji su takvog porijekla. Na kraju krajeva, i moje je takvo ako gledam porijeklo svojih roditelja. Da se vratim temi, bunde mi nisu nešto na što bih trošila puno novaca. Ima dakako lijepih primjeraka, meni osobno one nemasivne i strukirane su jedine koje bih eventualno nosila.

No, ono što sam htjela reći je da ljubitelji životinja zagovaraju nenošenje bundi, ali zagovaraju umjetne materijale. Ne mogu ne primjetiti da se u nekim slučajevima to suprotstavlja zaštiti prirode, ako promatramo stvari malo šire. Naime, ako je riječ o životinji koja je ubijena radi mesa, onda je šteta i krzno ne iskoristi. S druge strane, mnogi umjetni materijali uopće nisu biorazgradivi što znači da nekoj umjetnoj bundi koja završi na smetlištu treba nekoliko stotina godina da se razgradi. Pa ona sigurno ne može biti ekološkija od prave bunde.

Ista stvar se može odnositi na predmete od kože. Jer, postoje životinje koje su kako sam rekla ionako ubijene radi mesa. Pa korisiti kožu znači samo iskoristi ono što je ostalo. Materijali od umjetne kože možda ponekad i jesu ekološki u smislu biorazgradnje, ali gledajući tržište i interes za što jeftinijom prozivodnjom, čini mi se da su nam trgovine preplavljene lošim umjetnim materijalima koji samo doprinose većem zagađenju. Nedavno je Kulerica pisala o nestašluku svoje Nasljednice pa je spomenula i eko-kožu. Htjela sam doći preko neta do informacije kakva bi to koža bila, ali nisam našla pa koristim prigodu da saznam na ovaj način. Znam što riječ «eko» znači, ali ponekad je ta riječ pripisana i proizvodima koji baš i nisu ekološki.

Uvjerena sam da je svima nama kad kupujemo nešto od odjeće, obuće ili namještaja nabitnija udobnost, mogućnost održavanja, cijena. Skloni smo možda i ne razmišljajući «nasjesti» reklamama proizvođača koji nastoje na što primaljiviji način prodati proizvod, vodeći ili ne vodeći računa o posljedicama koji isti ima ili na naše zdravlje ili ne okolinu. Mi kao pojedinci nismo u mogućnosti napraviti neke velike i spektakularne pomake u tom smislu, ali razvijena svijest kupaca o poznavanju onoga što kupuje daje ipak manje mogućnosti proizvođaču da radi što hoće. Kao što mu i postupno nameće neka nova pravila, a u svrhu zaštite i čovjeka koji koristi proizvod, i okoline do koje nam je svima vjerujem stalo.

- 22:57 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (48) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

23.08.2005., utorak

Ecstasy

Image Hosted by ImageShack.us Kad sam bila dijete, droga je bila nešto loše, rijetko, nešto što se događalo nepoznatim mladim ljudima, uglavnom iz problematičnih obitelji. Danas su vremena neka sasvim druga, iako od tada nije baš prošlo toliko puno godina. Droga se događa i djeci oko nas. Na ulici. Možete to doslovno vidjeti s prozora. Nadalje, droga je, barem neka, postala «manje» loša. U naslovu spomenuti ecstasy u nekim se sredinama gotovo tolerira, jer valjda riječ «bombon» znači nešto što nije opasno unositi u tijelo.

Ne znam koliko ste upoznati sa tom sintetskom drogom. Simptomi onoga tko ju konzumira su promjene raspoložanja i mišljenja pa tako obično potiče društvenost i pričljivost te pojačava budnost i motoriku. Tjelesne promjene koje izaziva su: porast krvnog tlaka, ubrzanje rada srca i disanja, drhtavica, grčenje i trzanje mišića, povišenje tjelesne temperature uz izrazito znojenje, proširenje zjenica i smetnje vida, moguća mučnina i sl.

Posljedice su opasnost od pregrijavanja tijela vezano za dehidraciju (može biti i smrtonosno), oštećenja jetre, oštećenja mozga, epilepsija, visoki krvni tlak, glaukom, gubitak apetita i mršavljenje. U slučaju predoziranja može doći i do trovanja organizma, velikog porasta tjelesne temperature, zakazivanja bubrega, krvarenja u mozgu, nesvjestice pa čak i kome.

Postoje i problemi psihološke prirode, a to su vizualne i slušne halucinacije, depresija, tjeskoba, razdražljivost, problemi sa spavanjem pa čak i psihotične epizode sa simptomima paranoje koje se mogu javiti i nekoliko tjedana nakon konzumiranja. Prag tolerancije kod uzimanja ecstasya brzo raste i nastaje psihička ovisnost, dok su učinci droge sve slabiji i kraći, a oporavak (mamurluk, glavobolja, mučnina, opća slabost, depresija...) sve teži i sporiji.

Sve to možda ne bi bio toliki problem da konzumacija spomenutih «bombona» nije postala tako masovna, a i gotovo nužna na partyjima određene vrste glazbe. Postoje i neki sa specijalnim djelovanjem. Tako npr. «propnuti konjić Ferrarija» djeluje jače i dugotrajnije, ali manje je «ljubavi i prisnosti» dok «Versace» obećava ljubav i sreću.

Kulminacija problema mislim ipak leži u činjenici da se isti ti «bombončići» nude u najbližoj okolici škola vrebajući ne više na koliko-toliko zrele srednjoškolce, nego na djecu osnovnoškolskog uzrasta. Ljudi koji zarađuju ogroman novac trude se svoje proizvode što bolje plasirati na tržište pa se te samo naizgled bezopasne tabletice nude u raznim primamljivim bojama i oblicima. Tu se mogu naći srca, slonići, konjići, mikimausići, cvjetići. Moram priznati da mi osim odvratnosti, ta pojava izaziva i strah. Jer, ponuditi djetetu od 12-13 godina «Miki Mausa» ili nekog drugog lika iz crtića znači da je velika vjerojatnost da će ono to htjeti i probati.

Mislim da je na roditeljima velika odgovornost. Jako velika. Uvjerena sam da koliko god da je opasnost, postoji način da se djecu poduči kako se ophoditi ako se sa drogom susretnu. I na koji joj način reći NE. Svaka droga je droga, nema dozvoljenih i nedozvoljenih. Činjenica je i da jedna vrlo često «poziva» na drugu. Što znači da mladi ljudi, roditelji i oni koji će to tek postati moraju biti toga svjesni.

Osim toga, još jedna, čini mi se, bitna karakteristika je kritika i djelovanje kako pojedinca, tako i cjelokupnog društva (ubrajaući tu odgojno-obrazovne ustanove, vjerske zajednice, medije i dr.) na sve takve pojave. Jer, ima li smisla zgražati se nad pojavama bodenja iglama, a okretati glavu ili čak potvrdno klimati istom na pušenje trave ili jedenje «bombona»?

Temelj je učiti djecu znati se nositi sa svojim emocijama i problemima, pokazati im i na vlastitom primjeru da su kao i ljubav, radost i veselje, i emocije poput tuge i nezadovoljstva jednako prirodne i normalne. I da se čovjek treba znati nositi s njima bez da poseže za raznim sredstvima. Mala djeca slušaju bajke, ali s godinama ih treba uvoditi u život. Život koji nije bajka. Ali život koji treba živjeti čistim umom i srcem, bez dodataka koji najprije stvaraju lijepe i nerealne slike, a kasnije uništavaju osobu i osobnost, a ponekad i cijelu obitelj.

- 13:10 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (56) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

21.08.2005., nedjelja

Znatiželja

Image Hosted by ImageShack.us Znam nekoliko slučajeva meni neshvatljive znatiželje. Kažem meni neshvatljive, jer nisam ta vrsta osobe. No, zaključila sam da i sve znatiželje nisu baš iste. Ali opet ... ma moram ipak po redu. Image Hosted by ImageShack.us
Imala sam jednu frendicu koja je ponekad bila doslovno nemoguća s pitanjima. Uopće se nije mogla obuzdati, npr. sretnemo se, a ona «Gdje si bila?», ja odgovorim, ona dalje «S kim?», onda dalje «Ste išli autobusom ili autom?» ... itd. nizajući gomilu tako nebitnih, ali zamornih pitanja da sam nakon nekog vremena počela slagati face i okretati očima. Image Hosted by ImageShack.us To su bila ona naporna pitanja, kojima zapravo potpuno razbija konstrukciju bitnoga, ona koja netko postavlja, a da nemate pojma što slaže u glavi. Uspoređuje sa svojim životom, konstruira tuđi prema dobivenim odgovorima, sve u svemu, ponekad jako naporno.

Sada poznam jednu jako dragu osobu kojoj bih odmah dodjelila nadimak – Pitanje. Image Hosted by ImageShack.us Ali to je jedna sasvim druga priča od ove gornje. Ona uživa u tome ne da bi radila konstrukcije nečijeg života u smislu koliko netko izlazi, s kime, kada. Uživa vas slušati, ma koliko vam se njeno pitanje činilo besmisleno. Npr. u setu pitanja, padne i ono «Koji omekšivač koristiš?», ali to tako slatko pita da mi je milina odgovoriti. Image Hosted by ImageShack.us Spomenula sam joj da imam blog i odmah je išlo pitanje «Koji?». Nisam joj rekla, ali ako me je slučajno skužila i ako me čita, evo joj jedan smajlić. Image Hosted by ImageShack.us

Ima pak onih znatiželjnika koji kad vide grupicu poznatih ljudi kako pričaju ulete i bombardiraju pitanjima «Što to? ... Što to?» baš u smislu kao da će svijet propasti, ako propuste koju informaciju. E, ti su mi, čini mi se, najmanje dragi. Jer, nije im bitna osoba, bitna im je samo informacija, a vrlo često samo zato da bi ju mogli proslijediti dalje. Neki «pravi» trač gotovo da je u ovom slučaju idealna situacija.

Što se mene tiče, ne mogu reći da sam znatiželjna, ali ne mogu reći i da me baš ništa oko mene ne zanima. Posebno ponekad. Desilo mi se više puta da mi netko drag priča nešto o sebi, rekla bih intimno i povjerljivo. Točno onako kako i ja nekome na isti način pričam. Ponekad i istoj toj osobi. Netko mi priča životnu priču, priču o ljubavi, priča mi što osjeća ... znate ono kad vam netko otvori dušu ... i na kraju kada se sama po sebi nametne konkretizacija (drugim riječima – kada se nameće otkrivanje identiteta konkretne osobe, konkretnog događaja i sl.) nastupi svojevrsna blokada onoga tko priča. Koju ja dakako poštujem. Ali u takvim slučajevima, iako razgovor tu stane ili bude preskočen neki dio, a najčešće odgođen za neko buduće vrijeme, nastavim razmišljati, jer ne mogu sada mozgu dati komandu da sve to prebriše. Image Hosted by ImageShack.us I nastavim rješavati «nepoznanice» u glavi. Ne znam je li to znatiželja, ili možda rješavanje kompleksa neupisivanja kriminialistike koja me je oduvijek zanimala. Doduše, nemaju te saslušane priče nikakve veze s kriminalom, ali imaju sa odgonetavanjem zagonetki. Image Hosted by ImageShack.us

Posebna priča je ono kad vam je netko drag na razini muško-žensko. Ili kad ste već u vezi. Ne znam za vas, ali ja nisam od onih koje žele sve znati. Uopće me ne zanimaju nečije bivše cure, njihov tip veze i takve stvari. Zanimaju me utoliko što želim znati kakav je netko čovjek, ali ne u smislu podataka koje slažem u glavi radi samih podataka. Kad mi je netko drag, kad mi se sviđa, kada osjetim nešto prema takvom čovjeku tada volim znati sve što ta osoba voli, što ne voli, što ju raduje, što ju žalosti, što voli i ne voli jesti, gledati na televiziji, slušati, čitati ... Ako će mi pričati o nuklearnoj fizici, mislim da bih i to rado poslušala. Image Hosted by ImageShack.us Podrazumijeva se da bi i tog Nekoga zanimalo i nešto od toga što ja volim, a što ne, jer potpuni neinteres značio bi i nedostatak zanimacije za mene kao osobu. A u tom slučaju, mislim da to i nema nekog smisla.

Kao i u jako puno drugih slučajeva, mislim da je najbitnije pronaći pravu mjeru. Preveliki interes može ponekad značiti da nad nekime želite imati kontrolu, premali pak da ste potpuno nezainteresirani za nečiju osobnost. Ponekad čak i nije bitno samo pitanje, nego na koji ga način postavljamo, kome, kada i u kojoj prigodi. Nadam se da sama neću baš puno puta pogriješiti u takvoj procjeni. Image Hosted by ImageShack.us

- 11:21 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (41) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

18.08.2005., četvrtak

Vjerske slobode

Image Hosted by ImageShack.us Ovih dana čujem i čitam dosta priča o slobodama raznih vrsta. Za baš ovu priču o vjerskim slobodama potaknuta sam jednim jučerašnjim prilogom na TV-u, a i Maja je napisala jedan post koji mi je dao dodatni poticaj.

Vjerujem da ste čuli za susret mladih u Kölnu na kojem će katolici, a vjerujem i drugi moliti, pjevati, radovati se, družiti. Teško čovjek može povjerovati da ima i onih kojima to toliko smeta da čak prosvjeduju. Prosvjedi su obično protiv nasilja, ratova, protiv jednoumlja, diktatura, protiv odluka koje na bilo koji način gaze pojedinca ili skupine pojedinaca. Ali netko tko se moli za mir, pravdu, istinu da izazove prosvjed? Enigma, moram priznati.

Druga stvar koju sam čula je da je papa Benedikt XVI predložio uvođenje katoličkih simbola u državne institucije. Hrvatski sabor će vjerujem o tome raspravljati, ali dok naši zastupnici još ljetuju, blogeri rade, tj. raspravljaju. Image Hosted by ImageShack.us S obzirom da sam i sama katolik osobno me to ne bi smetalo. Naprotiv. No s obzirom da učionice, predavaonice, uredi nisu prostorije u kojem boravi samo jedan pojedinac, nego ih ima više, i to onih koji su možda drugih vjeroispovjesti ili pak nisu ni jedne, možda to baš i ne bi bilo predobro. Naime smatram da konkretno križ baš u nijednom kontekstu ne može biti nešto što ugrožava ičiju osobnost, ali po mome mišljenju najgore što bi se moglo desiti, je da se radi postavljanja takvih Katolicima važnih simbola počnu stvarati netrpeljivosti. No opet, jednima je možda vjerska sloboda ugrožena stavljanjem križa, drugima je ugrožena nestavljanjem. Možda bi bilo dobro ponuditi anonimne ankete tipa «za i protiv» iako nisam sigurna koliki bi postotak trebao biti «za», a koliki «protiv» da se ipak takvo obilježje stavi u prostoriju. Podrazumijeva se da u uredu u kojem je samo jedan čovjek ipak on sam može odrediti što će izvjesiti na zid, a što neće. U skladu dakako sa vlastitim uvjerenjima.

Ono čime sam bila doslovno zgrožena je informacija koju sam čula jučer. A ta je da je u Francuskoj zakonski određeno skidanje ne samo svih vjerskih obilježja u državnim ustanovama, nego da se ista obilježja ne smiju isticati ni na pojedincu. Dakle, demokratska Francuska brani da je nekome oko vrata lančić s križićem? Sve se nadam da je netko u prilogu pogriješio sa rasporedom riječi i da nije baš tako. Jer ako je, nije mi uopće jasno da li se opet vraćamo u neka komunistička vremena ili je to strah od islamskih fundamentalista ili? Ne misle valjda da će netko tko je terorist isticati znakovlja vjere kojoj pripada? Nosit će ga onaj tko iskreno vjeruje u to što nosi, a ne onaj tko postavlja bombe u avione.

Moram priznati da me te kontradikcije zbunjuju. S jedne strane neka pomalo isforsirana bezgranična liberalnost i sloboda, a s druge uskraćivanje prava na vjerske slobode. Što me navodi na pomisao da je sloboda vrlo relativan pojam koji se kao i mnogi drugi da i rastezati i skupljati po potrebi. Ne bi li ta riječ i ono što ona predstavlja trebala biti nedvosmislena?

UPDATE

Kad sam pisala post uistinu nisam bila sigurna trebaju li ili ne trebaju neki simboli biti u nekim javnim prostorijama. Ni sada nisam sasvim sigurna, ali vaši komentari pomogli su mi da sada ipak budem bliže opciji da ipak vise. Naime, ponukale su me neke riječi iz vaših komentara, npr. «nametanje», «ugrožavanje drugoga» i sl. Uistinu teško mogu povjerovati da nekoga križ može ugroziti. Jer, on je simbol nade, radosti, optimizma, poštenja, iskrenosti, dobrote. Svega onoga što bismo trebali željeti i sebi i drugome čovjeku.

U jednom trenutku danas poistovjetila sam sebe sa djevojčicom u školi koja sjedi u klupi i gleda u taj križ na zidu. Od tog pogleda mogla bih biti samo bolja. Manje se svađati s prijateljicom, više pomagati onome koji zna manje i kojeme teže ide, spriječiti da slabije dijete tuče jače.

Hoću vam reći, ovo je zemlja u kojoj je 90% ljudi katolika. Ako pribrojimo i pravoslavne kojima križ znači isto što i nama, malo je onih kojima križ ne znači ništa. Ali i ako ne u vjerskom smislu, njega treba gledati kao simbol onoga što sam gore navela. Podrazumijeva se u muslimanskim zemljama vise njihovi simboli, budističkim njihovi, ili već drugi pripadajući.

Pa nije li, dragi moji blogeri, u tome svrha – da budemo BOLJI ljudi? A boljim ljudima postaje se kada se djecu počne odgajati da budu BOLJA? Mislite li da se dijete ne može educirati da ZNA što je križ, da on nikoga NE ugoržava? Mislite da se ne može educirati da je ono što je nama križ, nekome zvijezda, nekome polumjesec? Mislim da djeca mogu naučiti voljeti i svoju vjeru, i sve ostale, kao i poštivati one koji ne vjeruju. Mislite da djeca nisu sposobna naučiti poštivati različitosti? Za to jedino treba imati volje i sposobnosti naučiti ih. Sigurna sam da bi njima išlo puno bolje nego što mislimo.


- 23:20 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (64) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

16.08.2005., utorak

Kasica-prasica

Image Hosted by ImageShack.us Za početak, moram vam ispričati jednu priču koja je ipak iz druge ruke. A sve da bih vam opisala koliko poneke karakterne osobine kod nekih znaju biti jako izražene. Ali baš jako. Image Hosted by ImageShack.us

Neka se čovjek iz priče zove Ćelavi (to je samo radi frizure koju ima Image Hosted by ImageShack.us). Ćelavi dolazi u jedan boćarski klub, jer voli igrati boće. Obično se igra 2 protiv 2. Jedini je problem što Ćelavi ne voli gubiti. Ne radi nekog ega, nego jer je problem potrošiti nešto kuna za plaćanje cuge ekipi koja pobjedi. Riječ je ipak o manjim iznosima, jer je piće u takvim birtijama ipak dosta jeftinije nego u nekim «klasičnim» kafićima. Da ne bude zabune, Ćelavi nije jedan od onih penzionera koji ima malu penziju pa jedva spaja kraj s krajem. Baš naprotiv, prihoda mu nikad nije falilo. Da se vratim na boće ... Ćelavi uvijek bira najjačeg suigrača, a po mogućnosti pronađe i 2 protivnička igrača koji baš i nisu majstori boćanja. Desilo se jednom da su on i još jednan Dobri odredili odigrati partiju sa dva najveća Boćarska Luzera koje je svijet boća ikad vidio. Image Hosted by ImageShack.us Stvar je bila skoro riješena i dobivena kad se desio obrat i Luzeri nekim čudom dobili partiju. Ćelavi je svoje, moram li reći znojem od muke, orošeno čelo brisao onom prljavom krpom kojom se brišu prašnjave boće i k tome toliko pozelenio da je publika koja ih zna gotovo zvala Hitnu pomoć. I smijala se pri tome.

Ne znam što je dalje bilo, ali sama zaključujem da Ćelavi tako skoro nije uzeo boće u ruke. Iz straha od gubitka novih 10-15 kuna. A znate i sami da je strah vrag. Image Hosted by ImageShack.us

Svatko od nas ima određene genetske predispozicije, ali i utjecaj obiteljskog odgoja i društva u kojima smo se kretali nizajući dane, mjesece i godine života. Netko ima veću sklonost trošenja novaca, netko manju. Netko pazi što i kako troši, netko troši dok ima pa poslije što bude. Ja osobno spadam u ove koji paze i koji baš nikad ne troše više nego što imaju. Ne idem u minuse i ne zadužujem se, raspolažem isključivo s onime što imam.

No, s druge strane, od onoga što zaradim uvijek izdvojim novac za poprilično neobavezne, a usudila bih se reći često i ne baš previše potrebne stvari. Bez kojih bi mogla, ali bez kojih ne želim biti. To mogu biti neke superjeftine naušnice, poklon(čić) za neku blisku osobu koji mi se u trenutku učini kao stvoren za nekoga, novac za izlaske, neka knjiga, video-kazeta ili nešto čega se sad ne mogu sjetiti.

Kod plaćanja računa kad se nađem negdje vani nije mi nikakav problem platiti. Štoviše, volim to. Do onog trenutka do kad ne primjetim da netko s kime ponekad odem na cugu gleda na 20 kuna kojima plaća cugu kao na 1000. I dok i na druge načine ne drhturi za svakom kunom, da ne kažem lipom. Image Hosted by ImageShack.us

Sjetim se rođendanskih darova. I onoga ... što nekome kupiti? I koliko potrošiti? Nekima je to pravi stres. Image Hosted by ImageShack.us Nisam od ljudi koje pate za skupim stvarima, skupim parfemima, bilo čime skupim, samo volim kad je dar od srca. Npr. ja kad darujem stvarno se trudim kupiti osobi baš nešto što neće baciti u najmračniji kutak ormara, nešto što mislim da voli. A za one koji znaju cijeniti (to znači onaj iskreni smajlić laganog oduševljenja Image Hosted by ImageShack.us ) znam biti i kreativna pa napraviti nešto iz svoje produkcije. Nikad mi nije žao dodatno potrošiti za neku neku posebnu čestitku, papir za zamatanje ili ukrasnu vrpcu. Neki čak i na tome štede pa zamotaju u neki prastari 100 puta premotani papir. Image Hosted by ImageShack.us

Jasno mi je da neki ljudi teško žive i da moraju paziti na svaku kunu. Jer ta im kuna znači život. No, obično se čak i takvi ljudi svoje kune puno lakše odriču od nekih puno imućnijih. Znam da sam u svojoj obitelji naučila dijeliti i da mi i davanje pruža jednako zadovoljstvo kao i primanje. I zato ponekad mi je stvarno žao ljudi koji život svode na skupljanje novaca. I kojima je to osnovna životna svrha. Znam, reći će neki kako je to stvar izbora. Da, slažem se. No meni taj izbor izgleda kao robijanje samome sebi.

Znate li i vi nekih koji tako robijaju sebi i svojoj kasici prasici? Image Hosted by ImageShack.us

- 22:03 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (35) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

14.08.2005., nedjelja

Šetnja

Image Hosted by ImageShack.usNe znam na koji način vi volite doći od točke A do točke B, ali nadam se da ću saznati nakon što vam kažem kako ja volim. Naravno da nije svejedno koliko su te dvije «točke» udaljene, a i postoje mnoge druge stvari koje ponekad utječu na odabir sredstva prelaska toga puta.

Avionom ni ičim «letećim» nisam nikada putovala pa o toj vrsti iskustva ne mogu govoriti. Baš sam sada čitala o padu ciparskog putničkog aviona negdje pored Atene pri čemu ne mogu ne žaliti sve te ljude, među kojima su i djeca, koji su poginuli. Avionske nesreće, možda više od ijednih drugih, ponekad izazivaju strah od baš tog odabira sredstva putovanja. Činjenica koju vjerujem svi znamo je da je avionskih nesreća ipak najmanje, ali očigledno i činjenica da tada rijetko ima preživjelih ima prilično veze sa spomenutim strahom. Usprkos tome, ja bih da me neke životne okolnosti nanesu probala i to, iako ne mogu biti sigurna da se ne bih ponašala kao Meg Ryan u filmu «Francuski poljubac». Image Hosted by ImageShack.us No, opet, lebdjeti među pahuljastim oblačićima mislim da je pravi doživljaj.


Brod pretpostavljam svi vi ljubitelji mora jako volite. Ima vjerujem i to svojih čari, ali meni je valjda strah od Titanic-scena prejak da bi u tome potpuno uživala. Volim gledati brodove, putovala sam na ponekim trajektima, ali ne mogu reći da u tome baš uživam onako skroz. Isto tako me uopće ne privlače sva ona prometala koje većinu kako primjetim ipak da ... jedrilice, barke, čamčići. Čak i da sam ne znam kako bogata, mislim da ne bih imala jahtu. Iako, možda bih se i predomislila kad bih vidjela kakve se sve ljepote putujući njome mogu vidjeti.

I sada dolazimo na ono što jaaako volim. A to je vlak. Strašno volim putovati vlakom. Čak volim i stajati na željezničkoj stanici i gledati kako vlakovi dolaze i odlaze. Sjećam se da sam to voljela još i kao dijete. Otada do danas nisam imala često priliku sve do prošle godine kad sam više puta morala poslom u Zagreb. Vidjela sam taj prvi put da je vlak poprilično lijep, ali nisam skužila da je riječ o Intercity-nagibnom vlaku sve dok se nismo počeli – nagibati. Image Hosted by ImageShack.us Mislila sam tada da ta vrsta vlakova vozi na relaciji Zagreb-Split i obrnuto. Uglavnom, malo drugačije na početku, ali se naučiš. Obožvam gledati prirodu, naselja i sve one ljepote dok putujem. Danju. Noću, s obzirom da je u vlaku svijetlo ništa ne vidiš i to je definitivno slaba strana. Da je po nekim kondukterima i putnicima, ugasilo bi se veliko svijetlo, upalila bi se ona mala iznad sjedala i bilo bi milina prepustiti se ugođaju u vlastitim mislima raznih vrsta. No, s obzirom da uvijek ima njurgavaca, teško ostvarivo. Image Hosted by ImageShack.us

Autobusi, i gradski i prigradski pa i međugradski i međudržavni mi spadaju u kategoriju – nužde. Nije da volim, nije ni da ne. Kako kad i kako gdje.

Auto sama ne vozim, što je svakako nedostatak. Ali opet, postoji prednost, biti suvozač znači vidjeti više od vozača, jer možeš gledati koliko hoćeš. Osim toga, volim se voziti i noću, uz neku finu muziku. Meni finu. Još i da je društvo dobro ...

Motore ne volim. Baš NE volim. Prva asocijacija koja mi se javlja su prometne nesreće i posljedice koje one imaju. Još tu mogu malo blaže gledati na vespe, skutere i ove praktične motorčiće koji ne razvijaju neke brzine. Ali oni ostali ... ma nema šanse da bih svome djetetu dala novac za tako nešto.

Tu su još i bicikli, rošule ... ali to sam koristila u nekoj mlađoj dobi. A i Rijeka je prilično brdovit grad tako da se ne može baš kao u nekim drugim hrvatskim gradovima tako lako savladavati kilometražu. Dobro, neki možda mogu, ali većina ipak ne. Image Hosted by ImageShack.us

I da, zadnje, ali ne i nebitno su – noge. Image Hosted by ImageShack.us Volim hodati i prilično često ih koristim, jedino nisam baš ljubitelj uzbrdica. Ne razumijem ljude koji aute žele parkirati metar od odredišta i koji bi najradije u dnevne boravke autom. Da ne govorim one koji nasred ceste (često jako prometne) puste auto radeći blokadu po mogućnosti u neko vrijeme kada je nagušći promet.

Posebna priča su noge kad su šetnje u pitanju. To volim gotovo jednako jako kao i vožnje vlakom. Ako je po snijegu, ili uz more, idealno. U nekom posebnom društvu – i više od toga. Zapravo nisam planirala završiti na romantici, ali ... eto, nekad nam se događaju i stvari koje ne planiramo. Image Hosted by ImageShack.us

- 16:41 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (48) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

11.08.2005., četvrtak

Empatija

Image Hosted by ImageShack.us Odnosi među ljudima, znate i sami, nisu uvijek jednostavni. Bez obzira radi li se o odnosima muž-žena, dečko-cura, roditelj-dijete, brat-sestra, dvoje prijatelja, dvoje poznanika ili pak neki kojeg nisam navela. Imati dobar međuljudski odnos nije nimalo lako definirati. No, mislim da je jedna od temeljnih stvari imati sposobnost empatije, tj. sposobnost suosjećanja sa drugom osobom.

U današnje vrijeme (iako ne volim tako govoriti, jer ispadne da smo sve sami biznismeni) ljudi sve manje imaju vremena jedni za druge. Razlog, vidi se iz prethodne rečenice, ne vidim u nekom traženju boljega ekonomskog statusa, nego prije bih rekla u sebičnostima raznih vrsta, kojih baš nitko od nas nije izuzet. Podrazumijeva se da ponekad uistinu nemamo vremena za bliske ljude, ali ponekad i to neimanje vremena znači htjeti prije svega ugoditi sebi pa tek onda vidjeti imamo li eventualno vremena za nekoga tko nam je blizak i drag.

Empatičnost je mislim dobrim djelom nešto s čime se rađamo. Znam to po nekim stvarima kojih se sjećam iz djetinjstva. A sjećam se da neka djeca baš nikad nisu imala osjećaja za neke stvari za koje nekad druga itekako jesu. I danas pamtim curicu s kojom se nitko od njezinih vršanjaka nije htio igrati, jer je bila iz problematične obitelji i gotovo da jednak osjećaj prema tome imam i danas, kao što sam imala nekad.

Mislim ipak da nije sve stvar genetike, jer suosjećanje se može i «učiti». Ne odnosi se to nikako na puko učenje i savladavanje lekcija, ali se uči na neke druge načine. Jedan je svakako naučiti se slušati. Ne slušati ofrlja i reda radi čekajući da mi dođemo na red pričajući ono naše, nego iskreno saslušati čovjeka. Kad smo već kod slušanja, blog mi je gotovo savršen primjer gdje vidim kako to neki rade baš tako iskreno, neki pak uistinu nevjerojatno loše. Čitajući komentare i ne samo na svome blogu vidim kako ljudi vrlo često tako plitko i nedubinski čitaju otvaranje nečije duše da jednostavno ne mogu vjerovati da je to moguće. Valjda su spremni i na to da se i njihova čita jednako tako plitko.

Drugi način razvijanja empatije su knjige. Nisu to knjige tipa «10 minuta do empatičnosti» ili slično, nego neke sasvim druge. Jer, svi ti brzinski savjeti, ako i jesu dobri, zaboravimo jednako brzo kako smo ih i pročitali. Mislim na knjige koje nam diraju dušu, koje govore o ljudskim sudbinama i životima. Također mislim i na one knjige koje nas uče životu onako kako bismo ga trebali živjeti da budemo sretniji, ne sretniji u trenutku, nego onako dugoročno sretni. A sretniji smo baš uvijek kad usrećimo drugog čovjeka.

Jedan od načina je i onaj koji ne možemo planirati. A taj je – vlastiti život koji živimo. Iskustvo življenja svakoga dana. Jer, sjećajući se nekih svojih iskustava možemo ako to želimo razumijeti i iskustvo drugoga, i u skladu s time nastojati mu pomoći kad se nađe u nekom problemu ili životnoj prekretnici.

Mislim da je na neki način sposobnost suosjećanja sa ljudima oko sebe svojevrsan dar. Dar kojega trebamo razvijati iz dana u dan. Time pomažemo drugome čovjeku, a to nam se bez ikakvih revanšističkih primisli uvijek vraća, na ovaj ili onaj način. Nije li nam drago kad netko suosjeća s nama? Zamislite onda koliko je drago čovjeku s kojim suosjećate baš vi.

- 23:41 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (41) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

09.08.2005., utorak

Danas grizem

Image Hosted by ImageShack.us Krenut ću od pretpostavke da ste u ovom slučaju veći sretnici od mene. A to znači da ako baš niste stomatolog, vjerovatno znate puno manje pojmova vezanih za tu struku od mene. Znači također i da su vam zubi zadavali manje boli.

Moja priča o zubima počinje poprilično davno. Vjerovatno još onda kada mene i brata roditelji nisu malo žešće «tjerali» prati zube. Već tada je krenulo loše, iako da je bila riječ o kvalitetnim zubima i dobroj genetici, ni to ne bi bio razlog za tolike karijese. Nadalje, iako sam bila prilično hrabra curica, ne baš ljubazna zubarica i gotovo aždaja-sestra sa smrdljivim cigareta-prstima brzo su me otjerale iz ordinacije. Godinama nisam išla zubaru, a zubi su pri tome lagano, ili i brže, propadali. I boljeli pri tome.

U nekoj dobi ipak mi je proradila svijest da moram nešto učiniti i uspjela sam naći dobru zubaricu kojoj je trebalo poprilično mjeseci rada da sve to sredi. Da, od tada sam naučila što znači umrtvljivanje živca, iglice od kojih vidite zvijezde punjenje kanala, revizija punjenja, granulom, resekcija. Pa ako nekoga silno zanima laičko tumačenje, neka pita slobodno. Image Hosted by ImageShack.us

Naravno da od tada održavam zube koliko mogu, ali uspkrkos tome, kvarljivi su i jednostavno se gotovo periodički pojavi neki novi problem, sada ipak manji. Doduše, nekome možda veći, ali prag boli mi je popriličan, čak i kada mladi nadobudni student izvježbava na mojim zubima. Nisam, istina, otkrila «savršenu» pastu za zube. Iskreno, ne vjerujem da i postoje neke posebno dobre od ovih koje su kod nas na tržištu. Koristim i zubni konac, ali opet ... sjetim se svojih predaka koji zube i nisu prali, a mogli su mendulu razbiti njima. I to u ne baš mlađoj dobi.

Druga strana priče o zubima je estetika. E, i tu se nadam da ste veći sretnici od mene. Jer, zubi su mi uvijek bili blago rečeno nesnježnobijeli. K tome, kad je zub «mrtav», potamni. A ako je riječ o prednjima, možete misliti kako to može krasno izgledati. Jedino dobro je da se po tom pitanju stvari mogu poboljšati i to znatno. Dakako, samo ako imate dovoljno novaca. Tako sam nakon što sam sama počela zarađivati kune krenula u uređivanje zuba do lijepog osmijeha. Ovo «lijepog» znači da se isplatila svaka lipa, jer nasmijati se od uha do uha ne misleći o tome je nešto što može razumijeti samo netko tko je isto to prošao.

Možda radi toga što sam sama imala toliko problema, uvijek sam na drugima primjećivala lijepe zube. I na ženama i na muškarcima. Na muškarcima posebno, jer lijepom šarmantnom osmijehu teško mogu odoljeti. Recimo, ovome sa slike i osmijeh bi bio dovoljan. Iako, od viška glava ne boli. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Naslov je bio samo figurativan, ipak ne grrrrrrizem. Image Hosted by ImageShack.us

- 20:57 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (38) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

07.08.2005., nedjelja

Ljubav je ...

Image Hosted by ImageShack.us Ne znam zašto je tako, ali ponekad nas sasvim nevina dječja pitanja mogu natjerati da sami sebi proniknemo u dušu, po tko zna koji put. U prvi mah tako i ne izgleda, više budemo iznenađeni i natjerani na spontani osmijeh, ali u trenucima prepuštenima sebi počnemo misliti na drugačiji, dublji način.

Tako je mene jučer jedna mala Slatkica od 4 godine pitala «Što je ljubav?». Da, iznenadila me, jer uopće se ne sjećam kako smo na to došli, mislim spominjanjem njezinog dečka. Image Hosted by ImageShack.us Kako nisam znala dati neki brzinski odgovor, činilo mi se da je najbolje dati protupitanje «Da, reci ti meni što je ljubav». No, dijete izgleda nije najsjelo pa mi je odgovorila «Ne, ne, ti reci što je ljubav». Rekla sam joj «To je kad mamu nježno poljubiš u obraz». Onda je poskočila na drugu stranu do mame, poljubila ju, gurala se glavom i umiljavala kao mače u mamu mačku i samo smijuljila skupa s mamom. I tako smo ona i ja riješile njezin «problem». No, nisam time riješila i ja svoj. Image Hosted by ImageShack.us

Pitala sam se jako puno puta što je to ljubav. I ponekad sam našla bezbroj odgovora, ponekad nisam našla ni jedan. Ponekad sam bila (ili i jesam) sasvim sigurna, ponekad zbunjena. Ponekad ...

Pronaći u literaturi što znači ljubav? Da, može se naći, samo pitanje je što od toga želimo pročitati. Naime, ovisno o trenutku u kojem se naše srce nalazi, više nam pašu poneke «definicije», poneke ne želimo uopće čuti. Dakako da ljubav ne može nikako biti definicija koju nam nametne neki autor, ali itekako nam poneki autor može pomoći da pronađemo neke riječi koje najbolje opisuju ono što osjećamo. Bilo da je riječ o djetetu, roditelju, prijatelju ili o Nekome. Primjerice, danas sam pročitala "Mostove okruga Madison". I ne znam što drugo reći do - predivna knjiga o ljubavi.

Voljeti bezuvjetno nešto je što bi mislim u nekoj savršenoj definiciji ljubav trebala biti. Uvjerena sam da se na taj način može voljeti vlastito dijete, a to vi roditelji najbolje znate. Kada pak o vlastitom djetetu nije riječ, bezuvjetna ljubav je nešto čemu se treba težiti. Jer, imati ju značilo bi da smo nadišli ono ljudsko u sebi. Ne voljeti bezuvjetno otvara nam mogućnost da upravo tome težimo. I da ljubav gradimo na želji da postane bezuvjetna. Onakva kakvu prema nama ima Bog. Koji nas jednostavno nas voli.

I sad, na kraju, da mi Blahnikica ne kaže da zamumuljim Image Hosted by ImageShack.us, moram reći i što je za mene ljubav, koja je moja «definicija» ljubavi? Osim one gore, ljubljenje u obraz. Image Hosted by ImageShack.us Ljubav je za mene kad ti Netko srce ispunjava svojim postojanjem, kad ujutro kad otvoriš oči pomisliš na Njega/Nju jednako kao što i navečer kad ih zatvoriš, kad oko srca osjetiš toplinu, kad ti je na Njemu/Njoj i mana lijepa, kad želiš imati Njegovu/Njezinu djecu, kad ti je dijeliti misli s Njime/Njom poput balzama, kad i nisi svjestan što ti se događa ... mogla bih do jutra. Image Hosted by ImageShack.us

Jedva čekam da čujem što je ljubav VAMA. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Zeko, sigurna sam da kad ti se ljubav desi, od nje magli pred očima puno više nego od gledanja svih onih dragih ti «materijala» koje nam tako zorno opisuješ na svom blogu. Image Hosted by ImageShack.us

- 23:48 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (30) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

05.08.2005., petak

Proud to be Croat

Image Hosted by ImageShack.us Ne mogu reći da mi je svaki dan ili trenutak kao ovaj sad. Ne mogu reći da mi ponekad emocije idu u nekom drugom, ali ipak nikad u sasvim suprotnom smjeru. Ali sad želim govoriti samo o ovome, pozitivnome i lijepome osjećaju ponosa na narod kojem pripadam.

Akcija «Oluja», ali i općenito Domovinski rat predstavlja mi nešto što nikada neću zaboraviti. Neću zaboraviti ni branitelje, ni poginule ni žive, kao ni sve one civilne žrtve koje su izgubile život u tih nekoliko teških godina. Podsjetila sam se jučer na jedan strašan događaj koji se desio na samom jugu Hrvatske, 3. kolovoza 1995. Petero mladih ljudi našlo se na jednoj plaži, jednako kao što se danas nalaze na tisuće ljudi. Među njih pala je granata. Ubila je troje od njih, jedna je djevojka ostala bez noge, preostali mladić teško je ranjen. Takve su se stvari morale prestati događati. Što god da su ti ljudi bili po nacionalnosti, koliko god su bili stari, što god su htjeli od svoje budućnosti, moralo je to prestati. Ubijanje nevinih ljudi.

Drago mi je da je danas to iza nas, drago mi je i da možemo na druge načine ispoljavati nacionalni ponos, jer rat je uistinu nešto čega ne bi trebalo biti. Drago mi je da se danas ljudi mogu kupati i uživati u moru bez straha od metaka, bombi i granata. I zato danas kad ovo pišem, prisjećam se i nekih drugih događaja iz ne tako davne povijesti koji su mi u srcu pobudili onaj dio od kojega mi ono brže kuca. Puno brže.

Sjećam se pokojnog Dražena Petrovića i cijele košarkaške ekipe koja je osvojila olimpijsko srebro u Barceloni 1992. Sjećam se i onih trenutaka kad smo vodili protiv Amerikanaca. Nije bitno što smo na kraju izgubili, bitan je bio žar kojim su se borili svi naši igrači.

Sjećam se rukometaša, olimpijskih pobjednika, svjetskih prvaka, gusjenice, Goluže, Džombe, Čavara, Smailagića, Saračevića ... radi kojih ponekad u 3 ujutro nisam spavala.

Sjećam se i Vatrenih u Francuskoj 1998. «Autsajdera» za koje i danas mislim da je dlaka falila da budemo svjetski prvaci, ali dobro, to je moj subjektivni osjećaj. Sjećam se Šukera, Bokšića, Prosinečkog, Stanića, Jarnija ... i Bobana i njegove «destke». On mi je uvijek bio nekako posebno drag.

Sjećam se i Kostelića i posebno Janičinih olimpijskih medalja. Sjećam se i kakve su sve teške uvjete prolazili da bi danas bili to što jesu.

Sjećam se i Gorana Ivaniševića i njegove borbe za ovu zemlju, još tamo početkom 90-tih. Znam da je osvojeni Wimbledon nešto što je njegovo i osobno, ali sam uvjerena da mu je hrvatsko srce omgućilo da ga osvoji.

Sjećam se i nečega drugačijega. Sjećam se sva tri posjeta pape Ivana Pavla II Hrvatskoj. I način na koji ga je ovaj narod primio. U mome je gradu papa bio stanovnik nekoliko dana i način na koji je to sve funkcioniralo izaziva mi jednak ponos kao i gore spomenuti događaji. Ponosna sam i što nas je papa toliko volio. Možda je vidio u nama nešto što mi sami ne vidimo. Ali uvjerena sam da jednog dana sigurno hoćemo.

Ponosna sam što smo i narod koji poštuje druge narode, koji zna i može opraštati, koji ne zaboravlja ni ljude poput Andrije Mohorovičića, Nikole Tesle, Stjepana Radića, Ruđera Boškovića, Ante Starčevića ...

Svima vama čestitam Dan domovinske zahvalnosti, uz nadu da i vi pamtite ove ili neke druge trenutke koji vas čine sretnima da ste to što jeste.

- 13:41 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (34) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

03.08.2005., srijeda

Calimero

Image Hosted by ImageShack.us Moglo bi se reći da mi je ovaj post na neki način nastavak na prethodni. Naime, prijateljstvo koje mi je bilo tema predivno je iskustvo koje se čovjeku dogodi. I koje, uz to što moramo biti spremni saslušati, podrazumijeva i da smo i ti koji ono što nas tišti ili veseli kažemo. No, postavljam vama, a i sebi pitanje – do koje smo granice spremni otvoriti dušu, čak i kada je riječ o najboljemu prijatelju?

Pojam introvertiranih i ekstrovertiranih, odnosno otvorenih i zatvorenih osoba svima nam je poznat. Vjerujem da i bez većih problema možete reći kakva ste osoba, barem prema vlastitom sudu. No, opet, postoje razni kriteriji, koji baš i ne moraju uvijek biti kompatibilni. Jer, u čemu se mjeri nečija otvorenost ili zatvorenost?

Ako se vratim u ono vrijeme kad smo bili djeca, možda mogu lakše definirati što je što. Otvorena djeca puno su pričljivija, društvenija i definitivno nisu sramežljiva. Zatvorena pak su ona sramežljiva, manje komunikativna i manje društvena. Ovo zadnje možda i ne toliko svojom voljom koliko je to posljedica prethodna dva svojstva.

No, da li je i kod odraslih ljudi baš tako? Jasno je da ako netko ima gore spomenute karakteristike zatvorene osobe, vjerovatno i je stvarno zatvoren. No, s druge strane, za otvorenost baš i nisam sigurna da je tako. Jer, uvjerena sam da one otvorene osobe (oko kojih bi se vjerujem velika većina složila da baš i jesu takvi), ponekad mogu biti i zatvorenije od onih koji takvi i «po definiciji» jesu. Samo se to možda nije tako očigledno.

Recimo da su seksualne teme samo jedne od uvjeta po kojima razlikujemo otvorene i zatvorene osobe. Otvorene osobe će bez problema pričati razne stvari, koje ovima drugima nikad ne bi izašle na usta. S druge pak strane, isti ti ljudi koji su spremni govoriti o seksu često nisu spremni govoriti o emocijama. Ili preciznije, o onome što osjećaju.

Možda nije dobro generalizirati, ali u ovom slučaju ja to ipak hoću. Jer, mislim da se ni generalizacije ne mogu izbjeći ako su činjenica. Konkretno, muškarci u većini slučajeva ipak nisu u jednakoj mjeri spremni govoriti o onome što osjećaju nego što su to spremne žene. Ne mora čak biti riječ o ljubavnoj vezi. Nego o emotivnosti bilo koje vrste. Evo, probajte zamisliti koja je rečenica češće izgovorena – «Mislila sam na tebe danas» ili «Mislio sam na tebe danas»?

Zato, ono što ni meni baš nije jasno jest pitanje, što STVARNO znači biti otvoren? I znači li da baš sve treba reći ili neke stvari ostanu samo za nas i baš za nikoga drugoga. Radilo se o najboljem prijatelju, mužu, ženi, curi, dečku. Ili kad nešto, barem nešto držimo za sebe, znači da smo zatvoreni?

Blog-svijet vjerovatno je samo jedan od načina da izrazimo vlastitu otvorenost ili zatvorenost. Jer, uvjerena sam da je većina blogera ovdje baš onakva kakva je i inače u «stvarnom» životu. To ne znači da ovdje ipak ne kažemo više nego inače, ali kroz način na koji to radimo stavljamo do znanja kakvi stvarno jesmo. Barem onima koji su spremni dovoljno proniknuti u sferu onoga što svatko od nas želi reći, pojedinim postom, a i cijelim blogom.

Čini mi se da nitko, ali baš nitko nije toliko otvoren da može reći baš sve što mu je na duši. Mislim da baš svi imamo neke ljuske ili barem ljuskice ispod kojih se skrivamo. Ponekad možda iz srama, ponekad iz straha, a možda iz potrebe da jedan dio nas ostane samo naš.

p.s. Da ne bude zabune, ova sličica je figurativan prikaz, ne odnosi se isključivo na prikazanu kombinaciju, nego i na obrnutu. Image Hosted by ImageShack.us

- 22:20 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (31) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

02.08.2005., utorak

Prijateljstvo

Image Hosted by ImageShack.us Moram priznati da dosta razmišljam o tome što uistinu znače riječi – biti prijatelj ili imati prijatelja. Ovdje govorim o PRAVOM prijateljstvu. A toga, ako smo imalo iskreni prema prije svega sebi, nema baš toliko puno, koliko se nekad čini. I koliko se ta riječ lako izgovara. I onda kada baš i nije najpogodniji izbor.

Možda je najbolje da ipak dam neko ime onim osoba s kojima rado provodim vrijeme, ali ih ipak ne mogu nazvati prijateljima. Evo, recimo da to budu frendovi (tu spadaju i frendice, samo da skratim pisanje). Ako krenem od sebe, definitivno ne spadam u ljude koji imaju «masu» prijatelja, jer nemam ni «masu» frendova. Ovih drugih imam za moje potrebe dovoljno za otići na kavu, izaći van, popričati na ozbiljne i neozbiljne načine.

Druga su priča oni dragi ljudi koji su vam bili prijatelji u pravom smislu riječi, ali su neki spletovi okolnosti (udaljenost, ili obitelj i djeca, ili nešto treće) dovele do toga da kontakt jednostavno više nije toliki da im možete reći one svakodnevne stvari koje vam se dogode i koje vas tište, ili da za iste takve stvari možete pitati i vi njih. Imam jednu takvu prijateljicu, znam da mi je prijateljica, znam da mi je draga, ali čuti se s nekim svakih par tjedana jednostavno znači da neke teme i ne dođu na red. Ili pak i ako dođu, ne želite ih «izbiflati» u 5 minuta poput kakvog izvještaja. A je li vam netko stvarno prijatelj ako mu uskratite nešto o vašoj boli, tuzi, sreći. Ili to spomenete onako usput, dobro upakirano da se po tome baš puno ne «dira».

I onda dolazim do pitanja - što stvarno znači riječ prijatelj? Tko bi to bio? Što bi netko takav u našem životu trebao predstavljati? I dolazim do zaključka da to može biti jedino netko tko vam poznaje dušu, tko vas zna toliko dobro da zna na što ćete zaplakati, na što ćete se nasmijati, netko koga nije strah reći vam i nešto što se možda ne usudi reći čak ni bratu ili sestri, ili možda nekome koga naziva prijateljem, a zapravo je taj samo frend iz gore spomenutog odlomka. Nije li to netko sa kime vam je drago provoditi svaku sekundu vremena pričaćući s njime o temama koje nas obično najviše tište (znate na koje mislim), ali i neke druge, sasvim «obične», poput priče o nekoj knjizi, filmu, kućnom ljubimcu, politici, poslovnim problemima itd.

Moram spomenuti da me, između ostaloga, i Blondy potaknula na ovaj post jednim svojim postom kojega je nedavno napisala. U vezi s time moram se dotaknuti i vjerujem ako ne svima vama, onda većini, poznatoga pojma virtualnog prijateljstva. Moje je mišljenje da je takva vrsta uspostavljanja komunikacije u slučaju kada se nađu dvije srodne duše potpuno jednaka bilo kojemu drugome načinu. Jer, nije li bit u razmjeni misli? Rekli mi to glasom, pismom, očima, mislim da je nebitno. Sigurna sam da je nebitno. Jer, prijateljstvo ipak ne gleda i onu dimenziju fizičkoga izgleda koja je ako je riječ o onim drugim, primjerice muško-ženskim odnosima, bitna jednako kao i neke druge stvari.

Dakako da i u virtualnim prijateljstvima poznavanje dođe na tu razinu da imate potrebu tu osobu upoznati i u «realnom» svijetu. Stavljam pod navodnike, jer za mene i virtualni svijet je u nekim slučajevima definitivno realan. A u slučaju prijateljstva, tko god je iskusio, zna jako dobro o kakvoj realnosti govorim. Dakle, željeti se upoznati i onako oči u oči spada u nešto normalno i prirodno, štoviše nekakav logičan slijed. Jer u korištenju net-tehnologija počinju vam tipke biti premalo za sve ono što želite reći. I ne samo to, imate potrebu pogledati tu osobu u oči, nasmijati se, reći «Drago mi je da smo se upoznali», iako se vjerovatno poznajete bolje nego netko koga srećete svaki dan pa i ovo «upoznali» poprima neku drugu konotaciju.

Osim toga, ne znam kakav je tko od vas, otvoreniji ili zatvoreniji čovjek. No, i neovisno o tome, iskustvo mi govori da je ponekad puno lakše podijeliti misli ne izgovarajući neke riječi. Jer, neke je jednostavno teško izgovoriti, sigurna sam, čak i onim najotvorenijima. Nije li u tom slučaju virtualnost i prednost? Niste li u tim trenucima komunikacije prisutni samo vi i vaš prijatelj, skoncentrirani isključivo jedno na drugoga. Prednost da se zbližujete puno lakše i brže, nego biste to možda učinili da s nekime u jednakom vremenu sjedite u nekom kafiću pričajući. Pričajući možda sa pogledima, osmjesima, ležerno, ali opet ne baš pretjerano dubinski, nego više površinski.

Mislim da je prijateljstvo jedna od najljepših doživljaja koji se se čovjeku mogu desiti. I na koji mu se god način desi, i na koji god način Bog spoji jednu srodnu dušu s drugom, to je istinsko i pravo prijateljstvo. Ja sam Mu zahvalna na tome, jer to imam. Nadam se i vi.

- 10:09 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (35) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se