Sve je zapravo počelo jednog svibanjskog dana, ne sjećam se više kojega. Kada smo ih primili kao podstanare. U zadnje vrijeme takvih i nismo imali, a nismo ih ni planirali. Ali tako ponekad ispadne. Neke se stvari i inače u životu ne daju unaprijed odrediti, koliko god mi to željeli.

Uglavnom, ti podstanari nisu baš bili sramežljivi. Štoviše, znali u su se i ljubiti javno. Valjda su se kod nas osjećali dobro, slobodno i nesputano. No, kako znate ljubljenje može uroditi i – potomstvom. I tako smo uskoro imali još 2 nova člana obitelji. Sad smo imali mamu, tatu i 2 mala života, koja su na «pravi» život tek čekala. Jer, kako znate kad par grlica, Gugica, «planira» obitelj, onda prvo imaju jaja koja će tek postati mali ptići.

Ne znam je li im to prvo potomstvo ili ne, ali nisu bile baš osobitno spretne sa izradom gnijezda, valjda je ljubakanje na anteni ipak uzimalo previše vremena. Tako da to gnijezdo i nije bilo savršeno, čak je na djelovima izgledalo kao da bi jaje moglo ispasti. Zato se moj tata upustio u «građevinski» poduhvat i pomogao da to izgleda kao sigurni dom.

U vrijeme ležanja na jajima, Ona i On izgledali su vrlo slično. Rijetko ih vidite zajedno, jer izmjenjuju se, tako da je teško usporediti. Moja mama je tada imala predrasude. Jer, uvijek bi rekla «Ona je na gnijezdu, a On je okolo». Ja bi joj tada redovito govorila «Kako znaš da Ona nije On?». I bila organizacija «skrbi» dobra ili ne, točno prema terminu, nakon 2 tjedna, ugledali su svijetlo dana -Gugići.

Ne znam jesti li kad imali priliku vidjeti male ptičice, ali ako niste, tek da znate da su «veliki» možda 2 cm ili malo više i da izgledaju jako smiješno. I da uopće ne sliče na nešto što će vrlo brzo postati ptica. Mama i tata Gugice brzo su se naučili da ne trebaju daleko po hranu, jer na balkonu smo im ostavljali mrvice kruha, a kasnije su počele dobivati i malo bolji jelovnik poput malo žumanjca ili sjemenki.

Gotovo je nevjerojatno i kojom brzinom su Gugići rasli. Iz dana u dan vidjele su se tako velike promjene i za nekoliko dana već su se iz naše kuhinje nazirale glavice u gnijezdu koje bi navaljivale na kljun mame ili tate Gugica. Iako nisu bili na baš dostupnom mjestu, nije nam bio problem penjati se po ljestvama i malo zaviriti dok su im mama i tata bili negdje u potrazi za hranom ili pak odmarali nedaleko na žici, jer više nisu mogli stati u gnijezdo. Tom prigodom sam napravila ovu zadnju njihovu fotografiju.

Onda se dan-dva iza toga desilo jutro kada se primjetilo da se više ne vide dvije glavice koje se bore za obrok, nego samo jedna. Kad smo pogledali u gnijezo, drugi je Gugić ležao nekako čudno, poluzvrnuto, kao da nije mogao stajati na nogama. Ali bio je živ, disao je. Kako se situacija sljedećeg dana nije popravljala, odlučili smo se uplesti, iako o pticama nismo znali baš ništa. Napravilo bi mu se malo kašice od vode i petitbera i inekcijom davalo jesti. Iako jesti nije htio. Za to vrijeme, drugi je Gugić strašno brzo napredovao i u par dana postao je veliki lijepi ptić koji je mahao krilima i koji je počeo izlaziti iz gnijezda.

I tako, jednu večer, ovaj upola «velik», a možda i još manji, ptić koji uopće nije napredovao, ležao je iako na nogama nemoćno u gnjezdu. Za to vrijeme drugome je majka priroda dala strašnu želju za letenjem i vidjevši mamu i tatu Gugice na rubu balkona, poželio je biti s njima. I poletio. Nije mu bilo baš uspješno, jer promašio je i dočepao se balkona kat ispod, kod naše susjede. Koje nije bilo doma, a već je padala noć. U našem je stanu zavladala panika da će mu se nešto desiti, da će pasti, da će ga pojesti mačke. Nije se to desilo, susjeda je došla, moja mama je uspjela Gugića uloviti i vratiti ga onako prestrašenog u gnijezdo. Tada sam pomislila da će strah trajati par dana, taman toliko koliko mu je potrebno da ojača i da odleti.

Nisam imala pravo. Jutro poslije, jučer ujutro, ostali smo bez oba. Mali Gugić uginuo je. Velikom Gugiću čak ni prijevečernji strah nije mogao oduzeti želju za letenjem. Ili želju za potpunom slobodom. Ujutro je odletio, bio je na nekoliko antena na nižim katovima. A mama i tata Gugice zvali su ga i tražili, i u gnijezdu i oko zgrade. Našli su ga, hranili, a mislim i da su se, iako je teško točno vidjeti u zelenilu, smjestili u obližnjem parku na borovima. Tu će Veliki Gugić još koji dan ili više, stvarno ne znam kako to ide u ptičjem svijetu, mama i tata brinuti za njega, a onda će početi brinuti sam za sebe.

Koliko god mi je žao da je balkon pust, toliko je sve to samo jedan životni ciklus koji takav i treba biti. Prirodna selekcija, borba za opastanak jačih i slabijih, i na kraju let, sloboda, odlazak, samostalnost.

Ljudski život nije baš takav, jer kod «jačih i slabijih» postoji jedan drugi pogled, a to je pomaganje jačega slabijemu. Ili bi tako trebalo biti. Postoji i odanost djece prema roditeljima koji odlazeći iz «gnijezda» ne zaboravljaju na one koji su im dali život. Ili bi i to – tako trebalo biti. No, kako god, uvijek postoji ciklus, kretanje, koji se jednostavno ne da zaustaviti. Čak i kad bi ponekad htjeli zaustaviti vrijeme.

p.s. Moja se mama s vremenom predomislila i zaključila da je On ipak bio bolji roditelj i više skrbio o ptićima.