pedeset+

srijeda, 22.08.2007.

Biti Kries ili moj prijatelj Vilenjak

Od onih sam koji vole ljude i imam puno prijatelja. Raznih. Najinteresantniji su mi oni kreativni-umjetnici, razni majstori , obrtnici koji još uvijek sami nešto rade. Trudim se ne biti stroga prema ljudskim slabostima, manama i greškama, tj. suditi istim aršinom sebi i drugima. Pri svakoj strogoći sjetim se Kushi-jeve tvrdnje da je arogancija najteža bolest, tj. najteže izlječiva karakterna greška koja ne dozvoljava učenje, mijenjanje stavova i mišljenja . Uvriježeno je mišljenje da se ne može i ne treba imati puno prijatelja. Moja Ivna me uvijek kritizira da se lako očaravam sa ljudima i brzo sklapam prijateljstva. Također da lako praštam ili toleriram tuđe mane, pa ti to dođe kao da sam govno od karaktera ili kao da mi zapravo nije stalo, tj. da sam površna. Istina, otvorena sam i željna novih susreta sa pravim ljudima od kojih mogu nešto naučiti ili s kojima se poslije druženja osjećaš dobro, ispunjeno. Donekle je istina i ovo drugo i treće, dugo mi je trebalo da naučim opraštati sebi i drugima, čvrst karakter mi ništa ne znači osim što podrazumijeva aroganciju i i «vrlinu ograničenih», a ne vidim razloga zašto ne bih bila površna prema ljudima do kojih mi nije stalo ili koje ne cijenim. Mada ovo može zvučati arogantno, vjerujte mi nije, ako sa 50+ ne naučiš da je vrijeme dragocjeno i da ga ne treba trošiti na isprazna i površna druženja, na šuplje priče, na neiskrena i dvolična prijateljstva, onda nisi ništa naučio i nisi mudar.
Sa ljudima koji pišu je najlakše biti prijatelj, vraćaš se nekim tekstovima cijeli život, ili se na kratko u prepoznavanju oduševiš ili super zabaviš, sa likovnim umjetnicima, glumcima se također lako družit putem konzumiranja njihovih djela i zapravo ne postoji potreba ili želja da ih upoznaš, da s njima popričaš, da se družiš. Ionako su vjerovatno zajebani, ili sujetni, ili arogantni, ili povučeni, ili dosadni. Ili nemaju vremena, a time niti potrebe za druženjam. Sa ostalim ljudima koji ti se sviđaju zbog onog što jesu, zbog onog što rade, je već malo teže
uspostaviti kontakt.. Muzičari su mi najinteresantniji kao ljudi ili recimo potencijalni prijatelji.. Ne zato što bez bez muzike ne mogu, snimljenu muziku također možeš konzumirat ali živa svirka je nekako najviše zen, najintenzivnije doživljavanje sada i ovdje. I psihološki najinteresantnija-zašto se neka muzika sviđa baš svima ? zašto se različita muzika sviđa ljudima ? zašto se ljudi druže, procjenjuju ili čak i svađaju oko različitih ukusa, kako je moguće da većina sluša smeće- znaju li ti koji stvaraju smeće što rade ? Ako znaju tajnu uspjeha, tj. akorde koji pale kod neobrazovane mase trebali bi znati stvarati i kvalitetnu muziku ? Ništa me ne može iznervirati ili pokvariti raspoloženje kao loša muzika. Možda zato što u nas zadnjih godina svaki jebeni javni prostor ( kafić, štand, dućan) misli da će bolje radit s muzikom pa s nekih mjesta bježiš glavom bez obzira ili patiš.
I tako željan susreta ili novih doživljaja, pa i novih spoznaja postaješ fan pojedinih umjetnika koji tuku u prave note. Oš li prić nekome sa : Ej, I like you, ja bi da se družimo ?! Moglo bi i tako, al ne sa svakim. Susreti se srećom ipak događaju, tu kemija štima, sile simpatije nekim neznanim impulsom prorade, radi li se o istim duhovnim frekvencijama sam Bog će ga znati, ali ja vjerujem u priče o dobrim vilama i vilenjacima.


Moj prijatelj vilenjak
Image Hosted by ImageShack.us

Upoznali smo se prije desetak godina i istog trenutka me je očarao. Prvi, pravi vilenjak kako sam ga ja zamišljala, lijep, vitak, visok, duge valovite kose, velike tople oči ko u srne, topli osmjeh. Kad je progovorio dubokim toplim glasom, zapitah se – Bože, sanjam li ili vilenjaci zaista postoje ? I kad je taj vilenjak počeo pričati priče iz davnina, o gradu Legenu, o bajkama, legendama, tradiciji, starim običajima i životu na selu, zaboravljenoj izvornoj narodnoj muzici, osvojio me je unaprijed samo na osnovu priče bez da sam znala čemu promišljeno posvećuje svoj život i energiju, bez da sam ga čula kako pjeva.


Moj prijatelj seljak

Image Hosted by ImageShack.us


Tako ga zove moja mama i prijatelji : Vidili smo onog tvog seljaka na Tv-u ! Moj prijatelj Mojmir Novaković je nažalost prerijetko u medijima. Opanci nisu u modi. Ni ručno pleteni đemperi od neprerađene vune koje mu pletu prijateljice seljanke. Ni prepoznatljivi prsluk koji nosi na golu kožu, ni hlače iz vrličke nošnje. Ako u medijima sado-mazohistički ne žvačemo o politici, u našem velikom selu na brdovitom Balkanu uglavnom čitamo o nekim novim bogatašima i njihovim sponzorušama , kako, gdje, kada, s kim, u čemu, slušamo novokomponirano smeće i gledamo Thompsonove koncerte. Posebni kuriozitet su razne cajke ala Šakira i opsejednustost Hrvata s njima. Uz navodnu analizu tih negativnih fenomena nove Hrvatske mediji odgajaju nove generacije bez da im prezentiraju alternativu, tj. prave vrijednosti. Usput se serviraju bajke koje nas truju o sreći putem konzumiranja nebrojenih ready-made proizvoda i kako steći pare da bi je postigao. Nije da ne postoji potreba za bajkama, vidi čudo od Harry Pottera, al' ti se pomalo gadi kad i prave bajke postaju marketing proizvod masovne potrošnje a navođenje enormnih zarada i euforične kupnje služi kao usputni poticaj za konzumiranjem - jebo bajku, važno je da si je i ti pročito il' vidio.
Rijetko je moj prijatelj seljak u medijima ali mu je zato svaka izgovorena riječ zlatna. Pa da Mojmir kojim slučajem svojom pojavom, mišljenjem i djelovanjem ne bi poremetio « malograđansku, tobože urbanu, duboko iskompleksiranu i evropski provincijaliziranu Hrvatsku, koja se s pozicija lažnog elitizma stidi svojih korijena, pučke kulture i folklorne baštine»-( iz članka Uskrsnuće Morlakije u Glasu Slavonije), treba ga davati na kapaljku i to onima koji još sanjaju o nekoj drugačijoj budućnosti. Onima koji znaju da bi spas i očuvanje planete Zemljice bio u vraćanju starom skromnom i poniznom načinu življenja u prirodi i sa prirodom, u malim seoskim zajednicama gdje su ljudi sami uzgajali hranu, sami gradili kuće, izrađivali namještaj, sami izrađivali odjeću – štedljivo koristili prirodne resurse, posjedovali i konzumirali samo koliko im treba, dizali se zorom, strpljivo i marljivo radili i umorni i zadovoljni lijegali sa zalaskom sunca. Štovali prirodu i Bogove kroz svetkovine, stvarali živu muziku za sve prigode i osjećaje, sami izrađivali instrumente, družili se uz pjesmu, veselili uz plesove, tražili i vježbali imaginaciju i bogom dane sposobnosti da stvaraju vlastitim rukama, glavom, glasom….sve što smo zaboravili ili polako zaboravljamo. Život kojim žive još samo rijetki i koje ostatak svijeta pokušava istrijebiti u ime «civilizacije».
Te rijetke istomišljenike i muzičare po šarenom svijetu traže i dovode na festival Etnoambient Mojmir i njegova soulmate Antonija – vidi www.acroanima.hr i čitaj blog oceana.
« Zašto baš etno glazba? Zato što volimo miris davnih vremena koji prožima ovu vrstu glazbe, taj spoj tradicijskog i modernog kojeg zovemo etno ili World music. Taj nas miris podsjeća na vječne vrijednosti koje su naši preci spominjali u svojim napjevima. U toj glazbi nalazi se vibracija drevnog zvuka koji u nama budi davno zaboravljeni osjećaj ljepote.
A ta ljepota stvara most. Ta ljepota stvara most koji spaja prošlost i sadašnjost, sjever i jug, istok i zapad. Taj most spaja narode i različite kulture jer su zvukovi koji putuju tim mostom arhetipski i svaka ih duša može prepoznati bez obzira na kulturu, narod, starost ili rasu kojoj pripada. «

Prepoznaje li ih svaka duša ? Vjerujem da bi svaka duša bila u stanju to osjetiti kad bi imala prilike uopće čuti world muziku na našim radio stanicama, u kafićima, u disko klubovima, na koncertima, TV-u. Ali ne, ni slučajno da se narodu pruži prilika da čuju alternativu masovnom pop smeću, novokomponiranom folku, našem dance technu tipa Indire, technu -kurcem u čelo - ( kad god čujem Let 3 i tu stvar razveselim se, jer od samog početka tehno pošasti govorim da je to tucanje u zdrav mozak.)
Ovako slušaš etno muziku doma, i željno očekuješ slijedeći Etnoambijent u strahu da ga možda neće biti, da će možda Mojmir i Antonija posustati u traženju sponzora koje je sve teže naći jer lovatori i političari koji zapravo kreiraju kulturnu scenu, pripadaju drugoj vrsti ljudi. Onih koji su ko i Thompson lukavo utržili domoljublje, onih koji su u to isto vilenjačko veče kad je Mojmir zapalio kries na čarobnoj Solinskoj gradini, zaneseno, na starom Hajdukovom stadionu skupa sa svojim idolom urlikali : Geni, geni kameni, vatra gori u meni !!!!
( Srićom su ovo lito vatrogasci svuda za vatru spremni. Unatoč tipično hrvatski učinkovitoj i hrabroj spremnosti, izgori nam po obale - vatra je zajebana stvar, isto ko i krivo usmjerena ljubav za domovinu. )
U intervju-u za fRoots Mojmir priča o svojim počecima i osnivanju Legena: Kada je prošao prvi ratni vihor 1992, Darko Pecotić i ja smo otišli u Narodni i etnološki institut u Zagrebu i skupili nekoliko kazeta tradicionalne narodne glazbe iz hrvatskih sela.
Dubina i emocionalna snaga, nevjerovatna kombinacija jednostavnih napjeva, čudne kombinacije glasova, i iznad svega ljepota pučkog pjevanja – slušajući tu muziku shvatio sam da nije punk pokret izmislio slobodu i energiju već da istinska sloboda i snaga leži u tradicijskog glazbi koja je stara stotinama godina.
Istovremeno se sa našim počecima pojavio pokret koji je tradiciju koristio kao oruđe za buđenje nacionalizma. Morali smo se dobro potruditi da izbjegnemo tu nacionalističku klopku a da istovremeno ne odstupimo od naših korijena. Svijet danas vidim kao sukob dvije suprotstavljene grupe. Prva grupa bježi od tradicije jer su zaslijepljeni sjajem modernizma. Druga grupa se plaši moderne tehnologije i globalizacije i koristi tradiciju kao stari štap uz pomoć kojeg šepaju u vlastitom dvorištu. Ponekad je teško preživjeti negdje između. Ljudi se plaše vidjeti ljepotu svoje tradicije bez nacionalističkih naočala. S druge strane, mladi ljudi uglavnom mrze nacionalizam i traže neku novu perspektivu, traže ali ponekad upadaju u jednu ili drugu klopku. Ali ja sam optimist. «
Ne znam što bi danas na tu temu izjavio moj prijatelj muzičar kojeg čini mi se bolje iskonski razumiju i prihvaćaju i mladi i stari u Bogoti. Kako objasniti ozarena lica mladih koji s ustaškim kapama i hrvatskim zastavama na kvazi rock i metal kjlucaju glavama i pjevaju Thompsonove pjesme od riječi do riječi, a taman su zinuli na svijet kad je počeo rat. Što oni znaju o domoljublju ? što znaju o rock muzici i metalu ? treba li Thompsonovu popularnost shvatiti kao nekakvu masovnu mladalačku zajebanciju ? zabranjeno voće i prkos ? pomodnost? ili obiteljski i društveno odgojene buduće koljače ?
Ja sam optimist i nadam se da je to mladalačka ludost jer ti isti slušaju i znaju i Cecine pjesme na pamet. Žao mi je što ne znaju niti pjevaju izvorne narodne pjesme, niti ih imaju gdje čuti.

Moj prijatelj šaman

Image Hosted by ImageShack.us


Kad se moj vilenjak pojavi na sceni, obasja ga karizmatska svjetlost, bez glumatanja pada u laganu vrstu transa koji prenosi na publiku. Autor intervjua u fRoots-u pod naslovom – Vitez krijesa- ga ovako opisuje :
« Mojmir je upečatljiva karizmatska pojava, visok, mršav, sa prodornim, svjetlećim očima ( nečim što dijeli s Antonijom), dugom kosom rock Boga iz 70-ih, i nježnom samouvjerenošću koja naslućuje unutarnju snagu bez nametanja svog ega.» Radi li se o njegovom moćnom glasu i zanesenoj interpretaciji s kojim oživljava zaboravljene pjesme, o vilenjačkom kretanju po sceni-onako visok i ne izgleda da pleše već kao da lebdi , o pravoj aranžerskoj formuli s kojom su prilagodili zvuk današnjem vremenu ili o ljepoti naše izvorne glazbe, …ne znam. Znam da je uvodna Zumba, zumba zapalila krijes i digla sve na noge. Znam da su bend i publika odjednom vibrirali na istoj frekvenciji i da je tako bilo do kraja koncerta.
Upoznala sam sve članove bivše Mojmirove grupe Legen, bila njihov fan, koristila muziku u gotovo svim Malt-ovim performansima – u Frankfurtu Njemci otkačili na izbor muzike i molili da im dam da presnime CD, ali mislim da Krijes puno više odgovara Mojmirovom senzibilitetu. A iskreno rečeno, i mom. Legen mi je bio malo agresivan i previše techno.
Kries u sastavu : Ivo Letunić-lijerica, el. gitara; Andor Vegh – gajde, diple, frula, trad, instr.; Krešo Oreški – perkusije; Erol Zejnilović – el. gitara, Konrad Lovrenčić-bas gitara, Ivan Levačić-bubnjevi i Mojmir- vokal, su to veće zaista složili nezaboravnu svirku. Zvuk, više rock - sa manje elektronike od Legena i sa džez pomacima, mi je lego ko melem na dušu željnu dobre žive muzike.
Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Ivo Letunić - virtuoz na ljierici a i suknjica mu slatko stoji
Image Hosted by ImageShack.us

Andor Vegh genijalac na fruli, gajdama i diplama, slavonska nošnja je ko izmišljena za njega
Image Hosted by ImageShack.us

Krešo Oreški - majstor na udaraljkama koji je savladao sve naše komplicirane ritmove.

Znam da sam na momente bila dirnuta do suza i da sam se na momente poželila vrtiti u krug ko derviš u transu . Sva world tj. narodna muzika ima tu neku vrstu transa u sebi, nešto duboko tjelesno i duhovno
povezano i sjedinjeno u venama, u tijelu, u stomaku, u srcu, u glavi, nešto zajedničko svim ljudima što te vodi da plešeš kao indijanac ili da se slobodno krećeš u ritmu koji te nosi kao da te nitko ne gleda. Tugu i žalopojke bez obzira na kojem su jeziku svi prepoznaju. Osjetila sam da je muzika i ples zaista most između neba i zemlje i kao što kaže Antonija most koji spaja prošlost i sadašnjost, različite krajeve i ljude. Osjetila sam i istinsko i duboko domoljublje i dirnuta plivala u tom, meni rijetkom osjećaju. Osjetila sam poštovanje prema priprostom narodu kojemu pripadam koji je spjevao te prekrasne pjesme i prema svim ljudima koji se trude da one ne padnu u zaborav.

Biti kries

Pokušala sam zamisliti Thompsonovu ili Škorinu publiku sa hrvatskim obilježjima na Gradini kako u glas pjevaju stare pjesme ili plešu uz magične ritmove koji bi trebali biti ugrađeni u hrvatskim genima, i kako otkrivaju očaravajuće i neslućene čari starih narodnih instrumenata – lijerice, dipli, gajdi.
Ipak se odlučih za sliku prisutne probrane publike jer se prisjetih da sam ja zapravo veliki idealista koji voli bajke i sanja o životu kojeg više nema u našim selima. Priprosta, skromna i poštena svita koji živi od svog truda je ostalo jako malo. Prevladavaju muškarčine, seljačine, junačine, prostačine i hrvatine. Održala se junačka Alka, rađa se neki novi folklor, vraćaju se razna narodna junačka takmičenja - biklijade, bikijade, potezanje konopa, kamena s ramena. Mogli bi uvest novu disciplinu - takmičenje u kopanju i oranju i to onih pustih polja po ciloj Hrvatskoj.
Vraćaju se i diple u modu, nadam se da će i gusle samo me strah novih junačkih tekstova. Vidi face naših novih pitomih seljaka na TheMladichi.blog.hr Junak do junaka ! Brate mili, jesul' to naši geni kameni ? Iskreno se nadam i mislim da ti nikad neće zalutati na Etnoambient.

Jer moj prijatelj vilenjak ne pozdravlja narod sa : Za dom spremni !, ne nabraja ko Škoro fol duhovito, odakle je - geni kameni, duša slavonska a konceptualno Hrvat, ( pa redom arlauču Vlavi i Hercegovci, Slavonci, a onda Hrvati svi zajedno), Mojmir pjeva teške i zahtjevne napjeve iz svih krajeva Hrvatske koje ova dvojica ni u snu ne bi uspjela otpjevati, ( by the way Škori bi bilo bolje da ne radi koncerte, niti zna pjevat, nit ima uvježban bend), Mojmir ne komponira plagijate narodnih pjesama uz debilne tekstove koji pale i žare kod lažnih domoljuba i slijepih nacionalista.

On vadi narodno blago iz zaborava, promišljeno i nježno pali krijes uz ovaj pozdrav :

Da bi vas svako dobro držalo
kao što se bršljan drži drva i kamena,
pijesak mora duboka,
zvijezde neba široka,
a anđeli Boga pravednoga.
K'o što no 'oće 'kobogda !
Amen dabogda.


Image Hosted by ImageShack.us

Javila sam mu se poslije koncerta uz riječi - tvoj sam fan forever - na što je puka od smija.

Dabogda moj prijatelj vilenjak svijetlio ko krijesnica za vijeke vjekova, amen !

22.08.2007. u 17:51 • 29 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (11)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Najkraće : BITI ILI NE BITI

Zašto neko piše, ako ne da bi sastavio sve svoje dijelove ? Od trenutka kad krenemo u školu ili crkvu,
obrazovanje nas kida na dijelove, uči nas da rastavljamo dušu od tijela i razum od srca. Mora bit da su ribari sa Kolumbijske obale učeni doktori etike i morala jer su izmislili riječ sentipensante,osjećati-misliti, da bi definirali jezik koji govori istinu.
Eduardo Galeano.

BISERI :
No. 1 otkad bolujem :

Smrt nije pružila ruku prema meni i zato sam ovdje. Otkako sam postao svjestan stranosti života koji se opire navici, postao sam još bezbrižniji, jer sam dospio u vrijeme koje uopće ne osjećam svojim. Ono mi izvorno već ne pripada. Ovdje je samo kao još jedno jelo nakon objeda koje se ne nalazi na jelovniku. Još je mnogo manje onoga što mi pripada nego što je toga bilo prije, kad bi se povremeno ipak događalo da imam zahtjeve i postavljam pretenzije. Od tog trenutka nikada se nije prekinio magični mirakul mog života. Život nije razumljiv sam po sebi. Jer, kao što su govorili stari, značaj života nije u prirodnosti , nego u čaroliji. Živjeti znači biti potresen, biti izvan sebe, biti uzdrman, biti otrgnut od svojih korjena, mučiti se i bjesnjeti od iznenađenja i čuđenja, od bola i pomutnje, od užasa i radosti, od pouzdanosti i straha, od patnje i divote. Nema ničeg protuprirodnijeg od života. Život je milost. I to znam sada kada je zaista to i postao. Zbog milosrđa sam ovdje, gotovo kao slučajna i neistraživa pojava.
Bela Hamvas : Kap prokletstva

Kopiranje, objavljivanje ili prenošenje tekstova i fotografija bez dopuštenja autora NIJE DOZVOLJENO

pedesetplus@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se