Čak i ako niste pogledali film «Nemoralna ponuda», vjerujem da ste barem jednom ušli u neku raspravu koja na neki, direktni ili indirektni, način ima veze sa tematikom iz spomenutog filma. U filmu bogataš za milijun dolara na jednu noć «dobiva» ženu mladog bračnog para. Para koji je prikazan kao oličenje ljubavi i strasti. Pa se postavlja pitanje, ako je čak i uz ljubav i strast tako nešto moguće, kako ne bi moglo biti moguće i kada toga nema.


Pod nemoralnost (ako gledamo terminologiju iz naslova filma) u ovome slučaju podrazumijeva prodaju tijela. Iako se u filmu par «tješi» kako se ne prodaje duša ili um, moje je mišljenje da se u svakom slučaju prodaje osoba. Jer odvojiti tijelo, um i dušu jednoga čovjeka je nemoguće. Sve su to dijelovi jedinstvene osobe, dijelovi koji čine cjelinu i bez kojih nismo to što jesmo. Dakle, prodati se, znači prodati se na bilo koji način. Dati dio svoje osobnosti za novac. U ovom slučaju ne samo da prodajemo tijelo, nego prodajemo i dušu, jer voljeti jednoga čovjeka, a za novac prakticirati seks sa drugime, ne može biti drugo.

Često puta vidimo da se neka poznata osoba skinula i fotografirala za neki poznati časopis. Za novac, dakako. A priče o estetici, ljepoti i umjetnosti u tom slučaju uopće ne dolaze u obzir. Ili možda one rečenice «oduvijek sam to željela», ili «ponosna sam na svoje tijelo». Jer, znači li to da se mi ostali koji ne bismo primili ček sramimo svoga tijela? Naravno da ne. Mislim da svatko ima pravo raditi sa sobom što hoće, ali licemjerno mi je slušati takve priče, jer zašto ako je riječ o «estetici» to ne naprave badava? Osim toga, da je to posao kao i svaki drugi, ne bi li cijene golišavih zvijezda bile puno niže?

Ima i drugih vrsta prodaja osobnosti. Onih koje nas također ne mimoilaze u svakodnevnom životu. Naime, kako okarakterizirati pojavu u kojoj npr. liječnik uzima novac da bi nekome pacijentu odmah omogućio neki zahvat na koji se inače treba čekati? Ili pak sveučilišnog profesora kod kojega ispit ima svoju cijenu? Ti su ljudi prostitutke, prodaju se. Jednako kao što to rade i neki političari koji mijenjaju stranke gotovo u svakom mandatu, ili pak novinari koji pišu tekstove po narudžbi, a ne po vlastitim uvjerenjima.

Neki ljudi imaju teoriju da svatko ima svoju cijenu. I da je netko sponzoruša za vožnju u dobrom autu ili možda za odjeću skopocjenih marki. A netko drugi bio bi isto za nekoliko tisuća, stotina tisuća ili milijuna kuna, eura, dolara, nebitno. Ja se nikad, ali baš nikad neću složiti s tom teorijom. Uvjerena sam da uvjerenija ne mogu biti da me baš nitko ne bi mogao kupiti. Iako znam da bi me mnogi u takvom nastupu mogli nazvati naivkom. Možda i jesam u nekim situacijama, ali u ovoj definitivno ne.

Niti se sve može kupiti, niti se sve može imati. Čak i oni najbogatiji koji imaju gotovo sve, često nemaju nešto što imate vi – ljubav. Ljubav nema cijenu. A kada ju imate, i poznajete, kako onu prema sebi tako i onu prema drugima, onda je ona dovoljno jaka othrvati se baš svakome čeku.

Jednom sam u nekom razgovoru došla na temu još jedne prodaje – prodaje ovih priča koje ovdje pišem. Znam da mnogi ljudi zarađuju pisanjem i da im je to posao kao i što je meni moj. Znam i da ljudi od nečega moraju živjeti. Pa stoga nikako ne želim reći da je svako pisanje (i svaki rad) koje na neki način donosi novac prodaja sebe. Sve je to stvar onoga što svatko od nas osjeća. A ja da prodajem svoje misli na ovaj način osjećala bih se kao da prodajem sebe samu. No, to je ipak individualno i bez trunke generaliziranja i primisli da se netko drugi treba tako osjećati u slučaju da želi da se njegove misli čitaju u obliku novinskih članaka, knjiga, kolumni. I sama sam ponekad spremna platiti za misli nekoga drugoga. Jer, što znači čitati neku knjigu, nego pronicati u misli drugog čovjeka? A ako kupim knjigu u knjižari, znači li to da sam kupila nečiju osobnost? I da sam suučesnik u nekom nemoralnom poslu? Ne bih rekla. Štoviše, širiti mudrost je plemenito i potrebno. A mnoge knjige upravo to čine.

Ono po čemu znamo jesmo li se prodali ili ne, naša je savjest i naše srce. Koji nam uvijek, nekima prije, nekima kasnije, kažu jesmo li se dali za novac ili smo ostali svoji. Ma što (ne)moralno radili.