Pegy bi vam tako rado pričala nešto od onoga što obično priča u svojim postovima – o svojim pogledima na život, politiku, obitelj, ponekom filmu, TV-programu, o stvarima koje ju smetaju na poslu, doma, o stvarima koje voli ili ne voli kod sebe ili kod drugih. Ali ne mogu. Nije da tema nema, nego su tako sitne i minorne, zapravo jako nevažne u ovom trenutku. Jer tužna sam. A rastužila me jedna priča, koju mi je Ona ispričala.

Nevidljiva u svemiru

Ona se zvala Ana, a on Marko. Kad su se prvi put sreli, bilo joj je ugodno. Nakon toga sretali su se često. I pričali, pričali, pričali. Gotovo o svemu. O lijepim stvarima. I o ružnim stvarima. Jer, život čine i ove druge. Nažalost, ponekad u nečijim životima prevladavaju ove druge. Njoj je bilo svejedno da li joj priča o jednima ili o drugima. Jer, voljela ga je slušati. Jednako kao štu mu je voljela i pričati. I činilo joj se da kako vrijeme odmiče i ona postaje draga njemu, kao što je i on njoj. Možda je i bilo tako jedno vrijeme. Nikada to ni neće saznati, jer nikad joj to i nije rekao.

No, onda se nešto promijenilo. Osjetila je da mu više nije onako draga kao nekad. Kako je mislila da je bila. Nije znala zašto. Možda jer je tako moralo biti. Odlučila je da mu više ne može pričati. Ne jer to nije htjela, nego jer joj se činilo da on to više ne želi slušati. I zato mu je otvorila dušu tek da zna što joj je značio i što o njemu misli.

A on? On je to čuo i samo odlučio zašutjeti. I ne reći više niti riječ. I pitam se da li je nakon toliko izmjenjenih riječi to zaslužila? Da li je zaslužila da On samo ode, bez riječi, kao da nikada ništa nije bilo? Kao da nije postojala? I kao da mu baš ništa nije značila? Jedna sasvim mala točkica u ogromnom svemiru, u njegovu je svemiru postala još manja. Nevidljiva.