Imali smo doma kad sam bila dijete 2 puta mačića. Znate ono kad dijete donese doma, a mama i tata malo popuste i kažu – dok ne dođe neko rješenje. Onda bi rješenje došlo u obliku – nošenja istih mačića nekome tko ima kuću i tko ima uvjete za to. Bilo bi suza redovito. Imala sam i hrčka, koji je uginuo. Angora hrčkić. I za njime sam plakala. Imala sam i ribicu. Običnu zlatnu, koja je preživjela i nadživjela sve prosjeke zlatnih ribica sa 7-8 godina života. Imala sam tada 20 i neku i za njome sam plakala.

Kada je riječ o ljudima, mislim da je stvar još puno puno teža. Čak i ako nisu u pitanju neke strašne stvari. U nekoliko navrata došla sam na blogove u kojima se blogeri nakon puno vremena, ostavljenih emocija i dijelića ili dijelova svoga života opraštaju i odlaze. Tako mora biti, znam. Ali svejedno me obuzme tuga što je nečemu takvome došao kraj. Možda početak nečega novoga, jednako dobroga, ali opet – tužno.

Sjetim se često i života pomoraca. Brat mi je bio kratko vrijeme pa znam koliko su teški. Živjeti s nekime 20 i toliko godina i onda se pomiriti da odlazi i da ga nećeš vidjeti godinu dana je bolno. Jako. S jedne strane, godina dana je u takvim slučajevima dug period. S druge strane, i strah da se nešto može desiti i da se možda više nikada nećemo vidjeti. Zato, mislim da bih jako teško mogla biti žena pomorca. Ne znam kako to drugima polazi za rukom, ili bolje reći srcem. Previše boli i straha svakih nekoliko mjeseci. Za njega, za djecu, i za sebe uostalom.

Kada je riječ o smrti, svi se slažemo da je taj rastanak nešto što baš nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Čak i nama vjernicima, koji vjerujemo da to nije kraj. Najbolji dokaz je slučaj pokojnoga pape, koji je otišao u miru Božjem, a opet toliko je bilo emocija kod gotovo svih na ovoj planeti. Jer napustio nas je i otišao na daleki put s kojega povratka nema.

I na kraju, onaj ne manje bolan, ljubavni rastanak, koji me i potaknuo na ove misli. Malo prije pročitala sam priču. Godinu dana spavao s mrtvom suprugom. Samo jedan od dokaza koliko odvajanje od voljene i drage osobe ponekad može biti teško. Pomisao da s tom osobom možda više nikad nećeš izmjeniti ni pogled, ni riječ, ništa. I sad se sjetim nečega. Priče o ljubavi. Bezuvjetnoj ljubavi. Onoj ljudskoj. Može li ona postojati? Može li se samo voljeti, a ne htjeti ipak na neki način dobiti to natrag? Da bezuvjetna ljubav postoji, onda bismo jednostavno voljeli. Samo voljeli. I bili sretni. Radi osjećaja. A tuge tada uopće ne bi bilo. Jer ne bismo patili što ljubav ne dobivamo natrag. No, zašto onda radi ljubavi patimo?

Sada mi pred oči dolazi onaj dio filma «Titanic» u kojem Rose promrzla leži na komadiću plastike i sa minimalnim dijelićem fizičke snage drži za ruku već umrlog Jacka te jedva čujnim glasom govori «Jack, Jack, Jack ...». Rastanak koji mi tjera suze na oči čak i ako ga ne gledam. Valjda jer ga osjećam.