Čitala sam danas o onoj prometnoj nesreći kojoj je poginula cijela jedna obitelj. Bože, kakva strašna tragedija. Najprije sam mislila da je vozač-otac sebe i svoju obitelj odveo u smrt. Onda sam čitajući saznala da je za to kriv jedan drugi čovjek u drugom automobilu. I pored pomisli na obitelj koje više nema, i obitelji koje su ostale bez 4 svoja člana, pomislila sam na toga vozača koji je nesreću skrivio i koji je ostao živ. Strašna pomisao. Pomisao da sa time moraš nastaviti živjeti. Stvarno nemam pojma kako bih to mogla. Kako bih mogla oprostiti sebi.

Ne znam je li netko od vas gledao jedan dokumentarac kojega sam već spominjala u komentaru na jednome blogu. Bila je riječ o serijskom ubojici žena u SAD-u. Bilo je i prostitutki, ali i ostalih žena, čak i trudnica. U 20-ak godina ubio je nekoliko desetaka žena. I ulovljen je. Mislim da je dobio doživotni zatvor. I na kraju cijelog procesa i suđenja bilo je obraćanje obitelji žrtava tome čovjeku. Puna soba ljudi. Uglavnom, padale su riječi «Zavio si nas u crno», «Nisam živjela 20 godina», «Smeće jedno», «Srami se» i sve takve riječi. A on ih je gledao u oči i ostao mrtav hladan. Mislim da nije ni trepnuo. Onda je došla jedna žena, mislim majka jedne ubijene djevojke i rekla mu «Ja ti opraštam». Tada je počeo plakati. Tek tada mu je proradila savjest. Ali ju je imao. Bez obzira na zločine koje je počinio.

Općenito govoreći, često se pozivamo na tu riječ savjest – mirna savjest, grižnja savjesti, ljudi bez savjesti, (ne)savjesni ljudi ... Kao i u prethodnom postu o ponosu, ne znam baš točno reći što bi bila savjest. Možda jedna od osobina koja svakoga od nas čini čovjekom. Jer, ne vjerujem da ima koga među nama koga nije barem jednom zapekla.

Nemamo baš svi isti jednak prag «opeklina» koje osjećamo, ali većina nas ipak i na puno manje uvrede i povrede drugog ljudskog bića od gore navedenih osjeća savjest. Srećom, jer je upravo te «opekline» nas spriječavaju da činimo veća zla drugome čovjeku. Naravno, ako smo svjesni da to činimo. Ili kad postanemo svjesni da smo to učinili.

Ja osobno razlikujem riječi uvrijediti i povrijediti. Uvrediti me može bilo tko, netko koga ne poznam, ili koga poznam slabo, ili do koga mi uopće nije stalo. I takve me uvrede mogu dirnuti na tren ili dva. Nakon toga prebrišem ih kao da se nisu desile. Jer meni se nisu desile. Desile su se onome tko ih je izrekao. Povrijediti me može samo netko tko mi je drag, netko do koga mi je stalo, netko čije mišljenje cijenim, netko koga volim. Posebno me to smeta kad ja to učinim drugome. Uvrede baš i ne radim često, jer jednostavno nisam tip koji grakće i šalje u p.m i nisam tip koji ima takvih potreba. Što se ovoga drugoga tiče – kada ja povrijedim nekoga, onda to napravim ili jer preburno reagiram radi temperamenta, ili jer toga nisam svjesna. Ako učinim ovo prvo, uglavnom se ispričam, iako mi možda onaj «Oprosti» ne iziđe iz ustiju jednako brzo kao one riječi koje su uvjetovale ovu ponekad tako teško izrecivu riječ. Ako pak to ne znam, onda stvarno želim znati. Jer ne želim da je netko povređen nečime što sam napravila, a da to ne znam. I želim da mi se kaže.

Ne znam jeste li primjetili da zapravo puno češće povrijedimo one najdraže i najbliskije osobe. Jer, ako gledamo jednu drugu krajnost, ima li lakšega «Oprosti» od onoga kad nekome nepoznatome stanemo na nogu? Ali kad nekome najbližemu, ocu, majci, mužu, ženi, curi, dečku, prijatelju, djetetu, kažemo nešto što nismo trebali ili možda na način na koji nismo trebali, muku mučimo s tom zapravo lijepom riječi.

Mislim da se veličina čovjeka, među ostalim, očituje i u opraštanju. Spremnosti na traženje oprosta. I spremnosti oprostiti. Čak i nekome sa kime ne moramo progovoriti više ni jednu riječ. Oprost je jako moćna riječ. Još je moćnija kao djelo. Kojim činimo sretnijim drugoga čovjeka. Ali prije svega sebe i vlastitu savjest. Nemojte da bude «Moglo bi bit, da je lakše umrit, nego judima reć OPROSTI».