Svi dobro znamo da se neke stvari u odnosima među ljudima daju regulirati normama, pravilnicima ili zakonima. Posebno to dolazi do izražaja na radnim mjestima, gdje se čak i preporuča što veća definiranost i jasnoća, organizacija, racionalnost pa i distanciranost. No, s druge strane, čovjek, koliko god razuman bio, ne može pobjeći od one emotivno-ljudske nepredvidljive komponente.

I zato, ponekad se pitam imaju li smisla neki od dijelova «etičkog kodeksa» koji se ponekad javljaju unutar pojedninih institucija u kojima radimo. I što je zapravo sukob interesa u pojednim slučajevima? Najbolje da vam kažem ono što mislim kroz nekoliko primjera.

Bolnički slučaj
Uzmimo da sam je netko od vas zbog prometne nesreće primoran neko vrijeme preležati u bolnici. Uzmimo da ste muško. Da pojednostavimo priču. Pretpostavimo da nije nešto smrtno ozbiljno. I da niste dobili neki strašan udarac u glavu koji vam je pomutio pamet. Ali dovoljno ozbiljno da trebate stručnu njegu. O vama se brinu medicinske sestre, a i liječnici. I tako, iz dana u dan među mnoštvom sestara i doktorica, Ona vam je posebno draga, uvijek biste da vas ona pregledava. A i Ona, iako možda i sebe zavarava da nije tako, odlazi k vama kao najdražem pacijentu. I tako mic po mic postanete oboje svjesni da se jedno drugome sviđate. I što onda? Ne znam postoji li kod nas neki «etički kodeks» u tom smislu, ali zašto bi bilo «zabranjeno» da se pacijent i liječnik zaljube?

Fakultetski slučaj
Uzmimo da je neka blogerica koja vam ovo piše profesorica na nekom faksu. I da predaje npr. matematiku. Uzmimo još da među onim 20-ogodišnjacima ima i neki malo stariji student (radi pozitivne dramaturgije zamislite i da je do nekih zrelih godina radio kako bi se mogao obrazovati, a ne da je odužio s faksom ). I tako između onih integrala, derivacija, limesa i da vas dalje ne umaram matematičkim pojmovima, ona povremeno baci oko na studente. A na jednog «malo» više. A On, uz svu svoju želju da nauči što bolje Matematičku analizu, ne može baš najbolje pratiti radnju, jer pogled mu uporno skreće tamo gdje piše nešto drugo. I tako, opet, mic po mic, oni se zaljube. I to bi trebao biti «grijeh»? A zašto bi ljubav bila grijeh?

Uredski slučaj
Pretpostavimo sada da je neka blogerica (zgodnije mi je staviti ženski spol radi nastavka priče) tajnica nekog ravnatelja. I osim što jako dobro pamti, tipka i organiziranija je od njega samoga, ona je žena koja stranke koje stalno prometuju uredom ne ostavlja ravnodušnim svojom ljubaznošću, šarmom i nadasve sposobnošću. I kako, onda, molim vas da njen šef ostane ravnodušan kad nešto takvo «vanserijsko» mora gledati svaki dan? Ili pak kako da ona ostane ravnodušna na pomalo smušenog, ali dobrodušnog nadređenog, kad joj je tako strašno drag da mu baš nikako ne može odoljeti. I tako, opet, mic po mic, oni se zaljube. Možda i vi već čujete crkvena zvona?

Zašto takve stvari uvijek postaju predmet tračeva? Zašto jednostavno ne vjerovati da Ona liječnica ne zanemaruje druge pacijente, da Ona profesorica ima jasne kriterije prolaska na ispitu ili pak da Ona tajnica nije sponzoruša koja želi napredovati? Znam da ponekad ne postoji baš previše etike u nekim sličnim pričama. Ali ne bi li ipak trebalo prije pomisliti na ono na što nitko od nas nije imun i na ono pozitvno. Na ono od čega baš nitko od nas ne može pobjeći,
koliko god bilo nevjerovatno i neočekivano.

p.s. Zamislite još samo da samo da sam ja Pegy i da sam upravo spremna čuti vaše ljubavno-poslovno-etičke priče i stavove, koje ste osobno iskusili ili ste takvima bili svjedoci.