Ovih dana čujem i čitam dosta priča o slobodama raznih vrsta. Za baš ovu priču o vjerskim slobodama potaknuta sam jednim jučerašnjim prilogom na TV-u, a i Maja je napisala jedan post koji mi je dao dodatni poticaj.

Vjerujem da ste čuli za susret mladih u Kölnu na kojem će katolici, a vjerujem i drugi moliti, pjevati, radovati se, družiti. Teško čovjek može povjerovati da ima i onih kojima to toliko smeta da čak prosvjeduju. Prosvjedi su obično protiv nasilja, ratova, protiv jednoumlja, diktatura, protiv odluka koje na bilo koji način gaze pojedinca ili skupine pojedinaca. Ali netko tko se moli za mir, pravdu, istinu da izazove prosvjed? Enigma, moram priznati.

Druga stvar koju sam čula je da je papa Benedikt XVI predložio uvođenje katoličkih simbola u državne institucije. Hrvatski sabor će vjerujem o tome raspravljati, ali dok naši zastupnici još ljetuju, blogeri rade, tj. raspravljaju. S obzirom da sam i sama katolik osobno me to ne bi smetalo. Naprotiv. No s obzirom da učionice, predavaonice, uredi nisu prostorije u kojem boravi samo jedan pojedinac, nego ih ima više, i to onih koji su možda drugih vjeroispovjesti ili pak nisu ni jedne, možda to baš i ne bi bilo predobro. Naime smatram da konkretno križ baš u nijednom kontekstu ne može biti nešto što ugrožava ičiju osobnost, ali po mome mišljenju najgore što bi se moglo desiti, je da se radi postavljanja takvih Katolicima važnih simbola počnu stvarati netrpeljivosti. No opet, jednima je možda vjerska sloboda ugrožena stavljanjem križa, drugima je ugrožena nestavljanjem. Možda bi bilo dobro ponuditi anonimne ankete tipa «za i protiv» iako nisam sigurna koliki bi postotak trebao biti «za», a koliki «protiv» da se ipak takvo obilježje stavi u prostoriju. Podrazumijeva se da u uredu u kojem je samo jedan čovjek ipak on sam može odrediti što će izvjesiti na zid, a što neće. U skladu dakako sa vlastitim uvjerenjima.

Ono čime sam bila doslovno zgrožena je informacija koju sam čula jučer. A ta je da je u Francuskoj zakonski određeno skidanje ne samo svih vjerskih obilježja u državnim ustanovama, nego da se ista obilježja ne smiju isticati ni na pojedincu. Dakle, demokratska Francuska brani da je nekome oko vrata lančić s križićem? Sve se nadam da je netko u prilogu pogriješio sa rasporedom riječi i da nije baš tako. Jer ako je, nije mi uopće jasno da li se opet vraćamo u neka komunistička vremena ili je to strah od islamskih fundamentalista ili? Ne misle valjda da će netko tko je terorist isticati znakovlja vjere kojoj pripada? Nosit će ga onaj tko iskreno vjeruje u to što nosi, a ne onaj tko postavlja bombe u avione.

Moram priznati da me te kontradikcije zbunjuju. S jedne strane neka pomalo isforsirana bezgranična liberalnost i sloboda, a s druge uskraćivanje prava na vjerske slobode. Što me navodi na pomisao da je sloboda vrlo relativan pojam koji se kao i mnogi drugi da i rastezati i skupljati po potrebi. Ne bi li ta riječ i ono što ona predstavlja trebala biti nedvosmislena?

UPDATE

Kad sam pisala post uistinu nisam bila sigurna trebaju li ili ne trebaju neki simboli biti u nekim javnim prostorijama. Ni sada nisam sasvim sigurna, ali vaši komentari pomogli su mi da sada ipak budem bliže opciji da ipak vise. Naime, ponukale su me neke riječi iz vaših komentara, npr. «nametanje», «ugrožavanje drugoga» i sl. Uistinu teško mogu povjerovati da nekoga križ može ugroziti. Jer, on je simbol nade, radosti, optimizma, poštenja, iskrenosti, dobrote. Svega onoga što bismo trebali željeti i sebi i drugome čovjeku.

U jednom trenutku danas poistovjetila sam sebe sa djevojčicom u školi koja sjedi u klupi i gleda u taj križ na zidu. Od tog pogleda mogla bih biti samo bolja. Manje se svađati s prijateljicom, više pomagati onome koji zna manje i kojeme teže ide, spriječiti da slabije dijete tuče jače.

Hoću vam reći, ovo je zemlja u kojoj je 90% ljudi katolika. Ako pribrojimo i pravoslavne kojima križ znači isto što i nama, malo je onih kojima križ ne znači ništa. Ali i ako ne u vjerskom smislu, njega treba gledati kao simbol onoga što sam gore navela. Podrazumijeva se u muslimanskim zemljama vise njihovi simboli, budističkim njihovi, ili već drugi pripadajući.

Pa nije li, dragi moji blogeri, u tome svrha – da budemo BOLJI ljudi? A boljim ljudima postaje se kada se djecu počne odgajati da budu BOLJA? Mislite li da se dijete ne može educirati da ZNA što je križ, da on nikoga NE ugoržava? Mislite da se ne može educirati da je ono što je nama križ, nekome zvijezda, nekome polumjesec? Mislim da djeca mogu naučiti voljeti i svoju vjeru, i sve ostale, kao i poštivati one koji ne vjeruju. Mislite da djeca nisu sposobna naučiti poštivati različitosti? Za to jedino treba imati volje i sposobnosti naučiti ih. Sigurna sam da bi njima išlo puno bolje nego što mislimo.