Niste valjda mislili da sam one samokritike pisala tek tako? Naravno da nisam. Bilo je s predumišljajem. Naime, danas pišem, moglo bi se reći, jubilarni post. 100-ti. Naravno da ga mislim posvetiti isključivo i samo VAMA. I naravno da ću vas jako puno hvaliti, ali ona moje kritika sebe same bila je uvertira u kritiziranje vas. Ma bez panike, Pegy djeluje poput balzama. Hihihihi. Nije bitno jel hvali ili kudi.

Redosljed je potpuno slučajan i nema baš nikakve veze. Osim onaj zadnji dio ... ali idemo redom. S time da smajliće nisam stavljala kod opisa, jer bilo bi ih previše, a podrazumijevaju se da vam se svima smješkam. Evo.


Medo je jedan nježni emotivni curičak. Ne znam zašto curičak, valjda zato što je mlađahna i blaga. I što još uza sebe ima knjigu. Nadam se da se i sad sve praši od učenja zakona i članaka. I da ćemo se svi veseliti njenoj nadam e skoroj diplomi. Gogi je mama. A sve mame s kojima se ovdje družim jako su mi drage. Svaka na svoj način. Kako mi ne bi bio drag netko tko je mama od Mišice i tko piše «obične», a tako lijepe pričice? Kulerica stvarno putuje najviše od svih poznatih mi blogera. nije ni čudo da ne stigne baš često pisati postove. No, zato uvijek kad ih piše dobijemo pregršt lijepih slika. Armin je filozof. Definitivno prva riječ koja mi pada napamet. I to onome kome je, uvjerena sam, ljubav stalno negdje u podsvjesti, koliko god se trudio izbjegavati ju spominjati. Možda zato što ju još uvijek traži. Dundo je rekla bih prilično rječit «tip», iako ga ne poznam dovoljno. Možda ni on mene, jer moje lagano bockanje ponekad shvaća kao teške ubode.

Katya je jedno jako temperamentno biće. Nekad imam osjećaj da se kod nje u jednom danu mogu dogoditi i sunce, i kiša, i vjetar, i snijeg ... i da baš nikad ne znamo koje «vremenske uvjete» nosi njen post. Ali baš uvijek nosi jako puno emocija. Monoperajku rijetko u zadnje vrijeme vidim na blogu, ali kad god ju vidim drago mi je. I kad god ju čitam, drago mi je, jer piše tako dobre tekstove. Reina je kao 2 svijeta, jedan kao cvjetak, drugi kao stijena. Ne znam koji je jači, ali znam da oba trebaju postojati. Petra mi se činila na početku kao preemotivna osoba. S vremenom sam shvatila da nije «pre». Nego da ju život nije mazio i da je ne samo emotivna, nego i hrabra. Škorpijica je bunar duhovnosti. Ma bunar je malo za reći. Blondy doživljavam kao tihu, blagu i dragu osobu. I samozatajnu prije svega. Elena piše pjesme koje i mene, ne baš preveliku pjesničku dušu, «tjeraju» na ponovno čitanje. Jer, toliko duše ima u njima.

Strijelac me razveseli gotovo uvijek. Osim kad je stvarno tužan, a onda sam i ja skupa s njim. Nadam se da će naći neku super curu u koju će se zaljubiti do ušiju. Jer, baš takva mu treba. Beštijica je moglo bi se reći u jednu ruku antipegy. Uspros tome, tako mi je lako s njom pričati. Jer definitivno smo na istoj valnoj duljini. Čak obje volimo provocirati, samo su nam područja djelovanja bitno drugačija. Cookie mi je draaaga. Jer, razumijemo se i više nego dobro. Mislim da jako dobro razumije moj način razmišljanja čak i kada mu se suprotstavlja, jer ima drugačije mišljenje. Volim raspravljati s njom. Baš uživam. Kupusica je «crvena» za koju mi se ponekad čini da joj strašno idem na živce. Možda i ona isto misli za mene. Ali nije tako. Baš volim pričati sa ovim jezičavima kao što sam i sama. Makar bile i Račanove. Leptirić je definitivno pozitivna osoba, a takvih mi nikad dosta. Maja je slatki pingvinčić koji će jednog dana biti prava moralna doktorica kakvu bismo svi rado za svoju.

Jurop spada u kategoriju najvećih blog-entuzijasta, jer takav se zanos rijetko viđa. Mislim da sam na pola puta potpunog preobraćenja. Golden je spoj duhovnosti, mudrosti i životnosti. Njegove priče definitivno me podsjećaju na ono što bismo kao ljudi stvarno trebali biti. Georg piše drugačije priče, ali na mene djeluju jednako «protresajuće». I nema one koja me ne natjera da se zamislim. Dobro, mogao bi me malo češće tjerati na to. Theja ima Cvjetića matematičara, slatkića kojega volim gledati, i voli čitati priče o njemu. Trill je netko tko piše nevjerojatno životne priče. Uvijek imaju neku poruku, bile o nečemu iz današnjih dana ili pak na nešto od pred puno godina. A odraz su ne samo pisanja neke zgodne plavuše, nego i nekog sentimentalnog i suosjećajnog. May je sva nabijena emocija. Koje obožava oblačiti u razna «ruha». Espadrila ima jednu strašnu kritičnost, šteta bi bilo ne unovčiti je negdje. Jedino, mene premalo kritizira, a ja sve čekam. Friva mi je sinonim za obitelj. A obitelj kao riječ i ne samo riječ cijenim toliko da vam teško mogu opisati. Kokica osim svojih malih Pilića koje jako voli, raznim kratkim, slatkim pričicama pokazuje koje su joj vrijednosti u životu. A bliske su i meni.

Demjan je još jedna mama. Prava mama. Mama koja živi obiteljski život u pravom smislu te riječi. I koja nam o njemu govori. I one lijepe, i one manje lijepe stvari koje ju tište. A za to treba imati hrabrosti. Blahnik je otišla na more, ali to ne znači da sam zaboravila na nju. Nadam se da će otkriti što je to što će joj potpuno ispuniti život, uz sve ono lijepo što već ima. Tu je i Ančica koja je mislim najrijeđa na blogu, ali to je samo zato što puno uči. Kad bude više slobodnog vremena, sigurno će nam češće pisati lijepe priče. Moram spomenuti i Riječanku. Nismo baš najbolje prijateljice, ali kako je bilo krenulo, čisto zadovoljavajuće. Didi je jedna draga, osjećajna duša s kojom mi nije problem senzibilizirati se, jer s njom je to tako lako. Tu su i Plavooka i Nebitni kojima želim puno ljubavi. Nadalje, tu je Promatrac za kojeg bi mi bilo drago da me promotri još i bolje nego dosad. Tu su i osjećajne Lanterna i Francesca koje još ne poznajem dobro, ali nadam se da hoću. A tu je i draga Juliere koja svojim cvjetićima širi samo pozitivno.

Onda su tu oni koji baš više nisu ili na mom blogu, ili nisu ni na svom. Osjećajna Carolina, Pepi koji je samo glumio da mu žene nisu drage, političari Red i Winston.

Blokche sam namjerno stavila malo kasnije. Jer dobro je da raste znatiželja. Da, i meni se čini kao da je mlađa nego što je. Ne znam zašto, možda zato što nekad prebrzo reagira ne promisleći do kraja. To mi je tako dječji. A djecu volim. I zato mi je draga. Draga mi je i zato što ima dušu. Blokchice, ovo nije da dobijem ogrlicu.

Posebno drag mi je i Savage, koji je jako jako davno napisao jedan post koji me na neki način usmjerio moj blog u baš onom smjeru koji me najbolje pokazuje onakvom kakva jesam.

Sada po onom redu kako sam ih upoznavala (osim posljednje dvojice) idu oni koje ipak znam malo bolje. Na ovaj ili onaj način. I one koji o meni znaju malo (a neki i puno) više od onoga što se može isčitati iz mojih redaka.

Rock je kad bih morala reći jednu jedinu riječ – gospodin. Drago mi je da sam ne znam kojim putem naišla na njegov tada neposjećeni post. Drago mi je i da su drugi u njemu kasnije (a neki i prije) prepoznali kvalitetnog blogera. I pristojnog. Možda i prepristojnog za današnji svijet.

Poli je bila blogerica čije me čitanje priča navodilo na pomisao «Blago njoj. Ona ima baš ono što najviše cijenim. I što nemam». Priče su joj tople, životne, iskrene, ne glumljene. Jednake kakva je i ona sama. Osoba koja zna pružiti potporu, koja se zna senzibilizirati, ali koja ne djeluje na zaustavljanje suza. Nego ih dodatno potiče na nove. Svojima.

Zeko je jedno drago «tipično» muško koje me zna zabaviti i nasmijati. Jedino što je «zec» kad su u pitanju neke meni drage teme. Tako da mi je cilj «natjerati» ga na političku raspravu. Iako, nemam pojma kako, jer zna se koje su mu teme omiljene. U kojima se voli šaliti. No, kada se ne šali, jako dobro zna reći pametnu i mudru riječ.

Bigica je draga osjećajna cura, tolarantna i razumna. Netko na koga se možeš osloniti i netko koga vrijedi imati za prijatelja. Netko tko uvijek nađe lijepu riječ.

FreeStyler je netko stvarno poseban. Netko tko je i više od onoga što se može vidjeti iz njegovih lijepih, nježnih i gotovo opipljivih priča. Čovjek kakvih nisam baš često sretala. Senzibilan, osjetljiv i sposoban razumjeti drugoga. Netko tko je jednako spreman pričati, kao i slušati. Netko tko zna reći lijepu riječ, baš kada treba. Zapravo, puno lijepih riječi. Netko tko mi život čini punijim i ljepšim.

Moj prijatelj Medo o kojem ste već imali priliku čitati nikad nije ni mislio postati «ozbiljni» bloger, ali mi je prijatelj i ne mogu ga ne spomenuti. I poslati mu jednu pusicu u Kanadu. Stvarno mi puno znači i nisam sigurna da zna koliko.

I na kraju, ovaj post ne bi bio potpun, a da ne spomenem Nezaboravnog bez koga vjerovatno danas ne bi ni bila ovdje. Nekoga tko me svojim tako mi dragim načinima «nagovorio» na blog. Netko bez koga mi blog nije isti. Netko tko mi je ono što mu i ime govori. Fali mi ... I ne samo na blogu.

Hvala vam.

Jedan veliki cmokić svima.