Upravo čitam članak «Novog Lista» "Benetton" - svijet za mučenje životinja i ne mogu nikako ostati ravnodušna. Jer deranje kože bez anestetika nešto je strašno radilo se o ovci ili bilo kojoj drugoj životinji. Ljudi koji tako mučki postupaju sa životinjama, nisu ništa bolji ni prema ljudima.

Nikad nisam bila pobornik markica. Lagala bih kad bih rekla da nikad nisam kupila nešto od odjeće poznatih marki. No uvijek bih to kupila, ili radi modela, ili radi kvalitete. I baš NIKAD nisam kupila nešto što bi me označilo kao da sam kakva stvar (padaju mi na pamet one CK torbe), jer ako kupim nešto s markom, kupim radi sebe, a ne da bi «cijeli svijet» vidio da imam «Benetton» majicu koja je ista kao ona s place, samo na njoj piše BENETTON. Ispravak, one s place s bolje. Evo i zašto tako mislim.

U riječkoj industrijskoj zoni na Kukuljanovu postoji poduzeće, rekla bih «Benettonova» ekspozitura u kojoj se prepravljaju odjevni predmeti. Naime, ako ste mislili da je kvaliteta «Benetton»-odjeće u Italiji i ova u Hrvatskoj jednaka, bili ste naivni. Jer, to je jedna sasvim druga priča. Ova odjeća koju mi imamo na tržištu trećerazredne je kvalitete i k tome često dolazi s greškama, u što sam se i sama uvjerila. Končići koji vise, puci (za one koji ne znaju – dugmad) koji ispadaju, potrgani patenti i da dalje ne nabrajam. Cijene su doduše prave evropske. I tu se razlike ne prave.

No, posebna je priča odnos prema djelatnicama koje tamo rade, tj. popravljaju greške. Osim što im plaće nisu veće od 2.000 kuna (iskreno, ne znam ni da li dosegnu 1.500), tu je i poseban odnos koji podsjeća na one fašističke. Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da se glave sa šivaćih strojeva i stolova NE smiju dizati, da se BROJE odlasci na wc (tj. nije preporučljivo više od jednom, a i to se «štopa») i da postoji jedna, ne znam kako ju nazvat, Žena-Zmaj-Žandar koja hoda i nadgleda da se koja glava ne podigne ili možda ne izusti koja riječ??? Jasno vam je zašto žene tamo izdrže jedva koji mjesec.

Možete li zamislit što takve gigant-firme rade u zemljama Azije i Afrike? Gdje ono što u našem slučaju rade odrasli ljudi, rade djeca. Možda za koji dolar mjesečno. Probajete barem vi koji imate dječicu od 6,7 ili 8 godina zamisliti ih u u takvim nehumanim uvjetima.

I opet se dovodimo u situaciju u kojoj se možemo ponašati indiferentno i reći kako se sve to skupa nas ne tiče, jer ionako nije naša koža u pitanju. No, osjećamo li se stvarno bolje kao pasivni promatrači? Ne znam za vas, ali znam za sebe. Ja nemam namjeru biti pasivna. Aktivirat ću se toliko da niti jedna moja kuna više neće završiti u «Benettonovoj» kasi.