pedeset+

petak, 16.11.2007.

Moja jubav

Neki dan, tj. 12.11. je moj soulmate napunio 55 godina. Sitih se kako me je nekoliko prijatelja kritiziralo kako najmanje pišem o njemu, Line ima, al njega ne, daj stavi opet barem koju sliku. Pa sam nešto poetično i srceparajuće napisala na taj dan. I odustala to stavit na blog. Ma nisam ja poeta. Niti smo oboje od tih patetičnih kakica. Čak ne znam čita li on moj blog, al u slučaju da ovo pročita znam da ne bi volio sentimentaliziranje.
Moj čovik je najboji čovik na svitu. Moje sidro i moje idro. Moja jubav, moj najbolji prijatelj. Moja utjeha, moja podrška, moja nada, moja vira. Moja inspiracija.
Puno toga smo prošli zajedno, zajedničkim snagama i dobro i zlo, al kao što je rekao H. Gibran : nismo pravili spone od svoje ljubavi, rasli smo i još rastemo sa slobodnim prostorom u našem zajedništvu : nebeski vjetrovi plešu među nama, uzburkano more pleše između obala naših duša, ne pijemo iz iste čaše, radujemo se zajedno ali svatko od nas uspijeva biti i samo, stojimo zajedno al ne preblizu – jer stupovi hramski stoje odvojeno a hrast i čempres ne rastu u sjeni jedno drugome.
I dobismo treće stablo naše jubavi, mladu jelu Linu koju odgojismo na isti način. -Vaša djeca nisu vaša, ona su djeca budućnosti -. Kao da smo od prvih dana zajedničkog života slušali Đubranove upute.
U početku braka je bilo malo nategnuto, odnosi muško-žensko u našem patrijarhalnom svijetu- tu ga preodgojih jer nema u braku muških i ženskih poslova i sad je, otkad bolujem i malo toga mogu, konačno do kraja shvatio kakva je to glupa podjela.
On posesivna, topla i strastvena škorpija, ja hladnjikava i nikad osvojiva riba koja mora biti slobodna da pliva kako joj dođe – i to uskladismo. On staložen, racionalan, praktičan i statičan, ja iracionalna, sanjar i lutalica. I to uskladismo. On površan, neuredan, u svom svitu ko svaki umjetnik, ja esteta, perfekcionista i sitničava u svakoj svojoj zamisli – tu se još ponekad porječkamo. Al znam da je on u pravu, tek sa 50 + sam počela razlučivati što je stvarno važno. Kako smo oboje od početka 60-ih pridošlice u Makarskoj vezivao nas je i taj nemakarski pedigre, što ima svojih dobrih i loših strana : teže bivaš priznat i teže uspijevaš u maloj ksenofobičnoj sredini a istovremeno ti prija uloga laganog outsajdera u lošim lokalnim karakteristikama. Ja buntovnik s razlogom, društveno i politički aktivna, on pasivan, nikad nije pripadao niti jednoj stranci, sadašnjost uvijek smješta i analizira u širokom povjesnom kontekstu sa odmakom i bez strasti, nikad se ni sa kim nije zavadio, niti ikad o nekome ružno govorio. Moralna vertikala, nikad ukrao, niti ikog prevario. Prevare drugih stoički podnio i po cijenu da ga proglase slabićem. Oboje jednako mislimo jer smo djeca socijalizma, kozmopoliti i pacifisti , al možda je razlog tome porijeklo, kako potičem iz Slavonije a on iz Vojvodine oboje imamo u sebi austro-ugarske, njemačke, poljske, možda i talijanske krvi, uz dakako hrvatsku koja se nikad nije uzburkala na novonacionalizam, fašizam ili bilo kakvu isključivost drugih. Čak ni kad su ga neki početkom rada prozvali Srbinom zbog vojvođanskog akcenta njegovih roditalja, nije smatrao za primjereno da dokazuje da u sebi nema niti kap srpske krvi. Kao takav uvijek me svojim stavovima dovodi u ravnotežu kad ja padnem u svoj društveno politički aktivizam, tj. borbu s aždajama i avetima.
Čini se da je naš život bio susret dviju luda, onih koje stoje na vrhu egipatske inicijacije u tarot kartama. Ne neki način izvan igre, bez slova, bez broja. Bela Hamvas posvećuje cijelo poglavlje ludama, Harlekinu « koji dostiže najviši stupanj inicijacije jer se ne boji života, ni toga da će umrijeti od gladi, ni toga da će ga napustiti, ili poniziti, ili ismijati, ili mučiti, ili dotući, ili zatvoriti, luda nema poštovanja prema habitu, prema autoritetu, prema ordenjima, niti prema gomilama novca. Harlekin se zato ne boji, jer je kako kaže Powys, pantagruelsko dijete, koje slatku opijenost životom uživa bez stida i drhtanja, i u tome se ne da uznemiravati.
To dijete ne pretendira na nikakvu takozvanu znanost ni mudrost. I Biblija govori o njima. Blaženi siromašni duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko. Blaženi jer su siromašni, jer teže prema duhu, gladuju i žeđaju za duhom. Za onim nečim od čega žive. Što im daje snagu, lakoću, svjetlost, vedrinu, žar, strast. Duh nije znanje i nije mudrost. Duh je svjetlost svijeta, ona svjetlost koja se izražava kao neustrašivost, kao bezbrižnost, kao povjerenje, kao ljubav, kao djetinja ćud. »
On nikad nije tio, al meni su par puta otvarali tarot karte i uvijek mi je izlazila luda. Uvjerena sam da bi tako bilo i sa njim, kao i sa Linom. Materijalno nam nikad nije ništa značilo pa smo tako na neki način outsajderi u današnjem društvu prestiža, materijalne grabeži i borbe za vlašću. I ništa nam ne nedostaje, kao da materijalno dolazi i odlazi Božjom milošću mimo naše volje i napora.
Volimo raditi i s obzirom koliko se u životu naradismo možda bismo puno više imali da smo drugačiji. O problemima smo uvijek razgovarali, učili na svojim i na tuđim greškama, roditelje poštivali; zahvaljujući nesritnom braku mojih znala sam što izbjegavati i što ne želim a on je zahvaljujući odgoju i braćnoj idili svojih znao što znači uspješan brak.
Većinu nesuglasica a i problema svladasmo i savladavamo sa zdravim razumom ili humorom. Pomažemo si u ups and downs kao na klackalici, digod on diže mene, digod ja njega. Znam da sam imala sriće u životu srist i zajubit se u takvog čovjeka. U početku je bilo something in the way he moves, tamna put, velike tople svitlo smeđkaste oči koje minjaju boju, senzualna seksi usta, gusta ricasta duga kosa, duboki meki glas, nenametljivost, samozatajnost, misterioznost….ukratko leptirića u stomaku kolko oćeš. I sad ih ponekad osjećam kad ga gledam kako zaneseno slika ili nešto odsutno-koncentrirano radi. Ili kad udovoljava mojim željama, tolerira sve moje prohtjeve, izlaske, mnogobrojna druženja, putovanja. Ili kad se zezamo na račun fizičkog starenja, tj. na račun svog izgleda, ponašanja. Najboja je zezancija kad od pustih planova oko aktivnosti i izlazaka radije odabiremo kauč jer nam je doma najlipše. Zar to nije prava zrila jubav.
Opet ću u nedostatku riječi posegnuti za Đubranom :
Ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam ovo budu želje :
Rastopiti se i biti poput žubora potoka koji pjeva svoju pjesmu noći.
Upoznati bol od prevelike nježnosti.
Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;
i krvariti s veseljem i radosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti za još jedan dan ljubavi.
I to zaista i radim, zahvaljujem na svakom zajedničkom danu. I zato ovo i pišem. Vrlo često ljudi provedu život zajedno a da ne izgovore ono što je važno. Možda zato što misle da to nije potrebno, da se ljubav podrazumijeva, ali upoznala sam puno žena i muževa koji su intimno nesretni, nesigurni u sebe i puni sumnje proveli zajedno život.
Puno toga smo ostvarilii zajedno, imamo i više nego nam triba a nije nas vodila želja za materijalnim. Ljubav za umjetnost, tj. kreativno stvaranje nas je nosila i vodila. Ja to zapravo zovem umjetnost življenja, jer samo sa inspiracijom i stvaranjem uz pomoć imaginacije i intuicije osjećamo se oboje slobodnim i realiziranim. Nije bitno u kojem području života ili umjetnosti to prakticiramo, bitno je da učimo, sa radošću stvaramo i živimo bez zacrtanih granica i bez pretenzija.

Pa ću da mi prijatelji više ne prebacuju priložit nekoliko meni dragih crteža koji su me držali, palili i žarili dok je moj dragi bio u vojsci. Kako mu literarno izražavanje nije baš jača strana svaki dan mi je iz vojske slao crteže koje je garnirao tekstovima iz knjige – Edenski vrt laži - koju sam mu poklonila. ( Knjigu smo zagubili što mi je strašno žao jer je nevjerovatno dobra poezija u prozi. Mislim da se autor zvao Dragiša Kalezić al takvog na netu ne nalazim, niti išta ima po beogradskim knjižarama pod tim imenom.)
S ljubavlju sam skupljala i čuvala "pisma", mislim da se skupilo priko 200 - što skica, crteža, krokija, što ga je jako iznenadilo i čak je gunđao da to triba bacit, da je to on onako, iz vojničkog očaja i dosade.
Crteži su ilustracija tekstova, ponekad je tekst samo u službi grafike, ali da se zaključiti da mu je vojska teško pala. Pomalo su morbidni ali istovremeno vrlo poetični.
Image Hosted by ImageShack.us

Ovakvih crteža je bilo puno, često samo šinjeli bez glava. Kaže on da je tek u vojsci shvatio prosjek naše populacije - neuka, neobrazovana masa idealna za razne manipulacije. Kaže da u ciloj kasarni nije imao s kime popričati niti o filmu.
Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Ne znam koliko se može čitati tekst. Tišine plaću kao djeca umiruća. Stiskaju nam grlo da krik ne izreče. I hodamo tako kao baklja goruća. Krv crna gusta po tragu nam teče.
Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Piše li još ko na ovome svitu ovakva jubavna pisma ?

16.11.2007. u 22:59 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (11)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Najkraće : BITI ILI NE BITI

Zašto neko piše, ako ne da bi sastavio sve svoje dijelove ? Od trenutka kad krenemo u školu ili crkvu,
obrazovanje nas kida na dijelove, uči nas da rastavljamo dušu od tijela i razum od srca. Mora bit da su ribari sa Kolumbijske obale učeni doktori etike i morala jer su izmislili riječ sentipensante,osjećati-misliti, da bi definirali jezik koji govori istinu.
Eduardo Galeano.

BISERI :
No. 1 otkad bolujem :

Smrt nije pružila ruku prema meni i zato sam ovdje. Otkako sam postao svjestan stranosti života koji se opire navici, postao sam još bezbrižniji, jer sam dospio u vrijeme koje uopće ne osjećam svojim. Ono mi izvorno već ne pripada. Ovdje je samo kao još jedno jelo nakon objeda koje se ne nalazi na jelovniku. Još je mnogo manje onoga što mi pripada nego što je toga bilo prije, kad bi se povremeno ipak događalo da imam zahtjeve i postavljam pretenzije. Od tog trenutka nikada se nije prekinio magični mirakul mog života. Život nije razumljiv sam po sebi. Jer, kao što su govorili stari, značaj života nije u prirodnosti , nego u čaroliji. Živjeti znači biti potresen, biti izvan sebe, biti uzdrman, biti otrgnut od svojih korjena, mučiti se i bjesnjeti od iznenađenja i čuđenja, od bola i pomutnje, od užasa i radosti, od pouzdanosti i straha, od patnje i divote. Nema ničeg protuprirodnijeg od života. Život je milost. I to znam sada kada je zaista to i postao. Zbog milosrđa sam ovdje, gotovo kao slučajna i neistraživa pojava.
Bela Hamvas : Kap prokletstva

Kopiranje, objavljivanje ili prenošenje tekstova i fotografija bez dopuštenja autora NIJE DOZVOLJENO

pedesetplus@gmail.com