30.06.2005., četvrtak

Moglo bi bit da je lakše umrit ...

Čitala sam danas o onoj prometnoj nesreći kojoj je poginula cijela jedna obitelj. Bože, kakva strašna tragedija. Najprije sam mislila da je vozač-otac sebe i svoju obitelj odveo u smrt. Onda sam čitajući saznala da je za to kriv jedan drugi čovjek u drugom automobilu. I pored pomisli na obitelj koje više nema, i obitelji koje su ostale bez 4 svoja člana, pomislila sam na toga vozača koji je nesreću skrivio i koji je ostao živ. Strašna pomisao. Pomisao da sa time moraš nastaviti živjeti. Stvarno nemam pojma kako bih to mogla. Kako bih mogla oprostiti sebi.

Ne znam je li netko od vas gledao jedan dokumentarac kojega sam već spominjala u komentaru na jednome blogu. Bila je riječ o serijskom ubojici žena u SAD-u. Bilo je i prostitutki, ali i ostalih žena, čak i trudnica. U 20-ak godina ubio je nekoliko desetaka žena. I ulovljen je. Mislim da je dobio doživotni zatvor. I na kraju cijelog procesa i suđenja bilo je obraćanje obitelji žrtava tome čovjeku. Puna soba ljudi. Uglavnom, padale su riječi «Zavio si nas u crno», «Nisam živjela 20 godina», «Smeće jedno», «Srami se» i sve takve riječi. A on ih je gledao u oči i ostao mrtav hladan. Mislim da nije ni trepnuo. Onda je došla jedna žena, mislim majka jedne ubijene djevojke i rekla mu «Ja ti opraštam». Tada je počeo plakati. Tek tada mu je proradila savjest. Ali ju je imao. Bez obzira na zločine koje je počinio.

Općenito govoreći, često se pozivamo na tu riječ savjest – mirna savjest, grižnja savjesti, ljudi bez savjesti, (ne)savjesni ljudi ... Kao i u prethodnom postu o ponosu, ne znam baš točno reći što bi bila savjest. Možda jedna od osobina koja svakoga od nas čini čovjekom. Jer, ne vjerujem da ima koga među nama koga nije barem jednom zapekla.

Nemamo baš svi isti jednak prag «opeklina» koje osjećamo, ali većina nas ipak i na puno manje uvrede i povrede drugog ljudskog bića od gore navedenih osjeća savjest. Srećom, jer je upravo te «opekline» nas spriječavaju da činimo veća zla drugome čovjeku. Naravno, ako smo svjesni da to činimo. Ili kad postanemo svjesni da smo to učinili.

Ja osobno razlikujem riječi uvrijediti i povrijediti. Uvrediti me može bilo tko, netko koga ne poznam, ili koga poznam slabo, ili do koga mi uopće nije stalo. I takve me uvrede mogu dirnuti na tren ili dva. Nakon toga prebrišem ih kao da se nisu desile. Jer meni se nisu desile. Desile su se onome tko ih je izrekao. Povrijediti me može samo netko tko mi je drag, netko do koga mi je stalo, netko čije mišljenje cijenim, netko koga volim. Posebno me to smeta kad ja to učinim drugome. Uvrede baš i ne radim često, jer jednostavno nisam tip koji grakće i šalje u p.m i nisam tip koji ima takvih potreba. Što se ovoga drugoga tiče – kada ja povrijedim nekoga, onda to napravim ili jer preburno reagiram radi temperamenta, ili jer toga nisam svjesna. Ako učinim ovo prvo, uglavnom se ispričam, iako mi možda onaj «Oprosti» ne iziđe iz ustiju jednako brzo kao one riječi koje su uvjetovale ovu ponekad tako teško izrecivu riječ. Ako pak to ne znam, onda stvarno želim znati. Jer ne želim da je netko povređen nečime što sam napravila, a da to ne znam. I želim da mi se kaže.

Ne znam jeste li primjetili da zapravo puno češće povrijedimo one najdraže i najbliskije osobe. Jer, ako gledamo jednu drugu krajnost, ima li lakšega «Oprosti» od onoga kad nekome nepoznatome stanemo na nogu? Ali kad nekome najbližemu, ocu, majci, mužu, ženi, curi, dečku, prijatelju, djetetu, kažemo nešto što nismo trebali ili možda na način na koji nismo trebali, muku mučimo s tom zapravo lijepom riječi.

Mislim da se veličina čovjeka, među ostalim, očituje i u opraštanju. Spremnosti na traženje oprosta. I spremnosti oprostiti. Čak i nekome sa kime ne moramo progovoriti više ni jednu riječ. Oprost je jako moćna riječ. Još je moćnija kao djelo. Kojim činimo sretnijim drugoga čovjeka. Ali prije svega sebe i vlastitu savjest. Nemojte da bude «Moglo bi bit, da je lakše umrit, nego judima reć OPROSTI».

- 21:10 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (45) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

29.06.2005., srijeda

Što je ponos?

Image Hosted by ImageShack.us Ne znam jeste li se kada zapitali – što je to ponos? Ja jesam, i to što sam starija, sve više i više. Od želje da budem objektivna i probam dati neki «pravu» definiciju, išla sam čak pogledati u Opću encikolpediju. Jest da je staro izdanje Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, ali stvarno ima puno pojmova svih vrsta i nisam očekivala da ponosa – nema. I sad bi ja trebala dati neku svoju definiciju. A nemam pojma što staviti – ono kad .... bih, a ne bih, jer nešto mi ne da. Image Hosted by ImageShack.us

Ovih mi dana jedan prijatelj, zapravo jedini muški prijatelj kojega imam (ako ne uzmem u obzir virtualne Image Hosted by ImageShack.us), ide na poprilično dalek put. Leti čak preko oceana i bit će tamo mjesec i pol. I tako, kako se baš prečesto ne vidimo, zadnji nam je dogovor bio da se siiiiiigurno vidimo prije nego ode. U međuvremenu smo se čuli, više puta, pa sam mu poslala mail, pa ne može, pa čut ćemo se, pa ok ... standardne priče kao i brdo puta prije. Ne može on, ne mogu ja, ima još vremena ... I ne bi meni bio problem ni sad javiti mu se, ali problem mi je kad mi se čini da uvijek to radim ja. Znam, možda će biti onih komentara kako mi nije pravi prijatelj. Ma JE. Baš je pravi i drag mi je i ja sam njemu i tu dileme nema. Ali opet, tu je on. PONOS. Koji mi ne da da mu se javim. Jer ne volim kada u bilo čemu radi samo jedna strana. Znam da svi nisu isti i znam da nas ima picajzlastih koji se držimo riječi, znam da ima i onih malo nemarnijih koji više vole «ležernost» bez nekih obaveza, ali opet – ovaj se put ne mogu natjerati.

Sjećam se kad sam bila dijete, a i malo starija i lajavija znala bih se posvađati s mamom ili tatom, i ne znam kako bi sve završavalo na nivou rječnika, ali znam da mi demonstrativno napuštanje kuhinje nije bilo rijetkost. Po mogućnosti bih bila i vratima lupila i otišla u svoju sobu. I bila bih tamo satima. Što baš i ne bio neki dramatični problem da me nije s vremenom ulovila glad. E, onda sam isto bila jako ponosna i bila bih umrla od gladi, ali ne bi otišla u kuhinju. Kasnije sam shvatila da oni radi mog ponosa nisu gladni, nego ja. Pa sam se najela i onda otišla ljutiti. Image Hosted by ImageShack.us

Posebna priča je kada su u pitanju muško-ženski odnosi. Ne znam kako je kod vas. Ali toliko puta mi se desilo da bih nekoga nazvala ili mu nešto rekla, a ne mogu. Ne zato što ne znam što bih rekla, nego opet taj ponos. U nekim slučajevima je to kao «testiranje» tko će prvi popustiti. Što ponekad može ispasti u našu korist, jer popustio je Drugi. No, koji put i ne bude tako. Ako je Drugi poput vas, ili još i gori. I što onda – radi ponosa možda prestane nešto što je stvarno vrijedilo i što je prekinuto možda radi nekog nesporazuma, gluposti, ljutnje ili nečeg četvrtog. Ali ne dovoljno bitnog da se sve prekine. U nekim drugima slučajevima čak nije to «nepopuštanje», nego možda čak i strah. Strah da ćeš biti odbijen i da nekome nije stalo, i da se tada ne isplati ispasti glup. Treće je pitanje ... kada pokušaj i trud oko nekoga prestaje biti - pokušaj i trud, a prelazi u gubitak ponosa?

Ne znam reći neki mudri zaključak, jer mi stvarno ne pada napamet. Znam samo da sam radi ponosa puno puta bila uskraćena za mnoge ako ne predivne, onda barem ugodne stvari ili druženja. Čak i ne mislim na nešto posebno, već na one uobičajene stvari odlaska na more, na izlet, ili pak vikendom van. Ne moram posebno govoriti da mi neki drugi gubici radi ponosa puno teže padaju. Nadam se da vi puno bolje od mene rješavate takve stvari.

p.s. Medotu koji preksutra putuje šaljem pusicu za sretan put. Image Hosted by ImageShack.us

EPILOG Image Hosted by ImageShack.us

Moj Medo i ja smo se čuli i pozdravili. Pitao me što će mi donesti. Rekla sam neke bombončiće. Image Hosted by ImageShack.us Ali zapravo želim da tamo što prije kupi digitalni fotoaparat i pošalje mi slikice i napiše impresije. Image Hosted by ImageShack.us Vama isto PUSICA. Image Hosted by ImageShack.us


- 20:12 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (44) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

27.06.2005., ponedjeljak

Ljubavni kodeks

Image Hosted by ImageShack.us Svi dobro znamo da se neke stvari u odnosima među ljudima daju regulirati normama, pravilnicima ili zakonima. Posebno to dolazi do izražaja na radnim mjestima, gdje se čak i preporuča što veća definiranost i jasnoća, organizacija, racionalnost pa i distanciranost. No, s druge strane, čovjek, koliko god razuman bio, ne može pobjeći od one emotivno-ljudske nepredvidljive komponente.

I zato, ponekad se pitam imaju li smisla neki od dijelova «etičkog kodeksa» koji se ponekad javljaju unutar pojedninih institucija u kojima radimo. I što je zapravo sukob interesa u pojednim slučajevima? Najbolje da vam kažem ono što mislim kroz nekoliko primjera.

Bolnički slučaj
Uzmimo da sam je netko od vas zbog prometne nesreće primoran neko vrijeme preležati u bolnici. Uzmimo da ste muško. Da pojednostavimo priču. Pretpostavimo da nije nešto smrtno ozbiljno. I da niste dobili neki strašan udarac u glavu koji vam je pomutio pamet. Image Hosted by ImageShack.us Ali dovoljno ozbiljno da trebate stručnu njegu. O vama se brinu medicinske sestre, a i liječnici. I tako, iz dana u dan među mnoštvom sestara i doktorica, Ona vam je posebno draga, uvijek biste da vas ona pregledava. A i Ona, iako možda i sebe zavarava da nije tako, odlazi k vama kao najdražem pacijentu. I tako mic po mic postanete oboje svjesni da se jedno drugome sviđate. I što onda? Ne znam postoji li kod nas neki «etički kodeks» u tom smislu, ali zašto bi bilo «zabranjeno» da se pacijent i liječnik zaljube?

Fakultetski slučaj
Uzmimo da je neka blogerica koja vam ovo piše profesorica na nekom faksu. I da predaje npr. matematiku. Uzmimo još da među onim 20-ogodišnjacima ima i neki malo stariji student (radi pozitivne dramaturgije zamislite i da je do nekih zrelih godina radio kako bi se mogao obrazovati, a ne da je odužio s faksom Image Hosted by ImageShack.us ). I tako između onih integrala, derivacija, limesa i da vas dalje ne umaram matematičkim pojmovima, ona povremeno baci oko na studente. A na jednog «malo» više. A On, uz svu svoju želju da nauči što bolje Matematičku analizu, ne može baš najbolje pratiti radnju, jer pogled mu uporno skreće tamo gdje piše nešto drugo. I tako, opet, mic po mic, oni se zaljube. I to bi trebao biti «grijeh»? A zašto bi ljubav bila grijeh?

Uredski slučaj
Pretpostavimo sada da je neka blogerica (zgodnije mi je staviti ženski spol radi nastavka priče) tajnica nekog ravnatelja. I osim što jako dobro pamti, tipka i organiziranija je od njega samoga, ona je žena koja stranke koje stalno prometuju uredom ne ostavlja ravnodušnim svojom ljubaznošću, šarmom i nadasve sposobnošću. I kako, onda, molim vas da njen šef ostane ravnodušan kad nešto takvo «vanserijsko» mora gledati svaki dan? Ili pak kako da ona ostane ravnodušna na pomalo smušenog, ali dobrodušnog nadređenog, kad joj je tako strašno drag da mu baš nikako ne može odoljeti. I tako, opet, mic po mic, oni se zaljube. Možda i vi već čujete crkvena zvona? Image Hosted by ImageShack.us

Zašto takve stvari uvijek postaju predmet tračeva? Zašto jednostavno ne vjerovati da Ona liječnica ne zanemaruje druge pacijente, da Ona profesorica ima jasne kriterije prolaska na ispitu ili pak da Ona tajnica nije sponzoruša koja želi napredovati? Znam da ponekad ne postoji baš previše etike u nekim sličnim pričama. Ali ne bi li ipak trebalo prije pomisliti na ono na što nitko od nas nije imun i na ono pozitvno. Na ono od čega baš nitko od nas ne može pobjeći,
koliko god bilo nevjerovatno i neočekivano.

p.s. Zamislite još samo da samo da sam ja Pegy i da sam upravo spremna čuti vaše ljubavno-poslovno-etičke priče i stavove, koje ste osobno iskusili ili ste takvima bili svjedoci. Image Hosted by ImageShack.us

- 23:29 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (35) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

26.06.2005., nedjelja

Ženska i muška terapija

Image Hosted by ImageShack.us Razmišljala sam o čemu ću pisati. Ali kao, idem prije preko Google potražiti nešto pametno. I sjetim se da bih čitala nešto «pametno» o celulitu. Mnoštvo web-stranica. Za koje na prvi pogled možete pomisliti - pregršt mudrosti. Ali osim onih uvodnih riječi što je zapravo celulit s kojima započinje priča, o kojim ne bih, jer vizualno ionako svi jako dobro znate kako on izgleda, odmah ide ono – superučinkovito djelovanje. Nakon toga ide spomen riječi «čang-šlang», anticelulitis ili nešto u tom tonu. Uglavnom, čudotvorna djelovanja zagarantirana.

Moram odmah reći da nisam od onih rijetkih žena koje ga nemaju. Imala sam ga i kao mlađa, i dok sam bila mršavija, a imam ga i sad. I vjerovatno ne bih trzala ni sada da nisam primjetila da se u nekih godinu-dvije pojavio iznad koljena, a to mi, istina malo ali ipak, smeta. Toliko da sam za neko ulje u DM-u platila 80-tak kuna da bih se time trackala. Image Hosted by ImageShack.us Nemojte me pitati za rezultate, ovisi o svjetlu. Image Hosted by ImageShack.us Ponekad izgleda skoro savršeno (naglasak je na - skoro), a ponekad pomislim ... još jedna naivka koja je bacila lovu na glupost. Image Hosted by ImageShack.us

Svjesna sam da mi zapravo manji problem predstavlja celulit, a veći problem – ono čega je on rezultat. Osim gena, od kojih se pobjeći ne može, tu je i nepravilna ishrana (kako da si pomognem kad volim čipsiće?) i premalo kretanja (trudim se, ali posao mi je daleko od poštarskog, a da budem iskrena i mimo posla sjedenje i ležanje mi je draže od fitnessa). No, ono što me «zabrinulo» je da to ide i s "poodmaklom" dobi. Jer, tako navode mnogi autori članaka. Što bi značilo da sam zagazila u starost. A bila sam uvjerena da sam u cvijetu mladosti. Image Hosted by ImageShack.us

Nisam iskompleksirana po pitanju fizičkog izgleda pa tako ni po pitanju celulita. Što dakako ne znači da sam miss universe ili neka druga iz grupe «miss». Nisam k tome ni slavna osoba koja «mora» držati do svoga izgleda zbog paničnog straha da će u suprotnom biti «uhvaćena» od nekog paparaza koji radi «utjehe» svih onih «ubogih, običnih» žena poput mene radi «plemenito» djelo. Image Hosted by ImageShack.us I uslikava jednu od po mogućnosti holivudskih zvijezda koja će nam biti vječna utjeha da «ako ima ona, mogu imati i ja». Jedan je uspio to napraviti s Nicole Kidman. Sliku prati tekst kojeg je napisao dotični M. Š. koji zbori tako mudru zadnju rečenicu. Ne znam ni sama zašto mi je palo napamet da je autor muškarac. Image Hosted by ImageShack.us

S obzirom da mene ne love fotoaparatom, nisam pod tim vrstom stresa i mogu pokazati svoj «ponos». Image Hosted by ImageShack.us I možda utješiti neku jednako «običnu» kao i ja koja će vidjevši «to», u sebi pomisliti «ja ga imam manje», ili pak «gdje ga ova ima». Jer, žene su često takve. Neke čak imaju toliko veliku potrebu «mjerenja» drugih žena da stvarno gube osjećaj za mjeru. Strašno, znate ono kad vas ODMJERI, temeljito, od glave do pete? Neke čak vole krenuti i odozdola. Mislim, jedno je pogledati, jer oči nam i služe da gledamo oko sebe, ali kad to prelazi u životni smisao, ne mogu takvu osobu ne nazvati iskompleksiranom.

Kad smo kod odmjeravanja, moram spomenuti za očnu aktivnost meni PUNO draži spol. Image Hosted by ImageShack.us Celulit ih je zaobišao, ali to je valjda balans na njihov problem ćelavosti ili možda pivskih trbuha. Image Hosted by ImageShack.us Iako mi se čini da taj probem muškarci baš i ne dožviljavaju problemom, jer oni sa kojima sam imala priliku pričati o tome , kažu da im to ne smeta. Možda i im i smeta, ali nas vole utješiti. A i to je bolje od prevelike «celulitne» iskrenosti. Image Hosted by ImageShack.us Možda i to djeluje ljekovito. Image Hosted by ImageShack.us

Na blogu se ipak nećemo lagati. Image Hosted by ImageShack.us Pa očekujem iskrene priče ženskih blogerica. I molim, čarobne formule dio su sveopće blog-plemenitosti. Image Hosted by ImageShack.us A vi muški blogeri ... ovdje izbacite iskrene komentare. Osim ako baš nemate namjeru zavoditi blogerice. Onda pazite što pričate. Image Hosted by ImageShack.us

- 10:17 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (30) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

23.06.2005., četvrtak

Emocionalna nevjera

Image Hosted by ImageShack.us Vi ste mi stvarno nepresušan izvor tema. Image Hosted by ImageShack.us Moje vječne muze. Image Hosted by ImageShack.us O današnjoj temi već su mnogi od vas govorili, a sada mi padaju napamet Bigica i Rock. Tema je nevjera. Mislim prvenstveno o nevjeri u braku, jer u tom slučaju ona postaje vrlo komplicirana. Tim više što su u to na indirektan način upletena i djeca koja mogu osjetiti posljedice.

Nisam mislila razmatrati sve moguće okolnosti pod kojima se ona može desiti, ili se desila. To ću prepustiti vama. Ovom prilikom htjela sam spomenuti samo dvije moguće verzije, kao ipak prilično suprotne.

Prva mogućnost je da se vjenčate za nekoga koga ne poznajete dovoljno. Ili pak poznajete, ali pomalo zabijate glavu u pijesak vjerujući da se partnerove sklonosti da bude u raznim krevetima samo plod vaše paranoje, ili pak da će se od silne zaljubljenosti u vas – promijeniti. Istina, ova zadnja mogućnost postoji, jer neki stvarno nakon dugog vremena konzumiranja samo fizičkih potreba, spoznaju da je ipak ljubav puno ljepša i moćnija. I prestanu imati te potrebe «osvajanja trofeja». No, što ako se to ipak ne desi? Što ako ipak netko voli prakticirati seks i ne samo sa svojim bračnim drugom? I nije mu/joj neki problem obaviti «to» u uredu, na službenom putu, kod susjede ili što ja znam gdje sve ne.

Druga je mogućnost ono što nitko od nas ne može predvidjeti. Uzmimo da se vjenčate za nekoga za koga ste uvjereni da je vaša ljubav, i vi njegova/njezina. No, s vremenom s neke stvari promijene, ne bih rekla ... same od sebe, nego nedovoljnim ulaganjima i njegovanjima te «nježne biljke» - ljubavi. I onda, a da to niste htjeli, i da niste planirali, u srce, i u glavu, vam se uvuče netko drugi. Netko s kime i ne morate prakticirati seks. Netko tko vam postaje ono na što mislite i danju, i noću. Prvo je što pomislte kad otvorite oči, i zadnje je na što pomislite kad ih sklopite. Netko radi koga vam život postaje ispunjen. Drugim riječima – zaljubite se u nekog drugog. I fizički ne morate varati ženu/muža, ali dušom i umom to ipak činite.

Onda sam si postavila pitanje – što je gore od ovoga dvoje? Ili, što bih teže podnijela kod svoga muža? Koju vrstu nevjere? Da me vara fizički ili emotivno. I došla sam do zaključka da bih u prvom slučaju osim toga što muža ne bih mogla gledati kao «pozitivca» nego kao nekoga tko baš i nije čovjek visokih kvaliteta, i sebe okarakterizirala kao prilično glupom i naivnom. Jer, mislila bih da sam za to sama kriva i da sam jednostavno pogriješila u odabiru muža. Nadam se da mi se to ipak neće desiti.

U drugom slučaju, moram priznati da ne znam što bih. Znam da bih ako ga volim bila strašno nesretna, ali mislim da mi ne bi bio toliki negativac. Upitala bih se gdje smo pogriješili, no pitanje je bi li to pomoglo. Vjerujem da bi, samo što čovjek takve stvari ne spoznaje onda kada je još moguće napraviti pozitivne promjene, nego onda kada je već možda kasno. Znam samo da bih osjetila veliku bol. Veliku. Jer, pomisao da nekoga s kime si odabrao živjeti do kraja života voliš, a da taj/ta voli neku drugu mi je strašna. Znam, sada se možda i nameće pitanje rastave, no vi koji ste se vjenčali u crkvi (barem u katoličkoj) znate da toga pred Bogom nema (osim iznimnih slučajeva poništenja braka). A tu su i djeca. Moraju li i ona biti žrtve? A ona jesu žrtve svake rastave. Jer, nema djeteta koje je sretno što će imati samo jednog roditelja, dok će drugoga viđati povremeno.

Druga varijanta ovog drugog slučaja je da se to desi meni. Ili da netko od vas bude onaj tko se zaljubio u nekog drugog, a ima muža/ženu. Pomisao na tako nešto mi je nešto o čemu mi je teško razmišljati. Jednako teško, kao i o onome da mene netko emotivno vara na isti način. Jer, opet je tu bol. Bol da ne možeš biti s onim koga voliš, i bol koja dolazi iz savjesti da na taj način povređuješ svog bračnog druga, znao on to ili ne.

I zato nemam čvrstog stava da nevjeru ne bih mogla oprostiti. Jer stvarno NE ZNAM bih li to mogla učiniti ili ne. Ono što znam je da ne bih nikada htjela biti u situaciji da moram o tome razmišljati. I zato, svi vi koji ste u braku, poruka od bračno neiskusne Pegy koju vam je već slala – ne zaboravite u stisci s vremenom, u žurbi za preživljavanje i u okretanju samima sebi, njegovati ono što imate. Njegovati ljubav. I izražavati ju često. Na razne načine. Jer, sigurna sam da se u tom slučaju, ako pored sebe imate poštenog čovjeka, ova druga mogućnost emocionalne nevjere nikada neće desiti.

- 21:47 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (57) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

22.06.2005., srijeda

Bijelo dugme "protiv" Thompsona

Prvo samo par riječi o ovome «protiv» iz naslova. Naime, mogla sam staviti i «vs», što je kratica latinske riječ versus. No, kako meni smeta korištenje tuđica koje upotrebljavamo kada to i nije potrebno, odabrala sam baš ovu. Ovo objašnjenje je tek da se ne bi krivo shvatio kontekst.

Image Hosted by ImageShack.us Motivacija za post je i više nego jasna. Jer, ovoliku reklamu za jednu popularnu grupu iz perioda života ex Jugoslavije malo tko je mogao očekivati. Gledam na TV-u, slušam na radiju, čitam u novinama, čitam na netu. Nude se nagrade, reklamira se neka pirotehnička firma koja je valjda sponzor (tu me ispravite ako griješim, jer nisam sigurna), možete i zvati one brojeve 060 nemam pojma za što i nemam pojma koja je svrha osim nečije MEGA zarade. Dakle, jedva hvatam zrak od tolike kampanje. Image Hosted by ImageShack.us Skoro kao kad nas «guše» u predizborno vrijeme. Image Hosted by ImageShack.us

Moram priznati da nikad nisam slušala Bijelo dugme. Iako bih kad bih poslušala repertoar našla poneke koje mi se sviđaju. No, niti znam kako se zovu, niti im znam sve riječi. Svime time ja naravno ne želim reći da oni svojevremeno nisu bili kvalitetna grupa i da nisu imali i više kvalitetnih pjesama od onih koje su meni poznate. Zato, analizirati pjesme ne mogu, ali mogu usporediti okolnosti Thompsonovih koncerata 2002. godine i ovog koncerta danas. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, neke se političke konotacije nameću u oba slučaja.

Činjenica je da se pojedini članovi te grupe baš i nisu proslavili u vrijeme rata. Svaka čast ljudima koji su bili u Sarajevu u ono teško vrijeme, no bilo je i onih drugih koji su kad je trebalo dati glas protiv rata ili šutjeli, ili rekli neku totalnu glupost. A kad je zagustilo, uzeli su torbe i otišli u Evropu raditi karijeru. I sad su ovdje. Mogla bih, isključivo u političkom kontekstu, reći - kao simboli nekih predratnih vremena.

Image Hosted by ImageShack.us S druge strane, u vrijeme Thompsonovih koncerata prije 2-3 godine, također se davala politička dimenzija tim glazbenim zbivanjima. I najnaivnijima bi trebalo biti jasno da su oni u sebi nosili dozu političke orijentacije spomenutog pjevača. No, jako se dobro sjećam da je to medijski bilo prilično negativno popraćeno. Posebno u nekim medijima. Ne toliko u smislu nedemokratičnosti događaja, nego više u smislu karakteriziranja posjetitelja njegovih koncerata desničarima, nacionalistima, a u krajnjem redu i pomalo zadrtim tipovima ljudi.

Ne znam kako je bilo po tom pitanju u drugim hrvatskim gradovima, no u Rijeci je svakako bilo tako. Naime, bila sam na koncertu. I znam da se u medijima nije objektivno izvještavalo. Jer ja sam čula samo lijepe pjesme, domoljubne, ljubavne, prijateljske. Dobro «nemoj ići lijevo na križanju staze» je i politička konotacija, ali ima i drugih koji izriču u pjesmama političke stavove pa to nije svjetsko čudo. Nije bilo ni jedne riječi kojima se ikoga vređalo, nikakvo raspirivanje mržnje, ništa takvo ni blizu. Jedino što sam vidjela 2-3 petnaestogodišnjaka u crnome, s ponekim ustaškim znakovljem. Nezrela djeca koja ne razmišljaju vlastitim glavama. I kojima roditelji baš i nisu koncentracija neke mudrosti.

Kad sam čitala u Novom listu sljedeći dan prilog, nisam mogla vjerovati. Potpuno minozirana brojnost (napunjena Dvorana mladosti) i ugođaj koji je bio, a naglašen «incident» sa Šajetom, kojega je i sam kasnije demantirao u vlastitoj kolumni. Nevjerojatno je koliko pozitivni nacionalni ambijent neke ljude može izazvati na negativnu kritiku. No za tu novinu to i nije nešto novo. Samo, usprkos tome, da i sama nisam bila na koncertu, možda bih im povjerovala. A nije li to sramotno? Kada novinari prestanu biti objektivni? I prestanu govoriti činjnice. Čime počinju stvarati naboje, ili poticati na netrpeljivost raznih vrsta.

Ono što mi je zasmetalo tada, a smeta me i sada, je i pomodarstvo koje se pojavilo u oba slučaja. A to je ono «idu svi pa moram i ja». Čini mi se da je i u vrijeme onih Thompsonovih koncerata bilo onih koji su išli, ne jer im se sviđaju te pjesme, nego jer se o tome pričalo. i jer je valjda bilo «cool». Tako je i sada, vidim da je kao sad gotovo cijela hrvatska nacija doslovno «luda» za Bijelim dugmetom. Evo, djeca u mojoj zgradi upravo puštaju nešto s repertoara. Image Hosted by ImageShack.us Mislim da je velik klub obožatelja te grupe, ali baš tooooliki? Image Hosted by ImageShack.us

Nemam ništa protiv da svatko sluša glazbu kakvu hoće. Ali imam protiv da se pojedine slušatelje smatra «primitivnima», samo zato što vole poslušati i pjesme domoljubnog karaktera. Jer, osobno ne volim narodnjake, niti me zanima takva vrsta glazbe. Ali to što netko ne razlikuje pjesmu s dijelovima Gotovčeve opere «Ero s onoga svijeta» i neke cajke je već nepoznavanje elementarnih činjenica.

Zato, mislim da se treba okaniti tih stalnih predrasuda vezanih za sve i svašta. Konkretno, meni svi vi koji ste baš sada na koncertu i koji pjevate pjesme i uživate vjerujem u dobrom ugođaju ne znači da se slažete sa riječima koje je neki od članova izgovorio u nekom trenutku prošlosti. Znači samo da volite te pjesme i da ste htjeli doživjeti ambijent. Isto sam i ja radila na Thompsonovom koncertu. Uživala u pjesmama i ambijentu. I ništa drugo.

p.s. Mislim da vas koji ste bili na Maksimiru ne trebam posebno podsjećati da želimo čuti impresije. Image Hosted by ImageShack.us

UPDATE

Nisam planirala baš uvoditi stihove u ovaj post, ali neki komentari su me potaknuli. Ne tretiram sve Thompsonove pjesme jednako. Jer neke baš i nemaju posebnu vrijednost, bar ne po mom sudu. Ima onih koje mi jesu posebne i jako drage. I baš me zanima kako netko «mržnju» i u takvim pjesmama može naći. Jer, možda nekome mržnja znači i spomenuti riječ Hrvat? Što bi se toga trebalo sramiti? Evo, ova mi je možda i najdraža njegova.

«Lijepa li si»

Kad se sjetim suza krene
Zamirišu uspomene
Svake stope rodnog kraja
I narodnih običaja

Prepoznah ljepotu tvoju
Što probudi ljubav moju
Kad sam s tobom srce moje
Kuca jače, veliko je

Oj Zagoro, lijepa li si
Slavonijo, zlatna ti si
Herceg-Bosno, srce ponosno
Dalmacijo, more moje
Jedna duša, a nas dvoje
Pozdrav Liko, Velebita diko
Lijepa li si

Kad Neretva moru krene
Ti se tada sjeti mene
Mojoj pjesmi budi tema
Za sve one kojih nema

Ajde, Istro i Zagorje
Podignimo sve tri boje
Zagrlimo se pred svima
Neka vide da nas ima

Oj Zagoro, lijepa li si ...


- 22:00 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (56) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

21.06.2005., utorak

Ljubav ili papir?

Image Hosted by ImageShack.us Danas me jedna prijateljica iz Gorskog Kotara iznenadila pozivom. Dobro, nekoga koga vidiš samo na godišnjicama mature i koga čuješ možda jednom-dvaput između toga, teško mogu nazvati prijateljicom. Ali opet, netko tko ti je ostao drag i s kime si sjedio 4 godine srednje škole i dijelio puno misli i riječi sigurno je više od poznanika.

I tako ... prvo što se nađe na «dnevnom redu» je «što ima novoga?», a kako znate za žene mojih godina to u prijevodu znači «ljubav, muž, djeca?». Image Hosted by ImageShack.us Moju situaciju barem po pitanju ove zadnje dvije «točke» znate. A njezina je ... da se nije udala, ali je u vezi ... vezi od oko 15 godina. Osim što sam sam ju na svoj skroz benigni način pitala je li bar prošnja pala, na njen odgovor da nije, nisam mogla, a da joj ne kažem «pa zaprosi ti njega». Image Hosted by ImageShack.us

Moram priznati da meni te duge veze koje nemaju neki «proces» u sebi nikada nisu bile jasne. Pod proces ne mislim da se trebaju odvijati neke «radnje» koje se očekuju od obitelji ili društva, nego mislim na potrebu da se dvoje ljudi jedan drugome obvežu i na tome dalje razvijaju svoju ljubav. Brak iz moje nebračne perspektive je svojevrsna simbioza u kojoj se podrazumijeva življenje na obostranu «korist». Prije svega, riječ je o onoj emotivnoj. Jer ako nje nema, sve ostale postanu beznačajne, ako ne odmah, onda u dogledno vrijeme.

Još je jedna stvar mi nije jasna. Ako postoji ljubav, tj. ja volim Njega, on voli mene, kako izgovor za nevezivanje može biti «sloboda»? Naime, znači li to da u vezi s tom osobom netko nije slobodan? Znači li to da netko ugrožava slobodu drugoga? I što zapravo ta riječ podrazumijeva? Da svatko može otići kad god dođe do nesuglasica, čak i onih najmanjih? Teško mi je shvatiti takav način razmišljanja, jer čak i kad nisu u pitanju ljubavni odnosi, nisam pobornik nekih olako raskinutih veza među ljudima. A do takvih raskida dolazi jer ljudi prestanu imati volju i želju razgovorom riješiti nesuglasice i probleme. Koji su rješivi. Samo možda zadaci baš nisu najlakši. Ali kao matematičar, moram reći da nema većeg zadovoljstva od uspješnog rješavanja TEŠKOG problema. No, on se ne dobije «s neba» nego radom i ulaganjem sebe u problem. Kompromisima.

Mislim da dvoje ljudi nakon nekog vremena upoznavanja (što je individualno) uvide je li taj Netko ili Neka – čovjek ili žena života. Jer, samo treba zatvoriti oči i pomisliti «Bih li s Njime ili Njome mogla provesti ostatak života? ili «Bih li imala Njegovu ili Njezinu djecu?». Ako se oko toga dvoumimo nakon što smo osobu dobro upoznali, onda je pitanje i volimo li ju onako «pravo». Dobro, podrazumijeva se da kad je netko u srednjoj školi ili na faksu stvari malo drugačije izgledaju, ali i nakon završetka tih obaveza, mnogima se stvari ne promjene. Kao i kod moje prijateljice. Jer, prvo je trebalo završiti školu, pa faks, pa naći posao. I sada je sve to ODAVNO obavljeno ... i opet ČEKANJE.

Što se moje prijateljice tiče, imam osjećaj da i njoj i njemu fali nečeg pokretačkog, nečeg što će ih navesti na promjene. Nečeg što će tu «naviku» dignuti na jedan viši nivo. Po tonu kojim mi ona govori o tome, rekla bih da ona to ipak bi. Samo da ni ona ne zna kada će se to desiti. A zašto tako? Ako ne mogu svoj budući život zamisliti jedno bez drugoga? I ako žele imati obitelj? A znam da ona JE tip za obitelj.

Moram priznati da volim tradiciju po mnogim stvarima, a jedna od njih je i da muškarac prosi ženu. No, usprkos tome, mislim da bih, kad bih znala da ljubav postoji, mogla napraviti nešto poput ovoga na slici. Image Hosted by ImageShack.us A da čekam 15-ak godina, vjerovatno ni najmanje ne bih marila za tradiciju. Image Hosted by ImageShack.us

Da zaključim, brak je za mene samo nadogradnja ljubavi. I vjera da je to ta osoba koju nam je Bog (ili sudbina, ili izaberite što hoćete) namjenila. I nije stvar «samo u papiru», jer za mene je brak puno više od toga. Nešto jako, veliko, lijepo, moćno.

p.s. Sebično bih htjela da mi se prijateljica konačno uda, jer rekla je da će me zvati, a valjda bi lov trećeg buketa bio znak da će i meni zazvoniti crkvena zvona. Image Hosted by ImageShack.us Jer od ona dva što skupljaju prašinu nema neke buke. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:39 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (40) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

19.06.2005., nedjelja

Čekati bebu ...

Image Hosted by ImageShack.us .... je za mene nešto najljepše što se može dogoditi kao posljedica ljubavi između žene i muškarca. Rado bih da znam taj osjećaj iz vlastitog iskustva, ali i to što ne znam mi nije prepreka da dobro mogu osjetiti veličinu toga doživljaja. Kao što mogu izraziti svoj stav gledajući razne bliže i dalje buduće mame ili one sadašnje, koje su nekad bile buduće.

Prvo što mi pada napamet je da su meni trudnice lijepe. Kao da nečim zrače. Ne znam je li to posljedica fizičkih zbivanja u tijelu, ili pak psihičkog doživljaja. Vjerovatno oboje. I zato vidjeti ih onako okruglaste u nekim lijepim lepršavim haljinicama (ljetno je vrijeme pa preskačem priču o skafanderima) ili onim tutama sa tregerićima mi je tako slaaatko. Image Hosted by ImageShack.us Jest da poslije postanu malo više okruglaste i trome, ali svejedno su slatke. Pa nije ni ta tromost tek tako. To je način da se budući tata dobro iskaže «titrajući» i udovoljavajući gotovo svakom hiru. Image Hosted by ImageShack.us

Druga strana te medalje je da se za moj pojam neke trudnice oblače strašno neukusno. Stvar izbora je goli trbuh, jako uske majice u poodmakloj trudnoći ili možda neke jako uske hlače koje u ovom slučaju znaju izgledati prilično smiješno. Meni osobno pokazivanje trbuha ne spada u nešto što je «cool», ali ta učestalost pokazivanja je valjda lančana reakcija na Demi Moore, a i na mnoge koje su se poslije nje fotografirale u trudnoći. Nadalje, meni je to dio intime i ne vidim neke svrhe u tome pokazivati trbuh baš svakome. Jer, jasno mi je da majka želi cijelom svijetu reći kako jedva čeka svoju bebu, ali to govori i u odjeći koja trbuh pokriva. Osim toga, te mame znaju tako polugole izlagati trbuhe ne samo u vrućim ljetnim mjesecima, nego i u ne baš tako toplo proljeće. A tko kaže da bebi možda nije hladno?

Teško je ponekad čak i od strane liječnika reći zašto se desi da neke žene u kasnijem stadiju trudnoće izgube bebu. Naravno da ne mislim da je goli trbuh direktno vezan za takve stvari, ali kombinacija pothlađenih bubrega i trbušnih organa, vožnje na motoru, pušenje, možda i stres i nepravilna ishrana, mogu i ne moraju tome biti razlog. Da ja čekam bebu, definitivno ne bih radila eksperimente takve vrste i ispitivala i tu mogućnost.

Druga krajnost koja je česta pojava je porodiljni dopust (ne znam kako se točno zove). Činjenica je da postoje žene s rizičnim trudnoćama. I da je moja takva ne bih radila ni jedan dan ugrožavajući svoje dijete, a i sebe. No, teško mi je povjerovati da je danas gotovo svaka trudnoća «rizična». Jer, buduće mame vrlo često tek što saznaju da su trudne odmah idu na bolovanje. Ne znam zašto je došlo to pomodarstvo, da li radi toga što se ženama ne da raditi, ali sigurna sam da normalna trudnoća ne predstavlja neko svjetsko čudo. To je prirodan proces i kod većine žena ne znači da cijelu trudnoću trebaju odležati. Nisu li naše bake i kopajući u polju dočekale porod? Ne mislim reći da majke i sada trebaju raditi ne znam kako težak fizički rad, nego da ako je sve u redu, ne vidim razlog za ne nastaviti normalno živjeti. Osim toga, ako te buduće mame koje su od 2. ili 3. mjeseca trudnoće na porodiljnom dopustu, mogu ići na cuge s prijateljicama, zašto ne bi mogle i sjediti u uredu i raditi? Ne baviti se nekim teškim fizičkim poslom, nego sjediti za stolom i dignuti papir, ili eventualno neku knjigu? Možda se neke vade na «stres», ali u tom slučaju i živjeti je stres. Što bi značilo da u trudnoći treba živjeti pod staklenim zvonom.

Treća stvar koju sam mislila spomenuti je hrana. Ono da «mama jede za dvoje» je već odavno shvaćena kao totalna glupost. No, neke ju žene shvate doslovno. Pa jedu i za troje, za svaki slučaj. Možda ovdje nepravedno kritiziram, jer ne mogu znati kako je kad imaš strašan osjećaj gladi. Ali opet, čovjek ima i mozak da njime misli pa se, vjerujem, i to da kontrolirati. Jer trudnica koja se jedva kreće od nekoliko desetaka viška kilograma ne radi neko dobro bebi, a ponajmanje sebi. Ne valja naravno ni imati pretjeran strah od dobivanja kilograma pa onda izgladnjivati i sebe, a time i bebu. Jer, valjda je ipak dijete važnije od straha od dobivanja pokojeg kilograma, celulita ili strija.

Ono što sam primjetila kao današnji trend su i vrlo česte posjete ginekologu. Opet ponavljam, kod rizičnih trudnoća to se podrazumijeva, ali da li baš i u normalnim trudnoćama trebaju tako česti ginekološki pregledi i pregledi ultrazvukom? Nisam liječnik da bih mogla stručno govoriti o tome, ali nekad je bilo 2,3 ili 4 pregleda u trudnoći. Sad trudnice stalno idu kod ginekologa. Sigurna sam da to ima i dobrih strana, no osim onoga što ne znamo, a to je da li beba baš voli da ju se pipka na ovaj ili onaj način, vidim i da ponekad takvi pregledi djeluju stresno na trudnice. Jer, te je ovo preveliko, te je ono premalo, te se ne vidi ovo, te se vidi ono .... i na kraju žena, hvala Bogu, uglavnom rodi zdravu bebu. No, prije toga prolazi kroz stresne situacije.

Mislim da je kao i inače u životu, i u trudnoći najvažnija umjerenost i ne pretjerivanje ni sa čime. Jer niti jedna krajnost nije dobra. To je prelijep dio ženina i ne samo ženina života da se u njemu ne bi uživalo u pravom smislu te riječi. Uživalo u jedenju što više voća i povrća, u šetnjama s mužem, u obavljanju svakodnevnih poslova, u susretima s obitelji i prijateljima i u svemu onome od čega se sastoji život. Jer to je dio istoga života, nije neki drugi život radi kojega onaj prvi nestaje.

Za kraj, htjela bih pozdraviti dvije blogerice za koje znam da čekaju bebe, Hajdučicu koja će uskoro donijeti na svijet svoju Mrvicu, i Juliere, za koju se nadam da će ipak biti sve u redu.

p.s. Onoj Koja Me Inspirirala Na Post želim da uskoro doživi «blaženo stanje», jer sigurna sam da će biti dobra mama. Podrazumijeva se - sve to uz Idealnog Tatu. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:05 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (47) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

18.06.2005., subota

Tako mora biti

Sve je zapravo počelo jednog svibanjskog dana, ne sjećam se više kojega. Kada smo ih primili kao podstanare. U zadnje vrijeme takvih i nismo imali, a nismo ih ni planirali. Ali tako ponekad ispadne. Neke se stvari i inače u životu ne daju unaprijed odrediti, koliko god mi to željeli.

Uglavnom, ti podstanari nisu baš bili sramežljivi. Štoviše, znali u su se i ljubiti javno. Valjda su se kod nas osjećali dobro, slobodno i nesputano. Image Hosted by ImageShack.us No, kako znate ljubljenje može uroditi i – potomstvom. Image Hosted by ImageShack.us I tako smo uskoro imali još 2 nova člana obitelji. Sad smo imali mamu, tatu i 2 mala života, koja su na «pravi» život tek čekala. Jer, kako znate kad par grlica, Gugica, «planira» obitelj, onda prvo imaju jaja koja će tek postati mali ptići.

Ne znam je li im to prvo potomstvo ili ne, ali nisu bile baš osobitno spretne sa izradom gnijezda, valjda je ljubakanje na anteni ipak uzimalo previše vremena. Tako da to gnijezdo i nije bilo savršeno, čak je na djelovima izgledalo kao da bi jaje moglo ispasti. Zato se moj tata upustio u «građevinski» poduhvat i pomogao da to izgleda kao sigurni dom.

U vrijeme ležanja na jajima, Ona i On izgledali su vrlo slično. Rijetko ih vidite zajedno, jer izmjenjuju se, tako da je teško usporediti. Moja mama je tada imala predrasude. Jer, uvijek bi rekla «Ona je na gnijezdu, a On je okolo». Ja bi joj tada redovito govorila «Kako znaš da Ona nije On?». I bila organizacija «skrbi» dobra ili ne, točno prema terminu, nakon 2 tjedna, ugledali su svijetlo dana -Gugići. Image Hosted by ImageShack.us

Ne znam jesti li kad imali priliku vidjeti male ptičice, ali ako niste, tek da znate da su «veliki» možda 2 cm ili malo više i da izgledaju jako smiješno. I da uopće ne sliče na nešto što će vrlo brzo postati ptica. Mama i tata Gugice brzo su se naučili da ne trebaju daleko po hranu, jer na balkonu smo im ostavljali mrvice kruha, a kasnije su počele dobivati i malo bolji jelovnik poput malo žumanjca ili sjemenki.

 Gotovo je nevjerojatno i kojom brzinom su Gugići rasli. Iz dana u dan vidjele su se tako velike promjene i za nekoliko dana već su se iz naše kuhinje nazirale glavice u gnijezdu koje bi navaljivale na kljun mame ili tate Gugica. Iako nisu bili na baš dostupnom mjestu, nije nam bio problem penjati se po ljestvama i malo zaviriti dok su im mama i tata bili negdje u potrazi za hranom ili pak odmarali nedaleko na žici, jer više nisu mogli stati u gnijezdo. Tom prigodom sam napravila ovu zadnju njihovu fotografiju.

Onda se dan-dva iza toga desilo jutro kada se primjetilo da se više ne vide dvije glavice koje se bore za obrok, nego samo jedna. Kad smo pogledali u gnijezo, drugi je Gugić ležao nekako čudno, poluzvrnuto, kao da nije mogao stajati na nogama. Image Hosted by ImageShack.us Ali bio je živ, disao je. Kako se situacija sljedećeg dana nije popravljala, odlučili smo se uplesti, iako o pticama nismo znali baš ništa. Napravilo bi mu se malo kašice od vode i petitbera i inekcijom davalo jesti. Iako jesti nije htio. Za to vrijeme, drugi je Gugić strašno brzo napredovao i u par dana postao je veliki lijepi ptić koji je mahao krilima i koji je počeo izlaziti iz gnijezda.

I tako, jednu večer, ovaj upola «velik», a možda i još manji, ptić koji uopće nije napredovao, ležao je iako na nogama nemoćno u gnjezdu. Za to vrijeme drugome je majka priroda dala strašnu želju za letenjem i vidjevši mamu i tatu Gugice na rubu balkona, poželio je biti s njima. I poletio. Nije mu bilo baš uspješno, jer promašio je i dočepao se balkona kat ispod, kod naše susjede. Koje nije bilo doma, a već je padala noć. U našem je stanu zavladala panika da će mu se nešto desiti, da će pasti, da će ga pojesti mačke. Image Hosted by ImageShack.us Nije se to desilo, susjeda je došla, moja mama je uspjela Gugića uloviti i vratiti ga onako prestrašenog u gnijezdo. Tada sam pomislila da će strah trajati par dana, taman toliko koliko mu je potrebno da ojača i da odleti.

Nisam imala pravo. Jutro poslije, jučer ujutro, ostali smo bez oba. Image Hosted by ImageShack.us Mali Gugić uginuo je. Image Hosted by ImageShack.us Velikom Gugiću čak ni prijevečernji strah nije mogao oduzeti želju za letenjem. Ili želju za potpunom slobodom. Ujutro je odletio, bio je na nekoliko antena na nižim katovima. A mama i tata Gugice zvali su ga i tražili, i u gnijezdu i oko zgrade. Našli su ga, hranili, a mislim i da su se, iako je teško točno vidjeti u zelenilu, smjestili u obližnjem parku na borovima. Tu će Veliki Gugić još koji dan ili više, stvarno ne znam kako to ide u ptičjem svijetu, mama i tata brinuti za njega, a onda će početi brinuti sam za sebe.

Koliko god mi je žao da je balkon pust, toliko je sve to samo jedan životni ciklus koji takav i treba biti. Prirodna selekcija, borba za opastanak jačih i slabijih, i na kraju let, sloboda, odlazak, samostalnost.

Ljudski život nije baš takav, jer kod «jačih i slabijih» postoji jedan drugi pogled, a to je pomaganje jačega slabijemu. Ili bi tako trebalo biti. Postoji i odanost djece prema roditeljima koji odlazeći iz «gnijezda» ne zaboravljaju na one koji su im dali život. Ili bi i to – tako trebalo biti. No, kako god, uvijek postoji ciklus, kretanje, koji se jednostavno ne da zaustaviti. Čak i kad bi ponekad htjeli zaustaviti vrijeme.

p.s. Moja se mama s vremenom predomislila i zaključila da je On ipak bio bolji roditelj i više skrbio o ptićima. Image Hosted by ImageShack.us

- 15:12 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (24) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

16.06.2005., četvrtak

Elastičnost i fleksibilnost

Image Hosted by ImageShack.us Vožnja od centra grada do doma autobusom nije mi baš naročito duga, ali ponekad u jako malo vremena možete zamjetiti jako puno toga oko sebe. Nisam baš tip osobe s darom zapažanja sitnica, ali ponašanje nekih ljudi malo kome može proći nezapaženo.

Priča prva
Oni koji se voze riječkim javnim prijevozom zasigurno znaju nove modele autobusa. Udobni jesu, no uski su i jako malo ima mjesta za prolaz. K tome, na prednjem dijelu autobusa postoje ona «krilca» (kao vrata u teksas-kafićima, samo u obliku poluga Image Hosted by ImageShack.us). S obzirom da je ulaz na prednja vrata krenem u autobus upravo na ta i već iza mene 2-3 ljudi, kad neka Baba (moram tako reći, jer bolje nije ni zaslužila) odsjedila je svoje i tek tada se sjetila da bi izašla van. Na prednja vrata. Na koja se ne izlazi. I u tom uskom prostoru krenula je kao tornado umalo me ne pokoseći za sobom. Ne znam kako su prošli ovi iza mene. Nisam izdržala da joj ne kažem da je izlaz na srednja vrata. Jer, napravila je kaos doslovno. Koji je i šofer primjetio. Znam da nemoćni, bolesni, majke s djecom izlaze i na prva vrata ako im je zgodnije, ali naprave to odmah, a mi vani sačekamo dok izađu. Dakle, zaključak - nisu baš uvijek samo mladi nekulturni u autobusu.

Priča druga
Nakon jedva uspješnog probijanja moje «krhosti» ugledam dosta slobodnog mjesta u zadnjem dijelu autobusa i zaputim se prema njima. Na jednom mjestu postoje sjedišta tipa 2x2 jedna nasuprot drugome. Tamo sjede 3 cure od nekih 16-17 godina. Nogu dignutih na stolice. Jednu sam sa svog mjesta imala priliku gledati. Osim što sam osjetila da daju po alkoholu, jer nisam bila daleko, još sam kao i drugi okolo morala slušati nesuvisle gluposti koje su naglas lupale. Onda je ta najpijanija nekom vozaču vani pokazivala srednji prst, a uspjela je pljuvati po staklu. Dakle, pitam se, zar je to mladost? Četvrtkom popodne biti mrtav pijan i jedva stajati na nogama? Svi smo mi prolazi neke faze u životu, neki intenzivno, neki malo manje, ali baš usred tjedna i usred bijela dana vidjeti pijane cure i nije neki ogledni primjerak preporučenog ponašanja za tinejdžere.

Priča treća
Ulaze kasnije neka djeca u autobus. Idu iz škole. Među njima ONAJ slaaaatki Cigančić. Image Hosted by ImageShack.us Bože, slatkog li i lijepog djeteta. A sa njime i curica. Ljepotica sa špangicama. On mi se i nasmijao. Image Hosted by ImageShack.us

Priča četvrta
U polupraznom autobusu još dvije curice od možda 7-8 godina. Igraju se «nedržanja za ništa u autobusu koji vozi». Sve sam razmišljala da se dignem i da im kažem koju riječ. Jer, djeca pojma nemaju koliko to može biti opasno. Da padne i udari se u glavu? Sigurno bi prvo svi graknuli da je šofer ludo vozio. Ne zamjeram djeci, samo se čudim njihovoj neustrašivosti. Sjetim se i svojih dana kad smo mi curice rošulale po ulici. Danas kad gledam drugu djecu da rade isto to, strah me za njih. Ne znam što bih da imam svoju. Baš ne znam, ali znam da se dijete ne može vezati. I da mu učenja i upozorenja nikad nije previše.

U svakom slučaju, čak i ne gledajući ovaj današnji post, vožnje autobusom znaju biti zanimljive. Posebno ako uleti kakav zgodan komad. Image Hosted by ImageShack.us To vi koji se vozite isključivo autima propuštate. Iako, možda ne baš skroz. Primjetim da muškim vozačima vratovi imaju dosta elastičnosti i fleksibilnosti. Pa se prilično lako okreću, po potrebi. Kad ugledaju «objekt» promatranja. Image Hosted by ImageShack.us Žene to rade manje, definitivno. Tko zna zašto. Image Hosted by ImageShack.us

- 22:31 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (40) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

15.06.2005., srijeda

Ljudska i pseća prava

Image Hosted by ImageShack.us Uvijek sam voljela životinje. Tu mislim na sve one mačkice, psiće, sloniće, srnice, laviće i slične sisavce, a i ptičice. Neke sam doduše vidjela samo na slikama ili TV-u, ali nema veze. Image Hosted by ImageShack.us Mogla bih izuzeti samo neke grozne beštije (Beštijice, ne brini, nisi u ovoj kategoriji Image Hosted by ImageShack.us ) poput bubetina, bogomoljki, zmija, štakora i drugih groznih živina.

Psi su mi, nakon mačaka, posebno dragi. Naročito oni koje gazde nečemu i nauče i koji kad vas gledaju samo što ne govore. Kome nije drag ovaj slatkić na slici? Image Hosted by ImageShack.us Iako, moram priznati da nisam pobornik držanja pasa u stanovima, posebno ne onih većih. Mislim da su kuće i okućnica puno adekvatnija opcija. Ali dobro, stvar izbora. No, postoje u vezi s time i stvari koje nisu izbor. Ili to ne bi smjele biti.

Svojevremeno sam pisala o onome o čemu se jako malo vodi računa. A to je čišćenje iza kućnih ljubimaca. Vrlo rijetko naletim na nekoga tko iza svog mezimca počisti ukoliko je ovome došlo obaviti nuždu na nekom neprikladnom mjestu. A u gradovima, pitam vas – gdje je prikladno mjesto? Na trotoaru, u parku, na mjestima gdje se igraju djeca? Mislim da se takve stvari vrlo brzo dovedu u red. Na zapadu nisu molili nekoga da očisti, nego su ne baš malim kaznama uvjetovali ponašanje vlasnika pasa. Mi, dakako, mislimo kako red na zapadu dolazi sam po sebi. Kako da ne.

Druga je pak priča što se psi puštaju sa uzice. Jasno je meni da vlasnici jako vjeruju svojim psima, no smeta me što poneki time više drže do psa, nego do čovjeka. Jer, bez obzira je li pas dobroćudan ili ne, ima ljudi, a posebno djece, koje se boje pasa. Iskreno, i sama se ne osjećam baš ugodno kad neki veličine teleta krene prema meni. A onda gazda(rica) prozbori «Ma neće ništa», ili ga pak dozove, a ovaj ne trza. Brnjice ne trebam ni spominjati. Možda jednom u pol godine naletim na nekog vučjaka s brnjicom.

Što se pak povjerenja vlasnika u svoje pse tiče, ja baš takvog povjerenja nemam. Jer čitajući primjerice o nedavnom slučaju iz Rijeke kada je vučjak djevojčicu ugrizao za vrat pri čemu je ostala živa samo zahvaljujući brzoj i adekvatnoj reakciji liječnika, teško ga mogu imati. Ovdje se naime radilo o psu koji je djevojčicu poznavao. Teško je reći zašto je pas to učinio. Da li ga je možda nezgodno udarila, stisnula ili nešto treće ili pak iz nikakvih razumljivih razloga. Što god bilo, pas si je tim činom okončao život, jer morat će biti uspavan. No, nije li ipak ta sigurnost koju imaju vlasnici pasa, posebno ovih fizički opasnijih, prevelika? I što bi bilo sa vlasnicom istoga psa, da je ne daj Bože, djevojčica iskrvarila? Uzalud je poslije kajanje. Kad netko ostane bez ruke, unakaženog lica ili još gore.

Kada se već toliko guramo u Evropu, ne bi li bilo dobro da počnemo prihvaćati dobre stvari koje ona nudi? A reguliranje ponašanja vlasnika pasa tamo nije samo na papiru, nego se primjenjuje i u praksi. Nije mi jasno zašto se uvijek mora čekati da se desi nešto grozno pa tek onda dođe do reakcije? Ili čak ne ni onda. Jer, mislim da psi trebaju imati svoja prava, ali ne što je tu sa ljudskim pravima?

p.s. Blokche, imaš priliku informirati nas što zakon kaže o ponašanju vlasnika pasa u šetnji. Da ne bude nestručno. Image Hosted by ImageShack.us

- 22:11 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (27) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

14.06.2005., utorak

Malo o kosi

Image Hosted by ImageShack.us Netko drag mi je nedavno rekao da imam lijepu kosu. Pa sad malo mislim, što znači – imati lijepu kosu? I dolazim do zaključka kako moram posebno pisati o ženskoj kosi, a posebnu o muškoj.

Ne mislim da mi je kosa osobito lijepa, jer uvijek sam htjela imati blago kovrčavu kosu, a ne ovako ravnu kakva je moja. Sada su tu doduše ostaci nekog očajnog mini-vala od pred godinu i pol, srećom, samo na vrhovima koje rezuckam povremeno. Kosa mi je gusta, a vlas prilično jaka, što vjerovatno spada u kvalitetniju, ali čini mi se da je ipak ona svilena ljepša za napraviti neku podatnu frizuru. Vrhunac svilenkaste kose vidimo u reklamama Garniera, Pantena ili nekog trećeg moćnog proizvođača. Baš me zanima tko uspije s tim šamponima dobiti onako blještavo-sjajnu kosu? Image Hosted by ImageShack.us Još uz trovremenski Taft suvremenih žena koje putuju, avionom dakako ... pravo savršenstvo. Image Hosted by ImageShack.us

Uglavnom, pazim na kosu, nekad sam stavljala color-šampone bez amonijaka, a sada dosta rijetko radim lagane pramenove. I svejedno vidim da mi kosa puca. Zato ne mogu, a da se ne upitam, kako neke žene mogu toliko izbjeljivati kosu i uništavati ju do iznemoglosti? Samo da bi bile plavuše. Da me se krivo ne shvati, nemam ništa protiv plave boje kose. Prirodne plavuše su uglavnom lijepe, jer im pristaje na ten, a i nekim umjetnima dobro stoji, posebno ako nije kič. Ali kad vidim onu, ne plavu, nego gotovo bijelu izblajhanu kosu, koja je često kao slama, pitam se – zar je toliko bitno biti primjećen s udaljenosti od 500 m? Image Hosted by ImageShack.us I što je to životni moto nečijeg postojanja? Image Hosted by ImageShack.us

Dobro, imam ženski mozak pa mi je dosta teško percipirati kakav učinak na muški um ima prekrasna «lelujava» kosa koju žena zabacuje, ili vrti oko prsta, ili koja leprša na vjetru. Valovita ili ravna, smeđa ili plava. Ili možda kratka koja ne leprša, ali lijepo stoji. Mogu pretpostaviti da je učinak prilično moćan. Ali vi muški blogeri, zar baš «padate u nesvijest» i od one kričavo bijele? Ne bode li vas to u oči? Image Hosted by ImageShack.us

Što se muške kose tiče, da ... tu se mogu malo više zanositi u priču. Image Hosted by ImageShack.us Jer, volim lijepu mušku kosu. Kraću ili srednje dužine. Više tamniju nego svijetlu, ali, što bi se reklo, nije uvjet. Image Hosted by ImageShack.us Ne, ne padam na one nagelirane tipove koji se cijeli dan gledaju i kojima svaka vlas mora biti na mjestu. Prilično naporno. Jednostavno volim vidjeti urednu, čistu, lijepu mušku kosu. Mmm ... da, vrte mi se neki filmovi, ali neću o njima. Image Hosted by ImageShack.us

Muškarcima je po tom pitanju život ipak gori nego ženama (ajde, barem negdje Image Hosted by ImageShack.us ), jer nekima se desi da kosu vrlo mladi počnu gubiti. Što može biti prilično traumatično. No, to je stvarnost od koje se pobjeći ne može, osim ako je spremnost na izdvajanje pozamašne sume za presađivanje kose jača od nošenje s (ne)milom činjenicom. No, neki ipak žele pobjeći. I što onda imamo? Nešto poput frizure Bože Sušeca. Image Hosted by ImageShack.us Ja ju zovem «prebacivanje». Znači ovako, po sredini - ništa, sa jedne strane kratko ošišano, s druge pušteno dugo. I onda se taj dugi dio prebaci preko cijele glave. Uz dojam onoga tko se gleda od naprijed da je glava utjelovljenje pravog grmlja. Image Hosted by ImageShack.us Pogled odostraga malo mijenja doživljaj, ali prava katastrofa nastupa tek kad puhne vjetrić. Posebno rizična skupina su muškarci s mora, jer bura i jugo znaju baciti u očaj. Image Hosted by ImageShack.us

Nisam se željela izrugivati, nego samo konstatiram da neki muškarci gubitak kose ne bi trebali tako doživljavati. Jer, lijepo izbrijana glava mnogima dobro stoji, u ljetnim mjesecima nema vrućine, pranje je čas posla. A i neke žene vole taj pomalo opasni izgled. Image Hosted by ImageShack.us Možda ga zato prakticiraju i muškarci koji imaju kosu.

Misim da je najbitnije imati zdravu kosu. Što pak znači imati dovoljnu razinu svijesti da kosu treba čuvati. Jer ako je danas lijepa, čvrsta, gusta ne znači da će pod utjecajima raznih kemikalija to i ostati. A vi muškarci koji ju nemate, ili je imate malo, ne shvaćajte to tragično, vidimo mi na vama i ne samo kosu. Image Hosted by ImageShack.us

I za kraj, baš sam znatiželjna. Zanima me kako izgleda vaša kosa. A ako vam je to preintimno i ako imate tako posebnu da ćete biti prepoznati ukoliko ju opišete, bar recite što volite vidjeti na oku vam dražem spolu. Image Hosted by ImageShack.us Mislim na kosu, dakako. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:40 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (48) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

12.06.2005., nedjelja

O suzama

Image Hosted by ImageShack.us Čitala sam danas ovu «priču» s naslovnice o bolesnom čovjeku, koji je sada možda i pokojni. Bolesni bloger D.S (tako se potpisao) opisao je vrlo teške i potresne trenutke svoga života. Uistinu tužno. I teško da se može nazvati «pričom». To je kao da želim ispričati Crvenkapicu ili Pepeljugu. A ovdje je riječ o jednom životu, bolesti. I smrti. Plakala sam. I zato danas ova tema. O kojoj sam i puno puta prije razmišljala.

Kad malo promislim, život na započne s plakanjem. Jer ako je sve u redu, beba plače. To je dobar znak. Znak mami i tati da je njihovo Čudo živo i zdravo, da diše. Znak početka novog života. Nakon toga, kad smo jako mali plačemo kad smo gladni, žedni, kad smo popišani i pokakani, kad nas boli, kad nam je vruće ili hladno, kad nam je dosadno, kad hoćemo da nas mama drži. Poslije kako rastemo, plačemo kad nas boli, ali naučimo plakati i kad nam nešto treba pa se nadamo da će mami i tati suze biti dobar znak da nam kupi neku čokoladu ili igračku.

Do tada, plačemo svi, i curice i dečki. No onda se u nekom trenutku djetinjstva dečke počinje učiti da plaču samo curice. Ne znam zašto je to tako. Ali mislim da to nije dobro. I da plakanje nije nešto što bi trebalo biti rezervirano za žene.

Da se razumijemo, nisam od onih osoba koje mogu plakati kad hoće i koje plaču za svaku stvar. Oni kojima je suza zapravo sredstvo za postizanje nekog cilja. No, o takvima zapravo i nisam htjela govoriti. Nisam ni od onih koji će plakati ako nešto krivo krene na poslu kada se ipak traži energičnost i snalažljivost, a ne plakanje. Uz pretpostavku da na poslu postoje normalni međuljudski odnosi koji ne izazivaju neka posebno stresna stanja.

Često se pitam - zašto muškarci manje plaču? Ili, zašto muškarci rijetko plaču? Teško mi je povjerovati da su manje emotivni od nas žena. Teško mi je povjerovati da ne osjete jednako kao i mi. Ali opet ... zašto ne plaču? Zašto mene rasplače neki romantični film, zašto me rasplače neka drama, zašto me rasplače neka stvarna i tužna priča, zašto plačem kada me netko rastuži i kad sam nesretna pa čak i kad me netko jako usreći?

Također mi je teško povjerovati da je samo kod žena razvijen centar u hipotalamusu koji uvjetuje plakanje. Još manje mogu povjerovati da su muškarci bezosjećajni pa zato ne plaču. Stvarno me zanima kako muškarci izlaze s time na kraj. Kako se bore s emocijama. Nemojte misliti da mi je ovo prvi način u otkrivanju te enigme. Probala sam ih čak i pitati. Ali ne ide. Ne vole o tome čak ni pričati. Što stvarno teško mogu razumijeti. Kao da je to neka sramota ili dokaz manje muškosti. I kao da to nije jedan od najboljih načina kako čovjek može ublažiti emotivnu i duševnu bol, ali i izraziti sreću.

Normalno je da suze baš ne želimo svakome pokazivati. I da ne želimo plakati svugdje i pred svakime. Nego želimo plakati sami. Jer to je dio naše intime. A intimu većina nas ipak ne želi dijeliti. No, opet, ne imati i taj dio svoje intime i ne proživjeti ga je za mene kao da imate zdrave ruke i noge i ne koristite ih, kao da imate zdrave uši i ne želite njima slušati. Kao da imate usne, a ne želite njima ljubiti.

Nadam se da će mi muški blogeri riješiti tu misteriju. A da će mi ženske blogerice reći da i one plaču na ovo što i ja. Da ne ispadnem baš neki «teški pekmez». Image Hosted by ImageShack.us

- 23:28 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (54) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

11.06.2005., subota

Znate li što je za mene umjetnost?

Image Hosted by ImageShack.us Dosta ste me slabo procjenili. Image Hosted by ImageShack.us Iako, ima i onih rijetkih koji su pogodili. Zapravo samo je jedan odgovor potpuno točan i konkretan i ne vrluda (možda mrvicu), i još 2-3 onih koji vrludaju ili su pak bili blizu. Znači – vama psihologija baš i nije jača strana. Image Hosted by ImageShack.us
Dobro, može se protumačiti i da se ja skrivam, a vi ste fuuuuul iskreni i otvoreni. Iako, prva je verzija puno bliža istini.

Ne, nije psihologija točan odgovor. Iako me ona poprilično zanima i da se razredbeni ispiti u ona vremena nisu preklapali, definitivno bi bila pokušala i tamo polagati ispit. A da sam položila oba ispita, izbor bi bio onaj koji je i bio.

Od nekih predmeta iz škole, moram priznati da mi je kemija uvijek bila draža od fizike, a zamljopis od povijesti, a tako je ostalo i danas. Volim razne vrste knjiga, ali listanje po atlasima mi i danas predstavlja zadovoljstvo.

Vidim da vas je dosta spominjalo hrvatski jezik. Jednom sam u srednjoj školi imala sve zaključene ocjene 4 i 5. Sve osim hrvatskoga kojega njega sam imala 2. Ne znam da li je to zato što me gramatika zanimala, a književnost baš i ne, a profesorica je «gulila» po ovome drugome. Ili zato što je imala takav odabir (a u okviru nastavnog programa), koji me nije uopće zanimao. Dosta je driblala po Krleži i Baraki 5B, a mene su puno više zanimali Tolstoj, Dostojevski, Šenoa. Ili bolje reći Ana Karenjina i Dora Krupićeva. Image Hosted by ImageShack.us Možda nisam htjela učiti, jer mi je išla na živce, a i ja njoj, rekla bih. Također mi nikad nije išla poezija. I zato svi vi moji dragi pjesnici znajte da vaše pjesme pročitam i 2-3 puta, jer uistinu želim shvatiti što želite reći. Ton se doduše lako osjeti, ali ono – što je pjesnik htio reći – je i meni ponekad pitanje. Naime, kako je Rock spomenuo u svom zadnjem postu, ne želim ispasti glupa i ne shvatiti ono što «kao» svi shvate. A onda skontam da vi možda i ne želite da vam se ide preduboko u dušu. I da možda i nije bitno da ja shvatim u potpunosti vašu pjesmu, nego da je bitno da vi kroz nju izrazite osjećaje.

Spominjali su se i društveni predmeti, koji me u načelu zanimaju, ali ne toliko da bih se njima bavila cijeli život. Zanimalo me čak i pravo pa i danas volim pronaći nešto konkretno što me zanima, ali ne bih mogla cijeli studij provesti u učenju na taj način. Zanimala me i kriminalistika, ali to je valjda bio utjecaj dosta pročitanih knjiga i odgledanih filmova toga žanra. Iako, iskreno, mislim da u tom području uopće ne bi bila «izgubljena». Image Hosted by ImageShack.us

Bilo je tu i onih s predrasudama. Naravno, Riječanka ne bi mogla a da ne spomene vjeronauk. Image Hosted by ImageShack.us
Ali moje protivljenje promiskuitetu, pobačaju ili nekim postupcima u procesu umjetne oplodnje je nešto što ju je trebalo navesti na to da sam časna sestra. Image Hosted by ImageShack.us

Bilo je i onih, vidim, koji su u svojim životnim odabirima krenuli mišlju bolje zarade. Baš ste materijalisti. Vi neki. Image Hosted by ImageShack.us Ja sa 19 godina nisam razmišljala o onome koliko će mi posao donijeti novčanica, razmišljala sam samo o tome – što stvarno volim.

I sad dolazim na priču o umjetnosti. A vama se po glavi možda vrte ideje. Image Hosted by ImageShack.us Ne, nisam povjesničarka umjetnosti. Ne, nisam ni slikarica ni kiparica, jer to mi baš nikad nije išlo (osim tehničkog crtanja), iako rado pogledam lijepu sliku, kao ovu Generalićevu recimo. Nisam ni glazbena umjetnica, iako mi pjevanje ne ide loše. Da, stvarno ne znam zašto su rijetki oni koji matematiku ne vide kao umjetnost. I zašto mnogi misle kako je ona nešto nekreativno i hladno. Matematika je moja jedina ljubav i onaj tko ju voli na isti način, zna o čemu pričam. A volim ju od osnovne škole, negdje od 5. razreda kada smo dobili strogu i izvrsnu učiteljicu, koje su se mnogi bojali. Ja ne. Stvarno me ponekad uhvati nostalgija za stajanjem pred pločom i objašnjavanjem razlomaka, geometrije, grafova ... I iako ne radim u struci i ne bavim se matematikom onoliko koliko sam nekada htjela, ona mi je kroz cijelo moje obrazovanje, i u osnovnoj i srednjoj školi, i na fakultetu, dala nešto što daje svakome tko to želi i voli ... a to je razvijanje mišljenja, logike, kreativnosti, individualnosti.

p.s. Armin, jedini si spomenuo tu meni lijepu riječ (ovu fiziku možeš skroz izbrisati, jer nikad ju nisam voljela). I ne, nisi imao pravo, jer baš nikad se nisam upitala da li ja to stvarno želim. Image Hosted by ImageShack.us Dvojbe nikad nije bilo.

I osmijehići Plavookoj, Blokche, Savageu i Trill. Image Hosted by ImageShack.us A kako da i vama drugima ne dam? Image Hosted by ImageShack.us

Hihihi. Priznajte da sam vas navela na krivi trag s naslovom i slikom. Image Hosted by ImageShack.us

- 20:31 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (44) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

10.06.2005., petak

Blogeri u školi

Danas nešto što ima veze s jučerašnjom temom. I vama. Gledam nedavno jednu od ovih anketa na webu. Anketa je bila nešto tipa «Koji vam je bio najdraži predmet u školi?». Žao mi je da nisam malo bolje zapamtila. I pratila rezultate, ali jedini put kada sam pogledala je bio onda kada sam i sama dala svoj glas. I da, rezultat vodećega predmeta u prvi me mah iznenadio.

Naime, matematika je bila zastupljena u najvećem postotku. Vama to ne bi bilo čudno? Jer, matematiku mnogi ne vole. To je činjenica. No, malo sam razmislila i došla do jednog jedinog zaključka. Da je to logično. Jer, matematiku se voli ili se ne voli. Oni koji su ju odabrali, napravili su to ne dvojeći. Jer, kad ju voliš, voliš ju toliko da nemaš dvojbi. Preostali su uglavnom oni koji ju ne vole, ili ju jako malo vole. A oni su se rasporedili na preostale predmete. Možda i ne tako sigurni u odabiru između hrvatskoga jezika, povijesti, umjetnosti, biologije, kemije, fizike, sociologije ...

I tako mi je palo napamet pitati vas – što ste vi voljeli u školi? Palo mi je napamet i još nešto – hajde da ja vidim poznajem li vas toliko. Ili pak, jeste li se dovoljno «skinuli» u vašim blog-sobama. Ili možda u tuđima. Image Hosted by ImageShack.us

Evo, ako idem redom komentiranja prošlog posta uzimajući u obzir one koje ipak malo bolje poznajem, onda bi bilo ovako:

Leptiriću ... sve si rekao – elektrotehnika (znači fizika, matematika, elektronika ...).
Zeko ... tebe ne mogu svrstati u neki predmet. Rekla bih da si prije prirodnjak nego da si umjetnički tip i da bi rado u školi bio upisao izborni – Seksologiju. Image Hosted by ImageShack.us
May ... definitivno nisi profesorica matematike. Mora biti hrvatski jezik i književnost. Pravopis na visini i uvijek neki umjetnički prizvuk. Ili je neka umjetnost u pitanju.
Petra ... mislim da si učiteljica u razrednoj nastavi. Ili je u pitanju likovna kultura.
Maja ... ti si medicinarka, a to znači biologija, kemija, a i etika, rekla bih.
Armin ... ako nisi književnik koji od toga živi, onda si duhom. Osim toga, sklonost filozofiji se također ne da sakriti. Ni ne skrivaš, doduše. Image Hosted by ImageShack.us
Riječanka ... ti isto što i Maja, samo ona još studira. Nisi pjesnički tip, a vjerovatno i ne sviraš harmoniku. Image Hosted by ImageShack.us Biologija, kemija, možda i matematika.
Big Blue ... tu baš nisam sigurna, mislim da si sklona psihologiji i nekim društvenim predmetima.
Georg ... ti si etičar, «nepopravljivi», a mogao bi biti i voditelj neke «lagane» radijske emisije. Image Hosted by ImageShack.us
Reina ... hrvatski jezik i književnost, iako kod tebe uopće nisam sigurna. Stvarno nisam. Mogla bi bit i povijest, i zemljopis.
Plavooka ... ne poznam te dovoljno, ali poezija i sve što ju sadrži.
Cookie ... ti si ekonomistica. Ne znam kako ti je išla matematika, ali kalkulacije ti idu. Image Hosted by ImageShack.us
Strijelac ... mislim da bi mogao biti neko strojarstvo ili građevinarstvo, a to znači dosta prirodnih znanosti. Ili ekonomija eventualno.
Dolka ... ne znam, miiiislim, ali ne ide. Image Hosted by ImageShack.us
Golden ... novinar mora imati veze sa jezikom. Ili hrvatskim, ili stranima.
Blondy ... sklona si etici, poeziji i ne bih rekla da te kemija i biologija previše zanimaju.
Styler ... umjetnik si kojega u podsvijesti zanima (ženska) psihologija. Image Hosted by ImageShack.us
Friva ... kad bi se pedagogija još predavala u školi, nju bi izabrala.
Blahnik ... ne poznam te dovoljno, ali zemljopis ide uz one koji vole istraživati piramide. Image Hosted by ImageShack.us
Koki ... najviše si voljela pedagoške predmete, možda.
Theja ... sudeći po Cvjetiću, matematika.
Gogi ... kao i Friva, pedagogija, valjda radi Mišice.
Rock ... društveni predmeti su tvoje područje ... sociologija, psihologija, plus malo brojeva, ali ne previše. Image Hosted by ImageShack.us
Medo ... mislim da si umjetnička duša, a u kombinaciji s pravom ... bijeg od matematike i prirodnih znanosti. Image Hosted by ImageShack.us

I još neki:
Beštijica ... pravnica ili ekonomistica, sa sklonostima ka psihologiji i sociologiji i da ne nabrajam dalje. Image Hosted by ImageShack.us
Demjan ... skoro da bi i tebe svrstala u ekonomisticu, ali stvarno ne znam kuda dalje. Umjetnost ili matematika?
Elena ... poetska duša koja bi uvenula u nekom Zavodu za statistiku.
Jurop ... političar sa sklonostima ka sociologiji i ekonomiji.
Katya ... i misli pjesnički, a misli skriva iza informatike.
Kulerica ... zemljopis ti sigurno nije mrzak.
Kupusica ... političarka koja bi izabrala izborni – Feminizam. Image Hosted by ImageShack.us
Poli ... jezičarka i velika ljubiteljica pedagogije.
Rabljeni ... umjetnost definitivno, s malo priče, a više djela.
Savage ... ne znam, ali kritika ti ide.
Trill ... razmišljam i ne mogu te svrstat, zemljopis, povijest možda. Uopće nisam sigurna. Biologija? Image Hosted by ImageShack.us
Blokche ... umjetnička pravnica. Image Hosted by ImageShack.us
Espadrila ... kritična buduća pravnica sigurno voli sociologiju. Image Hosted by ImageShack.us

Eh, baš ste me umorili. Nadam se da sam bar nekoga uspjela smjestiti u pravu «kućicu». A ako nisam, priznajem da sam kriva. Ali možda ste i vi. Image Hosted by ImageShack.us Ostali koji nisu spomenuti, mogu se spomenuti sami. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Ste vi skužili mene? Image Hosted by ImageShack.us

- 22:11 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (37) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

09.06.2005., četvrtak

Komad iz matematike

Image Hosted by ImageShack.us U ovom ću slučaju vjerovatno biti bar mrvicu subjektivnija nego u nekim drugim postovima. Ne zato što radim u školi, jer ne radim. Nego možda zato što mi je to svojevremeno bila velika ljubav. Ali i neostavareni san, koji je u međuvremenu prestao biti san. Iako sam postala profesor, splet okolnosti odveo me u neke druge vode. No, mentalni sklop mi je prilično senzibilan na obrazovanje uopće, i školsko, i visokoškolsko.

Nemam namjeru u postu pisati o današnjem štrajku profesora. Iako mu se kad sam već spomenula, protivim. Ne kažem da su plaće dovoljne, jer nisu, ali kako sam i prije govorila – mi ne živimo u Francuskoj, Švedskoj, Italiji da bi svakome mogli priuštiti neku adekvatnu i pristojnu evropsku plaću. Ali to je cijena koju trebaju platiti svi, i liječnici, i činovnici, i učitelji, i suci, i da ne nabrajam dalje.

Danas sam htjela pisati o nečemu drugome, nečemu što je postala današnja stvarnost. U vrijeme moga školovanja (a nisam baš neka stara bakica Image Hosted by ImageShack.us) znalo se zašto je učenik dobio 1 (čitaj – komad Image Hosted by ImageShack.us). Jer NIJE znao. Ili jer nije dovoljno znao. Dobro, bilo je, sjetite se i sami, neurotičnih profesora koji bi davali 1 iz nekih drugih razloga, ali ipak su takvi bili manjina. Ja komada, nije da se hvalim Image Hosted by ImageShack.us , nikad nisam imala puno, ali kad bi tata dolazio s informacija (kod nas doma je to radio tata), brat bi obično bio manji od makovog zrna. Jer, u nekoj životnoj fazi, škola mu je bila dosta van životnih prioriteta. Recimo da je zanimljivije bilo voziti skejt. Image Hosted by ImageShack.us E, dakle, kad bi tata došao doma i počeo ga tražiti po stanu, znalo se što slijedi. «Opet ne učiš», pa opaki pogled, pa pogled mami, pa pogled nasmješenoj meni (koja je brata uvijek branila, ali nije mogla sakriti ponos kad bi bila nabačena usporedba njega i mene Image Hosted by ImageShack.us ), pa gorući pogled dalmatinsko-temperamnetnog brkatog oca. Mislim, situacija napeta skoro kao u kaubojskom filmu kad Clint (Cookie, muzo Image Hosted by ImageShack.us) uleti u jedini birc Texasa u miliun kvadratnih kilometara. Poanta – znalo se tko je kriv za to što je dobio 1. Onaj tko NIJE učio. I što slijedi –poduzimanje mjera da se te jedinice isprave. U obliku «više učenja, manje igranja».

Danas imamo nešto drugo. Sasvim drugo. Mnogi profesori su dovedeni u situacije da NE smiju dati 1. Ili pak smiju cijelu godinu (jer znanje ne da je za 1, nego za 0), ali na kraju te kečige treba nekim čudom transformirati u dvojke. Svakakvih tu razloga ima. Ponekad, jer se profesor sažali ili bolje reći smiluje, ponekad jer dobije naputak da je učenik prekapacitiran komadima (i da se u protivnom pada razred), ponekad jer dobije naputak nadređenoga (a ovaj pak pozna nečijeg oca koji je u nadzornom odboru seoske firmice), ponekad, jer se BOJI agresivnih reakcija pojedinih učenika, itd.

I onda, kada se pojavi profesor koji se uspije protiv svega toga izboriti stavom i kada kaže da totalno neznanje može značiti samo – jedinicu pa čak i ako je riječ o maturantu, imamo, možda već pogađate – novu medijsku aferu.

Zamislite, jedna profesorica matematike zaključila nekolicini učenika 1 iz matematike, koje su značile pad razreda (jer to nisu bile jedine jedinice). I što imamo? Novinsku senzaciju – profesorica onemogućila učenicima upis na fakultet. Heeeeej???? Baš mi pada napamet kako visokoobrazovni svijet gubi studentsku «elitu». Image Hosted by ImageShack.us Možete misliti što bi dotični učenici briljirali. Kao prvo, mala je vjerojatnost da bi se takvi i upisali, ako postoji razredbeni ispit. Image Hosted by ImageShack.us Osim dakako, ako moćni ili agresivni mame i tate ne potegnu veze. Kao drugo, zar svi moraju upisivati fakultet?

I tako otac jednoga od spomenutih učenika koji nikad nije bio u školi na roditeljskom sastanku ili informacijama, ili majka koja je bila par puta na kraju godine i pri tome samo neprijateljski prijetila medijskim linčom, dignu «revoluciju» u kojoj ispada da su profesori zvijeri koje muče njihovu djecu. Ista ta majka sa drugim mužem ili ljubavnikom (nisam zapamtila taj detalj Image Hosted by ImageShack.us) odlazi u drugi grad ostavljajući dijete «brižnom» ocu.

Jasno vam je kolika je moć u rukama trećerazrednih novinara kada slučaj dospijeva i do samoga Ministarstva. I što da čovjek kaže? Kao i inače u životu, neki ljudi koji nisu sami rješavati svoje probleme i koji nisu svjesni da su problemi radi njih samih, UVIJEK traže krivce u drugome. Nažalost, u odgoju djece, čini mi se, to poprima sve šire dimenzije. Jer neki roditelji jednostavno nisu u stanju shvatiti da im dijete nije savršeno. I da je problem lošega školskog uspjeha uglavnom posljedica karaktera učenika, kućnog odgoja i radne nesposobnosti, a tek rijetko neadekvatnog ponašanja profesorskoga kadra.

Mislim da ocjena nije uvijek mjerilo znanja, a inteligencije još manje. No, kada se skupi više ocjena, one su ipak svojevrsni pokazatelj (ne)znanja i (ne)rada. Sigurno da savršenog ocjenjivanja nema, a da je to tako, sigurna sam da bi svatko od nas mogao posvjedočiti vlastitim primjerima. No, baš nitko ne može reći da je cijelu godinu učio i pao razred, ili pak da nije uopće učio, a bio redovito izvrsnog uspjeha. Kad se malo zamislite nad svojim davnim ili ne tako davnim ocjenama, uvidjet ćete da su one u prosjeku ipak bile pravične. Ako se varam, jedva čekam da me razuvjerite. Image Hosted by ImageShack.us

- 22:55 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (37) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

07.06.2005., utorak

Čistoća je pola zdravlja

Image Hosted by ImageShack.us Svakodnevno nas zasipaju reklamama raznih vrsta na koje smo manje ili više «tanki». Svatko od nas ima svoje afinitete, u kojima bi moji bili neka mljac-mljac hrana ili neko mirisno kozmetičko sredstvo za higijenu ili njegu tijela. Ovo zadnje, među ostalim, jer su ponekad to kratki romantični isječci koji znaju biti i lijepi i pobuđuju maštu. Image Hosted by ImageShack.us

Ne znam jeste li i vi primjetili koliko je riječ «tuširanje» postala češća u zadnjih možda 10-ak godina. Kad bi čovjek samo slušao, mislio da nam je ne samo nacija, nego i puno šira populacija, vanserijski čista i da se svi sjaje poput bebine guze. Image Hosted by ImageShack.us No, jeste li se ikada zapitali je li to proporcionalno. Je li baš proporcionalna upotreba riječi «tuširanje» i čistoća koja je «iza» te riječi?

Prvo, a propos higijene, ono što radim jedno bar 20 puta dnevno je pranje ruku. Što naravno nije dobro za kožu i što se odražava i na osjetljivosti. Ali kako smanjiti to kad moram oprati ruke prije jela radi zdravlja, poslije jela radi čistoće, nakon obavljanja fizioloških potreba, kada izvana dođem doma, nakon obavljanja nekih poslova... Ako se uzme u obzir puno malih obroka (nije li to preporuka za zdraviji način življenja?), lako vam je izračunati broj.

Moram priznati da mi je velika nepoznanica mentalni sklop ljudi koji nakon diranja novaca, diranja držača u autobusu ili tramvaju, diranja x broja kvaka raznih trgovina mogu jesti čipi-čips ili još gore, takav čips dati djetetu u usta. Mislim da su nas u prvom razredu osnovne škole učili da je žutica bolest prljavih ruku, barem za neku od vrsta.

Isprika urednim i čistim muškim blogerima unaprijed, jer vjerujem da ipak niste u navedenoj skupini, ali moram pitati blogerice - jeste li i vi primjetile da mnogi muškarci nakon obavljanja «piša» NE peru ruke? Štoviše, znam za jedan slučaj kada je gospodin, brinući se da mu se «stvar» ne inficira prljavim rukama prao ruke PRIJE, ali ne i poslije. Image Hosted by ImageShack.us Vidite što čini briga za svoje zdravlje. Image Hosted by ImageShack.us

Nadalje, sjetim se i nekih slučajeva imanja pasa i mačaka u stanu kada uz način «simbioze» življenja vlasnika i životinje govori da ni sva voda ovoga svijeta ne bi pomogla u higijeni. Prvo, da ne bi bilo zabune, volim životinje i da imam kuću definitivno bih imala mali zoološki vrt, ali kad vidim da mačka šeće po kuhinjskom stolu i da dlake lete baš po svuda ili pak kad pas slinu ostavlja baš svugdje, skoro da mi slabo dođe. Vrhunac nehigijene mi je kad je u blizini dijete, posebno malo, kojemu je stavljanje ruku u usta sasvim normalna stvar.

Nadalje, ne mogu ne spomenuti još jedan oblik nehigijene, a to je često mijenjanje seksualnih partnera. Jer, može se netko prati ne znam koliko puta dnevno i koristiti sve moguće sapune i gelove, može koristiti i prezervative kao superzaštitu za sve oblike neželjenih posljedica, ali ne može se zanemariti činjenica da takvim načinom življenja ne prenose samo spolne bolesti, nego i kožne. Osim ako takvi «to» ne prakticiraju u odjeći. Image Hosted by ImageShack.us Što donekle i može biti izvedivo, ali čisto sumnjam da je kod takvih ustaljena praksa. Image Hosted by ImageShack.us

Naravno da ovim postom ne želim postići antireklamu tuširanju i drugim oblicima kupanja. Jer, to je ne samo potrebno, nego i užitak. Moram priznati da neki mirisi, i ženski i muški, strašno dobro djeluju na um. I tijelo. Ma znate. Barem vi kojima mirisi diraju posebnu točku u mozgu. Image Hosted by ImageShack.us Ali s obzirom da
sapun može dovesti do poremećaja prirodne bakteriološke ravnoteže te sposobnosti kože i sluznice za samoočišćenje i samoobranu, treba kao i u svemu ostalome, biti umjeren. Čistoća je pola zdravlja, ali pri tome treba biti svjestan da se čistoća tijela ne ogleda samo u tuširanju, nego i u mnogim drugim aspektima života.

- 21:48 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (44) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

06.06.2005., ponedjeljak

Traže se Antine mudante

Image Hosted by ImageShack.us Već jako dugo vremena želim pisati o Haškome sudu. I mome doživljaju istoga. Moram priznati da doživljaj unatrag 10-ak godina nije isti i da sam nekad smatrala da je to nešto što će biti dobro. Jer bit će kažnjeni oni koji su izvršili agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. No, ima već dosta dugo kako sam prestala vjerovati da je on išta drugo do politčkoga suda.

Naravno da ne mislim negirati zločine koji su napravili i pripadnici Hrvatske vojske, a takvih je bilo. Ne mislim negirati ni paljenja kuća i krađe i uništavanja imovine koja su također učinjena. Istina je i da su sudovi u Hrvatskoj trebali biti ažurniji i kazniti one koji su kaznu zaslužili. Za takve stvari nikada i ne bi trebalo biti kasno.

Postoji naravno i druga strana medalje, ona strana koju netko tko rat nije prošao ne može znati. Ne mogu znati čak ni ja koja sam u to vrijeme jako suosjećala sa dijelom svoga naroda, a kasnije i sa muslimanima iz susjedne države, ali ipak u fotelji svoga doma. Što je neusporedivo sa onime što su prolazili ljudi u skloništima, ili pak oni koji su morali sa vrećicom ili čak bez nje napustiti dom. Neusporedivo je i sa onima kojima su ubijeni najmiliji. Neusporedivo je i sa onima koji su to morali gledati. S toga aspekta gledano, koliko god se činilo strašno, i za zločin postoje olakotne okolnosti. Osveta i odmazda sa kršćanskog aspekta je nešto negativno i loše, ali u pojedinim stanjima čovjekove svijesti i psihe mnogi su prestali misliti na taj aspekt. Jer možda nisu mogli. Ili nisu htjeli. Ne znam, a i ne želim nikada znati što se u takvim slučajevima događa u čovjekovom umu. Kako onda tako nešto mogu shvatiti ljudi koji su MOGLI djelovati i spriječiti krvoproliće, a NISU? Nego su ga gledali, što bi se moglo prevesti u «blagoslivljali».

Nažalost, Haški sud ponajmanje se bavi konkretnim slučajevima zločina kojeg su napravili konkretni ljudi, ostavljajući to hrvatskim sudovima. On se bavi nečim puno krupnijim. Kažnjavanjem SVIH strana. Jer, kao svi smo jednako krivi. Ni ni čudo da tako misli Carla del Ponte, kad naš predsjednik kaže da se svi svima trebamo ispričati. Prema tome, i slučaj Tihomira Blaškića, nevinog čovjeka koji je proveo 8-9 godina u zatvoru samo je dokaz više. Navodno, odležao je točno toliko koliko je zaslužio. Smiješno, evidentno je da nije kriv, ali bi takav rasplet značio javno priznanje nesposobnosti Haškog suda, a i mogućnost velike odštete koju bi sud u tom slučaju morao naplatitit čovjeku koji je nevin ležao u zatvoru. Probajte zamisliti kolika je duševna bol nevinog čovjeka koji je svjestan da do staračke dobi mora biti zatvoren?

I sama sam čitala optužnicu protiv pok. generala Janka Bobetka. I nisam mogla vjerovati. Tamo se nisu optuživali pojedinci koji su radili zločine, niti njihov najbliži nadređeni koji su to eventualno mogli znati. Optuživao se hrvatski državni i vojni vrh, što je kulminiralo u najnovijim proširenjima optužnice protiv generala Ivana Čermaka i Mladena Markača u kojima se optužuju "i drugi pojedinci iz hrvatske Vlade, časnici, službenici i namještenici Oružanih snaga, obavještajno-sigurnosnih službi, specijalne i civilne policije, ali i stranke i dijelova HDZ-a, te općinskih vlasti.». Čime se željelo reći kako je državni vrh planirao etničko čišćenje tada okupiranih područja. Kad je na tako nešto reagirao i sam predsjednik Mesić koji je dosad pokazivao nemale simpatije prema tome sudu (ili možda ipak prema Carli del Ponte Image Hosted by ImageShack.us ), već je i onim najvećim utopistima postalo jasno u što se pretvorio taj sud. Tek da spomenem da se u optužnici spominje riječ Krajina, iako je taj izraz plod OKUPACIJE i OKUPATORA hrvatskog teritorija.

I u svemu tome žalosnome, svjedoci smo da je slučaj generala Ante Gotovine počeo dobivati i jednu pomalo komičnu dimenziju. Pričaju se vicevi, niču kojekakvi plakati, a vrhunac crnog humora su mi njegove hlače i torba nađene navodno negdje u Italiji. Dakle, ljudi moji, ja samo čekam vijest o Antinim gaćama iliti mudantama, jer mene strašno zanima kakve nosi. Image Hosted by ImageShack.us Ironična sam, ali što mogu. Image Hosted by ImageShack.us Ne znam samo što bi trebao značiti ovaj dvostruki osmijeh Carle i Ivice Velikog, nova ljubav? Image Hosted by ImageShack.us Ili to ima veze s onim spektakularnim preuzimanjem oružja iz stana Ante Gotovine?

Znam, znam, sada vjerovatno neki od vas odmah idu s teorijom kako je to naš zakon i kako se zakon treba poštivati. Bez brige, teški sam legalist. No, dajte, pa naši ažurni zastupnici između onih spavanja u klupama, razgovaranja na mobitele, čitanja novina i sličnih aktivnosti uvijek imaju volje za preoblikovanje zakona koji NJIMA pašu. Da bi sebi mogli kupiti jeftine stanove ili kuće, da bi za par kuna mogli kupiti firmu i sl.

Ovo mijenjanje zakona ne paše, jer Ivo i njegovi imaju preslab karakter da bi se ičime drugime mogli nametnuti Evropi, osim dodvoravanju na ovaj način. Inače bi čak i to bilo prihvatljivo, da isti taj premijer nije na splitskoj rivi obećavao nešto u stilu «Ne damo naše generale». Da, sad se nudi da bi Antu osobno odveo u Haag. To bi spadalo u pomračenje uma, tešku sklerozu ili? Image Hosted by ImageShack.us

- 21:48 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (38) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

05.06.2005., nedjelja

STOP pedofiliji

Image Hosted by ImageShack.us Jednakost među ljudima neovisno o boji kože, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti trebala bi biti trivijalna. Jednako tako trivijalno trebala bi biti i jednakost prema odabiru čovjekovoga zanimanja. Ono od čega će svatko svoj rad pretvarati u kruh, mlijeko, obuću, odjeću, sitna mala zadovoljstva različita za svakoga ponaosob. Tako bi nam trebalo biti svejedno je li netko čistač, frizer, mehaničar, pekar, medicinska sestra, službenik u banci, inžinjer građevine, profesor, svećenik, liječnik, književnik, novinar, pravnik ... Ali sve to, čak i uz svu našu bezpredrasudnost, u nekim situacijama pada u vodu.

Jer, imali ili ne imali predrasude, moramo biti svjesni činjenice da se od nekih ljudi ipak očekuje više. Ili, kada neke strukture društva naprave nešto što spada u nemoralno, nepodobno ili čak nezakonito, izazove u prvi mah puno veću senzaciju, a možda i zgražanje nad pojedinim činom. Veće nego što bi isto to nedjelo bilo zapaženo da ga izvrši netko drugi.

Vođena tim pretpostavkama ne mogu ne izreći svoje zgražanje nad najnovijim događajima vezanim za slučaj pedofilije, kojega, ako već niste, možete upoznati kroz članak Uhićeni pedofil vodio ljetne škole mladih matematičara. Jer kada sveučilišni profesor, matematičar, autor mnogih matematičkih udžbenika, predsjednik Hrvatskog matematičkog društva bude upleten u pedofilstvo, onda to poprima puno goru dimenziju.

Ne mislim uopće reći da mi ako je pedofil netko iz redova zidara, obrtnika ili varioca nije jednako odvratan od nekog drugog, ali se od nekih ljudi u intelektualnom smislu ipak više očekuje. Samim time što su obrazovaniji, upućeniji u konkretna znanja i načitaniji i što pripadaju sustavu koji bi trebao biti jedan od sustava vrijednosti društva.

Mislim da takvi ljudi trebaju dobivati JEDNAKE kazne kao svaki drugi koji napravi isto kažnjivo djelo i da mu se to što je NIKAD ne smije uzimati kao olakotna okolnost. Bilo da se radi o liječniku, profesoru, svećeniku. Nadalje, takvi slučajevi bacaju VELIKU mrlju na cijeli sustav kojemu pripadaju pa onda često imamo genaralizacije u ovom slučaju «svećenici su pedofili», «liječnici ubijaju ljude», «suci su iskorumpirani», «profesori tuku djecu» i sl. A takvo generaliziranje NE može biti dobro. Jer, među električarima, zidarima, trgovcima ima jednako, srećom malo, pedofila kao i među gore navedenim skupinama. No, nikad još nisam čula frazu da su «svi zidari pedofili».

Moram još spomenuti i posebnu kategoriju – turiste. Naime, čini mi se da je ponekad silna želja za zaradom toliko velika da u dodvoravanju za dobivenjem spomenutog novca čak i meni gnjusna nedjela poput fotografiranje ili snimanje gole ili polugole djece iz grmlja neke plaže, prolaze poprilično blago kažnjena. Zar jedan pedofil Njemac, Čeh ili Nizozemac treba biti zaštićen? Osim oduzimanja snimljenog materijala i eventualno kamere, nije mi poznato da su isti bili kako drugačije kažnjeni. Da li od silnog straha da se nekome ne zamjerimo ili?

Živjeti u uvjerenju da se pedofilija može skroz iskorijeniti nije realno. Iako me to žalosti. Ali gnušanje prema svakom takvom činu niti mogu niti želim sakriti. Kao ni pomisao da pravni sustav dozvoljava da i među pedofilima ima privilegiranih. Zato, mislim da jedini put mora biti ZAŠTITITI djecu. Što spriječavanjem daljnjeg zlostavljanja nesretnog djeteta, što spriječavanja istih radnji nad nekom drugom djecom. Ne bi li takvog čovjeka trebalo trajno zaustaviti to činiti djeci?

UPDATE

Može li postojati veća gadost od onoga kad roditelj radi to svome djetetu? I još k tome prođe nekažnjeno nakon što njegovo trogodišnje dijete kaže "Tata je meni rekao da ja njegovu pišu moram voljeti"?

I još samo nadopuna na priču o profesoru - Profesoru osumnjičenom za pedofiliju jednomjesečni pritvor.

- 21:01 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (34) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

04.06.2005., subota

Teorija zavođenja

Image Hosted by ImageShack.us S obzirom da po nekim «visokomudrim analizama» moja kategorija spada u «očajnice» koje love sve muško što se miče, i to samo zato da bi rodbina na roštiljadama prestala pitati «Što ima novoga?» ili «Što čekaš?», čuvši jučer kod Sanje riječi «Žuži Jelinek», sva sam se u uho pretvorila. Image Hosted by ImageShack.us Naime, takve «mudrosti» koje ona sipa trebala bi znati svaka žena. Jer pazite ovo «Muškarac je temelj života» ili «Muškarac je nužno zlo» su definicije za Opću encikolopediju. Image Hosted by ImageShack.us A od savjeta, posebno mi je bilo zanimljivo – kako uloviti dobrostojećega muškarca koji dobro izgleda i tko je NETKO. Kaže ona - treba ga gledati u oči, pustiti da priča o djetinjstvu, a čak i ako se dosađujete, treba se praviti da vas zanima. Kad pomislim koliko je nezaposlenih pametnih ljudi i kad pomislim da nju netko plaća za ta laprdanja, slabo mi dođe.

Bilo je tu još kojekakvih gostiju. Neka bivša miss ili manekenka Sunčica Lalić, za koju nisam nikad čula, ali je lijepa, a rekla bih i jedna od pametnijih u emisiji. Zatim, Mile Bandić, koji u ulozi «poslušnog» mužića uživa, a moram priznati da mu i dobro stoji. Glumac, šarmer. Jasno mi je čime je Zagrepčanke «obradio» bez većih problema. Image Hosted by ImageShack.us Za njega je važno da se vani žena NIKAD ne smije prikazivati kao šefica, a doma, kaže, zna se. ZNA SE. Ljudi, koja je on struja? Ja sam mislila da je Crveni. Image Hosted by ImageShack.us

Mislim da se baš iz emisije i nije dalo puno naučiti. I da najbolje učimo iz vlastitih iskustava i pogrešaka. A pitanje da li i onda. Jer, puno, jako puno, ovisi o karakteru čovjeka. Koji je uglavnom dosta teško mijenjati. Smiješno mi je da su neki spominjali «teoriju zavođenja», kao da je to nešto za što postoji recept. Da, vjerovatno vam je svima barem jednom «doskočila» u ruke knjiga tipa naslova «Kako u 10 minuta osvojiti muškarca?» ili «Kako postati savršena zavodnica?» ili druge slične namjenjene ženama. Uz napomenu da uvijek postoje i one za muškarce. I takve knjige kao imaju sva rješenja. Da, svakako. Image Hosted by ImageShack.us

Prva stvar koja meni upada u oči i po čemu se razlikuju prošlost i sadašnjost je da danas sve više žene preuzimaju inicijativu. Možda to i je dobro, jer ne «gube» se tjedni, mjeseci, a ponekad i godine u patnji za nekim. No, moram priznati da usprkos tome definitivno spadam u onu drugu «kategoriju», koja više voli biti osvojena. To ne znači da mislim da žena treba biti statična, ali znači da mi prilaženje muškarcu i nije nešto što je posebno ženstveno. A biti ženstvena je za ženu mislim u ovom slučaju osobina važnija od ljepote, inteligencije, dobrote ...

Možda je to samo jedno od mjesta gdje nam nedostaje hrabrosti, one koja se iz nekih davnih, ali i sadašnjih vremena ipak pripisuje muškarcu. Jer, njemu je valjda «lakše» podnijeti tu nesigurnost, a i ono što može biti rezultat prilaženja, a to je odbijanje. Jer, muškarci su barem u teoriji oni «jači» i «snažniji» pa im dobivanje «košarice» ipak puno lakše pada. Tako barem misli ženski mozak. Image Hosted by ImageShack.us

Normalno da je bitan i razlog zašto nekoga zavodimo Jer, ni «strategije» nisu uvijek iste. Zapravo su vrlo promijenljive, ovisno o onome što zapravo zavodeći nekoga želimo postići. Jer, žena koja zavodi da bi provela s nekime jednu noć definitivno nema istu strategiju neke druge koja želi ozbiljnu vezu. Ili ona koja je iz kategorije «sponzoruše» opet koristi druge «metode», od neke druge koja to nije. Netko to planira, netko pak zavede sasvim spontano i ne misleći da upravo zavodi. Ima žena koje jednostavno «moraju» zavoditi i koje ne podnose da ijedna druga žena u njihovoj blizini «upadne u oko» bilo kojemu muškarcu. I nije im bitno jesu li same u vezi, da li je u vezi taj kojega osvaja, bitno je samo da je ona u svom «elementu». Što, ako ste ikad tome prisustvovali, zna biti stvarno smiješno.

Posebna je priča, o kojoj sam nedavno i pisala, zavođenje preko Interneta. Činjenica je da tu nema, barem na početku, pogleda, dodira, gesti, boje glasa. Ali ima onog drugog, djelovanje riječi na nečije misli. Riječi koje se najprije uzimaju s rezervom (jer mnogi i lažu da bi došli do cilja, kao i inače u životu), ali poslije one postanu nešto na temelju čega stvarate sliku osobe. Vanjsku sliku, ali i još jače, onu unutarnju. Riječi u tom slučaju imaju veliku moć zavođenja. Zapravo postaju vrlo moćno oružje. Onih koji se njime znaju služiti.

I kako sam već rekla, jako puno ovisi o karakteru osobe. Nekome bolje ide osvajanje riječima, nekome pogledom, nekome pravim dodirom, nekome slušanjem, nekome nažalost autom ili markicom na majici. Image Hosted by ImageShack.us Da zaključim, nemam čarobnu formulu. Ali možda vi imate. Image Hosted by ImageShack.us A vi u vezama, koji ste osvojili Idealnu Drugu Polovicu mogli bi nam reći – što je bilo ključno – je li haljina na cvjetiće, macho-pogled, cvijet, osmijeh od uha do uha ili? Tek da znamo što još eventualno možemo upotrijebiti. Iako, lako se može desiti da zavedemo nekoga koga uopće ne želimo zavesti. Možda sav muški svijet u okruženju. Image Hosted by ImageShack.us Osim onog Jednog.

- 15:21 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (40) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

02.06.2005., četvrtak

Muški i ženski poslovi

Image Hosted by ImageShack.us Kupusica je moja današnja muza. Image Hosted by ImageShack.us Malo smo pričale o feminizmu, a ta tema stvarno ima široko područje diskutabilnih tema. Jedna od njih je i postoje li muški i ženski poslovi, i također postoje li neke stvari koje su prirodnije ženi, a neke druge muškarcima.

Prvo, citirat ću Kupusicu u onome što je spomenula u svom postu i što me moglo bi se reći najviše potaknulo na ovu temu. «Možda su žene s malim bebama okretnije jer im čim se rode gurnu lutku u ruke, ali osim toga stvarno ne vidim po čemu su to žene nešto predodređenije da budu glavne odgajateljice.» Moje je mišljenje da ipak nije stvar «lutkica». A i da «glavnog» odgajatelja ne bi trebalo biti.

Prvo, žena i muškarac u djetetovom životu prije dolaska na ovaj svijet NEMAJU istu ulogu. Majka je ona koja ga nosi pod srcem, majka je ona koja s njime diše, majka osjeća kad se beba miče. Majka ga na koncu te «simbioze» rađa. I zato rođenjem bebe samo slijedi ono što joj je prirodno dano. Da svoju bebu uzme u naručje, da ju privije uz grudi i da joj pruži u tom trenutku «utočište». Sve je to nešto što žena ne uči s lutkicama, nego to nosi u sebi. I potpuno je nebitno čime se igrala kao dijete ... autićima, Barbikama, lego-kockama, loptom ili tko zna čime. To ne znači da otac u svemu tome nema svoju, vrlo važnu ulogu, ali ima jednu DRUGU ulogu. Jer, ovu koju sam rekla ne može imati.

Uloga oca u danima kada je dijete malo može biti raznolika. Ovisno o sklonostima, predispozicijama, mogućnostima. Nekome možda ide mijenjanje pelena, nekome ne. Ali u ovom drugom slučaju, onda će raditi nešto drugo, možda pripremanje hrane za bebu, nahraniti bebu (ne mislim naravno na dojenje Image Hosted by ImageShack.us) pomoć u ostalim kućanskim poslovima, briga oko druge djece, ako ih ima itd. Ima stvarno puno načina.

Što se samoga odgoja djece tiče, naravno da NE mislim da samo majka ima ulogu odgajateljice. Roditelji ODGAJAJU dijete, oboje. Bila majka kućanica ili radila. Bio otac «kućanica» Image Hosted by ImageShack.us ili radio. Postoje razne kombinacije, iako su neke češće. No, za odgoj djece bitna je uloga oba roditelja. I tu nikakve dvojbe baš nitko ne bi trebao imati.

Što se ostalih poslova tiče, smiješno mi je tu govoriti o nekoj isforsiranoj ravnopravnosti koja stoji samo na papiru nekih feminističko-utopističkih ideja. Jer koliko god se one trudile podijeliti poslove pola-pola, ne vjerujem da će do toga ikada doći. Teško mogu povjerovati da će većina žena radije farbati stan dok joj muž bude peglao. Ne kažem da je nemoguće imati i tu kombinaciju, no većini muškaraca ipak peglanje ne leži. Kao što ni ženema ne leži popravljanje šparheta ili pravljenje stalaža. Ili pak nošenje vreće od 30 kg na ne znam koji kat. Image Hosted by ImageShack.us Ne znam što je uzrok tome, djelom vjerovatno mentalni sklop, motorika, a i fizička konstrukcija. Ali to je nešto protiv čega se iz moje perspektive nema smisla boriti. Jer, koja je na kraju krajeva svrha toga? Da muškarac peglajući uništi najljepšu ženinu košulju? Ili da žena dobije kilu? Image Hosted by ImageShack.us Ja baš i ne bih, ali ako netko ima želju ... Image Hosted by ImageShack.us

S druge pak strane, smatram da su žene koje po cijeli dan rintaju dok im muževi leže na kauču, gledaju TV i drijemuckaju, ako već nisu negdje vani sa frendovima (ili nedaj Bože frendicama Image Hosted by ImageShack.us ), same krive za to. Jer, mogu prihvatiti da im neke stvari ne idu, no neka bome MORAJU ići. Ako si zna oguliti naranču, onda će znati oguliti i krompir. Znat će uzeti i metlu, a znat će uz povremeno nužna ženska kreštajuća upozorenja naciljati školjku da wc baš nema «miris» javnoga wc-a. Image Hosted by ImageShack.us

Jedna mi je curica od 4 godine rekla da joj tata priča priče. Ja vam se, dragi moji blogeri, od toga sva raspekmezim. Image Hosted by ImageShack.us Ali znate ono, baš SVA. A tek kad vidim tatu ili općenito muškarca da je nježan sa djecom, ajmeeee. I to mi je dovoljan razlog da znam da su muškarci jednako kao i žene sposobni biti nježni, blagi i osjećajni. Samo što to ponekad žele sakriti. Skrenula sam s teme. Ali u ovakvim se slučajevima uvijek pomalo zanesem. Image Hosted by ImageShack.us

Nekada su žene imale obavezu kućanskih poslova, a muškarac je bio onaj tko je zarađivao u financijskom smislu. Sada žene imaju oboje. Muškarci će imati oboje samo ako žene to budu znale postići. Jer žene su se borile za «pravo na rad». Muškarci teško da će se po analogiji boriti za «pravo na rad u kuhinji». Zato, na ženama je da svojim mogla bih reći ženskim čarima (šarmom, strpljenjem, lukavošću, pameti, sposobnosti organiziranja ... ) naprave pravedan raspored poslova u obitelji. Uključujući u njih osim sebe same, i muža, a i djecu kada budu dovoljno velika. Mislim da je to puno bolji način nego pozivajući se na «ženska prava». Jer, Bog je i jednima i drugima dao pamet. A to je samo jedno od mjesta na kojem ju žena može znati dobro iskoristiti. Pozivanje na neka «ženska prava» i jednakost u feminističkom smislu ne čini mi se kao nešto što kod muškaraca «pali». Štoviše, bojim se da kod mnogih postiže i kontraefekt.

Meni je obitelj nešto najviše što može postojati. Ne bilo kakva. Nego ona u kojoj postoji ljubav, razumijevanje, povjerenje, poštenje. Odnos muškarca i žene koji sadrži navedeno odrazit će se i na odgoju djece, čak i indirektno, a onda će i društvo uz takve nove članove imati razvijene vrijednosti i za poštenje, i za rad. Nije li nam to svima cilj? Postići društvo u kojemu će radi i poštenje biti jedne od temeljnih vrijednosti?

- 19:21 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (36) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

01.06.2005., srijeda

"Veliki" i "Mali" Blog-dioničari

Ili možda - kako doći do boljeg Blog-servera? Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us Moram napisati ovaj post, iako ne vjerujem da će imati učinka. Ali opet, moram reći. Jer, nekad mi se čini kao da ću spaliti na mozak. Image Hosted by ImageShack.us

Ne znam kada vi pišete postove i komentare (osim nekih za koje pamtim otprilike). Ja kada radim i kad nisam na slobodnim danima ili godišnjem odmoru, pišem postove uglavnom navečer, doma. Komentare isto tako, iako nešto stignem i na poslu, nekad više, nekad manje. Ako i vi to radite navečer onda znate o čemu pričam. Navečer rado svratim na blog ako sam doma čak i ako sam post napisala ranije, da posjetim vas i da vam napišem komentar. Ako već nisam.

Ali moram priznati da je ovo za poludit. ZA POLUDIT. U večernjim satima to traje UNEDOGLED. Neki danas sam onaj post o Romantici preko Interneta stavljala mislim jedno 2 sata i to ne znam ni sama koliko je bilo pokušaja. Jučer sam ne znam koliko puta pokušala ponovo pokrenuti «Objavi post» (onaj već objavljeni) tek da se ovaj kaos sa komentarima dovede u red. Ali nikako. Nadalje, ostavljanje komentara na vašim blogovima traje ne znam koliko dugo i jednostavno ne znam koliko više mogu tako. Ne mogu satima sjediti pred kompjuterom da bih ostavila komentare koje mogu staviti u pola sata. Kako vama to polazi za rukom? Ne moram spominjati «pad» servera i gubitak napisanog teksta. Iako, to mi se više ne događa, jer Word koristim za duže tekstove. Nadam se i vi.

Druga je priča arhiva. Nastojala sam smanjiti broj vidljivih postova postavkama u editoru, radi lakšega učitavanja bloga, no kada to napravim, ne vidi mi se arhiva. A ja želim da se vidi. Pisala bih uredništvu, ali ne vidim čemu. Jer, nekoliko sam puta probala za drugo, ali odgovor ni jednom nisam dobila.

Pojavljivanje višestrukih komentara ne moram posebno spominjati. Ja ih volim obrisati, jer ne mislim «nabijati» na taj način broj pa se onda «kititi» istim. A i općenito ne volim nered. Tako da i to treba sređivati. I opet gubiti vrijeme.

Zato, ovo bi bio neki valjda APEL uredništvu. ZNAM da je server problem i da mi svi «navalimo» navečer, ali dajte nešto poduzmite. Prekjučer je bila neka obavijest za server i bila sam se poveselila da će biti bolje. ALI NIŠTA. Još mi koji imamo MAXadsl ne plaćamo dodatno tu muku, ali blogeri koji imaju druge načine spajanja i veze imaju dodatne i kunske troškove. Zamislite tek one kojima račune plaćaju mama i tata. Jooooooj. Image Hosted by ImageShack.us

Evo, imam konkretan prijedlog, neki SuperServer bi to mogao riješiti. Image Hosted by ImageShack.us Taj sigurno puno košta, ali s obzirom na onu informaciju da je blog jedna od najposjećenijih web-stranica u Hrvatskoj, sigurno kapne štogod kuna. Osim toga, kad je uredništvo bilo tako dobro prema nekim «utjecajnim» blogerima i otvorilo im sporedna vrata Image Hosted by ImageShack.us, ne bi li možda moglo od istih tražiti kakvo sponzorstvo? Image Hosted by ImageShack.us Osim ako uvjet ne bi bio «postovi po narudžbi». Jer, kako znate, mi blogeri se ipak ne prodajemo. Image Hosted by ImageShack.us Ima tu dakako i drugih utjecajnih blogera. Npr. naš cijenjeni Terapija sigurno bi bio jako ponosan da njegovo putovanje kroz Hrvatsku urodi, osim raznih drugih plodova, i jednim SuperServerPlodom. Image Hosted by ImageShack.us Vidim i da na blogu Blogomobil ima zanimljivih sponzora. Image Hosted by ImageShack.us Možda i vi imate kakvih ideja? Image Hosted by ImageShack.us

Tako. Sad, nemojte mi reći da vi nemate problema i da sam sve ovo pisala samo radi sebe. Događa li se i vama? Jer, ako ne, morat ću se ispričati urednicima na «uznemiravanju». Image Hosted by ImageShack.us

A uredništvo molim da lijepo objasni svima nama «malim dioničarima» što se događa i radi li se štogod na poboljšanju uvjeta poslovanja, na obostranu korist. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Evo, moram ih pohvaliti za neki dan kad su vjerujem cijelu noć naporno radili da bi otklonili onu grešku koja nam je onemogućila objavljivanje postova. Trep-trep. Image Hosted by ImageShack.us To je da dobijemo neki lijepi odgovor. Od "Velikih" dioničara. Image Hosted by ImageShack.us Od vas «Malih» dobit ću valjda i bez treptanja. Vlastita iskustva. Koja će biti svojevrsna peticija za poboljšanje uvjeta «rada». Vama, «Mali» dioničari jedan veeeeliki osmijeh od još jedne Male. Image Hosted by ImageShack.us

UPDATE

Morala sam dodati još nešto s obzirom na ove novosti. Sviđa mi se to kraće ostajanje na listama. Možda i ova cijena od 3,66 za SMS nije loša. To uistinu je skupo, no da je prejeftino, ljudi bi (neki, naravno, posebno ovi mlađi koji nemaju pametnijeg posla) masovno glasali za sebe. Image Hosted by ImageShack.us Ovako, čisto sumnjam da će netko ostavljati silne kune za blog, koji može i ne mora biti odabran među cool. No, da se vratim na temu. Drago mi je da ste se javili komentarima. No to mi je drago UVIJEK. A za uredništvo, žao mi je da nismo dobili ni riječ o starom serveru, a i o možebitnom novom. Možda sad s ovim promjenama dolaze i poboljašanja u tehničkom smislu pa ekipa radi djelima, a ne riječima. Image Hosted by ImageShack.us

- 14:17 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (22) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se