Vožnja od centra grada do doma autobusom nije mi baš naročito duga, ali ponekad u jako malo vremena možete zamjetiti jako puno toga oko sebe. Nisam baš tip osobe s darom zapažanja sitnica, ali ponašanje nekih ljudi malo kome može proći nezapaženo.

Priča prva
Oni koji se voze riječkim javnim prijevozom zasigurno znaju nove modele autobusa. Udobni jesu, no uski su i jako malo ima mjesta za prolaz. K tome, na prednjem dijelu autobusa postoje ona «krilca» (kao vrata u teksas-kafićima, samo u obliku poluga ). S obzirom da je ulaz na prednja vrata krenem u autobus upravo na ta i već iza mene 2-3 ljudi, kad neka Baba (moram tako reći, jer bolje nije ni zaslužila) odsjedila je svoje i tek tada se sjetila da bi izašla van. Na prednja vrata. Na koja se ne izlazi. I u tom uskom prostoru krenula je kao tornado umalo me ne pokoseći za sobom. Ne znam kako su prošli ovi iza mene. Nisam izdržala da joj ne kažem da je izlaz na srednja vrata. Jer, napravila je kaos doslovno. Koji je i šofer primjetio. Znam da nemoćni, bolesni, majke s djecom izlaze i na prva vrata ako im je zgodnije, ali naprave to odmah, a mi vani sačekamo dok izađu. Dakle, zaključak - nisu baš uvijek samo mladi nekulturni u autobusu.

Priča druga
Nakon jedva uspješnog probijanja moje «krhosti» ugledam dosta slobodnog mjesta u zadnjem dijelu autobusa i zaputim se prema njima. Na jednom mjestu postoje sjedišta tipa 2x2 jedna nasuprot drugome. Tamo sjede 3 cure od nekih 16-17 godina. Nogu dignutih na stolice. Jednu sam sa svog mjesta imala priliku gledati. Osim što sam osjetila da daju po alkoholu, jer nisam bila daleko, još sam kao i drugi okolo morala slušati nesuvisle gluposti koje su naglas lupale. Onda je ta najpijanija nekom vozaču vani pokazivala srednji prst, a uspjela je pljuvati po staklu. Dakle, pitam se, zar je to mladost? Četvrtkom popodne biti mrtav pijan i jedva stajati na nogama? Svi smo mi prolazi neke faze u životu, neki intenzivno, neki malo manje, ali baš usred tjedna i usred bijela dana vidjeti pijane cure i nije neki ogledni primjerak preporučenog ponašanja za tinejdžere.

Priča treća
Ulaze kasnije neka djeca u autobus. Idu iz škole. Među njima ONAJ slaaaatki Cigančić. Bože, slatkog li i lijepog djeteta. A sa njime i curica. Ljepotica sa špangicama. On mi se i nasmijao.

Priča četvrta
U polupraznom autobusu još dvije curice od možda 7-8 godina. Igraju se «nedržanja za ništa u autobusu koji vozi». Sve sam razmišljala da se dignem i da im kažem koju riječ. Jer, djeca pojma nemaju koliko to može biti opasno. Da padne i udari se u glavu? Sigurno bi prvo svi graknuli da je šofer ludo vozio. Ne zamjeram djeci, samo se čudim njihovoj neustrašivosti. Sjetim se i svojih dana kad smo mi curice rošulale po ulici. Danas kad gledam drugu djecu da rade isto to, strah me za njih. Ne znam što bih da imam svoju. Baš ne znam, ali znam da se dijete ne može vezati. I da mu učenja i upozorenja nikad nije previše.

U svakom slučaju, čak i ne gledajući ovaj današnji post, vožnje autobusom znaju biti zanimljive. Posebno ako uleti kakav zgodan komad. To vi koji se vozite isključivo autima propuštate. Iako, možda ne baš skroz. Primjetim da muškim vozačima vratovi imaju dosta elastičnosti i fleksibilnosti. Pa se prilično lako okreću, po potrebi. Kad ugledaju «objekt» promatranja. Žene to rade manje, definitivno. Tko zna zašto.