pedeset+

četvrtak, 26.07.2007.

Je li sve onako kako treba biti?

Ponekad se pitam nije li baš sve onako kako treba biti. Ne u smislu Božje volje ali vrlo blizu tome. Energija koja prožima sve je u takvom kaosu da je zapravo nemoguće oslanjati se na energetsko yin-yang svojstvo koje bi nekim čudom trebalo uspostavljat prirodnu ravnotežu.
Tj. vjerovati da će se nekim čudom poništiti uzročno-posljedični procesi. Brrrrrr, nije ni meni jasno što sam napisala. Razmišljam o klimatskim poremećajima-toplotni udari, poplave, požari, oluje, potresi- katastrofe na sve strane( što kaže moj Galeano- ginu ljudi ko zečevi), i kako prosječni čovjek ne želi uopće razmišljati a kamoli prihvatiti odgovornost za sistematsko remećenje prirodne ravnoteže. Jednako tako dok je u zdravom stanju ne želi saznati sve o svojoj prirodi, tijelu i duhu- savršenom organizmu kojeg manje-više svi poremetimo načinom življenja. I kada i teško obole, mnogi ne žele ništa znati o svojoj bolesti samo da ne bi poremetili svakodnevni, obično nekvalitetni život, ustaljene navike, razne vrste ovisnosti. O raku sam saznala puno i mada nikada ne započinjem komunikaciju sa ostalim sapatnicama na onkologiji, ako se razvije razgovor rado prenosim iskustva i znanje. Često odustanem, nisam od onih koji vole pametovati jer razumijem ljudske strahove i slabosti, jer im se u očima pojavi onaj poznati izraz straha kao i kod svih koji te pitaju kako si, a zapravo ne žele čuti odgovor. Ili odsutni izraz nezainteresiranosti s porukom: samo ja znam kako mi je i ne možeš mi pomoći. Pri tim uvijek gorkim susretima zaintrigira me upravo ne odsustvo volje za novim informacijama i znanjem, već svjesno odbijanje suočavanja sa stvarnošću, sa sobom, sa uzrocima i posljedicama, sa odgovornošću i borbom za vlastito zdravlje. Kako se tu radi ne o realizaciji na društvenom planu, svak ima pravo na život u mišjoj rupi, već je u pitanju osobni život, teško i bolno mi pada kada se polupismeni, skromni i siroti s ruba egzistencije prepuštaju sudbini zamoraca u surovom sistemu nebrige, unaprijed odustaju u borbi za zagarantirana prava, i dopuštaju pogreške u procesu liječenja koje će ih vjerovatno stajati života. Izboriti se za svoja prava pacijenta i poštivanje propisanih medicinskih protokola ( propusti i greške su u našem zdravstvu stvar koja se tolerira i podrazumijeva) je za njih nezamisliv korak. Mijenjati postavku stvari u osobnom životu im još teže pada, u razgovoru obično slijede tipične cro priče o životu teške socijale iz koje nema izlaza. Ako si imalo osjetljiv kako nećeš biti u bad-u.
Pitam se jesam li i ja dovoljno jaka suočiti se sa razlogom svoje bolesti i uči u finalnu borbu ka ozdravljenju, jer vjerujem da je moguće, koje bi isto tako značilo odricanje od svakodnevnih navika i normalnog življenja, i hoću li ikad biti spremna posvetiti se samo sebi.
Nisam još spremna pisati o bolesti, ne zato što mislim da blog nije mjesto za to, što me opet vraća na razmišljanje o svrsi blogiranja. Pišem sebe radi, ne mogu spriječiti da me čitaju i treba li se onda kao mnogi truditi da budem zabavna, interesantna, drugačija, sanjati o cool listi kao mnogi. Bože sačuvaj ! Prošli post me bacio u veliku dilemu, kad sam zabilježila trenutno stanje osjetila sam olakšanje, a par sati poslije brigu kako će reagirati oni koji me čitaju i htjela sam ga izbrisati. Pa reko, neću pokraj bloga vodit tajni dnevnik. Mogu li se zaista stjecati intimni virtualni prijatelji, i to u ogromnoj blogosferi gdje ima svega i svačega, ne znam, ali počela sam razmišljati o reakcijama onih koji me čitaju - što mi se ne sviđa jer se počinjem osjećati sputanom. A sloboda mi puno znači. Otkad šaram po blogosferi moram priznati da sam promijenila mišljenje o narodu rvackom, osim što se zabavljam razlučujući psihološke profile impresionirana sam pismenošću i životnošću mnogih.
A i ono Tinovo- Nisi sam !- se potvrđuje na dijelu.

Nisam sama, imam puno prijatelja. I to raznih. Neki su manje interesantni, često i zamorni, s nekima bih provodila 24 sata, a sa nekima pričala do besvijesti.
Jučer nam navratili dragi prijatelji Jasminka i Ratko Beus iz Vrgorca. Priča između nas teče, klizi, pratimo se, nadovezujemo misli, izmjenjujemo pročitane knjige. Osvješteni svjetski ljudi koji dokazuju da nije bitno na kojem komadiću majčice zemlje živiš. Sjetih se prepucavanja na Vicinom blogu… kao ja arogantna pa podcjenjujem Imotsku alternativu i svojim sam komentarom uvrijedila Vlave i Imoćane… ma dico, pustite me na miru, odsad se držim Milordove zapovjedi - ne talasam više da ne bih privlačila frustrirane. Znam da svuda ima krasnih ljudi samo je pitanje postoji li u tim sredinama potrebna kritična masa da pokreću stvari ili uspostavljaju potrebnu ravnotežu.
Ili ih tražiš ko rijetke endeme ne bi li ti probudili nadu, uljepšali dan ili svijetlili ko krijesnice u sjećanju. Kao što mi je cijeli prošli tjedan uljepšao Dinko Raffanelli ( njegov je uvodni tekst Biti cool u postu Biti cool.) sa svojim prijateljem iz Splita.
Image Hosted by ImageShack.us

Sreli smo se slučajno na noćnom kupanju na Osejavi i u Deep-u raspalili « Ugodni razgovor naroda Rvackog». Dinko je od onih s kojima bih se mogla družiti 24 sata, živ i zainteresiran za sve živo i to sa dječjom neiskvarenom znatiželjom i percepcijom, pažljiv i oprezan u doživljavanju stvarnosti i osvještavanju stavova, lucidan u zapažanjima i komentarima. Njih trojica su uglavnom pričali, ja bih se povremeno ubacivala sa svojim asocijacijama i dakako skretala teme. Nisu se protivili već spremno uskakali, čas na noge, čas na glavu. Ne znam što bi kogod mislio o nama da nas je slušao. Od fizike do metafizike, od cajki do klasike, prošlost, sadašnjost, budućnost, priko nove Splitske rive do malomišćanskih i velemišćanskih zabluda, dišpeta, ksenofobije, frustracija; kaže Dinko kako ga nerviraju arhitekti jer se ponašaju ko sekta, reko ja - cehovski, svi se isto oblače, iste očale i furke, visoka estetika per muss, pa se malo kontreštali oko modernih intervencija u povijesnim jezgrama jer ja sam radije za moderno nego za stilske imitacije koje su gotovo uvijek samo kič, daj plodove današnjeg duha i ostavi trag u vremenu; pa ja skrenula priču na TV serije- kako su obojica doktori-pitala ja koliko su medicinski vjerodostojne Hitna služba, dr. House ( najdraži mi je, a znam da je drag i Blogajojnjenog - u njega nema patetike), Reži me, i slične; kažu medicinski O.K. ali loše za ljude jer stvaraju krivu predodžbu o nemogućem- nigdje na svijetu ne postoje takvi uvjeti, forenzičari su komični, sve serije su su garnirane podnošljivom dozom morbidnosti- to je sad u modi, ali ono što Dinka najviše nervira je briljantna konverzacija – oduševilo me kako je to analizirao- nitko, pa ni genijalni umovi ne komuniciraju tako brzo, sažeto, mudro, lucidno, tj. tako - da se osjetiš ko idiot; u patetičnim sapunicama gledamo idiote i osjećamo se superiorno ili na istim valnim dužinama, ali ovdje tekstopisci stvarno pretjeruju, ja se sjetih one serije o ameropredsjedniku -White house – ne znam kako se zvala, gdje sam stalno komentirala- jebate genijalaca, kako su elokventni, pronicljivi, snalažljivi.. kojom brzinom im šljaka mozak i kojom brzinom donose ispravne odluke, a tek visoki moral… kad bi naši političari imali desetinu tih kvaliteta gdje bi nam bio kraj. Isto se odnosi i na humoristične serije, ko danas tako komunicira i tako brzo misli. Možda ih ima, kad sam bila u Americi često bih se našla u situacijama kad bi pomislila-ovo je kao na filmu-uživala sam u komunikaciji jer su gotovo svi koje sam srela bili dobro informirani i otvoreni za sve teme, nema tabu-a, svi su skloni psihoanalizi svega i svačega ( kažu da je Santa Crus mjesto sa najvećim brojem psihoanalitičara, a kretala sam se uglavnom u tom krugu, uz socijalne radnike – s nogu su me oborile ordinacije za psihološku pomoć kućnim ljubimcima ili za one koji su izgubili kućne ljubimce).
Uglavnom, reko ja na to Dinkovo, pa vidi kako mi razgovaramo- ne ide nam loše, da nas sluša moja majka ili većina dragih nam sugrađana rekli bi da smo «maknuti», ako ne - maniti. Malo sam ga zatekla, pa se nasmiješio, njega je teško pratiti naročito kad krene sa antropozofskog stanovišta
( tajnik je antropozofskog društva Marija Sofija u Zagrebu) na čemu smo i završili diskusiju, o vodi, Šaubergeru, magnetnim rezonancama, duhovnim kretanjima, telepatiji, vježbanju snage volje …..
( Obećao mi je poslati prijevod Steinerove- Filozofije slobode- pa ću lakše završiti temu
- Biti slobodan-).
Na kraju me podsjetio na Maltovu Zonu sumraka kao jednu od svojih najintenzivnijih doživljaja, naime, imao je osjećaj da je u paklu.

Takva druženja volim, samo da su češća.

Pa se zapitaš ostaju li ovakvi razgovori pohranjeni negdje u toj energiji koja sve prožima, kontaju li se izrečene misli i briga za dobrobit planete, umanjuju li pozitivne misli utjecaj negativnih, što činiti da vratimo ravnotežu.


Pokušavam analizirati svoje trenutke trenutne slabosti. Mislim da u Makarskoj tokom ljeta uvijek dolazi do poremećaja energije i ravnoteže – kako neće kad te puca trostruka energija: Bikovo, more i sunce- samo se puniš i ako se ne prazniš, pucaš. Pucanje je možda krivi izraz, osjećaj je pomalo sličan duševnom i duhovnom stanju oko Božića - kažu da je to vrijeme vrhunac duhovnog života i da nije bez razloga baš tada Božić. Mene tad hvala neka univerzalna ljubav i bezgranična tuga, pa gledam u nebo i plačem. I dozivam Supermena ko moja Lina kad je bila mala.
Jesu li se to u današnjem kaosu poremetile prirodne energetske mijene, ili ne nalazim načina da se praznim, ne znam, al eto, uhvatilo me. A moji stvarni i virtualni prijatelji, ko pravi ljudi, pomogli.

I kako me Dinko podsjeti, baš u ovo doba smo 8 godina za redom do 2004. intenzivno radili na pripremama za godišnje Maltove performanse i to zanesenim luđačkim tempom. Mnogobrojna energija se udruživala i kanalizirala, kroz duhovno i kreativno, u zajedničko djelo.
Znam da za takve poduhvate nemam više ni snage ni zdravlja ali moram priznati da mi nedostaje. Jer to je bio najbolji način pražnjenja. I punjenja.
Image Hosted by ImageShack.us

Likovna radionica na 35+C.Image Hosted by ImageShack.us

I sito radionica je radila punom parom. Što je muškarac bez brkova ?.
Image Hosted by ImageShack.us

Prvo bi se oldtajmeri zezali sa stilizacijom pa tek onda oblačili performere.Image Hosted by ImageShack.us

Odmor ratnica-najslađi trenutci poslije uspješnog projekta.
Image Hosted by ImageShack.us

Mojmir nastupa uz –Muzičara-instalaciju Hrvoja Đukeza, a Gero dežura pokraj Ricine instalacije – Nove vibracije- i daje odgovore na sva moguća i nemoguća pitanja u jednom od kantuna Zone sumraka nazvanog - Prva pomoć-.
Image Hosted by ImageShack.us

Jedini preostali trag Malta u gradu su grafiti na Metalplastici.Image Hosted by ImageShack.us

Zujko je vozao Dinka u karioli, nije čudo da mu je to ludilo ostalo u sjećanju.
Image Hosted by ImageShack.us

Naš najavljivač đireva Ante Lonin je uvijek tražio pratnju, što li sam htjela reći s : Ich kann keine Kunst mehr sehen ! i Bože moj, zna li ko što je s njim ?
Image Hosted by ImageShack.us

I na kraju, Hrvojeva instalacija – Rulet-na postolju za pljeskarenje, što će drugo nego : You're out of this game !
Sjećam se da mi je Metkovčanin Gero, koji dobro osjeća vibracije, rekao da je energija koja je poratne i depresivne 98. okupila više od 100 ljudi na projektu Zona sumraka u Metalplastici, nezamisliva u Metkoviću, tj. da tamo ne bi mogao skupiti 10 ljudi oko bilo kakve ideje.
Mislim da se to isto danas može reći i za Makarsku. A to me žalosti.
Nisu ista vremena i nema više te energije.

Je li sve onako kako treba biti ?
Jesmo li već u zoni sumraka ?

26.07.2007. u 23:40 • 43 KomentaraPrint#

utorak, 24.07.2007.

Biti




Lagano nestajem.
I to svako malo u san bez snova.
Pri svakom buđenju hvatam zrak kao što se pokušavam uhvatiti za bilo kakvu smislenu radnju po jugu i vrućini od milijun plus.
Povremeno uspijevam izići iz tijela, ignorirati bolove i zamagljena vida i čula percipirati stvarnost.
Oko mene samo privid i sjene, tu i tamo neki zvuci koje vjerovatno podsvjesno u tim stanjima želim čuti.
Sinoć cvrčka, jutros cvrkut ptica.
Riječi ne dopiru do mene jer nemaju smisla koji mi je sada neophodno potreban.
Što je uzrok ne želim znati.
Prepuštam se boli i beskrajnoj tuzi.
Dobro je povremeno sve isplakat.

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
Koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
Gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u
drugima žive.

Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
Mi smo svi jednako lutali u znaku
Traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamtim da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
I sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
Da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
Dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
U cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Tin Ujević

24.07.2007. u 22:09 • 18 KomentaraPrint#

srijeda, 11.07.2007.

Biti otpisan, pa upisan

Davno me je nebilo. Povremeno sam čitala tuđe blogove i svako malo netko nađe za shodno razglabati zašto piše blog. U prvom postu sam i ja pokušala pronaći razloge, pa i opravdanje- kao da ne ispadne ego trip jer to misle oni koji iz nepoznate averzije ne čitaju blogove. Prvi razlog mi je želja za evidentiranjem stanja i događanja, dakle neka vrsta dnevnika, drugo želja za promišljanjem kako fenomena današnjice tako i općenito smisla svakodnevnog života-ili ukratko, osjećam, mislim, dakle-postojim.
Prošli mjesec sam proživjela kao zombi izbezumljeno obavljajući nagomilane poslove oko pripreme sezone-upravo onako kako ne želim živjeti- kaos u glavi, kaos u tijelu, kaos oko mene. Uz nedostatak vrimena to i nije stanje za pisanje bloga. Ovo se ja kao pravdam što nisam pisala, ko da mi je blog obaveza i to prema uglavnom nepoznatim čitateljima.
Zbog umora nisam takoreći niti do pijace izlazila. Neki me pitaju kad sam se vratila, kamo sriće da sam negdje bila, neki me otpisali kao i nova vlast-raspustili socijalno vijeće ( a taman smo dogovorili da svatko razradi nekakvu dugoročnu socijalnu politiku grada uz ideje za poboljšanje situacije) - sad će hadezejci stručnije i darežljivije dilit ono sirotinje sirotinji. Nema veze, u ovom gradu je skoro pa nemoguće išta prominit, žali Bože utrošenog vrimena na pisanje sugestija o tome kakav bi grad mogli biti.
Al nedam se ja, svak ima svojih padova i uzleta a i privatni život je prioritet. Pa se ponovo upisujem.

I zato radi moje evidencije kratki pregled predsezonskih zbivanja :
Stres No. 1 : Obavljanje glupih poslova zbrda zdola, bez plana i u nekoj vrsti panike koju mi je nametnuo moj suđeni …zašto stres kad tako živi večina ljudi ?…zato što sam po prirodi perfekcionista i volim sve imati pod kontrolom i raditi staloženo, savjesno i svjesno…što mi nikako ne uspijeva s obzirom na stil življenja i moje najbliže..moglo bi se reći da sam zapravo stalno u laganom stresu kao i većina Hrvata.
Stres No.2 : sve jači bolovi u vratu, ramenima i lijevoj nadlaktici, ponovna borba ako produženja terapije Herceptinom, zivkanje i okretanje bezbroj telefona a sve je mogla riješit moja onkologica da je molbu poslala na vrijeme, ili glavna sestra koja je okretanjem jednog broja mogla saznati je li molba upućena HZZO-u il nije, stalni lagani stres zbog glupih mjera našeg zdravstva tj. izdavanja odobrenja samo na 6 mjeseci tako da sam oko 3 mjeseca mirna, zatim slijede mukotrpne pretrage, MR, CT, UZV, Scintigrafija, RTG – ozračena sam za idućih 5 života, nakon 2 mjeseca pauze ( a terapija se ne bi smjela prekidati) tj. čekanja na odobrenje konačno mi je stiglo rješenje uz potezanje veza u Zagrebu. Iznervirala sam se do plača , ljutila na moju dobru dr. Božić mada za sve to nije ona kriva-i ona gubi dragocjeno vrijeme i živce radi administrativnih mjera.
Jesmo li država, Bože ima li išta što u nas funkcionira ?
Dodatni stres su redovni odlasci 2-3 puta mjesečno na terapiju u Split po ovoj vrućini, i strah koji sam preživjela od i do rezultata citološke punkcije- radosna vijest- sve O.K. – nema recidiva na meka tkiva.

Tekuća događanja koja su me nervirala u trenucima odmora ili opuštanja uz TV jer ni za što drugo nisam imala snage niti koncentracije :
-beskrajne idiotske reklame, sapunica oko Vlatke Pokos, sapunica oko uhićenja korumpiranih, sapunica u Saboru, HDZejska slavlja, laži i arogancija, sapunica oko Thompsona i emitiranje koncerta, žvakanje o tim temama po svim medijima i u svim emisijama ( u ljetnom boravištu nemamo satelit pa ne mogu gledati National geography - gledaš razne baje, majmune, pingvine i uživaš, ili Fashion TV – dobra mjuza, dobre kreacije, prave dobre face ( a ne naše razne sponzoruše, imitacije poznatih, šminkeri bez šuga, neduhoviti voditelji)…. i mozak na pašu… ovako sam povremeno imala noćne more, sanjala kako mi Vlatka upada sa Sanaderom, Sandijem Blagonićem ( di on..biće zato što bi ga volila za zeta) i TV ekipom u podrum i traži izgubljene kufere među mojim bezbrojnim kuferima u kojima sam već zaboravila što sam spremila. Uvatila me frka, što ako se nađe štogod njeno.
A i Thompson mi onako mačo širih guzica nego ramena, u snu zaluta u dvor, srićon solo bez ministara i gomile rvatske mladeži u transu.

-Zatim nerviranje oko Ferala, jedinog «svitla» koje mi više ne svitli zbog patetike, perfidne igre sa osjećajima naroda rvackog i licemjerja : dok s jedne strane oslobađaju čovječanstvo s druge strane privatno drže robove, dok vlasnici povremeno po nekoliko miseci radnicima ne daju plaću, kupuju si stanove…i onda kriva država sa visokim porezom, nepismen narod koji ih ne kupuje…čitati ću ih dakako i nadalje (bez obzira što mi je njihova zloća i arogancija odavno počela smetati), ako budu imali obraza nastaviti istim stilom nakon što ih je Renato Baretić zasluženo opra u Slobodnoj, možda se jave i ostali koji su otišli sami ili dobili otkaz – pravi ljudi ( kakvim sam ih kao pravi fan smatrala i obožavala ) ne stvaraju pri razlazu sa suradnicima i radnicima neprijatelje. Jedva čekam slijedeći broj da vidim kako će reagirati na Renatov odgovor Predragu. Onakav napad iz čiste sujete na Renata im je zaista bio neinteligentan potez. Znam da ne bi tribalo, ali teško mi padaju takva razočarenja.
Istovremeno, nema više Marune, njegovi suradnici se oprostiše od njega tako nadahnuto i dirljivo bez patetike da su me pridobili za idućih x godina; razlika između Ferala koji nam osvitljuje tamnu stranu ljudskog bića tako da ti se gadi živit u ovoj državi ( budi i određenu dozu zloće i ljutnje), Zarez nas grije, otvara vidike i budi nadu u bolje sutra.

- lagano nerviranje i razočaranje - proslava Dana antifašizma gdje je SDP uz nepotrebno predizborno strančenje državnih, županijskih i lokalnih čelnika umanjio značaj proslave;

-vrhunac nerviranja- srićon nisam bila doma, je bio dolazak turističke inspekcije, apartman sređen, blista i miriše, mi doli u totalnom kaosu od stvari, a gosta još vidili nismo .
Mila majka ih nagluho i naivno otpremila : evo ključ je u vratima, uvjerite se sami da nema gostiju… ma di svake godine na me, legalno iznajmljujemo, uredno plaćamo poreze i u ovom kvartu ne uspijevamo izdati niti misec i po dana. Ali ima logike, svoj posa su pro forme obavili jer smiju kontrolirati samo legalne iznajmljivače…ali o tome već imam pripremljen post.

Rijetki trenuci koji su me razveselili :

-vijest da su Kulić i Andrijica umjesto najavljenih estradnih zvijezda na otvaranje lounge-bara u Tučepima doveli prave ovce-bilo je tu i laganog prepucavanja na Lucinom blogu- neki se kao našli uvriđeni. Nemam fotku ali svratite na blogamimoga.

-proslava Željkovog rođendana na Biokovu je bila pravo osvježenje i jednodnevni odmor od nagomilanih poslova. Nakon dugo godina Biokovo me ponovo očaralo a staro društvo nesalomljivih je bilo u full high petom elementu.
Image Hosted by ImageShack.us

češki par zalutao u magli ?!
Image Hosted by ImageShack.us

a ne, specijalni outfit bračnog para Jukić je poklon prijatelju za rođendan
Image Hosted by ImageShack.us

dok su ženske krenule u šetnju i brštenje biokovske flore

Image Hosted by ImageShack.us

muški su bacili na buče. Poslije su i nas primili u igru, i otkrila sam jedini sport kojim bi se još mogla baviti, a i dobro mi ide.

Image Hosted by ImageShack.us

Pekina kućica je pravi kutak za odmorit dušu, dobro je opremljena za sve vrste proslava a za obitelj je dragocjeno utočište za bijeg od naporne svakodnevnice.

Image Hosted by ImageShack.us

Koja jubav i razumijevanje zrači između ove trojice ! A po facama se vidi da štogod smišljaju !

Image Hosted by ImageShack.us

Naš slavni TV snimatelj Željko Pašalić je uz rođendan proslavio i završavanje radova na kući, tj. apartmanizir'o se skroz, što zaslužuje janjca na ražnju.
Image Hosted by ImageShack.us

Taman kad smo ogladnili Peko je serviro svoju domaću juvu koja bi i mrtve vratila u život. Majstore , svaka čast!
Image Hosted by ImageShack.us

Poslije juve relaksacije na razne načine, neko na buče, neko u horizontalu a poneki u potragu za gljivama.
Image Hosted by ImageShack.us

Za večeru janje koje je sve razgalilo i pisma je odzvanjala skoro do ponoći.

Fala prijatelju, ovo je najorginalnija i najboja proslava rođendana do sada !

-dolazak moje Line- konačno ću odahnuti s poslom oko iznajmljivanja- ona i pape su super tim, naročito ako ja ne nadgledam. Stigla Lina iz Italije, bila je na radionici Art for social transformation – nagovaram je da napiše post o tome, ako ne bude htjela, ja ću, jer kaže da je to slično onom što je Malt radio godinama. Trenutno je zauzeta i u hiper stresu oko priprema za Trijenale grafike u Pragu.

- povremeno bih svratila na Vicin blog da vidim što se događa u gradu pa priko njega i na svoj, i razveselili bi me moji komentatori, lagala bih kad ne bih priznala da mi je drago da me čitaju.
Dakle , moji posjetitelji, hvala Vam !
-počelo i meni lito-svaki dan u zalazak sunca idem na kupanje na Osejavu. More me polako vraća u normalu, izvlači iz mene sav umor i stres, a boje sumraka i svaki dan drugačija nebeska predstava me ko akumulator napuni. ( sad će milord55 reći – a yes poetična !)
Image Hosted by ImageShack.us
-
Moja omiljena plažica od djetinjstva, pogled udesno
Image Hosted by ImageShack.us

pogled ulijevo
Image Hosted by ImageShack.us

pogled iznad- stine su nadrealistički impresivne kad ih iz Deep-a osvijetle zelenim reflektorom, a more plavim, naime to svaki dan čekam, svi kupači u tu uru napuštaju plažu a u Deep-u najčešće nema nikoga.
Image Hosted by ImageShack.us

- pogled isprid zahvaća cilu luku, Sv Petar, Brač i Hvar. i svaki zalazak je neponovljiv.


Image Hosted by ImageShack.us

-caffebar do 23 a poslije disco- Deep -u spilji na Osejavi-vlasniku bih uručila nagradu grada, uredio je spilju koja je prije uvik smrdila na fekalije i kanalizaciju, ne remetivši prirodu uredio prilaz i sredio okoliš i održava plažu čistom. A godinama se borio za dobivanje koncesije i bilo je tu raznih političkih prepucavanja.
Ponekad se, kad je valovito, zakupam i isprid bivšeg hotela Osejave- inače omiljeno kupalište Makarana- ali nerado, jer mi smeta neuređenost-mislim da nigdje na svijetu u turističkim mjestima ne bi dopustili takvu dugogodišnju devastaciju sastavnog dijela luke. Isto se odnosi i na drugu rugobu u luci, bivši hotel Beograd, pa valjda postoje zakonski rokovi za izgradnju ( naročito u vitalnim dijelovima grada) i penali koji bi vlasnike trebali prisiliti da u roku završe objekte. Koje, bytheway, da smo pravi grad i pravi ljudi nikad ne bismo dopustili da postanu privatno vlasništvo, već gradsko.
Image Hosted by ImageShack.us

Chris, Lina, Lucas i Ankica čekaju dok ja guštam u zoni zabranjenog kupanja.

-počeli navraćati prijatelji iz daleka i dragi mi ljudi koji obožavaju ležernu art kaotičnu atmosferu u našem podrumu.
Image Hosted by ImageShack.us

Makarski zet Hrvoje Đukez i najmlađa-Tonka, Đukezi su dragi mladi prijatelji iz Zagreba koji nam maltene dođu ko rodbina.
Image Hosted by ImageShack.us

Ivan, Mara ( Đukezovi), Nina, Roko i Gloria( Bušelićevi) .U dvoru je svaki dan veselo, di su dica tu je i radost uz povremeno dizanje živaca zbog galame
Image Hosted by ImageShack.us

kuma Vesna sa prijateljem Hansom na povratku iz Zlarina za Beograd me jučer baš razveselila kratkim posjetom, dolazi nam idući misec na par dana.

- i na kraju razveselila me uspješna i masovnija od prijašnjih godina - cro-gay parada. Veseli me kad se događaju stvari koje remete ovu našu žabokrečinu a i treba se
konačno izboriti za priznavanje društvena prava i slobode svih -različitosti-. Tako da prestanu biti tema i postanu privatna stvar i izbor. Osobno ne razumijem potrebu demonstriranja intimnosti niti kod heteroseksualnih parova i što se postiže provociranjem konzervativaca ( čiji gnjev također ne razumijem) ne znam. Još jednu gay stvar ne kužim- zašto se poneki ponašaju karikaturalno «ženstveno» tj. onako kako se najveće ženske kokoši ne ponašaju – ne kužim, jel to neka fora ili zajebancija ženskog roda. Krivu dušu u krivom tijelu razumijem, preporučujem izvrstan film Duncan Tucker - Transamerica-2006.g. uz maestralnu glumu Felicity Huffmann.

Evo kako to izgleda u gradu koji je odavna apsolvirao tu problematiku : Godišnja parada u San Franciscu 1998. – centar se pretvara u pješačku zonu, nesaglediv broj učesnika raznih profila- od normalnih ljudi do gay frikova, svi happy i dobre volje, bezbrojni štandovi sa gay obilježjima, proizvodima i propagandom, rainbow colours daju veseli ton svemu, performeri na sve strane, ogromna bina sa bendovima i najpoznatijim DJevima – party traje 24 sata, duga lista sponzora – od gradskog Poglavarstva, banaka, uspješnih firmi, jedan od glavnih sponzora – Levi's. Ja sam se super zabavila, nekako se odmah prilagodiš situaciji kad biti gay više nije socijalni –issue- već privatna stvar i slobodni izbor. I otvorena deklaracija.
Image Hosted by ImageShack.us

Mirjana i ja smo se ismijale do suza, i razni frikovi zajedno s nama, svi su se rado slikali.
Image Hosted by ImageShack.us

Ovi mačo bajkerski đir mi je bio- bljak, a i djelovali su opasno.
Image Hosted by ImageShack.us

a nu nas i njih !
Image Hosted by ImageShack.us

Program od podne do jutra.

Image Hosted by ImageShack.us


Levi's kao glavni sponzor programa.

U svoje tolerantne i liberalne stavove sam ipak posumnjala kad smo jedno veće neznajući upali u gay klub gdje sam vidila kako se klinci između 10 i 15 godina prostituiraju – tj. kako ih stvarno ljigave spodobe u godinama odvode u mrak.
Uz osjećaj mučnine pomisliš – eto, i to je Amerika, i nadaš se da to u nas neće nikada doći.











11.07.2007. u 17:33 • 19 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (11)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Najkraće : BITI ILI NE BITI

Zašto neko piše, ako ne da bi sastavio sve svoje dijelove ? Od trenutka kad krenemo u školu ili crkvu,
obrazovanje nas kida na dijelove, uči nas da rastavljamo dušu od tijela i razum od srca. Mora bit da su ribari sa Kolumbijske obale učeni doktori etike i morala jer su izmislili riječ sentipensante,osjećati-misliti, da bi definirali jezik koji govori istinu.
Eduardo Galeano.

BISERI :
No. 1 otkad bolujem :

Smrt nije pružila ruku prema meni i zato sam ovdje. Otkako sam postao svjestan stranosti života koji se opire navici, postao sam još bezbrižniji, jer sam dospio u vrijeme koje uopće ne osjećam svojim. Ono mi izvorno već ne pripada. Ovdje je samo kao još jedno jelo nakon objeda koje se ne nalazi na jelovniku. Još je mnogo manje onoga što mi pripada nego što je toga bilo prije, kad bi se povremeno ipak događalo da imam zahtjeve i postavljam pretenzije. Od tog trenutka nikada se nije prekinio magični mirakul mog života. Život nije razumljiv sam po sebi. Jer, kao što su govorili stari, značaj života nije u prirodnosti , nego u čaroliji. Živjeti znači biti potresen, biti izvan sebe, biti uzdrman, biti otrgnut od svojih korjena, mučiti se i bjesnjeti od iznenađenja i čuđenja, od bola i pomutnje, od užasa i radosti, od pouzdanosti i straha, od patnje i divote. Nema ničeg protuprirodnijeg od života. Život je milost. I to znam sada kada je zaista to i postao. Zbog milosrđa sam ovdje, gotovo kao slučajna i neistraživa pojava.
Bela Hamvas : Kap prokletstva

Kopiranje, objavljivanje ili prenošenje tekstova i fotografija bez dopuštenja autora NIJE DOZVOLJENO

pedesetplus@gmail.com

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se