Čitala sam danas ovu «priču» s naslovnice o bolesnom čovjeku, koji je sada možda i pokojni. Bolesni bloger D.S (tako se potpisao) opisao je vrlo teške i potresne trenutke svoga života. Uistinu tužno. I teško da se može nazvati «pričom». To je kao da želim ispričati Crvenkapicu ili Pepeljugu. A ovdje je riječ o jednom životu, bolesti. I smrti. Plakala sam. I zato danas ova tema. O kojoj sam i puno puta prije razmišljala.

Kad malo promislim, život na započne s plakanjem. Jer ako je sve u redu, beba plače. To je dobar znak. Znak mami i tati da je njihovo Čudo živo i zdravo, da diše. Znak početka novog života. Nakon toga, kad smo jako mali plačemo kad smo gladni, žedni, kad smo popišani i pokakani, kad nas boli, kad nam je vruće ili hladno, kad nam je dosadno, kad hoćemo da nas mama drži. Poslije kako rastemo, plačemo kad nas boli, ali naučimo plakati i kad nam nešto treba pa se nadamo da će mami i tati suze biti dobar znak da nam kupi neku čokoladu ili igračku.

Do tada, plačemo svi, i curice i dečki. No onda se u nekom trenutku djetinjstva dečke počinje učiti da plaču samo curice. Ne znam zašto je to tako. Ali mislim da to nije dobro. I da plakanje nije nešto što bi trebalo biti rezervirano za žene.

Da se razumijemo, nisam od onih osoba koje mogu plakati kad hoće i koje plaču za svaku stvar. Oni kojima je suza zapravo sredstvo za postizanje nekog cilja. No, o takvima zapravo i nisam htjela govoriti. Nisam ni od onih koji će plakati ako nešto krivo krene na poslu kada se ipak traži energičnost i snalažljivost, a ne plakanje. Uz pretpostavku da na poslu postoje normalni međuljudski odnosi koji ne izazivaju neka posebno stresna stanja.

Često se pitam - zašto muškarci manje plaču? Ili, zašto muškarci rijetko plaču? Teško mi je povjerovati da su manje emotivni od nas žena. Teško mi je povjerovati da ne osjete jednako kao i mi. Ali opet ... zašto ne plaču? Zašto mene rasplače neki romantični film, zašto me rasplače neka drama, zašto me rasplače neka stvarna i tužna priča, zašto plačem kada me netko rastuži i kad sam nesretna pa čak i kad me netko jako usreći?

Također mi je teško povjerovati da je samo kod žena razvijen centar u hipotalamusu koji uvjetuje plakanje. Još manje mogu povjerovati da su muškarci bezosjećajni pa zato ne plaču. Stvarno me zanima kako muškarci izlaze s time na kraj. Kako se bore s emocijama. Nemojte misliti da mi je ovo prvi način u otkrivanju te enigme. Probala sam ih čak i pitati. Ali ne ide. Ne vole o tome čak ni pričati. Što stvarno teško mogu razumijeti. Kao da je to neka sramota ili dokaz manje muškosti. I kao da to nije jedan od najboljih načina kako čovjek može ublažiti emotivnu i duševnu bol, ali i izraziti sreću.

Normalno je da suze baš ne želimo svakome pokazivati. I da ne želimo plakati svugdje i pred svakime. Nego želimo plakati sami. Jer to je dio naše intime. A intimu većina nas ipak ne želi dijeliti. No, opet, ne imati i taj dio svoje intime i ne proživjeti ga je za mene kao da imate zdrave ruke i noge i ne koristite ih, kao da imate zdrave uši i ne želite njima slušati. Kao da imate usne, a ne želite njima ljubiti.

Nadam se da će mi muški blogeri riješiti tu misteriju. A da će mi ženske blogerice reći da i one plaču na ovo što i ja. Da ne ispadnem baš neki «teški pekmez».